Kasica

Hypo širi ruke

Priče priča: DAVOR ŠPIŠIĆ, književnik

Slobodnjak

Energično je umarširao u intendantove odaje. Uvijek se tako kretao, brzo i u stalnoj žurbi. Turbo za obične smrtnike. Prebrzo da bi se trač na vrijeme utišao.
„Ma, on je takav moron…“, govorila je tajnica na telefon.
Slobodnim prstima, narančasto nalakiranih noktiju, štrpkala je lepinju s ćevapima.
Nije bilo sumnje na kojeg se to morona odnosi, jer kad je Danko Vidić rastvorio vrata, tajnicu Janu oblila je takva rumen da se činilo kako joj obrazi gore.
„Ahoj!“ zahihotao je Danko i maznuo joj ćevap. „Neki problemi?“
„Nenene…!“ uzvrpoljila se ona, držeći masne prste visoko u zraku.
„Jel šef tu?“
„Dadada…!“
Danko je šarmantno počešao svoju trodnevnu bradu, namignuo Jani, bljesnuo zelenim očima te pokucao na vrata intendantova ureda.
„I ti se stvarno nisi predomislio?“ uzdahnuo je intendant, a graške znoja zatitrale su mu oko usana.
„Nisam“ rekao je Danko i zavalio se u stolicu nasuprot snuždenom šefu.
Intendant je jedini istinski žalio što mu odlazi najbolje šampionsko grlo.
„Nema načina da se predomisliš?“
„Nema.“
„Da popijemo nešto?“ muklo je predložio intendant, otvarajući baroknu imitaciju ormara, naslijeđenu od bivšeg intendanta.
„Može.“
Danko Vidić je svoju neopozivu odluku donio krajem prošle sezone. Već je dugo u njemu kuhala želja da izađe iz stalnog angažmana, da se definitivno prepusti neizvjesnostima ali i nesputanim izazovima slobodnjaštva. Godinama je nosio repertoar, nije se mogao požaliti na ponudu uloga, ali gušila ga je tromost ansambla, kombinacija njihove zluradosti i apatije. Osim toga, imao je jedan san: da osnuje vlastito kazalište. Dogodilo se da je prošle godine snimio dva filma i jednu seriju, sve glavne uloge, i stavio sto milja eura u banku. Odmah je znao što mu je činiti, a srce mu je uzbudljivo zadrhtalo na pomisao o budućnosti. Pronašao je sjajan prostor u centru grada, nadomak rijeke, bivše skladište željezarije. Dobio je povoljan najam, a zatim na onih 100.000 eura pologa uzeo tristo hiljada eura na kredit za malo poduzetništvo. Registrirao je privatno kazalište i bacio se na posao uređenja.
Posprdne face kolega u bifeu govorile su mu da je na pravom putu.
„Kako ću ja bez tebe? Ali, barem da još neko vrijeme nastupaš kao gost…?“ pokušao je intendant još jednu rundu snubljenja.
Dokusurili su skoro cijelu bocu mladog kubanskog ruma. Obojica su ga obožavala.
„Žao mi je… Ako odlazim, onda odlazim… Nismo klinci.“
„Ubiću te!“
„Daj papire da potpišem“, nacerio se Danko a one smaragdne oči svijetlile su mu poput dragulja. „Dobit ćeš pozivnicu za otvaranje.“

Kod čika zube

„Idemo, baka je malo ner-vozna!“

Mirjana je istovremeno bacala igračke u torbu i navlačila pulover Kseniji preko glave.

„Čupaš meee!“

„Ne deri se, nisam gluha!“

„I onda sam ja nervozna, jel…“, uvrijeđeno je dometnula Nada.

„Žurimo!“

Mirjana je pokupila dijete i stuštila se niz stubište. Nada je sjela u fotelju i sa zebnjom je dlanovima poklopila usta.

Navečer je odsutno prebirala po grizu u svom tanjuru. Za to vrijeme Jozo je mlatio po slanini, feferonama, proji i luku. Sve škripi zubima dok jednim ugrizom odnosi po pola glavice luka. U sedamdesetoj je imao sve svoje zube. Sve do jednoga. Snažne kao u konja. Bijele poput prvog snijega. U životu nije bio kod zubara. Ponekad ga je Nada mrzila zbog toga.

„Šta mrljaš po tom grizu, ko da malter miješaš?!“ nacerio se, režući komadine slanine. „Deder ti po slanini udari, pa da vidiš kako ćeš sutra s pjesmom ić’ kod čika zube!“

„Ne mogu ništa jesti…“ uzdahnula je smrknuto.

„Jašta, kolko ćeš mu para ostavit, odma ti prisjelo“, razvukao je zube u osmijeh a onda progutao šaku opakih feferona.

„Ma, nije to…“

Nada je cijelog života kuburila sa zubima. Patila od zubobolje, hodala natečenih obraza kao bundeva, plombirala zube, vadila ih… Kad je nedavno morala izvaditi gornju jedinicu, jer zubu nije bilo spasa, proplakala je kao kišna godina. „Ej zubice, krezubice, daj da ljubim tvoje lice!“ zadirkivao ju je Jozo, a u njoj je bijes kuhao. Popunit će tih pet vražjih rupa, to groblje u svojim ustima, odlučila je jednog dana. Nema više oklijevanja.

„Jesam ti ja pričao da sam ja tek u armiji prvi put vidio pastu za zube…“

Naravno da joj je pričao. Milijun puta, najmanje.

„Kod mene na selu svi prali ugljenom… Zagrizeš ga, zaliješ vodom, ispljuneš i da vidiš! Jednom sam vuka zubima prepo, kad sam se iskesio na njeg!“

Uzeli su nenamjenski kredit za umirovljenike, 30.000 kuna. Toliko će Nadu koštati ugrađivanje pet implantata.

Kad je zubar spustio stolicu znala je da sad više nema natrag. I nekako se osjećala bolje.

„Samo se lijepo opustite…“, rekao je i pričvrstio joj onu partiklu. „Kad završimo, imat ćete osmijeh od milijun dolara.“

Dani kruha

„Molim te, razmisli još jednom…“, zlovoljno se uzvrpoljio Leo na svojoj strani kreveta.

„Razmislila. Više nego razmislila“, kroz stisnute zube je procijedila Višnja i započela ljuštiti masku s lica.

Izgledalo je kao da si kožu kida, i taj prizor je, kao i uvijek, natjerao Lea da zadrhti i čvršće povuče pokrivač na ramena.

„Mama nije ništa loše mislila. Htjela je pomoći.“

„Sama ću. Znam ja njene pomoći. Pa da može gunđati kako joj sin ima nesposobnu ženu.“

„Ali, dušo, znaš da te tijesto nikad baš nije iš…“

Presjekla ga je pogledom oštrijim od najoštrijeg žileta, dok su se posljednji komadići želatinozne maske još držali na njenim obrazima.

Leo je zažmirio i pustio da ga san polako osvaja. Bio je siguran da će sutrašnji dan postati prava koma, i veselio se da tome neće morati prisustvovati. Barem ne onoj glavnoj porciji stresa. Do večernje priredbe ionako će potražiti pomoć u nekom od pekarskih lanaca, i tako riješiti stvar.

Osnovna škola u kojoj je njihov jedinac Borna pohađao četvrti razred, ovogodišnje Dane kruha dočekivala je s osobitim uzbuđenjem. Povodom ove mirisne tople manifestacije školi je stigla donacija informatičke opreme u vrijednosti 100.000 kuna. Banka (u kojoj je i Višnja bila zaposlena) će svoju donaciju uručiti upravo na završnoj večeri, pri čemu će biti proglašeni i najbolji plodovi žita. Višnja je bila perfekcionistica u svemu, i nikako si nije htjela dopustiti da Bornin doprinos prođe nezapaženo. Zato je danima mijesila, razvlačila tijesto, isprobavala nove recepte – od kruhova, pogača i štrudli do raznoraznih egzotičnih lepinja… Ništa nije vrijedilo, sve je završavalo ili polusirovo ili zagoreno. Dan odluke se opako približavao, a Višnja tvrdoglavo nije odustajala.

Leo je ujutro požurio na posao, nije čak ni doručkovao, što se njemu ne događa nikad, nego je pobjegao glavom bez obzira. Višnja je uzela slobodan dan i odmah se bacila na bojno kuhinjsko polje. Nekoliko sati kasnije, cijela kuhinja bila je prekrivena komadima tijesta, brašna je bilo posvuda, kao da je snijeg napadao… A Višnja je sjedila na podu, raščupane kose, naslonjena na mašinu za suđe, i krajevima kecelje brisala suze.

Kad se zvono začulo nije odmah ni reagirala. Naposljetku se prenula, otvorila vrata a unutra je, sva ozarena, umarširala svekrva Katica.

„Došla sam ti praviti društvo“, poljubila je Višnju u brašnjavi obraz. „Zajedno ćemo ga najbolje osjetiti.“

I zaista, kad su im se dlanovi dodirnuli u toplini i mekoći tijesta, svi neostvareni hljebovi kao da su zapjevali i spleli se u jedan.

Iste je večeri Višnjina direktorica kao najbolje, pročitala Bornino ime. Njegov je ponosni rumeni kruh disao i blistao od sreće.

„Žena ti je rođena pekarica“, prošaputala je Katica i čvrsto stisnula Leovu ruku.

Varivo od kelja

Zadovoljno je bacila pogled preko lonca koji se pušio. U restoranskom dijelu svi stolovi bili su zauzeti. Na svakom stolu uštirkani stolnjak i vazica s ružom. Nije se tu radilo o prostoru monumentalnih razmjera. Jedva je nagurala četiri grubo tesana stola, našarafljena na postolja starih šivaćih mašina. Teško da će bjelosvjetski agenti razmaženih restoranskih zvjezdica ikada nabasati ovamo. Ali krčma „Kod Sonje“ imala je šarma, uvijek čišća od najčišće apoteke, a u miomirisnoj ponudi stvarala je zaboravljeno i zanemareno, ono što se kašikom grabi a toplo ti je oko srca. Ovdje se jelo kao u svom domu. Mogao si čak i donijeti svoje lonce i tanjure, ako si baš htio. Nerijetko su vani, na ulici, stajali redovi nestrpljivih gostiju. Običnog svijeta, marendaša i samaca. Pristupačne cijene i pun tanjur kelja, graha ili kupusa, to je iz Sonjine kantine krčkalo toplo kao najtoplija luka.

Provjerila je u kakvom je stanju krumpir. Ne smije biti raskuhan, a opet da ne ostane sirov. Već je fino povukao sokove kelja. Ona protrese lonac. U posebnoj tavi kratko je još popržila slaninu i dodala varivu.

Ušao je u sakou od tvida, trapericama i čizmama boje bakra. Prosjeda kosa padala mu je u nemirnim uvojcima na ramena.Trenutak se osvrtao oko stolova a onda je prišao šanku koji je dijelio kuhinju od restorana.

„Ovdje nešto divno miriše“, zabrujao je baršunastim glasom.

„Kelj. Samo što nije gotov.“

„Na žalost, nemam baš puno vremena… Mogu li naručiti tu za šankom?“

„Meni ne smeta…“

„Sjajno!“ pljesnuo je rukama.

„Vrhnja?“ zapitala je dok mu je punila tanjur.

„Naravno!“

Onda ga je prepoznala.

Nekoč davno, Sonja Filipović je radila kao konobarica u bifeu središnje nacionalne kazališne kuće u zemlji. Zgođušna, plavokosa, okretna, uvijek raspoložena… Lijepili su se na nju glumci i zanemareni tenori, koristili je za brze avanture ili kratkoročno rame za plakanje. Jednom je ovdje svoju prvu režiju dobio tip po imenu Miroslav Vandek. Danima se tresao od treme i jedva je ansamblu gledao u oči. Volio je samo kuhana jela i bio je bez prebijene pare. Sonja mu je u malim plastičnim kutijama donosila guste čorbe koje je on mazao s apetitom. Noć uoči premijere sjedio je za kazališnim šankom i držao Sonju za rukom. Pričala mu je o tome kako će sve biti dobro i da sve u životu ima svoj prvi put.

Premijera je bila senzacija. Miroslav je doslovce slijedećeg jutra otfrknuo u orbitu najprestižnijih kazališnih angažmana i svijet ga je ubrzo progutao.

Sonja je dvadesetak godina izdržala prazna obećanja kaširane ljubavi i služila kao dublerica tuđih gubitaka. Zatim je dala otkaz u kazalištu, skupila svu svoju ušteđevinu i bacila se u kredit za male poduzetnike. Našla je prostor koji nitko nije htio i oplemenila ga dahom čarobnice. Imala je svoj mali kutak dobre hrane i vjerovala je da više ništa ne smije poželjeti na ovome svijetu.

„U ovom prokletom gradu ne možeš nigdje pošten tanjur variva pojesti“, zadovoljno je gunđao i zatražio još.

Radio je neku spektakularnu produkciju, jedva su ga dobili za termin, bio je rasprodan godinama unaprijed – od Tokia do New Yorka.

„Mogu vam spakovati u plastičnu kutiju. Da ponesete na probu“, namignula mu je.

Onda je i on nju prepoznao. Imao je osjećaj kao da ga je pomladila.

„Neće trebati… Doći ću ja opet.“

Sreća na kocki

Nervozno se meškoljio na visokoj stolici i sumanuto prtiskao tipke poker-aparata. Lijevo i desno od njega sjedila su dvojica sličnih morona. U jednoga je košulja bila obilno natopljena znojem. Drugi je šakom bijesno udarao o rub aparata. Na kraju šanka trojka tinejdžera ispunjavala je listiće sportske kladionice i bučno se svađala. Oblajhana šankerica u majici s printom golemih margareta na prsima, sneno je zijevala i trljala podbuhle oči. Iznad šanka kočio se natpis: ZGRABITE SREĆU U SVOJE RUKE!

Kristijan Dorčić pročisti hrapavo grlo, ubacujući novi set novčanica po deset kuna. Te je večeri već zaronio tri tisuće kuna. Pravi sitniš naspram one jedne noći kad je izgubio trideset tisuća eura. Skine vestu i ostane u majici bez rukava. Obriše znoj sa čela i otpije gutljaj piva. Ruka mu se nekontrolirano zatrese. Zagrize u dlan ne bi li prestao drhtati. Uspjelo mu je.

Na kocku se navukao prije pet godina. Baš se Mila rodila. Poker-aparati i raznorazne slot mašine, ruleti, kartanje za lovu, sportske kladionice… Ispočetka je nekako balansirao manje gubitke i manje dobitke. Jasna ništa nije opažala. U svemu drugom je bio brižan, pažljiv suprug i otac. Zatim su njegove oči postajale svakim danom užagrenije, a ako bi prošla koja večer da nije krenuo u lov na varavi dobitak, osjetio bi nešto gore od opake mučnine. Gubici su rasli, a tjeskoba je nadirala poput čopora bijesnih pasa.

„Moraš potražiti pomoć. Postoje stručnjaci i za tu vrstu ovisnosti“ ozbiljno ga je pogledala Jasna kad su morali prodati auto.

„Nisam ovisan. Proći će, mogu ja to.“

Jednom je čak, kad je pao u krizu, s Miline štedne knjižice podigao deset tisuća kuna i sve spiskao. Jasna je tada pokupila Milu, otišla roditeljima, već namjeravala podnijeti zahtjev za razvod,  a onda ipak odustala. Okupao ih je obje suzama. Ko zavraga, Jasna je ovisnički voljela Kristijana, znala je da je u suštini dobar ko kruh, i htjela je boriti se za njega. Ali, ponestajalo joj je snage.

Jedno vrijeme vladalo je zatišje, kao da se sklonio u luku pred olujom. Njegovi roditelji otplatili su im sve dugove. Brojčanik se zaustavio na nuli. Zatim je Kristijan opet osjetio poznate ugrize nemira.

I eto ga tu, bez kapi krvi u licu, čeka rezultat. Činilo mu se da se karte vrte čitavu vječnost. Nikako da se smiluju. Tap, tap, tap… Kad su se zaustavile i posložile, nije odmah otvorio oči. Skupljao je hrabrost, srce mu je udaralo kao pneumatski čekić. Otvorio je oči, polako, polako, a onda ih razrogačio do bola: 50.000 eura!!!!

Jedva se dovukao kući, na nogama od pjenaste gume. Otključao je vrata stana. Provirio je u Milinu sobu, spavala je i sisala uvojak kose. Ušao je u spavaću sobu. Jasna je stajala kod prozora. Pao je na koljena pred njom. Počeo vaditi zgužvane novčanice iz džepova.

„Sutra… Nosi ovo u banku.“

Okrenula se i pogledala ga.

„Nikad više, kunem se…“

Spustila je dlan na njegovo tjeme. Znao je da je gotovo. I da je napokon slobodan.

Burza vrijednosti

Zoran je bio zaljubljen baš do ušiju. Podjednakom strašću volio je i svoj posao. Trgovina čelikom i naftom iziskivala je svakodnevnu borbenu gotovost. Da bi opstajao na vrhu, svaka krivo odigrana sekunda mogla ga je stajati poraza. Zato je Zoran Filaković bio samurajski koncentriran na biznis, ne prepuštajući ništa slučaju.

Željka Banić je imala razumijevanja za takvo dijeljenje Zoranove ljubavi. Nastojala mu je olakšati, da što manje mora vagati emocije između nje i posla. A to kako je Zoran obožavao njezinog anđelčića Mislava, od prvog dana kada ga je upoznao, kao da mu je rod rođeni, jače i nesebičnije od dječakova brljavog oca vjetropira (s kojim je u braku izdržala jedva godinu dana…) to je Željki značilo više nego da joj netko cijeli svemir pokloni.

Na dan kad je bilo zakazano slavlje Mislavovog petog rođendana, Zoran je u svoj spartanski ured boje čelika stigao već u sedam ujutro. Tajnica je baš zalijevala fikuse poredane duž staklene stijene.

„Žana, može dupla kraća“ rekao je, unoseći ogromnu kutiju s japanskom zastavom na poklopcu.

„Stiže, šefe!“

„I nabavite mi puno ukrasnog papira.“

Kad je Žana donijela kavu, već je nosila i rolu blještavog zlatnog papira. Zoran je još jednom pregledao listu dijelova spektakularne željeznice. Komplet je naručio iz Japana. Zadrhtao je od uzbuđenja zamišljajući dječakovo lice kad bude otvarao dar.

Kleknuo je na pod, obljepljujući golemi paket trakama selotejpa.

„Pazite na hlače, šefe, da se ne ugužvaju…“, dometnula je Žana, prekrivajući kutiju ukrasnim papirom.

Prije prvog kolegija, kojim je uvijek predsjedavao točno u 9, Zoran je naumio još instalirati svoj novi iPhone šesticu te iskušati novu bankovnu uslugu na koju je pretplatio sve svoje direktore. SMS Market Info usluga informira klijente putem sms poruka o stanjima na tržištima valuta, novca, dužničkih vrijednosnih papira, kapitala, dionica…,  na hrvatskom i na svjetskim financijskim tržištima. Poruke stižu svakim radnim danom, najmanje dva puta dnevno, u 8.45 i 14.45 sati.

Pogledao je na svoj Rolex. Dakle, za minutu bi se trebala oglasiti i prva poruka. Zavalio se u fotelju i čekao, ustreptao poput djeteta.

 

„Zokiiiii!!!!“ zavrištao je Mislav čim ga je spazio na vratima.

Stan su preplavili klinci oboružani balonima, šarenim kapama, pištaljkama i umrljani od kolača.

Zoran je odmah montirao najosnovnije komponente željeznice. Za totalku će ipak trebati nekoliko dolazaka.

Djeca su se neko vrijeme zadržala oko željeznice u Mislavovoj sobi da bi se ubrzo opet razmilila po cijelom stanu. Željka i Zoran opušteno su čavrljali s njihovim roditeljima.

„Vauuuu, to je novi!“ zakliktao je Mislav u jednom trenutku, i uzeo Zoranov iPhone sa stola.

„Ispod čekića“, nasmijao se Zoran.

„Da vidiiiim!“ zatrčao se neki dječak kuštrave riđe kose i istrgnuo Mislavu telefon iz ruke.

„Vrati!“ Mislav je pojurio za njim, udario ga po ramenu, pokušavajući mu oteti telefon.

U tom trenutku telefon je pao na tepih, Mislav je bio u zaletu, nije se uspio zaustaviti i tenisicom je nagazio aparat.

Zoranu se krckanje smrvljenog ekrana učinilo bučnije od atomskog udara.

Histerično je zgrabio dječaka za majicu i počeo ga tresti.

„Koji ti je vrag?!! Šta si mi to učinio?!“

Tajac je zavladao slavljem. Svi okupljeni, i veliki i mali, šokirano su buljili u Zorana.

„Nisam htio, Zoki…“, suze su se zakotrljale niz Mislavove obraze.

Željka je osjetila kao da se neki ponor otvara… A onda se Zoran osvijestio u zadnji čas.

„Joj, srećice, nisam ja to ozbiljno mislio… Ne znam što mi je bilo… Gle, sad ćemo i ovoga…“

Izvadio je drugi smartphone iz džepa i ubacio ga u vazu sa cvijećem.

„Neka se napije vode.“

„Jeeeee!“ zapljeskao je Mislav.

„Ovo s vazom ti nije baš bilo pedagoški“, šapnula mu je Željka kasnije. „Ali, obožavam te…“

Crno zlato

Ne može se reći da se Danijel nije temeljito pripremao za ovaj dan. Prijelomni dan u njegovoj karijeri. Točno u podne čekali su ga u Zagrebu na završnom razgovoru za posao izvršnog direktora istočnoeuropske divizije jedne od najutjecajnijih svjetskih IT kompanija. Ustao je u 5.30, a nešto poslije 6 bio je na izlazu iz Rijeke. Nije htio juriti s grčem u želucu, nego fino na miru, da gospodski stigne do Zagreba i opušteno negdje popije kavu, pripremajući se za susret nakon kojega njegov život više nikada neće biti isti.

Dan je bio sunčan i, kako to izlizani sportski komentatori vole reći, idealan za igru. A onda je sve pošlo ukrivo. Četrdesetak kilometara sjevernije od Rijeke, zbog nekih odjednom izniklih mastodontskih radova, policija je preusmjeravala promet s autoputa na magistralnu cestu.

„Prokleti radovi, ni prije ni kasnije, nego baš sad…“, škrgutao je zubima Danijel dok je napuštao autoput.

Magistrala je, naravno, stenjala pod kolonama automobila. Osobito se kamiona teškaša nakupilo, kao da je cijela Europa i još pola Azije danas ovdje. Milio je jedva trideset na sat. Devet sati je prošlo. Još je sve pod kontrolom. Čim se opet dokopa autoputa (ako se to ikad dogodi) onda će raspalit i začas je u Zagrebu. Nije još bilo mjesta panici, ali prve kaplje znoja prošle su niz istrenirana leđa Danijela Tasića.

Negdje pred Delnicama osjetio je kako mu stomak zavija. Odlučio je stati na prvoj benzinskoj. Kolona je ionako stoički plazila. Iz te kože trenutno ne može. Bolje da se malo sabere.

Izašao je iz auta i otvorio poklopac rezervoara.

„Ja ću, da se vi ne prljate!“

Preduhitrila ga je i povukla crijevo s ležišta na tanku.

„Da napunim?“

„Može…“, promrmljao je.

Nabila je kapu na oči, a preveliki radni kombinezon šuštao je oko njenih nogu.

„Prekrasan dan, zar ne?“

Nije odgovorio. Baš mu je do brbljanja s dokonim naftašicama.

Iz hladnjaka je nasumice pokupio instant sendviče i mineralnu.

„Jel bi to bilo sve?“ uzela je karticu od njega. „Možda neku kavicu za ponijeti?“

„Dajte brže!“ osorno je zabubnjao prstima po rubu pulta.

„Molim, molim…“, provukla je karticu, sačekala slip da se pojavi i dala mu njegov primjerak na potpis.

Žurno je potpisao i odjurio van. Kad je s ulazne trake napokon izbio na autoput, digitalne brojke sata zlokobno su svjetlucale: 10.45. Još nije sve izgubljeno. Nagazio je gas. Nadomak Karlovca zazvonio mu je telefon. Nepoznat broj.

„Gospodine Tasić, vaša bankarica ovdje…“

„Nemam sad vremena…!“ reagirao je nestrpljivo.

„Hvala bogu da sam vas odmah dobila, sad su me zvali s benzinske pumpe, ostavili ste kreditnu karticu kod njih.“

„Kvragu!“ izderao se i prekinuo vezu.

Ni hvala nije rekao. Zakočio je na zaustavnom traku i bijesno udarao šakama po sjedalu. Sastanak je definitivno propao. Snovi o strelovitom usponu također.

„Gdje je…!“ zaurlao je još s vrata.

Ona je stajala za kasom. U bijeloj majici. Bez kape. Duga crna kosa presijavala se na rubovima srebrnastim sjajem. Oči koje su ga gledale bile su tamne i blještave, poput crnog zlata.

„Evo… Dobro da glavu niste zaboravili“, rekla je i malo podrugljivo napućila usne.

„Propao sam…“, mrmljao je, spremajući karticu u novčanik.

„Glupost, koja propast vas je spopala! Sjednite tamo za šank, naručite kavu i onda ćete mi sve ispričati.“

Danijel se zagledao u to njeno oko garavo i negdje izdaleka javi mu se misao da ga je zapravo baš briga za tu zagrebačku ponudu.

Prva penzija

Dunji je to jako teško palo. Daleko teže nego Janku koji je kroz isto iskušenje prolazio prije dvije godine. Kad su ponekad, u naponu snage, znali pričati o tome kako će se nositi s tom životnom prekretnicom, Dunja je (stopostotno uvjerena u svoju teoriju) tvrdila da će Janko praviti više problema. Njemu je posao suca bio sve, a nju je kad bi se iz apoteke vratila doma, čekala gomila poslova. I kasnije, kad su se djeca već odselila i osamostalila, bilo je po kući poslova napretek. Kad jednom dođe i taj dan, rezonirala je Dunja, godinama prije odlaska u mirovinu, imat će i više vremena za unuke. No, u praksi se pokazalo da je Janko svoj slučaj riješio kao da isključuje i opet uključuje šalter. Preko noći se bezbolno ušetao u penzionerske dane, postao nekako opušteniji, brbljaviji… A kada je Dunja posljednji put iza sebe zatvorila vrata apoteke u kojoj je odstajala cijeli radni vijek, imala je osjećaj kao da ju je netko skinuo do gola, navukao joj odrpanu haljinu od kostrijeti i sprovodi ju na kamenovanje.

Već u njeno prvo penzionersko jutro, Janko je napravio katastrofalnu grešku:

„Ti još ostani malo leškariti… Ja ću skuhati kavicu…“

Skočila je kao oparena.

„Hoćeš reći da sam lijenčina?!“ bijesno je zbacila pokrivač.

Briznula je u plač i otrčala u kupaonicu.

Janko se zbunjeno počeškao po trbuhu i spustio se na tepih da odradi koji trbušnjak.

Tako je prošlo nekoliko tjedana. Sve u Jankovom opreznom opipavanju što smije a što ne smije reći. Dunja je i dalje ustajala u šest, svaki dan poduzimala veliko spremanje, kuhala ne dozvoljavajući Janku da bilo što takne u kuhinji… Kad je došao dan da ode u banku i sredi sve oko uplata mirovine, izgledala je kao da su je noćima mučili.

„Sad ćeš se malo zabavit…“, neoprezno je lanuo Janko.

Izletjela je iz stana kao tornado.

Dok je vadila dokumente iz torbe i stavljala ih na pult, imala je osjećaj da cijela banka zuri u nju.

„Znači, sad ste u mirovini i želite da uplate vaše mirovine dolaze na tekući račun“, rekla je bankovna službenica.

Dunji se činilo da su je morali čuti čak na ulici.

„Tako je…“, promrsila je kroz zube.

Iza službenice se u tom trenutku stvorila žena s naramkom spisa, imala je elegantnu svilenu maramu oko vrata, kimnula je Dunji a službenici nešto šapnula. Kad je nestala, službenica je počela preturati po papirima.

„Ipak će malo potrajati, ali ne žurite se, zar ne?“

Dunja se ugrizla za usnu i nije ništa rekla.

„Moramo dosta toga provjeriti, a nešto nam je danas sistem spor, dvaput je pao, morali smo ga resetirati…“, travrljala je službenica.

Bijes se nakupljao u Dunji i samo što nije prokuljao. Bankarica je prebirala po tipkama i zurila u ekran.

Kad se već Dunja krajnjim naporom suzdržavala da bankarici ne skoči za vrat, odjednom se kraj nje stvorila ona žena s maramom. Držala je ogromnu košaru punu ruža. Bilo ih je barem tucet.

„Ovo je za vas, čestitam“, nasmijala se i pružila joj ruže. „Učinili ste nam čast. Nije mala stvar zaslužiti mirovinu svojim rukama. To je praznik.“

Dunja je uzela cvijeće i zarumenjela se. Osjetila je kako joj ponos daruje novu snagu, i najradije bi izgrlila sve te bankarice i bankare koji su joj domahivali iz boksova.

Klasika

Namjestili su scenu dobrih sat vremena ranije. Stanko je volio posao obavljati na miru i bez hektičnosti. Đuro nije imao ništa protiv, jer tako je mogao komotno uživati u pivu, sve do pred sam početak snimanja. Đuro je bio stariji, oženjen, troje djece. Kuću je svojim rukama izgradio. Stanku nikako da krene. U kojoj god bi firmi dobio posao, ta bi se, kao da je ukleta, odmah i upokojila. Nekako se tješio da je sve okej dok je sam, mlad i bez obitelji, ali crvi sumnje već su polako naseljavali i njegovu dušu.

„Ideš na pivo?“ pokušao ga je Đuro povući sa sobom.

„Ne bih, ne ljuti se… Još ću malo pritegnuti sve šarafe. Za svaki slučaj.“

„A, jesi neki…“, namrštio se Đuro i otišao.

Svaki dan vodili su otprilike sličan dijalog.

Šest mjeseci je prošlo otkako se Stanko zaposlio kao scenski radnik u kući specijaliziranoj za produkciju reklama, jednoj od najuspješnijih u zemlji. Taj mu je posao došao kao zgoditak na lotu i zaista je strepio nad svakom sekundom radnog vremena. Zato i nije izlazio na pauze. Osim toga, na setovima produkcije bilo je tako lijepo. Daleko ljepše od podstanarskih rupa po kojima je stanovao. Evo, recimo ovaj stan koji su upravo montirali za prvi dan snimanja kampanje Classic kartice. Kao iz raja! Stanko se naprosto nije mogao odvojiti od skladnog namještaja, trosjeda i fotelja, istodobno otmjenih a tako udobnih i ljudskih na dodir. Oprezno je sjeo u fotelju, dopustio da mu zatiljak dotakne naslon, zamislio kako čita neku dobru knjigu a s leđa mu se prikrada njegova mlada supruga, zaklapa mu oči i obasipa vrat poljupcima… Stanko još nije upoznao ljubav. Nekoliko traljavih letećih veza nemoguće je svesti u kategoriju ljubavi.

Začuo je žamor i korake i brzo napustio fotelju. Redatelj i ekipa ušli su u fiktivni dom. Đuro je gurnuo Stanka u rebra i prošaputao: „Može ti bit krivo što nisi pivce maknuo.“

Posljednji su se pojavili njih dvoje, glumica i glumac. Svi su pričali o njima kao trenutno najvećim zvijezdama u državi. Stanko jedva da je pojma imao tko su oni. On nije posjedovao televizor.

„U ratama možemo plaćati sve transakcije učinjene na prodajnim mjestima i bankomatima u zemlji i inozemstvu, putem interneta ili samoposlužnih uređaja. I ono najbolje – sami odabiremo broj mjesečnih obroka“, rekao je tip kestenjaste kose. Upravo je svojoj dragoj i sebi natočio konjak u trbušaste čaše. Ona je raskošne usne priljubila rubu čaše, otpila gutljaj i obratila se zaljubljenicima u putovanja: „Rado biste otputovali, ali vam se putovanja čine preskupa? Uz Classic karticu sada je moguće plaćati na rate, pa i privlačni daleki krajevi postaju dostupniji nego ikad.“

Kad su se reflektori ugasili i ekipa se udaljila, Stanko je načas sjeo na trosjed, zažmirio i zamislio kako putuje.

„Diž’ se! Vidi ga, još ćeš mi tu crkavat!“ cerio se Đuro dok ga je gurao s trosjeda.

Ajvar

„Leđa mi otpadoše!“ zlovoljno je huknuo Lujo kad se popeo iz podruma, noseći veliki plastični škaf. „Jesmo više gotovi?“

Bio je krepan i sanjao je krevet.

„Načela sam zadnju vreću“, smireno je odvratila Blaža, koncentrirano prateći mjehure na površini uskuhalog ajvara. „Šta se žališ, prije ponoći ćemo na spavanje. To je iznad očekivanja, baš smo brzi bili.“

Sedam vreća je već potrošila. Po pet kila. Sveukupno četrdeset kila paprike je Lujo dovezao s pijaca. I još koju kilu patlidžana. U ranu zoru je u dvorištu naložio roštilj, nema boljeg za pečenje paprika. Zatim su ih zajedno gulili, pošteno prste isfurili, a nakon što se Blaža prihvatila osjetljive faze kuhanja, Lujo je imao zaduženje odnošenja tegli u ugodnu hladnoću podruma.

„De i ti probaj. Jel dosta ljut?“

„Ko grom!“ pucnuo je jezikom.

„Za našu Bisericu sam posebno odvojila pet neljutih čaša.“

Ako je na majku, i Bisera će obožavati babin ajvar. Pod uvjetom da ga ikad proba.

U podrumu su na policama stajale uredno posložene i etiketirane zalihe ajvara proizvedene u četiri sezone. Toliko je trajalo razdoblje šutnje. Zašto su svake godine ipak nakuhavali ajvara za omanju diviziju, a da još onaj stari nisu stigli pojesti, Luji baš nije bilo jasno, ali nikakvi prigovori nisu mu vrijedili.

„Može Tamara banuti, znaš kako je luda za ajvarom, i šta ću onda?“ ljutila se Blaža što on postavlja takva nesnosna pitanja. „Ne mogu valjda djetetu spakovat jednu teglu, pobogu!“

Bisera je navršila godinu dana, kad je zetu Petru trebao hitan novac za neke poslove, bavio se uvozom-izvozom, nije tu baš sve izgledalo čisto, ali Blaža i Lujo nisu se miješali. Uglavnom, velika svota novca je bila u pitanju, sto hiljada eura. Poslao je tada Petar Tamaru da predloži roditeljima neka prodaju stan koji su namijenili Biseri, pa da mu ulete sa svježim kapitalom. Pomoću hipoteke na svoju kuću digli su kredit čim se unučica rodila i kupili stan. Kad postane punoljetna, namjeravali su stan odmah prepisati na njeno ime. Četrdeset kvadrata, nije previše ali dijete će imati gdje započeti život kad za to dođe vrijeme.

„Svaka čast njegovim poslovima, ali reci mužu da ne dolazi u obzir da prodajemo Biserino“, otklonio je Lujo zetovu ideju.

I tada su prekinuli sve odnose. Baba i deda smjeli su tek na svaki Biserin rođendan doći na parkiralište ispred njihove zgrade. Tamara bi se strčala dolje, šutke uzela poklon za malu, i nestala. Tako četiri godine. A onda su, neki dan, baš su paprike naveliko počele, od jednog Tamarinog susjeda čuli da je zet pobjegao s nekom curom.

Kad je i zadnji lonac bio opran, Lujo se već bacio u krevet a Blaža je još mazala ruke hranjivom kremom, zazvonio je telefon.

„Mama… ja sam… Ne znam kako da…“

I zatim je sve stalo.

„Tamara, dušo, evo baš smo gotovi s poslom. Ajvar mora prenoćiti, a sutra već možeš doći po koju teglu! Da vidiš kakav je, ne sjećam se kad mi je tako uspio“, brbljala je Blaža, gušeći se u suzama koje su tekle nekako iznutra.

Lujo je već naveliko spavao. Sutra će mu reći.

Sendviči

Malo ih je frka uhvatila, kako će se Danijela snaći u novoj školi. Osnovnu su prebrodili, ali sad je druga priča. Gimnazija je to, nova iskušenja, novi izazovi. Ima tamo prilično lovarne djece, nikad ne znaš kako su odgojeni. Razmeću li se bogatstvom, procjenjuju li ljude isključivo po odjeći ili… Dobro, njihova Danijela je i u najstarijim trenirkama izgledala čarobno, kamoli kad se brižno spremi za van, ali, ipak, teško je trpjeti uvrede kad jednom krenu.

O tome su Markovići raspravljali duboko u noć. Prevrtali se po krevetu, palili i gasili svjetiljke iznad uzglavlja, otvarali i zatvarali prozore… Još jedan je dodatni razlog bio za zabrinutost. Iako se ne može reći da im je dijete razmaženo, niti je ikada otvarala krizna žarišta oko toga ako joj nešto nisu mogli priuštiti, nekako nije shvaćala smisao štednje. Čim je počela dobijati džeparac (a taj su običaj uveli u petom osnovne), potrošila bi ga isti dan. Također i novac koji bi joj tutnuli bake i djedovi, Danijela je imala potrebu odmah dokusuriti.

„Bojim se, kako će se snaći…“, dahnula je Tonka po stoti put i namjestila si jastuk.

„Ne brini, sve će biti u redu“, potapšao ju je Anđelko po ruci, a da ni sam nije bio siguran u to što govori.

Oboje su na nogama već bili u pet. Tonka je prtljala po kuhinji, Anđelko se spremio za posao i šećkao po predsoblju, čekajući da se otvore vrata Danijeline sobe.

Mala je krepko klopala doručak i cvrkutala, uzbuđena prvim gimnazijalskim danom. Njih dvoje su odsutno odgovarali na bujicu njenih pitanja. Anđelko je potajice grickao nokte na prstima desne ruke.

Iz ureda se vratio sat vremena ranije. Tek toliko da smeta Tonki u pripremama svečanog ručka.

„Još nije došla?!“ rekao je, čim je banuo.

„Nije. Odmah prvi dan imaju šest sati“, odgovorila je i provjerila boju na bečkim šniclama.

Anđelko si je natočio jednu ljutu i stresao se.

Sve je bilo spremno. Stol postavljen. Tonka se stigla i presvući, a Danijela nikako da se pojavi.

„Da joj se nije što dogodilo?“ dahnuo je.

„Ne lupaj!“ brzo je odgovorila i prekrstila se.

Zvono, napokon.

Salve pitanja su obrušili po djetetu, sve su odjednom htjeli znati. Gdje je dosad, kako je bilo prvi dan, kakvi su joj prijatelji u razredu, hoće li gradivo biti obimno…?

Danijela se smješkala, odgovarala koliko je stigla od njihovog rešetanja, a onda, dok se juha pušila, ustala od stola: „Samo malo, da nešto donesem iz torbe…“ i nestala u svojoj sobi.

Vratila se s dva zamotuljka povezana ukrasnim mašnama. Jedan je pružila Tonki, drugi Anđelku.

„Ovo je za vas“, nasmijala se vragolasto. „Za prvi dan škole!“

Oboje su dobili predivne novčanike od kože. Njegov je bio crni, njen crveni.

„Da više smjenite one vaše kupusare“, opet se Danijela zahihotala.

„Uh, krasan je…“, rasklapao je Anđelko svoj novčanik.

„Joj, dušo, zašto si se trošila? Otkud? Kako…?“ zapitkivala je Tonka.

„Ništa lakše. Cijelu prošlu godinu sam odvajala od novca za sendviče. I eto, nakupilo se…“, rekla je jednostavno. „Oćemo sad klopat, turbo sam gladna!“

Samo naprijed

On je otišao čim se Jona rodila. Čak je bio toliko bestidan da se pojavio u rodilištu s buketom ljiljana i napolitankama. Ostavio je cvijeće i kekse dežurnoj sestri i bjež’!

Jednom se samo javio s nekog bugarskog graničnog prijelaza. Jona je baš slavila drugi rođendan. U to ime, njih dvije su sjedile na balkonu i jele tortu. Malo se naherila na jednu stranu, inače je bila slasna. Minjini obrazi nosili su brojne tragove Joninih čokoladnih poljubaca.

A njemu je valjda bilo dosadno u kabini kamiona, red je bio desetak kilometara, taj podatak joj je odmah izbacio, psujući posao i ko mu ga dade. Onda je pitao: „Jel mala tu, koliko je njoj ono godina?“

„Bolje da ne znaš“, rekla je Minja i prekinula vezu.

Nikad ga više nije ni čula ni vidjela. Što je najgore još je mrcinu voljela. Ali, proći će i to. Mora jednom. Jona je bila prebistra da joj ne bi postavljala pitanja od malih nogu. Ponekad bi pokazala prstom na nekog muškarca, nabrala obrvice i rekla: „Tata?“ Minja bi samo odmahnula glavom, poljubila kćer u oba oka i rekla ono standardno: „Tata je daleko.“

I eto je, za koji dan kreće u prvi razred.

Za knjige je Minja uštedila. Kupila je sve što treba, zgodnu torbu i još sijaset sitnica od školskog pribora. A onda je ko za vraga, dohvatila taj magazin. Bile su u frizeraju. Joni su već podšišali loknice, igrala se na stolici i čavrljlala s frizerkama. Minja je čekala red, listajući novine. Iz jednog časopisa ispao je debelo sponzorirani prilog: NJIHOV TRENDY PRVI DAN ŠKOLE! Nizale su se stranice pune dizajnirane odjeće, gadgeta, modnih detalja, prestižnih svjetskih lokacija kamo s djetetom za vikend nakon napora prvog školskog dana… Minju je obuzela neka mučnina, ispod oka je pogledala Jonu u dražesnoj haljinici koju joj je baka isplela, i onda se javio strah. Što ako joj dijete ismiju u školi? Ako ju pitaju čiji je brend ta haljina? Ako se nađe koji vršnjak da ju nevino zapita kamo će za vikend? Ide li i ona do Londona?

Kad su se vratile kući, Minja se bojala vlastite sjene. Zatim je odlučila. Uzela je posljednjih 500 eura, imala ih je „sa strane“, ako nešto krene po zlu. Otišla je u banku, izabrala novu opciju – štednju unaprijed. Oročila je novce na dvanaest mjeseci i jedan dan, a kamate su joj odmah isplaćene na račun. Taman će dostajati za traperice i majicu, komplet kakav je vidjela na jednoj maloj šminkerici u onom časopisu.

Dok je Jona paradirala pred njom u novoj odjeći, Minja se malo uspokojila. Blesavo ili ne, nekako je osjećala da je dobila jednu rundu. Spremila se za slijedeću.

Kod Šveđana

Mandićevi su već dugo planirali stanoviti redizajn u stanu. Trosjed i fotelje u dnevnoj sobi više su podsjećali na kaldrmu, toliko su kvrga i uleknuća imali. Na bokovima su nosili ponosne tragove kandži mačora Zdenka, a nije falilo ni raznoraznih slikarija flomasterom. Flomasteriranje, dakako, nije bilo Zdenkovo djelo,  nego Nikino – dijete je od malih nogu obožavalo crtati. Osim zahvata u dnevnom boravku, činjenica da Nika ove jeseni upisuje prvi osnovne, tražila je hitno uređenje njene sobe.

Uzeli su nenamjenski potrošački kredit od 30.000 kuna, na 24 mjeseca, uz fiksnu kamatnu stopu za cijeli period otplate. Dio para otišao je na krečenje cijelog stana. Nikinoj sobi dali su boju nježne zelene. I odmah joj, preventivno, oduzeli flomastere, obećavši da će joj na jedan zid instalirati ploču po kojoj će do mile volje moći šarati kredama.

Čekali su još samo da Šveđani otvore svoj megapopularni lanac namještaja, pa da obave kupovinu.

„To ćemo šogor i ja začas, u njegov kombi čuda stane“, rekao je Boris, dva dana prije početka operacije. „Pokazat ćeš mi u katalogu šta hoćeš, odvezemo se tamo, natovarimo i to je to…“

Naravno, to je rekao tek tako da nešto kaže. Nije imao iluzija da će ih Gordana pustiti same, niti da će njena sestra Franka propustiti pohod.

„Kako da ne…“, zapanjeno ga je pogledala Gordana. „Pa, da sve pobrkate. Tko zna šta bi vas dvojica dovezli.“

Nije Borisu baš bilo jasno kako bi on i šogor Vlado pobrkali stvari kad je sve precizno katalogizirano, sve ti oni tamo spakuju, sve se zna od starta… ali nije se htio prepirati.

Ostali su cijelu subotu u tom hramu.

„Kao da smo u Švedskoj“, uzdisala je Franka.

Ona se na licu mjesta prepustila inspiraciji i orjentirala se „na sitnice“. Tako je formulirala odabir gomile stolica, tepiha, prekrivača, tanjura, lampi…

Gordana je birala brzo i precizno poput skalpela.

Srećom da je šogorov kombi zaista bio prostran.

„Nisu mi baš sjele te njihove mesne kuglice…“, gunđao je Vlado, dok su unosili kutije u lift.

Plan je bio da još iste večeri sastave namještaj kod Mandićevih. Gordana i Franka će skuhati večeru (momci su poželjeli brdo bečkih šnicli) a Boris i Vlado će se baciti na posao.

Kad je ponoć otkucala i dva „six packa“ piva odavno raspakirana, Boris i Vlado sjedili su među dijelovima koji su više podsjećali na kakvu kubističku apstrakciju negoli na nešto za sjedenje ili odlaganje knjiga đaka prvaka.

Sestre su već poplavile od bijesa.

„A da ipak u ponedjeljak pozovemo njihove majstore…?“ zarežala je Gordana.

„Ne dolazi u obzir!“ odlučno je otklonio šogor Vlado.

„Šta su Šveđani pametniji od nas“, dometnuo je Boris i udubio se u grafički prikaz nečega što će jednoga dana postati Nikina soba.

Izgubiti se…

Bili su na krstarenju po Karibima. Koraćevi. On je uživao. Ona je stalno zvocala. Što će reći, da je i njegov užitak bio pomućen.

Već je na kruzeru Varja nalazila milijun zamjerki. Te zašto ima toliko prokletih katova, pa zašto presvlake na ležaljkama uz bazen nisu iste boje kao frotirski ogrtači, čemu okrugli stolovi za šest i osam ljudi, zar nisu mogli računati da ona nema namjere baš sa svakim za stol sjedati…?  Otkad su se ukrcali, a plovili su sedmi dan, pet puta je tražila promjenu kabine.

Tek što bi se Drago, prije počinka, prepustio pogledu na ocean okupan mjesečinom, Varja bi sutradan ultimativno zahtijevala sobu bez balkona, a onda opet da joj je zagušljivo (treba li reći: sustav klimatizacije radio je besprijekorno) i tako, sve opet nanovo. Osoblje je stoički trpjelo njene pretumbacije i selidbe.

Kad god bi pristali na kopno, po svim tim magičnim otocima, plažama i gradovima, Drago bi se obeznanio: Nije znao što bi prije dotaknuo, omirisao, zagrizao, srknuo… Varja je tjerala po svome, non-stop je prigovarala pijesku, kaldrmi ili hrani po uličnim tezgama. Užasnuto je gledala kako Drago gušta isprobavati baš sve što se pušilo na tim njihovim gradelama ili u loncima. I samo je zapomagala kad će više trenutak da se vrate na njihov kruzer, da će ona vrat slomiti ako se to što prije ne dogodi. Naravno, gore na brodu počela bi stara pjesma.

Nevolja je bila u tome da Varja uopće nije voljela putovati. Nigdje. A cijeloga života (na ovom krstarenju su upravo obilježavali tridesetu godišnjicu braka, više obilježavali nego slavili) je putovala s njime. Ranije su putovali svo troje, njihova Valentina je ludovala za putovanjima, sva je bila na oca. Kad je počela studirati, odselila se a i putovati je nastavila za svoju dušu.

Za putovanja je u kući Korać uvijek moralo biti sredstava. Odvajali su od ušteđenog oročenog novca, ili plaćali revolving karticama, ili kešom, kako kad, ali Drago je uvijek govorio da je to dobro uložena lova. Varja ga je slijedila, mrzila putovanja, i brundala.

U Havanu su uplovili negdje oko ponoći, a ujutro već oko osam krenuli su u obilazak grada. Varja je uskuhala. Da kakve su ovo ruine, da ona tu samo gubi vrijeme, kakve šklopocije ovi voze i šta stalno plešu po ulicama… Drago nije mogao govoriti od uzbuđenja. Skoro se rasplakao, imao je osjećaj da je došao kući.

Njihova grupa je u jednom trenutku zastala oko štandova s nakitom od školjaka. Varja se tu napokon primirila, preturala je s ostalim ženama po bižuteriji i pazarila.

Drago je osjetio iznenadan poriv da se izgubi. Neopažen je šmugmuo između tezgi i uputio se uličicama do cilja. Ubrzo je sjedio u Floriditi, na rubu masivnog ovalnog šanka. Naslonio se na brončanu Hemingwayevu skulpturu i nazdravljao starom piscu čašom orošenog daiquiryja. Jedan za drugim, nestajali su u njemu, i krijepili mu dušu. Pala je večer. Da bi bilo divno ostati ovdje, izgubiti se… Pomislio je Drago a onda se uputio prema brodu.

„Dobro, gdje si ti?!!! Izludila sam! Cijeli brod je na nogama zbog tebe!“ vikala je Varja, a onda ga energično povukla. „Idemo, moramo se prije večere preseliti u drugu sobu! Ova je nepodnošljiva!“

Izazov

Bili su negdje na pola puta kad joj je Siniša udijelio desetu pusu u zadnjih deset minuta.

„Mamice, najbolja si na svijetu!“

Vozila je prastari golf dvojku. Za divno čudo kako se on još držao na okupu. Podravska magistrala tutnjala je puna tegljača. Jutros su krenuli iz Varaždina. Siniša nije ni doručkovao od silnog uzbuđenja. Niti ga je sad na putu uspjela nagovoriti da uzme zalogaj sendviča. Inače je mlatio i po šest jaja za doručak, s puno slanine. Vitak, plavokos. „Isti Cobain“, rekla je njena najbolja frendica Kristina, prije mjesec dana, dok su kupovali poklon za Sinišin šesnaesti rođendan. Mima se malo štrecnula na tu usporedbu, jest i ona obožavala Kurta, ali, odmah se zabrinula da se malom štagod ne desi.

„Glupačo!“ kratkim postupkom raspršila je tada Kristina njene strepnje.

Isuse, kad je ugledao dar, ne da je đipao do plafona, grlio majku i ljubio, nego eto se ni mjesec dana poslije još ne može smiriti.

Podigla je potrošački kredit na 10.000 kuna. Kupila mu je novi novcati BMX bicikl za četiri tisuće i još dvije tisuće je otišlo na kacigu, štitnike i dres kao iz neke priče Marvelovih superheroja.

Siniša je od malih nogu bio spretan, a to šta je posljednjih godina radio na svom rasklimanom pony biciklu, nije bilo za gledat. Mima jedva da je smjela bacit oko na te njegove akrobacije, a srce joj je klizilo u pete. Odličan đak, divno dijete u svakom pogledu, bio je strastveno vezan za vratolomije svih vrsta. Kad joj je tužna lica pokazao najave za 15. Pannonian Challenge, međunarodno natjecanje u ekstremnim sportovima koje se održavalo u Osijeku, i rekao da je to njegov „neispunjeni životni san“, opet se nelagodno štrecnula. Nekako, teško će mu kasnije biti sastaviti dijelove života, ako sa šesnaest godina smatra da mu život nema smisla. Nije mu ni rekla kad ga je prijavila (kako nije još punoljetan, morala je priložiti svoju suglasnost ovjerenu od strane javnog bilježnika, i tu su otišle pare, ali, neka…), samo je prijavnicu u koverti zatakla za točak bicikla. I čekala da skuži.

I, eto, sad su se njih dvoje kotrljali prema Osijeku. Ponijela je konzerve i mali šator, četiri dana će spavati u kampu podignutom uz skatepark.

Naravno, finale BMX-ova Mima je provela glave zagnjurene u krilo. Ne, nije to mogla gledati.

A onda je začula kako spiker izgovara Sinišino ime, podigla glavu i ugledala sina kako se penje na pobjedničko postolje. Osvojio je i glavnu iz fonda novčanih nagrada.

„Mamice!“ sjurio se prema njoj, čim je ceremonija prošla i zagrlio ju. „Dvije milje eura, eeeej! Vodim te na putovanje! Biraj gdje ćeš!“

Srce od zlata

Željka je sjedila pred svojim 22-inčnim monitorima. Na jednom su brzali izvještaji s raznih burzi. Nino nikad nije shvatio što te blještave bujice zapravo znače. Preko drugog se upravo protezalo nekoliko verzija nasmiješenih mladih ljudi sa zlatnom kreditnom karticom nehajno zataknutom između kažiprsta i srednjaka.

Željka je, brzinom zvečarke, bacala svoje prekrasne bademaste oči sad na jedan, sad na drugi monitor. I usput izdavala precizne naredbe u iPhone.

„’Ukoliko puno putujete…’, tu lajnu mi odvoji i istakni nekim jačim fontom, ne znam čime, poigraj se, ti si dizajner!“

Nekoliko sekundi je slušala, a zatim nastavila: „… Da, tako je, sad može nastavak teksta, dakle,  ‘uživate u pogodnostima luksuznih hotela…’ i dalje, sve kako ide do kraja. I onda ovo ‘Gold kartica pravi izbor za vas…’ to mi onako razvali baš zlatarski, nešto, neku foru kao poluge zlatne…!“

Nasmijala se ovoj potonjoj dosjetki. Onda joj je burzovni ekran privukao pažnju i otpirila je dizajnera: „Okej, čujemo se! Gotovu verziju želim do sutra, poslije kolegija.“

„Znala sam da ćete ovdje nešto uprskat s bakrom…“, mantrala je, prateći jednu od blinkajućih kolona.

Ponovo cimne dizajnera.

„I još nešto, ono ‘visoki limiti potrošnje’, daj mi to preko cijele zadnje klapne. Baaaj!“

Nino je sjedio u svom naslonjaču, fol čitao knjigu i pijuckao bijeli rum, a zapravo se gubio. Nešto mu nije dalo mira, od tog njenog posla… Uvijek ga je impresioniralo s koliko lakoće ona obavlja sve te poslove izvršne direktorice banke. I večeras je imao isti filing, ali ipak ga je nešto kopkalo, nešto u vezi te zlatne kartice…

I onda ga je puklo. Beč, maja 1987. Bruna i on stopirali su četiri dana do tamo. Spavali bogme kojegdje, ništa ih nije bilo briga, 19 godina su tek navršili. Obožavali su se. Nikad, ni prije ni kasnije nije tako osjećao drugo biće u sebi kao što je Brunu pod kožom nosio. Imala je kratku kosu boje žita, a prstima je znala svirati po njegovim usnama. Zapravo je uspješno slijedila Neila Younga, tamo gore na stageu pjevao je samo za njih:

I want to live,
I want to give
I’ve been a miner for a heart of gold.
It’s these expressions
I never give
That keep me searching for a heart of gold.

“Možeš meni jedan mojito smiješat?”, rekla je Željka, napravila je pauzu.

Poljubio ju je i mućnuo koktel.

“U toj tvojoj reklami za karticu…”

“Šta s njom?”

“Ako ćeš me poslušat, u verziji za televiziju mislim…”

“Da, reci…”, požurivala ga je Željka.

“Možda da ti ispod ide Young…”

“Koji Young?”

“Neil Young. ‘Heart of Gold’, super bi legla.”

“Ti se šališ?”

“Ništa. Zaboravi.”

Woodstock

Jednom davno, Woodstock je na par dana ušao i preko praga Mišine bake.

Sjeća se toga Mišo Kralj kao da je jučer bilo. Toga babljeg ljeta 1969. Navršio je osam godina, i bio nevjerojatno znatiželjan. Ponekad je neizdrživa bila ta njegova znatiželja. Odrasli su jedva mogli riječ-dvije razmijeniti bez Mišinih zapitkujućih upadica.

Elem, jednoga dana, Mišina tetka Ana upala je u pratnji dvoje šarenih stranaca, brata i sestre. Otprilike jednako dugih uvojaka boje žita (plus duga brada, u njegovom slučaju), puni printanog cvijeća u košuljama, narukvica, perli, žilavih sandala, srolanih vreća za spavanje i golemih ruksaka… Mišo je razabrao da su to tetkini prijatelji iz daleka, iz neke Dan-ske (tako se on zvučno klackao imenom te zemlje, kad su mu napokon preveli…) i da će svoje vreće nekoliko dana odmatati na podu babine dnevne sobe.

Prije negoli su došli Ani u goste, posjetili su i Ameriku. Užagrenih očiju pričali su o tri dana potpune slobode i muzike na nekakvoj farmi. Mišo je imao neodređenu predstavu o pojmu slobode, jer kad god bi napravio neku psinu, baba je zlovoljno rekla da je „ovo dijete preslobodno i da mu se mora stati na kraj!“ Tetka je uzbuđeno drhtala dok su oni pričali priču, a Miši se posebno svidio onaj dio o šašavom valjanju u blatu.

Negdje pred kraj njihova boravka, poveo se razgovor o tome što studiraju. I brat i sestra oboje su nešto kliknuli uglas, a oči su im gorjele istom snagom kao i onih dana kad su pričali o muzici u američkom blatu. Mišo, naravno, nije imao pojma što bi veterina mogla biti, a kad je dobio zadovoljavajuće objašnjenje da su to doktori za kuce i mace, zadovoljno se nasmiješio i otrčao hitno cijepiti bakina mačora.

Kad su otišli, Mišo je zauvijek zapamtio njihove mirise. Mirisali su na vječnost.

Tetka Ana je godinama poslije, kad god bi se netko sjetio Danaca, kao mantru ponavljala da su im roditelji bogati farmeri, ali da ovo dvoje ne samo da studiraju i teško rade na roditeljskoj farmi za nadnicu, nego da su za studije sami ispodizali kredite i sami ih otplaćuju. Mjesta na farmi čekala su ih, o njima je ovisilo hoće li ih ikada uzeti ili će otići svojim putevima.

Mišo Kralj se upravo na svoj 53. rođendan sjetio danske djece Woodstocka iz maglovitih dana svoga djetinjstva. Dok se zavalio u fotelju, čekajući da kuštravi crnokosi par potpiše kreditne papire, misli su mu odlutale.

„Evo, mi gotovi“, šarmantno se nasmijala i pružila mu papire.

Ona i njezin brat, upravo su, godinu dana prije roka, diplomirali književnost, ali odlučili su od roditelja preuzeti vođenje peradarske farme. I njima su oči plamtjele dok su objašnjavali vizije osuvremenjivanja plodnog ali zastarjelog imanja.

Mišo Kralj sad je savršeno bio siguran da djeca cvijeća ne mogu uvenuti. To ga je činilo baš spokojnim.

Šef kabineta

„Kae…?“ zijevnuo je nadobudno Milko Horvat, kad je ugledao strogu tajnicu kako ulazi u kabinet s podebljim snopom spisa.

Njegov kabinet vodio je u drugi kabinet, dijelila su ih vrata debelo tapecirana kožom. Kao i svi šefovi premijerskih kabineta, i Milko je imao tajnicu. To što je on formacijski zapravo tajnik, i zašto bi uopće trebao dodatnoga tajnika ili tajnicu, nikome se nije činilo neobičnim. Ne daj bože neekonomičnim.

„Ovo je novi schedule“, rekla je i namrgođeno ga pogledala. „Ovdje mi parafirajte i vratite mi moj primjerak.“

Služba strategije, predviđanja i nagađanja (jedan od novoustanovljenih i efikasnih Vladinih timova) osmislila je niz plodonosnih aktivnosti i razbibriga u slijedećem kvartalu, tj. za razdoblje od četiri dana.

Tja…“, značajno je Milko prokomentirao zgodno obojane grafikone.

Dizajnerski pododjel si je, bogme, dao truda. Ovo se bez trunke stida može pokazati svakom putniku namjerniku.

Milko je pogledao na svoj oriđiđi Rolex (ako je išta prezirao to su fejk stvari) i zaključio da je prerano za odlazak. Mamica upravo sad zgotovljava svoju nadaleko čuvenu govedsku juhicu. Posjedovao je Milko pristojnih 150 kvadrata u strogom centru glavnog grada, ali i dalje je na ručak obavezno išao u roditeljski dom. Stresni posao šefa kabineta prvog čovjeka Vlade iziskivao je malo opuštanja u toplini domaćih rezanaca.

Odnio je raspored Premijeru. Ovaj je odmah živnuo na stavku za petak: posjet obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu stanovitog Zdenka Babića, u jednom selu na obroncima Bilogore. Mladac je imao tek 24 godine, već je doktorirao na ekonomiji i bio je vlasnik propulzivne farme od 300 bikova, vrijedne 14 milijuna kuna, izgrađene kreditnom linijom HBOR-a.

Milku je 35. kucala na vrata, ali nije se odviše brinuo što mu je do diplome na Pravu ostalo točno 29 ispita. Tako je barem bilo prije ovih bolonjeških tumbanja.

„Oho-ho! Malo ćemo na svjež zrak! Vidiš ti, moj Milko, lijepo su to naši planeri osmislili. Slažeš se?“

„Apsolutno, šefe“, kimnuo je Milko.

„Kad mladi ljudi zasuču rukave, rezultati ne izostaju!“ zaklicao je Premijer i posvetio se svojoj zbirci staklenih kugli s umjetnim snijegom. One, kad ih okrenete, a mećava nagrne. Imao ih je pedesetak, a prijatelji s političke svjetske scene rado su mu ih slali kao protokolarne darove.

„Memorirat ću to, šefe“, iskusnim grifom je Milko posegnuo za tabletom i startao ga. „Pa, kad budemo na terenu, možete to reći mladom gospodinu Babiću. Za svaki slučaj, još danas ćemo brifirati medije.“

Kiša

„Bižali dođavla, dabogda…“, režao je Nine.

Upravo je niz stepenice spuštao posljednji kontigent prtljage obitelji Hermann.

„Muči, Nine, oli oćeš da te baš čuju kako beštimaš!“ uzjogunila se njegova Franka.

Hermannovi su bili njihovi zadnji gosti koji su pred kišom bježali glavom bez obzira.

„Ka’ da ćedu se rastopit!“ huknuo je Nine i jedva se suzdržao da ne odvali nogom po neseseru gđe Hermann.

Cijeli srpanj ih je pralo, ono kao da iz zemlje pada a ne s neba. Kako bi koja od njihovih osam soba bila useljena, nije prošlo ni par dana, a već se neutješno praznila. Obiteljski pansion su Marasovići otvorili početkom travnja. Na drugu godišnjicu braka. Franka je od none naslijedila prostranu kuću na Šolti. Solidne stare gradnje, praktički nije tu trebalo velikih građevinskih zahvata. Promjena kompletnih instalacija i uređenje interijera i to je to. Na stan u Splitu su uzeli hipotekarni kredit od 100.000 eura na dvadeset godina i bacili se na posao.

„I’m so sorry…“, tužno je Franka primila ključ od glave obitelji Hermann, namrgođenog ćelavca s tri reda pivskog trbuha.

„Blöde Insel!“ derao se debeli, dok je užurbano trpao povrat novca u novčanik od krokodilske kože.

Odlazili su u pola turnusa dvotjedno uplaćenog odmora. Marasovići su svima vraćali pare kao da je njihova krivica ta poludjela klima.

„Beštimaj ti svoje škoje tamo u Švapskoj, znaš… Da si neđe drugdje neb’ ti vidja te šolde“, škrgutao je Nine, više za sebe, a nastojao se smiješiti Hermannu, da sve bude po uzusima turističkih gabarita.

Hermannova peteročlana pretila obitelj potrpala se u kišom zamuljani terenac i nestala je, režući točkovima kroz lokve.

Pansion je opustio. Navečer je Nine zlovoljno gledao središnji Dnevnik. Neki mulac od ministra turizma govorio mu je ono što je Nine predobro znao i bez njegovog preskupo plaćenog ministarskog mudrovanja, a to je da je sezona otišla dođavola.

„Strategiju razvoja turističkih resursa valja implementirati u nove trendove makroekonomskih amplituda“, trtljao je ministar, namještajući rever na dizajnerskom blejzeru.

Franka je rezala pršut i dodavala fete mužu, sve ne bi li ga nekako odobrovoljila.

„Ča ovaj tovar meni o amplitudan mulja?! Ka’ da san ja mutav!“

„Nemoj mi se jidit, nije svit propa’“, nježno ga je smirivala Franka.

„Ja ć’ ovo zapalit, oću bogam’!“ skočio je Nine kao da će doista sve benzinom zaliti.

„Dosta više, Nine! Kake su to šporke misli?!“ sad se Franka zbilja razljutila. „Jedna loša, druga bolja godina. Tako je uvik bilo. Tribaš bit sritan da smo ovi ‘otel svojin rukan digli.“

„Možda jemaš prav’…“

„E… Uvik“, rekla je Franka i posvetila se pršutu.

Polja lavande

Dunja je sa švedskog stola izabrala nektarinu i krišku dinje. Uz čašu jogurta, to joj je bio najdraži doručak. Kamena terasa pružala je ugodan hlad. Kao i uvijek, prije doručka je isplivala rundu po uvali.

„Mali cappuccino, oli san dobro zapamtija?“

Odložila je dinju i podigla pogled.

„Naravno“, kimnula je i susrela oči Paula Newmana.

Folirao se da pogađa. Ovo je bilo njeno deseto jutro na otoku a on je već drugog jutra nepogrešivo znao da ona pije jutarnji cappuccino. Osim toga, bio je jedan od rijetkih konobara na svijetu kojem nije morala objašnjavati što bi to trebalo značiti „mali cappuccino“… Većina ih je pravila svemirske probleme od njene želje da joj omiljenu pjenušavu kavu zgotove u maloj šalici za espresso.

Mišićav, plećat, u bijeloj košulji, više je bacao na kakvog admirala. Brz i vješt u posluživanju, diskretan a opet brbljav kad zatreba. Znao je sve, kad će nevera, zašto kasne novine na otok, hoće li ove sezone zaribati turistička sezona, koja je riba najbolja (diskretno bi joj dao mig dok bi neodlučno gledala što bi uzela) u moru obilja švedskog hotelskog stola…

Dunja se od prvog dana navikla na Newmana kao na neki melem kojeg uprava hotela ostavlja gostima zajedno s onim šamponima, regeneratorima i pjenama za kupanje.

„Puno posla danas?“ zapitala je, tek tako da nešto pita.

„Ne pitajte, šjora. Diga san glavu s kušina još u četri ure. Triba svu tu draču iskrčit.“

„Vi to neke radove imate?“

„E… Na didovini ostalo zemje. Brat i sestra nećedu ni čut da bi se privatili. On gori u Njemačkoj, a ona u Zagrebu… Ja lipo uzeja kredit u banke, na deset godin, dvista ijad kuna, pa mislin levandu držat i prerađivat… Najgore kad pustiš zemju krepat.“

„Baš. Dobro govorite“, rekla je neodređeno i pošla prema plaži.

Dok još sunce nije jako da još malo propliva.

Malo je osjećala kao neke ugrize oko srca. Nisu joj smetali za plivanje, ali bila ih je svjesna. To je ipak ostalo traga od onog đubreta i njegove skrušene posljednje večere za koje joj je priznao da se to njemu samo činilo, da ipak ne može ostaviti ženu, bilo im je lijepo, nije da nije, Dunja je nešto najbolje što mu se dogodilo, ali, eto, razumjet će ga ona, pametna je žena…

Izlazila je iz vode, i baš dok je u grlu opet osjetila onu knedlu koju joj je prije mjesec dana zakopao Mr. Neuračunljivi, nespretno je zakoračila i posjekla stopalo na oštru stijenu. Dohramala je na obalu i pokušavala zaustaviti krvarenje.

Odjednom se tu stvorio Newman. Valjda im je baš pauza počela.

„Nije to ništa…“ rekao je i čvrsto stisnuo ranu, propravši je vodom. „Ali gori ne morete sami…“

Nije stigla ništa ni reći a već ju je nosio na svojim snažnim rukama. One oči Newmanovske bile su joj posve blizu, a miris lavande već ju je odnosio u san.

Catering

Snimali su u brdima nedaleko Gospića. Žana je odlučila sve riješiti u udarnička tri tjedna. Za više nije imala para ni da je htjela. Uostalom, ako ćemo iskreno, ni za svu holivudsku lovu ne bi se odrekla svog tima, jer, disali su kao jedan. Tu gotovo da i nije bilo ponavljanja scena. Cijela ekipa je znala kako je Žana Petrina mukotrpno došla do sredstava za film. Digla je 15-godišnji kredit kod banke koja joj je, na ime sponzorstva, baš pošteno snizila kamate. Zato posao nije smio trpjeti, a viziju filma Žana niti sekunde nije ispuštala iz ruku…

Dok je hitro prolazila kroz knjigu snimanja, utrpavala je gulaš u sebe. Bezličan gulaš, ali jedan obližnji motel, u kojem je ekipa konačila, besplatno im je radio catering. Hrana im je bila užasna, ali nitko se iz ekipe nije bunio. Otpila je pola boce vode a onda joj je Janko privukao pažnju. Baš je uzimao porciju gulaša, kruh i kolač. Sjeo je na bicikl i odvezao se. Igrao je glavnu mušku ulogu. Čvrst, mučaljiv, kestenjaste kose i boksačkog nosa. Prvoga dana kad su iz Zagreba došli na set, rekao je da njemu smještaj ne treba, da tu blizu ima neku rodbinu. Na set bi svakoga jutra stizao prije svih, na drndavom biciklu. U vrijeme obroka pokupio bi hranu i nestajao. Govorkalo se da voli objedovati u tišini šume, podalje od svih. Smatrali su ga čudakom. Igrao je briljantno, načisto je eksplodirao pred kamerom, ali privatno je Janko Mlinarić bio najzakopčanije stvorenje na svijetu. Navečer, kad bi se ekipa opustila u motelu, nikad im se nije pridružio. Izuzev jednom, Žana je slavila rođendan, pa su se spustili sve do Karlobaga. Sjedio je na kraju stola, šutio i pijuckao vino, povremeno bacajući poglede prema njoj. Kad su već odlazili, prišao je i pružio joj dar. Narukvicu od sitnih potočnih kamenčića.

I sad dok je promatrala Janka kako praši na biciklu i nestaje niz šumski put, Žana je osjetila neobjašnjiv poriv. Brzo je sjela u auto i pošla za njim. Vozila je na odstojanju, tako da je baš ne primijeti. Kad su se približili selu, vidjela ga je kako bicikl ostavlja u dvorištu neke potleušice. Sačekala je nekih petnaestak minuta a zatim se uvezla u dvorište. Zakucala je na vrata iza kojih je Janko nestao.

„Halo, ima li koga?!“

Otvorio je, sav zgranut što je vidi.

„Ispričavam se, Janko, ali neke scene… Moramo hitno riješiti“, prtljala je.

„Uđi“, rekao je, kao da je najprirodnije da ga redateljica slijedi poput najgore špijunke.

Ušli su u sirotinjsku kuhinjicu. Za stolom je sjedila starica i jela onaj gulaš. Na tanjuriću je bio i kolač.

„Moja majka Vida“, rekao je.

„Bog te blagoslovio, ćerce…“ pogledala ju je starica. „Pričao mi je Janko puno o tebi…“

Crveno & crno

Lidija je doletjela kući. Gotovo je pokidala haljinu dok ju je nestrpljivo oslobađala etiketa. A onda je to čudo bljesnulo na njenim rukama, moćnom crvenom. Obukla se, smijući se poput šiparice pred prvi maturski ples. Haljina je grlila Lidiju a Lidija je milovala haljinu. Ničeg suvišnog na tom komadu odjeće nije bilo. Ni najmanjeg ukrasa. Plamtjela je snagom crvene boje i nestvarno podatnom svilom od koje je bila sačinjena. Tek na leđima je imala prorez, koji bi se ovlaš otvarao, nakratko otkrivao Lidijina izvajana glatka leđa, a onda opet zatvarao.

Lidija je nekad davno bila skakačica uvis. Uspješna, već se nakupila i međunarodnih medalja, kad je to pokojni Ivo presjekao u skoku. Naime, čim su se vjenčali, rekao je da „nije baš u redu da udana žena pokazuje gole noge pred masama…“ i zamolio ju da se ostavi atletike. Imao je on ideja i oko njene odjeće. Otvorene, energične boje kakve su divno pristajale Lidijinoj maslinastoj puti, ili haljine i bluze koje su otkrivale njene vitke mišićave ruke i noge, mogle su otići u zaborav. „Ženama i majkama primjerenije su crne ili sive boje“, mudrovao je Ivo, uljudno joj preporučivši da napravi reda u svom ormaru. Nakon dvadesete, Lidija se uselila u crninu. I samo je u njoj ostala kad je Ivo umro.
Još jednom se pogledala u ogledalo te svukla crvenu haljinu. Pažljivo ju je složila i odložila na stranu. Ona će ići na vrh, da se ne gužva. Počela je žustro slagati stvari u kofer. Još malo pa će dojuriti Tamara, kao i uvijek bit će nestrpljiva ako bude morala čekati. Dolazila je po Lidijinu prtljagu. Večeras lete na Sri Lanku. Njih četvero: Tamara, zet Vinko, unučica Vita i Lidija. Kćerka i zet slave desetu godišnjicu braka i odlučili su počastiti i Lidiju. Zet je dvotjedni aranžman, na tom dalekom otoku u Indijskom oceanu, platio revolving kreditnom karticom. Nisu htjeli ni čuti da bi Lidija sudjelovala ma i jednom kunom.
„Mama, jesi gotova?!“ upala je Tamara u stan. „Moram još po Vitu na balet!“
„Evo, sve je tu“, nasmiješila se Lidija.
Tamara je imala Ivine oči koje su bijesno bljeskale.
„Sve moram sama! Vinko kao još radi. Mislim, nije morao i zadnji dan! Još moram kreme za sunčanje uzeti i do apoteke, po tablete, nikad ne znaš tamo na toj hrani šta nas čeka! Ne znam gdje mi je glava u ovoj ludnici!“
Trkeljala je i zurila u Lidijin kofer.
„Šta je ovo?“ pokazala je prstom na haljinu.
„Ponovila sam se, da vam budem lijepa za slavlje. Čekaj, da vidiš kako mi stoji.“
Zgrabila je haljinu i već se presvlačila. Ponosno se uspravila pred kćerkom.
„I, šta kažeš? Zar nije predivna?“
„Crvena?! Koji ti je vrag?!“
A onda je ugledala i bljesak Lidijinih leđa.
„Potpuno si prolupala. Ne dolazi u obzir, nećemo se sramotit valjda!“
Lidija je stisnula zube, šutke svukla haljinu i spustila ju na krevet. Zatvorila je kofer i predala ga Tamari.
Više se nije veselila Sri Lanki, a boja na haljini kao da je tamnila na očigled.

Vatromet arena

Petra je jurila noćnim autoputom. Ponoć se bližila. Srce joj je tuklo, tamo negdje na zadnjem sjedalu. Odavno je iskočilo, pomahnitalo od sreće. Jedva se koncentrirala na vožnju, plakala je i smijala se, brijala po memoriranim stanicama na radiju loveći istu vijest: Borisov i njen film nanizao je deset Zlatnih arena. Uključujući one za najbolji film i režiju, kao i nagradu publike. Mobitel joj je stalno zvrčao porukama čestitara.

Nije se nikako mogla maknuti iz Zagreba cijeli tjedan. Mama je ležala bolesna. Gripa usred srpnja, to se samo njenoj mami može dogoditi. Tako da je Petra skakala s posla na posao (uz malu producentsku firmu predavala je i književnost na jednoj gimnaziji) i još trčala mami kuhati ručak i večeru. I kada ju je danas, nakon presice žirija, Boris nazvao i odvrištao fantastične vijesti, morala mu je reći tužnu istinu da ona neće moći do Pule.

Grizla se cijelu večer. Mama ju je gledala ispod oka, s toplomjerom u ustima, zatim je izvadila toplomjer i spasonosno izjavila: „Trideset sedam sa dva. Glavna huja je prošla. Mogu sad i sama… Sjedaj u auto i briši. Dok svane ti si u Puli.“

Izljubila je mamu, odjurila do svog iznajmljenog stana, potrpala nekoliko najnužnijih stvari u koferčić i dala gas.

Godinu i pol se navršilo otkako je upoznala ljubav svog života. Ne samo da je obarao onim svojim snažnim rukama drvosječe i prstima pijanista, nego i srčanošću lava u borbi za komadić prostora pod filmskim nebom. Imao je fantastičan scenarij, s glumcima je radio posvećen poput monaha Šaolina (gledala je njegov kratkometražni prvijenac), tvrdoglav i ponosan. Voljeli su se kao da im je prvi put. Ona je zaista osjećala bol kad bi se nakratko rastajali. Odlučila je kompletno financirati njegov prvi pravi dugi film. Prodala je svoj dvosobni stan, zajedno s Borisom iznajmila je stan u potkrovlju blizu svog ureda. Novac koji je dobila za stan poslužio joj je kao solidan polog na koji je uzela kredit od dva milijuna kuna. Za low budget film moralo je biti dosta.

Kad su slavili zadnju klapu bila je svjesna da je Boris napravio remek-djelo. Dugo u noć, posljednjeg dana snimanja, ljubio joj je dlanove od zahvalnosti, a ona mu je pjevala temu iz filma. Petra je imala čudesan glas. I nikome nije bilo jasno zašto se nikad nije okušala u pjevačkoj karijeri.

Prošlo je četiri kad je ulazila u Pulu. Odvezla se do Verudele. Pospani dežurni na recepciji rekao je da je gospodin Boris u sobi, samo neka se ona popne gore. I još je čestitao na nagradama.

Petra je čvršće stegnula bocu Jack Daniels’a, Boris ga je obožavao, i ušla u lift.

Zakucala je samo jednom, snažno i kratko. Namjerno nije upotrijebila njihov prepoznatljivi znak ritmičkog dobovanja prstima po vratima. Past će na oko.

Otvorio je vrata, ogrnut bijelim ručnikom oko bokova.

„Kog vraga sad…?“ zarežao je.

„Bokić, vrati seeee…“, iz pozadine se začulo mazno dozivanje.

A Petra je u velikom ogledalu koje je zauzimalo cijelu jednu stranu plakara, ugledala bombastičnu plavušu kako se proteže na krevetu. I u tih nekoliko sekundi prepoznala je jednu od starleta megauspješnog daveža o celebovima.

„Petra, otkud…?“ zamucao je.

Petra mu je gurnula Jacka u naručje, zviznula mu šamar i strčala se niz stepenice.

Dok je žurila pored recepcije učinilo joj se da se recepcionar zlobno ceri.

Izvoz

Deset godina nije bila na poštenom odmoru. Ove godine napokon ga je zgrabila u cijelosti. Barem joj se tako činilo kad su polazili na taj otočić. Izgledalo je kao san: tri tjedna u savršeno preuređenom svjetioniku, njih troje sami, da se upijaju i nauživaju jedni drugih. Tomislav je ponio svu silu ronilačke opreme, Vedrani su oči svijetlile jače od najmoćnijih svjetionika ovoga svijeta, a Paula se opskrbila gomilom knjiga.

„Kad idemo na taj svjetlanik?“ tjednima je ranije ispitivala Vedranica, čas mamu, čas tatu.

Paula Krešić uživala je u kamenom zdanju, imala je osjećaj da je vrijeme stalo, a da su njih troje stanovnici dvorca iz bajke. Već nakon nekoliko dana Vedranina zlaćana kosa još više je posvijetlila a obraze su joj nastanile kolonije pjegica. Tomislav je jednom čak i ulovio hobotnicu.

Idila je bila predobra da bi potrajala. Negdje potkraj prvog tjedna njihovog boravka, Paula je dobila mail (kao zamjenica predsjednika Uprave banke nije se, dakako, mogla posve odsjeći od svijeta) u kojem ju šef razveseljava pozivom da načas prekine odmor: „Oprosti, ali ne mogu to nikom drugom povjeriti. To možeš samo ti…“

U zagrebačkoj centrali banke tih se dana održavala tematska biznis konferencija „Manje uvoza za više izvoza“ na kojoj je predviđen panel pod egidom „Izvoziti, izvoziti, izvoziti“. Na panelu je vodeću ulogu trebala imati Paula.

„Eto me natrag za koji dan“, poljubila je Tomislava, naginjući se preko usnule Vedrane.

Kad je čula da mamica mora na kopno, ugurala se u krevet između njih.

Ujutro rano je, točno u 6, uz maleni mol pristala barka barbe Frane. Njihova opskrba kruhom, svježim voćem i povrćem. Sve ostalo, zalihe vode i smrznutih namirnica, bilo je u ponudi svjetionika.

„Zdravi bili!“ vikao je ozareni Frane, privezujući uže.

„Mogu se povesti s vama do Splita?“ zapitala je Paula, dok su ona i Tomo pomagali istovar namirnica.

Naravno da je mogla, a barba nije htio ni čuti da bi joj naplatio vožnju.

U nekom trenutku je pokazao prstom u sanduk, na buntove sušenih smokava između kojih je blistao lovor.

„Oli nisu lipotice? A ne one ča i’ uvozu, ka neke grdobine, a vonjaju na katran!“

„Kupujem jedan vijenac“, rekla je Paula i ponijela smokve sve do terminala gdje se čekirala za prvi zagrebački let.

„Strah od rizičnih investicija još je veći kada se financira proizvodnja. No mi ipak možemo pomoći našim proizvođačima u nastupu na stranim tržištima. U našem portfelju izvoznici sudjeluju s oko 30 posto udjela i drago nam je sudjelovati u takvim projektima“, suvereno je govorila Paula još iste večeri, elegantna u kostimu boje nježne lavande. „Nastojimo i poboljšati našu ponudu za male klijente i spremni smo pomoći dobrim klijentima koji nađu tržište i naprave dobre planove.“

Zatim je posegnula u svoju torbu i izvukla vijenac smokava.

„Pogledajte ova mala čuda prirode i ljudske muke. Njima se moraju omogućiti sve svjetske trpeze. Nema drugog opstanka“ obratila se sudionicima konferencije.

Uzela je smokve i s poštovanjem ih poljubila. Dvoranom se prolomio frenetičan aplauz.

Oči boje neba

Nije Mili moglo biti više od tri-četiri godine kad ju je deda jednoga dana posjeo u krilo i važnim glasom rekao: „Imam za tebe poklon, ali nije to običan poklon… Ne smiješ ga nikada izgubiti.“

Zatim ju je deda Toni poljubio u nos (to je obožavala), spustio na tepih, mekši od najčarobnijih ćilima hiljadu i jedne noći, i uspravnog vojničkog koraka prišao svom golemom radnom stolu. Iz ladice radnog stola izvadio je izrezbarenu kutiju i sjeo na tepih pored Mile. Otvorio je kutiju, začula se čudesna muzika koja je mirisala na cimet, na podlozi od purpurne svile ležao je nilski konj. Bio je izrađen od slonovače. Deda je uzeo igračku, okrenuo mehanizam na konjićevom trbuhu i ukazao se prorez.

„Dobio sam ga od indijskog premijera“, rekao je deda. „Star je preko tri tisuće godina. U njemu su od davnina malene indijske djevojčice čuvale novčiće. Od danas on će za tebe čuvati sreću a komadiće sreće moraš skupljati sama. Cijeloga života.“

Nije baš da je Mila sve razumjela što deda priča, kakvo je to biće indijski premijer, i zašto se sreća treba trpati u tog debeljuškastog stvora, ali dedine nebeske oči blještale su poput najpouzdanijeg čelika i znala je da govore istinu.

„Ajde sad, igraj se, deda ima posla“, rekao je Toni, popravivši svoje elegantno odijelo boje slonovače.

Deda je bio predsjednik države i stalno je imao puno posla. Samo je za Milu uvijek pronalazio vremena. Ona je jedina na svijetu smjela upasti u njegov kabinet kad joj to srce zaželi. Ona je jedina na kugli zemaljskoj znala da su dedini dlanovi topliji od najvrelijeg radijatora. I da nikada u životu nisu zadrhtali.

Osim indijskog čuvara, Mila je od dede naslijedila oči i srčanost. Nije bilo toga što bi nju slomilo, porazilo ili zaustavilo. Raznorazni životni udarci samo su je jačali, a u nilskog konja uporno je ulagala svaki, i najsićušniji komadić sreće. Bila je prebogata spokojem i vjerom u najsjajniju zvijezdu koju je samo ona nepogrešivo prepoznavala među galaksijama.

Kad je Mili došla ponuda da režira spektakl dodjele prestižne glazbene nagrade usred kubističkog mramora i stakla banke koja je bila generalni sponzor, malo se zabrinula u sebi. Nije htjela da cijela fešta ispadne ukočena parada ili bezlično estradno otaljavanje posla. A onda je nekoliko dana prije početka proba, sanjala dedu. Smijao se onim neponovljivim smiješkom pred kojim su padale kraljice i glumice, kraljevi i predsjednici, dopustio joj da mu razbaca sva odlikovanja po tepihu, a onda ju opet uzeo u naručje, odnio do velikog prozora s kojega se vidjela cijela zemlja i prošaputao: „Samo slušaj svoje srce. Nema druge.“

Još kad je vidjela da je i zaštitna maskota banke slična njenom indijskom debeljku, Mila je znala kako je ništa neće zaustaviti u naumu. Razigrala se po prostoru banke, vertikalno i horizontalno, pretvorivši je u zamamnu bazu urbane, garažne energije.

Dok je primala čestitke za svoju redateljsku drčnost i maštu, znala je da deda gleda odzgo i načisto uživa.

Trampa

Uzletjela se po kuhinji. Sunce je zalazilo, a pileća salata s makaronima i majonezom čekala je slavljenicu. Ljerka nije mogla više dočekati da se njena Gordana pojavi. U školi je imala završnu feštu povodom završetka nastave. Obećala je da će žuriti kući. Završila je osmi razred sa sve peticama! Takva je od prvog dana škole, još kad je onako mala sjela u zadnju klupu, odjevena u majušnu plavu kutu koju je Ljerka sašila i svi su ih gledali kao vanzemaljce, svi baš, roditelji, nastavnici, drugi klinci… Nju i njenu teglicu s kikama boje lipovog meda.

„Ti si moja teglica meda“, prošaputala je Ljerka maloj na uvce, čim se rodila i to joj je ostao interni nadimak za cijeli život.

„Tegliceeee!“ bacila se kćerki u zagrljaj kad se napokon pojavila.

„Zamisli, mama, imam najbolji prosjek ocjena u našoj školi u posljednjem desetljeću!“ uzbuđeno je pričala Goga, dok se presvlačila.

„Ma, u stoljeću, dušo, nema takve u stoljeću!“ odgovarala je Ljerka sa sedmog neba na kojem je lebdjela.

Večerale su. Goga je obožavala majčinu pileću salatu. Ljerka joj je nagrabila i drugi tanjur. Malo se namrštila: „Misliš da smijem…? Kao da sam se malo udebljala?“

„Kakve su to gluposti, mila, izgledaš ko manekenka!“ ozarila se Ljerka. „Naravno, da smiješ!“

Odugovlačila je s trenutkom predaje dara. Uživala je u svakoj minuti odgode, zamišljajući Gogino iznenađeno lice.

Godinu dana je štedjela za ovaj dar, točno od završetka Goginog sedmog razreda. Svaki mjesec je na e-knjižicu stavljala po 150 kuna. Prije nekoliko dana prebacila je ušteđeni novac na tekući račun, podigla ga i otišla izabrati bicikl.

Kad su pojele štrudlu od višanja, Ljerka je počela značajno treptati.

„Idi malo na balkon… da nešto vidiš, kako sam sredila…“

Goga izađe na balkon, ubrzo se vrati i upitno pogleda majku.

„Kupila si novi bicikl? Pa ti se nikad ne voziš ni na ovom starom.“

„Ne, ne, dušo, to je tvoj! To je dar za moju mudricu, za sve one silne petice!“

Goga je stajala i neko vrijeme s nevjericom gledala u majku.

„Bicikl?! Bicikl dobiju ponavljači! Znaš šta starci kupuju curama koje prođu s pet?!“ uzrujala se Goga i stisnula šake u gnjevu. „Šalju ih u Englesku na mjesec dana, kupuju ima aute! Misliš da sam ja cijelu godinu bubala za pišljivi bicikl?!“

„Ali, teglice…“

„I ne zovi me više tim glupim nadimkom!“ vrisnula je Goga, istrčavši iz stana.

Ljerka je uzdahnula i progutala knedlu. Malo je još sjedila, gledajući u svoje dlanove a onda pošla za malom. Prije toga je unijela bicikl u stan i zatvorila sve prozore. U ljeto oluja začas naiđe.

Gospa od Guadalupe

Nervozno su cupkali na stolicama od bambusa. Pivo se zagrijavalo brzinom munje. Majice već ižmikane od znoja, ali boja na obrazima još se držala. Sjedili su Velimir i Bero ispred Pernambuco arene u Recifeu, na krcatoj terasi obližnjeg kafića. Terasa se kupala u zeleno-bijelo-crvenim bojama među kojima se mogla vidjeti i poneka kvadratna crveno-bijela kombinacija. Od gomile natiskanih slamnatih sombrera skoro da su suncobrani postali suvišan inventar.

„Oćemo ih pregazit, kumeee?!“ izderao se Velimir, istrusivši pola limenke piva. „Idemo, Vatreniii!“

„Oćemoooo!“ zaklicao je Bero u znak podrške i smoždio jednog komarca na podlaktici.

Susjedni stol okupirala je skupina nestvarnih anđelica, odjevenih u valere meksičke zastave. Jele su sladolede i smijale se iskričavije od slapova.

„Kume, ne pasi tamo oči, cinkat ću te kumi!“ nacerio se Velimir, izvukao zastavu i zamahao njome prema Meksikankama: „Croatiaaaaa!“

Jedna je ustala od stola, gipko im prišla, pletene narukvice meškoljile su se oko njenih izvajanih ruku, nagnula se prema kumovima i na savršenom engleskom ozbiljno izrekla svoje proročanstvo: „Nemate šanse, Gospa od Guadalupe je s nama!“

I vratila se svojim djevojkama.

„Kume, ne sviđa mi se ovo“, naglo se uozbiljio Velimir.

Još sat vremena do utakmice opstanka. Dva tjedna su Bero i Velimir u Brazilu. Potrošačke kredite su uzeli još početkom godine, svaki po trideset tisuća kuna, nije malo ali vrijedilo je. Vrijedit će s basnoslovnim kamatama, samo ako repka prođe dalje.

Konobari su tamo kod šanka jedva svladali nabildanog morona u hrvatskom dresu koji je s bejzbol palicom navalio na nekog debeljka s Panchom Villom na majici.

Odjednom, kroz sav taj žamor, Berinu pažnju privuče neutješno grcanje. Za stolom, lijevo od njihova, sjedili su brkati muškarac s maramom oko vrata i kuštravi dječak u majici s paradom golmana Ochoe. Dječak je plakao kao kišna godina, a muškarac je urlao na njega i udarao šakom po stolu. Nije se to nikako stišavalo, a dječakov lelek je bivao sve tužniji. Berino se grlo stisnulo poput oskoruše.

„Da vidim šta se događa…“, ustao je.

„Kume, ne miješaj se“, frknuo je Velimir.

Bero ih je uljudno na engleskom zapitao zašto dječak plače, ali muškarac je sasuo bujicu španjolskih riječi na njega, bijesno gestikulirajući. Konobar im je baš donio piće pa je preveo Beri kako je najpametnije da se makne, jer je tip nabrijan na malog koji je negdje izgubio svoju kartu za tekmu.

„Recite mu da ništa ne brine, da ću mu ja dati svoju kartu.“

Konobar je pogledao Beru kao da je pomahnitao, a zatim preveo. Otac i sin su prvo zabezeknuto buljili u Beru, pa onda jedan u drugoga, pa u konobara… a onda se mali zaletio i zagušio gringosa zagrljajima.

„Sad ti daj svoju kartu, tako da mogu njih dva zajedno sjediti, da ih ne rastavljamo…“, rekao je Bero. „A ti ćeš uzeti Meksikančevu.“

„Ti nisi normalan“, zgranuto je komentirao Velimir. „Majke mi, ti nisi normalan…“

Još dok se gubio u rijeci navijača prema stadionu, Velimir se osvrtao, i dalje ne vjerujući da ga kum ne prati.

A onda je Marquez načeo hrvatsku mrežu i nade im bacio na dno oceana. Bero se sjetio pokojnog Gabriela Garcie, prezimenjaka ovog koji ih je upravo rascopao, i sad je znao da sto godina samoće može stati i u gutljaj piva. Mariachi su istiskivali duše iz svojih truba.

„Jesi vidio koja drama“, sručio se kum na stolicu, podbuhlih suznih očiju.

Kad je sve bilo gotovo.

„Vidio sam.“

Onda je Bero osjetio nečiju ruku na ramenu. Onaj dječak i njegov otac stajali su tu pred njima, a oči su im pjevale. Dječak mu je pružao sombrero i brzo kliktao nešto na španjolskom.

„Kaže da je to dar za vas, isplela ga je njegova mama…“, preveo je simultani konobar. „I da će biti jako ljut ako ga ne uzmete.“

Bero je polako uzeo sombrero od klinca, i stavio ga na svoju glavu. Imao je osjećaj kao da krunu nosi.

Navijačka štednja

Dario je prvo bio bijesan. Bijesan do neba, kad je shvatio da može prekrižiti put. Još u siječnju je s vjenčanim kumom Rankom utanačio sve planove operacije Mundial. Detaljno su proučili letove do Brazila, sve opcije presjedanja i najpovoljnije tarife, kao i hotelske ponude za pristojan smještaj. Obavili su sva preventivna cijepljenja, nabacili i par osnovnih fraza na portugalskom. Zvali su i supruge da putuju s njima, ali ni jedna nije pokazala oduševljenje da bi se zlopatila do Južne Amerike.

A onda je, negdje krajem ožujka, Dario Mančić osjetio hladan tuš. Ništa od godišnjeg u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva. Bio je prevažan šefovima u banci. Jedan od najbriljantnijih marketinških stručnjaka jednostavno nije smio ni pomisliti na odmor. Toga dana kad je čuo lošu vijest, došao je kući, bez riječi obukao crveno-bijeli dres reprezentacije Hrvatske, nazvao kuma Ranka i sve mu rekao. Napili su se ko deve. Kad su se u zoru jedva četveronoške dovukli svojim kućama, svaki je dobio svoju porciju. Žene se uopće nisu dale impresionirati njihovim duševnim bolima.

Čim su prve suze minule, Dario se bacio na posao. Morao je smisliti neku pravu foru za kampanju vezanu uz Mundial. Danima je lupao glavu, tražeći svježe rješenje. Nije ga više zadovoljavala ona često korištena forma potrošačkih kredita za navijačka putovanja. Tražio je nešto drukčije, nekakvu korisničku platformu koja bi još više karakterizirala draž nogometne igre. Da ima nešto natjecateljsko u sebi. A onda mu je (dok je iznad radnog stola tužno gledao fotografiju s Mundiala u Njemačkoj 2006., na kojoj kum i on nazdravljaju golemim kriglama piva) sinulo: NAVIJAČI! Nekoliko dana mu je trebalo, a kad je razradio program, šefovi su bili oduševljeni idejom. Cijelu akciju Mančić je nazvao „Navijačka štednja“, istodobno razvijajući poticaj na štednju kao i plemenitu želju za sportskim pobjedama. Ukratko, u vrijeme prestižnog nogometnog spektakla u Brazilu, klijentima se na štedne uloge od 500 eura ili 5.000 kuna naviše, osigurava stimulativna i nagradna kamatna stopa – izravno vezana za pobjede hrvatske repke! U grupnoj fazi to je 0,20 posto na uvjete štednje u redovnoj ponudi. Budu li momci izborili drugi krug, stimulativni dodatak se penje na 0,30 posto, svaki prolazak dalje nosi i veću stimulaciju, a bude li kruna prvaka na kraju zasvjetlucala u njihovim rukama, štediše će imati pravi zgoditak: 1,50 posto stimulacije! Prava navijačka groznica obuzela je Daria dok je, dobivši zeleno svjetlo od šefova, lansirao novi štedni projekt. Osjećao se kao da je zabio pobjedonosni gol u finalu.

Naravno, on je odvezao kuma na aerodrom.

„Ne vraćaj mi se bez titule“, nasmijao se i zagrlio Ranka kad je odlazio.

Nekako mu više nije bilo žao što će ovo prvenstvo provesti uz televizor.

Pasji život

Garo je već prebacio četrnaestu godinu.

Vidanići nikad nisu morali sat namještati da ih budi. Garo je bio njihov najpouzdaniji budilnik. Svakoga dana, točno u šest, bilo ljeto ili zima, počeo bi njuškati oko vrata njihove spavaće sobe, strugati šapom i potiho gunđati. Slavko bi ustao, dao pusu Eli u čelo, obukao se i izašao u predsoblje. Ondje je već čekao Garo, izvukavši povodac iz ormara, nakrivio je desno uho i upitno pratio Slavka dok navlači sandale, cipele ili čizme. Ovisi već koje doba je godine.

Jednoga jutra san ih je prevario. Ela je prva skočila. Sat je pokazivao pola devet.

„Slavko, ustaj! Zaspali smo!“

Neka slutnja se gadno spustila u spavaću sobu. Slavko istrči iz sobe, a u predsoblju, u korpi ležao je Garo. Ni da bi glavu pomaknuo. Toga jutra Garo više nije mogao na noge.

Kad se Slavko vratio od veterinara, i položio Garu na jastuke u korpu, pogledao je Elu, obrisao nos i rekao: „Neće valjat.“

Gari su načisto otkazali kukovi. Veterinar je rekao da će se psa nažalost morati uspavati. Postojao je još jedan način, Garo bi dobio godinu, možda dvije. Operacija. Zahvat ugradnje umjetnih kukova koštao je 30.000 kuna.

„Ne znam, naživio se… Puno je to novaca“, uzdahnula je Ela.

Ona je uvijek bila praktičnija od Slavka.

„Ajde da prespavamo…“, rekla je i počeškala Garu ispod njuške.

Garo je u njihov život ušao kao malo crno kovrčavo klupko, onoga dana kad je Klara odlazila. U Kanadu je išla, njihova kćer, trbuhom za kruhom. I nisu je mogli spriječiti. Uvijek je bila svoja i na svoju ruku.

„Evo, nabavila sam vam Garu. On će me zamijeniti“, nasmijala se.

Zlopatila se svih ovih godina, konobarila po Torontu, čuvala pse i čistila stanice metroa. Nije joj bilo lako, znali su, ali tvrdoglava kakva je, nije htjela odustajati. I još je jadna, kad god bi mogla, ako nisu bili crni dani kad je ostajala bez posla, odvajala po sto dolara mjesečno, i slala kući, neka im se nađe uz penzije…

Kad se Slavko prenuo, Ela je već sjedila na tepihu pored Garine korpe i milovala mu glavu.

„Ti odi do veterinara i sve dogovori, a ja ću u banku“, rekla je. „Imamo četrdeset hiljada kuna ušteđenih, eto, još će nam malo i ostat, za nedaj bože…“

Garo, kao da je znao šta Ela priča, podigne glavu i lizne joj ruku.

Zaslužena plaća

„Kad krećeš, srećo?!“ zacvrkutala je Ranka u mobitel.

Sjedila je na mračnom šljunčanom žalu, telefonirala kući i uranjala otečena stopala u more. Baš joj je prijalo. U daljini se čula muzika s neke terase. Njena zadnja radna večer. Dok su žene sredile sve u kuhinji već se i ponoć približila. Ranka se zatim spustila do plaže da malo osvježi umorne zglobove. Nije se usudila ponijeti badić i zaplivati. Samo bi joj još falilo da naiđe netko od hotelskog osoblja pa ju ugleda. Ujutro bi joj šef mast izvadio dok bi joj isplaćivao posljednju plaću na ruke: „Opa, mico, noćno kupanje! Šteta da odlaziš, sad kad te krenulo, još bi tu i kakvog frajera našla!“

Ne, nije si htjela pokvariti završetak četveromjesečnog sezonskog posla u Rovinju. Htjela je biti sretna i htjela je slaviti duboko u sebi, plesati i vikati da ju nitko ne čuje. Sutra popodne stiže njena golubica. Ranka će za to vrijeme imati dovoljno vremena da preseli ono malo svojih stvari u drugi hotel, u onaj najbolji u gradu, kako ono kažu… onaj dizajnerski! I tamo za njih dvije uzme sobu preko cijelog vikenda, tri puna pansiona! Uh, ići će i na masaže, onako ko dvije kraljice u bijelim hotelskim ogrtačima i papučama, a oko njih mirisne svijeće i čudesno ljekovito kamenje dopremljeno s dalekih mora. Sobarice će im ostavljati čokoladice na jastucima i košare s voćem na komodi pored televizora, a elegantni šef sale uljudno će im se smiješiti dok bude zapisivao broj njihove sobe na listi za doručak…

Četiri mjeseca je Ranka grbačila ko slonica, plaću sobarice još je podebljala tankim dodatkom za rad u kuhinji. Odricala se svega, računala kako bi najbolje rastegla da svaku kunu u banku stavi. Jer, kad jesen dođe a njena golubica na fakultet krene (položila je Kruna prijemni na pravu, ko iz šuba, bila bogme druga na listi!) bit će stani-pani. I kad je 15. rujna napokon stigao, Ranka je zadovoljno konstatirala da je zaradila okruglo 14.000 kuna. Zato je odlučila darovati svoje milo za uspješno položen prijemni. Neće svijet propasti ako i njih dvije jedan vikend provedu kao gosti ugošćeni.

Joj, kad ju je ugledala na stanici, onako vitku i tamnokosu, učinilo joj se da je još ljepša nego prije četiri mjeseca.

„Mamiceee!“ poletjela joj je Kruna u zagrljaj.

Hotel je bio lijep kao dvorac. Zbog nekog posebnog položaja balkonskih staklenih vrata činilo se kao da more ulazi u sobu.

„Jao, mamice, jel si mi to smijemo…?“ zamuknulo je pitanje na usnama njene buduće advokatice.

„Moramo i smijemo“, sigurno je kimnula Ranka glavom.

Za večerom su uživale, sjedile su na terasi i za desert jele sladoled od manga serviran u dinjama.

Ujutro su rano ustale. Dok sunce nije jako, da malo proplivaju.

Kruna je baš izlazila iz sobe, Ranka je još navlačila natikače, kad se pred vratima bešumno zaustaviše nakrcana kolica i za njima sobarica, postarija žena divno počešljane punđice.

„Dobro jutro, gospođe, je li slobodno počistiti?“ rekla je i oborila pogled.

Ranka se ukočila, a nekakav stid kojeg još nikad nije osjetila, zapekao ju je u klicama suza.

„Golubice, ajde ti…“, odmahnula je Kruni neka samo krene u lift. „Brzo ću ja za tobom. Moram još nešto obavit, znaš, žurba mi je…“

Kruna joj je namignula i odlepršala prema liftu.

„Ajmo nas dvije…“, povela je Ranka sobaricu u sobu. „Da začas sredimo tu sobu. Pa onda možemo po kavicu, kad zaslužimo.“

Sobarica

Treći put se Ranka popela na treći kat, da izvidi situaciju oko sobe 303. Bubrezi su je otkidali. Bilo je to samo njoj slično da navuče prehladu u dane kad je 35 stupnjeva u hladu. Gurne kolica s ručnicima, toaletnim papirom, sapunima i sredstvima za pranje, i zakrene u hodnik. Odmah je primijetila da ona nesretna crvena cedulja još uvijek visi na kvaki s vanjske strane vrata. Nacrtani tip debele glave namršteno je prislonio kažiprst na usne, a ispod se kočio natpis na engleskom, za koji joj je šef još prvoga dana utuvio u glavu što znači: NE SMETAJ! Ranka je jedva natucala par osnovnih nezgrapnih riječi: dobro jutro, dobar dan…

„Dokad ova gamad misli crkavat?“ bijesno je procijedila kroz zube i odvukla kolica do izbe u kojoj su sobarice držale rezervne plahte i ručnike. Sjedne na jedan sanduk i bolno promasira leđa.

„Još malo pa će podne a oni još trunu u sobi. A ti Ranka čekaj s poslom!“

Ostala joj je još samo ta soba. Ako se ovi ikad danas izvuku iz kreveta, preostat će joj još vremena za jednu kavicu, a onda pravac kuhinja, vrijeme je da se ručak sprema. Za dodatnih 500 kuna na plaći pristala je i da pomaže u kuhinji. Navečer, kad bi se svalila u krevet, svaki mišić je podrhtavao a ona bi od bolova jedva zaspala.

Zazvrči joj mobitel u džepu kute. Njeno najdraže se javljalo.

„Molim, puslice, jesi mi vrijedna?“ zažarila se Ranka od sreće, pa nastavila ispitivati kćerku: „Jel si kuhaš ručak?“

Nije bila zadovoljna odgovorom, jer se odmah usplahirila: „Ma, kako samo salatu od paradajza?! Nije to dovoljno! Moraš više kalorija uzimat, milo, joj samo mi brige zadaješ!“

Njena Kruna je učila za prijemni na pravu. Ako treba, Ranka bi i u rudnik išla, ali njena jedinica će dobiti dobar kruh u šake.

„Pa da, i švedski stol imamo!“ glumatala je dok je odgovarala na Krunino pitanje o kvaliteti smještaja za osoblje.

Nije joj priznala da njih šest žena spavaju u sobi u podrumu. Naravno da joj nije rekla kako se odrekla „prava na tri obroka“, što bi u stvarnosti značilo da joj gazda odbije pola plaće. Ajde, neće umrijet od gladi, štrpne štogod u kuhinji dok glavni kuhar ne gleda, ionako se baca te hrane… I još koji jogurt uzme u marketu ispod hotela, pa da vidiš.

Kao da je začula korake. Proviri na hodnik. Da, ono dvoje džabalebaroša napokon je napustilo brlog. Vukli su torbe za plažu i nadrogirano žmirkali.

Ranka kao lokomotiva zapraši s kolicima.

„Morning“, nasmiješila se, dok ih je propuštala da prođu. „San iz aut…“

Ništa nisu rekli.

„Stoka nevezana, ne bi to pozdravilo…“

Gotovo cijelu plaću odmah je stavljala na tekući. Računala je da bi za ta četiri morska mjeseca mogla možda uštedjeti i 12.000 kuna. Bila bi to lijepa svota, pa ako njena jedina nada položi prijemni, a nema da neće, Kruna je imala same petice… nekako će izgurat njih dvije.

Ušla je u sobu 303. Prvo će kupaonicu srediti. Tamo je uvijek najveći kaos.

„Ja ne znam, kako te nije sram, letvo jedna šlampava!“ zgrozila se stisnutom šakom prema turistkinji koja je već negdje na plaži ispijala koktele. „Jel ti tako i kod kuće?!“

Toaletna školjka je bila zaštopana svim mogućim otpadima ovoga svijeta. Ranka se spustila na koljena, navukla gumene rukavice i herojski zagrabila.

Banka pri ruci

Zdenko je bio strašno uzbuđen. Danima je u glavi premetao scenarij za reklamu, znao ga je napamet čim ga je napisao. Živio je poput kakvog androida. Jednoga jutra, umjesto da prvu susjedu pozdravi sa „Dobro jutro“ , rekao joj je: „Neka vam banka uvijek bude pri ruci“, a susjeda ga je zabezeknuto gledala kao da mu nisu baš sve daske na broju.

Bila je to noseća lajna Zdenkove priče o novoj bankinoj sms-usluzi. Ujedno je to bio dosad najveći zadatak mladog copywritera, zapravo njegov prvi cjeloviti autorski projekt. Nije mogao dočekati da više stigne dan kad će početi snimanje.

U središtu priče imao je novopečeni mladi bračni par na medenom mjesecu na Tahitiju. Kristalni ocean tirkizne boje, plaže pune blještavobijelog pijeska, bungalovi s namještajem od ebanovine… Mladi zaljubljenici uživaju u prvim danima svoje sreće, no jednoga dana ona je htjela kupiti nakit od crnih bisera: ogrlicu, prsten i naušnice. On ju ohrabruje na kupovinu, da plati kreditnom karticom, ali mladenka oklijeva, ne želi srljati. Kako je baš tih dana trebala dobiti veću sumu novca na žiro-račun (od jednog odrađenog consulting posla) ona namjerava pričekati potvrdu iz banke da je novac stigao. Inače, oprostit će se s nakitom. Pretposljednjeg dana njihova boravka, na njen mobilni telefon stiže sms poruka iz banke kojom ju obavještavaju o prispijeću novca na žiro-račun. Prekrasni biseri ubrzo će uveličati mladenkinu ljepotu.

Kad je na setu ugledao Juditu Milačić, koja je trebala utjeloviti njegovu junakinju, Zdenko Krunić ostao je potpuno paraliziran. Scenografska kopija tahićanske plaže u njenom je prisustvu izgledala bajkovitije nego da su zaista snimali na Tahitiju.

„Mogu li malo promijeniti ovu rečenicu?“ rekla je prekrasnim baršunastim altom i pogledala ga očima dubokim poput oceana. „Bit će mi govorljivije.“

„Naravno, možete, samo dajte, šarajte, brišite!“ trtljao je Zdenko kao navijen, a obje ruke su mu visjele kao teške bandere.

Stajala je, zatim, pored improviziranog izloga hotelske draguljarnice i djelovala je poput najljepšeg bisera ikad izronjenog.

„Jupiiii, uplatili su lovu!“ povikala je kad je otvorila pristiglu poruku.

Ova rečenica bila je njena čista šarmantna improvizacija, Zdenko je to drukčije napisao, ali tko sad još mari za te sitnice.

„Tako sam sretan, ljubavi“ beskrvno je rekao tip koji je igrao mladoženju.

Valjda bi više strasti pokazao prema mješalici za beton. Gdje li biraju takve mazgove, bijesnio je Zdenko u sebi.

Nakon završetka snimanja Judita je prišla Zdenku. Osjetio je kako mu dlanovi drhte, gledao je negdje izvan dosega tih oceanskih očiju.

„Budući da ste mi ljubazno dopustili da vam brljam po tekstu…“, nasmiješila se ljupko. „Vodim vas na kavu. Može?“

Kako ne bi moglo, zatreperio je Zdenko u sebi. Glasno nije rekao ništa, nego je samo moronski kimnuo glavom.

Obitelj s kamatama

Miško se grčevito držao za metalnu ogradu amfibije. Vojnik koji je stajao do njega pružio mu je bocu s vodom, ali Miško je samo odmahnuo glavom i teško uzdahnuo pod maskom. Napeto je promatrao vodenu pustoš pred sobom. Oči su ga pekle, a znoj mu je posve natopio košulju. Čim je od jednog prijatelja doznao da će toga jutra vojska ući u njegovo selo, Miško se još sinoć uputio iz Osijeka, prespavao je u šogorovom autu i u cik zore se pojavio na zbornom mjestu.

Katnica Vukotićevih nalazila se u središtu sela, nedaleko crkve. U velikom dvorištu iza kuće prostiralo se još nekoliko gospodarskih zgrada, uključujući ambar i dvije pušnice. Kad je amfibija uplovila u ono što je nekada bilo dvorište, Miško Vukotić je imao osjećaj da će mu srce eksplodirati u milijun komada. Trupla krava, svinja, pataka i pilića, plutala su na vodi, a rojevi muha letjeli su nad njima poput gustog crnog oblaka. Vrata na hali u kojoj su držali kombajn, traktor i druge poljoprivredne strojeve, nasukala su se na urušenom dimnjaku od roštilja. Cijela hala sličila je na sablasni akvarij.

Miška su izdale noge i bio bi udario glavom o rub amfibijskog vozila da ga vojnik nije čvrsto uhvatio.

„Uništeni smo…“, zajecao je.

Kad se te večeri vratio u Osijek, nijemo je zurio u okupljene ukućane, kao da uopće nije svjestan njihova postojanja. Šogor, šogorica, Miškova supruga Ljerka, njihova djeca i nećaci… svi su se trudili na najrazličitije načine da ga zabave i odagnaju taj njegov tupi pogled koji je sjekao gore od sjekire.

„Hoćemo trgnut po jednu ljutu prije večere?“ predložio je šogor.

„Dokle ti nas misliš trpit?“ mračno je uzvratio Miško.

„Daj, Miško, kakve su to gluposti?“ namrštio se šogor. „Nemoj mi se tako šalit, ozbiljno ću se naljutit.“

„Tjeraj nas napolje, možemo i mi pocrkat ko marva, šta ima veze…“

„Ostat ćete kod nas dok i zadnji centimetar kuće ne obnovite. Nema teorije da vas prije pustimo“, ozbiljno je rekla Ljerkina sestra.

„Niste vi vidjeli ono što su moje oči vidjele“, rekao je Miško i zagnjurio lice u dlanove.

Šutio je tako neko vrijeme a onda je podigao glavu: „Da mi nije ove djece, objesio bi se, bogami bi. Nema nama više života.“

Ove njegove riječi baš su razjarile Ljerku.

„Slušaj me sad šta ću ti reći! Da se više nikad nisi usudio i pomisliti na takve budalaštine. Kako misliš da nema života?! Imaš li ti oči?! Gle, jesmo svi na broju, jel ikome fali i dlaka s glave?! Bogati smo da ne možemo bogatiji biti. Obitelj donosi kamate, ako nisi znao moj Miško!“

Miško ju je pogledao kao da je prvi put vidi u životu a onda se postiđeno zacrvenio.

„Neću više nikad… Oprostite mi, svi…“

U tom trenutku šogor je upalio televizor da pogledaju Dnevnik. Prva vijest bila je baš iz banke gdje je Miško imao kredit. Osim što je banka dala milijun kuna pomoći za poplavljene, svim klijentima koji žive u stradalim područjima omogućit će moratorij na sve vrste kredita u otplati, na rok od 12 mjeseci. Klijentima se za vrijeme trajanja moratorija također neće obračunavati ni naplaćivati kamate na kredit.

„Ovo su baš lijepe vijesti“ rekla je Ljerka. „Konačno i od ovog Dnevnika neke koristi.“

„Šogore, jel još vrijedi ono da trgnemo po ljutu“, pogledao je Miško šogora i napokon se nasmijao.

Kao vodom odneseno

Gumeni čamac približavao se kraju potopljenog sela. Blatna voda huktala je oko čamca i nosila sve pred sobom. Četvorica snažnih muškaraca su se zgurila u čamcu, ali veslima su se jedva borili s poludjelim virovima. U posljednji čas izbjegli su deblo koje je probrzalo pored njih.

Odjednom začuše isprekidane povike.

Pomagajte, ljudiiii! Tu smooo…!“

Tamo…!“ pokazao je Danko prema kućici.

Samo se još trošni krov izdizao iz vodene mase. Za komad limenog oluka, koji samo što nije otpao pod silinom vodene stihije, jednom rukom grčevito se držala starica. Raspletena sijeda kosa padala joj je u mokrim pramenovima preko čela. Drugom rukom je držala prokislo mače. Bilo je pitanje vremena kad će umorna staričina ruka popustiti i kad će nestati u podivljaloj rijeci.

U pomoooć!“ zapomagala je nesretna starica.

Danku kao da se nevidljive kandže zabiše u grlo. Uspravio se u čamcu i naglavačke bacio u vodu.

Banka, u kojoj je Danko Petričević bio jedan od direktora međunarodnog sektora, već je uplatila sto tisuća eura kao pomoć najugroženijim poplavljenim područjima. Danko i njegova supruga Mia sami su odvezli pun Jeep namirnica i higijenskih potrepština na jedan od zagrebačkih punktova Crvenog križa. Danko, međutim, nikako nije mogao suzbiti nervozu. Prve dvije noći probdio je vrteći sve moguće televizjske izvještaje. Mia ga je smirivala, govorila je da su sve učinili što su mogli, ali njega je izjedao nekakav neobjašnjiv nemir. Grizlo ga je na dnu duše kao da se solne kiseline napio.

I onda su njihovi vjenčani kumovi došli na večeru. Boris je poput Danka bio sav izvan sebe, prtljali su obojica oko roštilja, gledajući nekud u daljinu, pivo jedva da su taknuli…. Mia i kuma Jelena pratile su ih s terase a onda se javila Jelena, glasnogovornica obje: „Daj, gubite se više tamo! I ne zaboravite peraje!“

Kao, Jelena je sve šeretski udarila na komediju, a jedna drugoj su tako stisnule ruke da su im nokti popucali.

Danko je snažno zaplivao prema baki. Kroz grgljanje vode čuo je njene krike i panično cijukanje mačića.

Polako, majko, držim… držim vas!“ dahnuo je kad je osjetio da je čvrsto zgrabio baku, koja i dalje nije ispuštala mače.

Čamac se napokon uspio približiti, a Boris i ostala dvojica izvukoše ih na sigurno.

Kad je u sportskoj dvorani Danko kleknuo do bake (onaj crnpurasti vragolan već je blaženo hrkao u njenom krilu, ćeškajući šapicom uho) da se uvjeri je li se oporavila od šoka, ona mu je dotaknula obraz, oči su joj na trenutak bljesnule kao u djevojčice i nasmijala se:

Mladene, Mlađo… došo si…“

Ja nisam… S nekim ste me…“, zamucao je Danko.

Oprosti, sinko…“, prošao je sjaj u bakinim očima. „Malo mi se učinilo da je moj Mladen… Isti ste, ko da ste braća… U Kanadi je, znaš, moj Mlađo. Puno radi, ljubi ga majka… Ne stigne doć’, nisam ga vidila deset godina… Uh, šta ide to vrijeme…“

Danko se pozdravio s bakom, sjeo podalje na odbačeni sanduk a onda mu je zazvonio mobitel.

Danko, jesi živ?! Jel sve u redu?! Gdje je Boris?! Jelena je premrla od brige, zašto se ne javljate?!“ sasula je Mia gomilu pitanja.

Živi smo“, procijedio je.

Čudno zvučiš! Jel ti to plačeš?“

Ne plačem, to je od magle…“

Dijete za pet

„Daj mi da joj ja kažem…!“ derao se Mladen i uporno pokušavao Vesni oteti telefon. „Sad će me čut!“

„Smiri se, uzrujan si i takav nećeš razgovarati s mojom mamom“, izmicala se Vesna i skrivala telefon pod kecelju.

„Djecooooo! Ne čujeeeem vas!“ zapomagala je punica iz telefona. „Jeste li tuuuu?!“

„Aha!“ slavodobitno se nacerio Mladen, kad je napokon uspio prevariti suprugu i istrgnuti joj telefon iz ruke. „Da sad vidimo gdje će gospođa nos zabadat!“

Odmaknuo se u kut sobe, budno pazeći da Vesna njega ne nadmudri i ponovo se dokopa telefona.

„Alo, punice, jeste se vi ludih gljiva najeli?“ urlao je u mikrofon. „Ne sjećam se nešto da ste pedagogiju studirali!“

Neko je vrijeme slušao, odgurivao Vesnine nasrtaje a onda nastavio: „Dobro vi znate o čemu ja pričam! S kojim pravom se miješate u odgoj našeg djeteta?! Nakupio heroj pet jedinica a baba mu za nagradu kreditnu karticu otvorila!“

Vesna je u tom trenutku izvela nekakav manevar, prvo je sjela u fotelju i naslonila glavu na naslon, već je mislio da je odustala. A onda je skočila i zgrabila telefon.

„Mama, ništa se ti ne uzbuđuj, ja ću to srediti…“, rekla je Vesna, slušajući majčinu žućljivu raspravu. „Pa, naravno da imaš pravo darivati svog jedinog unuka… Mladen nije ništa loše mislio. Dobro, dobro, reći ću mu.“

„Stara ti je skrenula!“ opet se on zapjenio. „Di je meni kartica bila kad sam u njegovim godinama bio? Pa ja ne znam kako sam bez Prepaid Refresha uoće mogao živjeti?!“

„Druga su vremena danas.“

„Kakva vražja druga vremena, šta se sad ne mora učit?! Nakamario jedinice, ništa ga pod milim bogom ne zanima, samo blene na onaj fejsbuk, a matura je nagodinu!“

U tom trenutku su se začula ulazna vrata. Zvjezdan je ušao u sobu, noseći laptop u torbi.

„Ohoooo, jesmo se namučili, a magarče?!“ navalio je Mladen odmah na malog. „Ili si peglo karticu, napunit će baba, jel tako, nema problema!“

„Daj ga pusti!“, otresla se Vesna na muža a nježno se obratila sinu: „Jesi gladan, mili?“

„Nisam, moram obaviti još neke poslove“, odvratio je Zvjezdan i strugnuo u svoju sobu.

Prošao je i sat vremena, ali od sina ni traga ni glasa. Mladen je šetao po stanu kao lav u kavezu. Naposljetku je povukao Vesnu: „Ja više ne mogu čekat! Šta on tamo palamudi, ja hoću znati!“

Pokucali su, i kako nisu dočekali nikakvog odgovora oprezno su provirili u Zvjezdanovu sobu. Sjedio je s upaljenim laptopom i nešto mantrao, uspoređujući tabele na ekranu.

„Sine, jesi dobro?“ zabrinuto se javila Vesna. „Nešto si nam se ušutio…“

„Provjeravam promet i stanje na računu… Usput pretražujem mogućnosti m-Business usluge prilagođene smartphoneima, razmišljam hoće li mi biti potrebna u ovoj fazi ili je dovoljna autorizirana komunikacija s bankom“, smrtno ozbiljno je izrekao njihov Zvjezdan.

Mladen je zgranuto zurio u sina, a Vesna se trijumfalno smijuljila: „Rekla sam ti da nam je dijete za pet.“

Ministrova jahta

Sjedili su na rasklopivim stolicama na pramcu, pijuckali vino i gledali niz rijeku punu mjesečine. Opet su potanko razglabali i maštali kako bi se jednog dana mogli spustiti i do Crnog mora. Nada im je za večeru ispržila odreske soma kojeg je Jerko upecao i napravila salatu od krumpira. Rijeka kao da je pričala nekim svojim jezikom, oboje su dovoljno razumjeli da znaju što im govori za uspavanku.

Napokon se smirio. Nada je već mislila da će im vikend potpuno otići kvragu. Jučer, u petak, ustali su rano. Maša nije imala škole pa je još u četvrtak navečer otišla babi i dedi. Dok je Nada pripremala doručak i pakirala stvari koje će im trebati na Jahti, Jerko se spustio do poštanskih sandučića u prizemlju zgrade i donio novine. Dotračao je na četvrti kat kao bez duše. Psujući i dršćući sjeo je za kuhinjski stol i tresnuo novine pred nju.

„Stoka lešinarska! Pogledaj ti kakvim se oni lažima služe!“

Nada je uzela novine. Na prvoj strani je bila Jerkova fotografija sa neke akcije pošumljavanja, u majici i trenirci, ali ufotošopirana na pramac neke bijesne jahtaške mrcine koje se ni arapski šeik ne bi posramio. Iznad fotografije vrištao je naslov: GDJE MINISTAR ZAŠTITE OKOLIŠA KRIJE SVOJU JAHTU?! DOK NAROD GLADUJE, MINISTRI TROŠE NA LUKSUZ!!

„Jesu oni normalni?! O kakvoj jahti pričaju?!“ vikao je a onda se i rasplakao od muke.

„Pa ja sad od stida ne smijem na ulicu…“, šmrcao je.

„Ne pretjeruj“, praktična je bila Nada. „Ljudi ne nasjedaju ovakvim prozirnim dječjim igrama…“

„Dječjim…? Čekaj, rekla si dječjim, da to nije Maša brbljala…“, a onda mu je sinulo: „Ubit ću jeeeee!“

„Smiri se… I što ako se pohvalila pred djecom, nije to nikakva tajna.“

On je već bio zato da odustanu od izleta, ali je Nada ustrajala u tome da ipak idu. Ta, od veljače još sanjaju ovaj dan, kad će Jahta napokon zaploviti rijekom. Prije tri mjeseca od jednog barbe u Šibeniku su kupili staru, plavičasto ofarbanu, dobro održavanu desetmetarsku brodicu. Ispod palube je imala prostor za spavanje i kuhinjski kutić gdje stane maleni frižider i plinski rešo s dva kuhala. Koštala ih je deset tisuća eura, što je bila dugogodišnja ušteđevina Zelenićevih. Godinama su štedjeli za svoj brodić. Kad su bijelim slovima na boku ispisali ime JAHTA (Nada je bila kuma imenu), a Nada ju krstila šampanjcem, smijali su se kao klinci.

Zagrlio ju je oko struka i omotao joj deku oko nogu.

„Svježe je na rijeci“, šapnuo je. „Nemoj da mi se prehladiš.“

„Ne brini, naša Jahta će me ugrijati“, vragolasto se nasmijala. „Čim se spustim u krevet.“

Snovi male Dunje

Uživao je u doručku na hotelskoj terasi. Pecivo je bilo hrustavo, delikatno posuto sezamom, a pogled na dubrovačke zidine raskošan i spokojan, kao i uvijek. Još je rano, od kolega nikoga na vidiku. Petodnevni kongres bankara jugoistočne Europe bio je nabijen radnim i protokolarnim programima, tako da je Saši Barišiću odgovarala ova jutarnja nirvana. Noćas je baš fino zaružio s onom platinastom boginjom iz rumunjske banke za obnovu i razvoj. Sa svoje 24 godine Barišić je vjerojatno bio najmlađi član uprave u ovom dijelu Europe, a teško da je imao konkurenta i u svjetskim razmjerima. U nosnicama je još uvijek nosio tragove Rumunjkinog parfema, nasmiješio se i na trenutak zažmirio, prisjećajući se noći.

Prva sesija počinjala je u 8.30, imao je dosta vremena, i za ubitačno kratki espresso i za novine. Naručio je kavu i srknuo prve kapi. Zatim je otvorio najtiražnije novine u zemlji. Pored svih svojih omiljenih gadgeta, obožavao je touch novinskog papira. Odmah se pronašao na nizu fotografija koje su pratile tekstove o skupu bankara. Teško bi ga objektivi i promašili: crn, plećat od vaterpola, nemarne elegancije… Ostali kolege bili su manje-više dežmekasti, kruti i bez osmijeha. Listao je dalje, memorirao naslove, zadržavao se na tekstovima nekolicine kolumnista koje je cijenio… I onda ga je privukao jedan naslov: VOLJELA BIH JEDNOM PROBATI MORE. Počeo je čitati.

„…Mama mi je rekla da je jako dobro što ja lijepo sanjam i još mi je rekla neka to uvijek radim, da ću tako zauvijek bit sretna. I da to nemaju sva djeca, mislim, da tako lijepo sanjaju… Ja često sanjam more. Ne znam koje je to more, ali je more. Dođemo na plažu, ja nosim sandalice u ruci a mama ima veliki šešir od slame sa roza vrpcom. Sjednemo u pijesak i smijemo se. Onda mi mama namaže leđa, kaže da ne izgorim na suncu, i onda ja uđem u vodu, prvo do koljena… Uronim ruku u more i onda liznem prste, da vidim jel stvarno slano. Mirjana mi je pričala da je slano, a ona mi nikad ne laže. Mirjana je moja najbolja prijateljica. I ja bih jednom htjela probat more…“, poželjela je mala Dunja, u tekstu stanovite Lane Zokić koja je priču učenice trećeg razreda jedne sisačke osnovne škole završila nadmenim usklikom: „Vjerovali ili ne, dragi čitatelji!“ Priča je iz tko zna kojih razloga završila u rubrici Lifestyle. U tekstu se još objašnjavalo da je Dunjina majka samohrana, da je zaposlena kao prodavačica u jednom megatrgovačkom centru, a moronka od novinarke još je diskretno primijetila kako je dijete „iako razvidno slabijeg imovinskog stanja, u razredu sjedilo u čistoj haljinici!“

Saša je odložio novine. Espressa nije više bilo, a u njegova prsa useljavala se neka čudna zebnja. To jednostavno nije bilo fer, ni jednom djetetu more ne bi smjelo ostati samo san. Čim se vrati kući, na prvom sastanku uprave predložit će da se i njihova banka promptno uključi u sufinanciranje Nacionalnog programa razvoja socijalnog turizma, nedavno predloženog u Ministarstvu turizma. Program bi društveno ugroženim skupinama kroz razvoj turističke ponude s područja socijalnog turizma trebao osigurati temeljno ljudsko pravo na odmor i razonodu. Barišić je sam sebi obećao da će se maksimalno angažirati na tom neodložnom poslu.

Na terasi se pojavila Rumunjka, a blještava plava kosa mreškala se na povjetarcu. Pošla je prema njegovom stolu, njišući se poput sirene. Saša je znao da će jedva slušati njeno jutarnje čavrljanje. Mislio je samo na Dunjicu.

Na oceanu

Danka je prela poput zadovoljnog mačeta. Naslonila se na rame svog Velibora i zagledala u pučinu. Sunce je polako poniralo u valove, zlatonosnim sjenkama se opraštajući od još jednog čudesnog dana. Grdosija na čijoj su najgornjoj palubi upravo šetali i držali se za ruke, uputila se prema atlantskoj obali Maroka.

Promicao je sedmi dan njihovog dvotjednog krstarenja na kruzeru „Zvijezda oceana“. Ako je njena računica o danima uopće bila točna, jer Danka je imala osjećaj da sve ovo sanja. Svako malo morala se ugristi za kažiprst (naravno, kradomice, da Velibor ne vidi tu njenu djetinjariju) da se prizove javi i uvjeri se da zaista plove.

Na brodu su slavili srebrni pir. Ona je netom navršila pedesetu, on je bio dvije godine stariji. Imali su dva sina, jedan je upravo maturirao, a drugi je bio na trećoj godini medicine. Kako su godine njihova braka grabile naprijed, Velibor je sve više navlačio nekakvu zbunjujuću ljušturu oko sebe. Onako kao kad ljudi navlače prekratke rukave. Ona se brinula za dečke, on je radio kao službenik na pošti. Nisu se kupali u novcu, ali solidno su živjeli. Međutim, Velibor je ponekad znao prekoračiti granicu između štedljivosti i škrtosti. Ucrtati u teku neki izdatak crvenim štampanim slovima i još ga dvaput podvući, a onda se prijekorno zagledati u nju kao da se ne znam kako bahatila. Uspijevala je Danka izaći na kraj s tim njegovim novčanim podozrivostima. Razumjela je da se Velibor možda i boji svoje uloge glave obitelji, da strahuje od najgoreg scenarija da bi jednoga dana mogao ostati bez posla i neće se moći brinuti za njih… Ali nerado je pratila kako njen muž postaje sve škrtiji u emocijama. Kako nesvjesno zaključava svoje srce, prekriva ga priručnim plahtama kao da se sprema za krečenje ili selidbu.

I tako, život je išao dalje, momci su rasli, a Danka se mirila s takvim Veliborom. „Nismo svi isti. Zdravi smo, živi smo, to je najvažnije“, ponavljala bi u svojim grudima, prije sna, umjesto molitve. A onda je, prije mjesec dana, dok se njihova 25-godišnjica bližila, došao kući s posla i prvi put otkad su zajedno, podigao poklopac s lonca juhe, duboko udahnuo miris i rekao: „Uuuuh, što je moja ljubav danas skuhala?!“ Zatim je sjeo, malo gužvao salvetu u neprilici, još ga nikad takvog nije vidjela, i kao da se oslobodio mlinskog kamena, nakesio se i izvadio nekoliko blještavih tvrdih omotnica. Ustao je i položio ih u njeno krilo.

„Idemo na put, samo ti i ja“, procijedio je.

Ona mu je promrsila kosu i nije znala što da kaže.

Podigao je nenamjenski kredit u banci u kojoj je imao tekući račun (Velibor je, zapravo, bio njihov štediša čitavu vječnost, još od osnovne škole…) i uplatio krstarenje za dvoje. Kabina s balkonom i krevetom ispod svilenog baldahina.

 

Dok je Danka ulazila pod tuš, Velibor je iz sobe dovikivao da on ide polako do bara. Nanijela je pjenušavu kupku na dlan i počela se masirati. Na lijevoj dojci osjetila je kvržicu. Jedva osjetnu, ali bila je tamo pod prstima. Sledila se i dršćući iskoračila iz kade. Ogrnula se frotirskim ogrtačem i pošla na balkon. Noć se spuštala, a „Zvijezda oceana“ sjala je poput džinovskog dijamanta. Ugrizla se za kažiprst i prošaputala oceanu u podnožju: „Stara, ne budali… Sve je to za ljude, vidjet ćeš.“

Potražila je haljinu boje žeženog zlata. Velibor ju je kupio u jednom od brodskih butika. Popela se liftom u bar. On je sjedio za šankom, već je naručio margarite i zamišljeno povlačio prstom po njihovim orošenim rubovima. Kad je ušla, skoro je pao s barske stolice.

„Bože, kako si lijepa!“ ushićeno je kucnuo svoju čašu o njenu.

„Požurimo na večeru“, nasmiješila se. „Gladna sam ko vuk!“

Kumstvo

„Šefe, hoćete mi biti kum?“ zagledao se Krle u retrovizor.

Oči su mu blistale. Pjevušio je, čekajući odgovor.

„Kakav sad kum, u deset imam kolegij…“, vrtio je Miljan svoj film, prtljajući po tabletu.

Kumstvo bilo koje vrste, njega je toliko nerviralo da je taj pojam često odbijao i percipirati.

„Vjenčani!“ ponosno je Krle namignuo iz retrovizora. „Ženim se za onu moju, upoznali ste je jednom u firmi, sjećate se kad je došla, mala crna, sva ko maslina…“

„Joj, ne gnjavi me sad nego daj gas, vučemo se ko krepane mačke!“

Mladi šofer je objesio nos i nije progovorio više ni riječi. Šutke je u garaži golemog zdanja otvorio gazdi vrata i otpratio ga do lifta. Miljan se sam uspeo na vrh novinske kule i usput sledio neopreznu tajnicu koja je baš toga trenutka naumila nalakirati nokte na rukama.

Miljan Žulj, najveći novinski izdavač u regiji, prošle je večeri uspio kupiti većinski paket najveće privatne televizije u regiji. Na pomolu je bila neviđena fuzija i još ovoga jutra Žulj je naumio na kolegiju svojih direktora objaviti sjajnu vijest. Uz podatak da će u svrhu ulaganja svježeg kapitala u kupljenu televiziju, holding uzeti kredit od 4 milijuna eura na deset godina, uz grace period od godine dana.

Te večeri vratio se izmožden ali pun adrenalina, jer imao je nos za dobar medijski biznis. Večerali su za ogromnim trpezarijskim stolom, bio je skoro iste veličine kao njegov konferencijski u tvrtki. Djeca su bila tko zna gdje, u lovu na svoje provode. Miljan i Barbara jeli su sami, u tišini.

„Zamisli, pitao me Krle da mu budem kum…“, rekao je, leteći još jednom kroz digitalizirane naslovnice svih svojih sutrašnjih izdanja koje su mu stizale na ekran laptopa.

„Pristao si, nadam se…“, pogledala ga je, ali on nije dizao oči s ekrana.

„Ma, baš imam vremena za gluposti“, namrgodio se.

„Kumstvo se ne odbija“, rekla je Barbara i ustala od stola.

Po cijele dane je samovala u golemoj kući. Znali su proći dani a da je Miljan jedva pogleda. Njegovo medijsko carstvo za nju je bila muka samoće. Ugrizla se za usnicu dok je odlazila na terasu da popije čašu crnog vina i gleda u mjesec…

Mlada je fantastično izgledala. Barbara se ne sjeća da je ikada vidjela ljepše mlade žene. Oboje su bili ko dva ljiljana, tamo ispred oltara i svećenika. Krle je drhtao dok je svojoj dragoj podizao veo s lica i govorio zavjet vjernosti. Zagrlili su se, dotaknuli se usnama i ostali tako dugo, otplovivši nekamo gdje je ljubav trajnija od vječnosti.

Barbara je pogledala Miljana i nije se mogla sjetiti jesu li i oni nekad tako izgledali.

San o domu

Jedva se uvukao u lift. Kabina je bila dupke puna kutija, vrećica i gajbi. Zaustavio se na petom katu. Gore je već čekala ona, kose povezane maramom, očiju punih radosnih krijesnica.

„Ovo je zadnja tura“ važno je napomenuo. „Dobro smo mi to zabrijali.“

„Super!“ kliknula je, pljesnuvši rukama.

Zaglavio je vrata kutijom u kojoj su zveketale šerpe. Počeli su iznositi kutije.

Prostrani dnevni boravak mirisao je na lak. Parketi su imali boju meda, boju njene kose. Zidovi su bili bijeli i u nijansi najnježnije ružičaste. Preko jedne drvene gajbe ona je prostrla ružičasti ubrus i po njemu poslagala kifle, narezane kobasice, kisele krastavce i orošene limenke piva.

„Možeš ti vjerovat da ćemo danas prvi put spavat u svom stanu?!“

„Ja još uvijek mislim da sanjam, ljubavi!“ nasmijala se a oko usana joj je ostalo malo dražesne pivske pjene.

Zatim se zagledala u kamere i rekla: „POS Plus akcija! Ostvarite san o svom novom domu.“

„To je prilika. To se ne propušta“, dodao je on i slasno progutao kolut kobasice.

„Dobro, ljudi!“, javio se redatelj. „Pola sata pauze a onda ćemo raditi kraj!“

Snimali su reklamu za POS-ove programe kupovine stana uz sinergiju kreditne linije banke s povoljnijim kamatama – 4,90 % i cijenom kvadrata nižom od 1.400 eura.

„Idemo na neku kavu“, rutinski i nezainteresirano je rekla Majda Radoš.

„Ja neću…“, odgovorio je Vlado Tomić. „Malo bih još ponovio tekst za kraj.“

„Pa ne radiš Hamleta“, posprdno se nacerila i otišla.

Iako mlada, već je imala jedan brak iza sebe. Udala se na drugoj godini Akademije za nekog lovaroša koji joj je nakon razvoda ostavio kućerinu s bazenom. Majda nije imala stambenih problema.

Zato ih je Vlado imao. I jednostavno se nije mogao odvojiti od prizorišta na kojem su snimali. Sačekao je da se ekipa razbježi, pa je kao očaran hodao novim sobama, gotovo pobožno dodirivao dovratke i pločice… Sjeo je na pod u kupaonici i čeznutljivo gledao u kadu, zamišljajući kako bi bilo uroniti u pjenušavu kupku i dugo u njoj ležati. Vlado se tuširao po garderobama, brzinski i uvijek s osjećajem nepripadnosti. Stanovao je u sobici u potkrovlju kazališta gdje je radio. Nije to bio dom, zahvalan je bio upravi da su mu omogućili da ima kakav-takav krov nad glavom. Ali, nije to bio dom kakav je Tomić sanjao u dugim noćima kad osim njega i dežurnog vatrogasca u zgradi više nema nikoga.

Čuo je ekipu da se vraća i pripremio se za nastavak snimanja. Vjerovao je da će jednom doći i taj dan da se useli u vlastiti stan. Mora doći.

Šunka pod suzama

Do finala je ostalo još tri dana. Blaža je, uz još troje sudionika, bila finalistica prestižnog kulinarskog showa. Gledanost mu je u drugoj sezoni narasla na 42 posto. Ali njoj je zaista bilo najmanje važno kakva je gledanost. Naprosto je voljela kuhati i voljela se igrati. Kad god bi imala vremena, a na mjestu viceguvernerke Narodne banke slobodno vrijeme cijedila je na kapaljku, dakle, kad bi uhvatila šansu da se opusti kuhajući, ona je tu šansu objeručke grabila. U ozbiljnom, zadanom svijetu novčarskih regula, bila je važna svakodnevna preciznost odluka i instinkt za najbolji miks konzervativne i rizične monetarne politike. Blaža Miljak imala je te profesionalne osobine izražene na laskavom nivou: u stručnim kuloarima govorilo se da je ona siguran nasljednik guvernera koji još samo čeka kraj mandata pa da se povuče u penziju. Ali da bi svoje profi alate zadržala u sjajnoj formi morala si je ponekad priuštiti zaigranost dostojnu kakve curičke. Tako je bila baždarena i nije osjećala krivnju zbog toga.

Finalna večer showa na programu je bila tri dana prije Uskrsa. Još u onim danima kad se prijavljivala, njen zaručnik Andrija joj je dao svu moguću nominalnu podršku. Rekao je da se osjeća strašno ponosno, da će se svakoga tjedna unaprijed oslobađati svih obaveza uoči emitiranja showa. Tako da može pratiti i navijati za svoju dragu. No, kako se show zahuktavao, borba se zagrijavala a kandidati otpadali, Andrija je okretao ploču naopako. Bio je glumac po profesiji. Prilično razmažen glumac koji nije baš najbolje stajao s kontrolom svoga ega. Kad se Blaža počela šarmantno osmjehivati na coverima najtiražnijih magazina a njena platinasta kosa obasjala čak i središnji TV Dnevnik, Andrija je počeo šutjeti. Ako bi se kasno navečer i udostojao pojaviti u njenom stanu, ubrzo bi zaspao. Sve rjeđe je ostajao preko noći.

Večer prije konačnog okršaja finalisti su imali slobodnu, ali morali su ostati u karanteni, u kući koju je zaposjela produkcija. Blaža, još jedna djevojka –cvjećarica- i dvojica muškaraca, student novinarstva i profesor tjelesnog odgoja, priredili su u kući večeru za svoj gušt. Svako je bio zadužen za jedno jelo. Baš su se dobro opustili. No, u neko doba Blaži je stigao sms. NE MOGU JA TO VISE. OSTAVIO SAM TI KLJUC TAMO NA MJESTU. NEMOJ ME ZVAT VISE, PLIZ.

Tako je Andrija poslao svoj bijedni haiku monolog. Blaža je ugasila mobitel i progutala suze. Nije htjela ostalima pokvariti tako lijepu večer.

„Ima još tog vina?“ namignula je profesoru tjelesnog koji je bio zadužen za cugu.

Za finale je trebalo skuhati varijantu uskršnjeg objeda. Bacili su se na posao, minute su curile bjesomučno. Odlučila se za janjeće kotlete i nabujak od mladog graška. No, prije toga valjalo je delikatno skuhati šunku i jaja.

Dok je pristavljala šunku, sjetila se gada, nešto joj rascijepi prsa, kao da je kakva nevidljiva ruka rezala otvaračem za konzervu… Voljela je gada još uvijek, suze ju izdaše, nekontrolirano se sjuriše pa sve po vodi u kojoj se praćakala šunka.

Treći član žirija, ozareni kazališni redatelj i pasionirani kulinar, delikatno je zagrizao u komad šunke, oči su mu se zamaglile i pogledao je u napetu Blažu: „Jaaako dobro… Ne znam što ste još dodali toj šunki, ali ovo je, ajmeee…“

Kasnije, kad su izrekli njeno pobjedničko ime, a topovi stali sa svih strana izbacivati konfete, činilo joj se da sanja. Drhtavim rukama držala je ček od 200.000 kuna i odmah tamo, gledajući u kamere, objavila da će nagradni iznos pokloniti odjelu pedijatrije u njenom rodnom gradu. I još je zamolila, ako nije neprilično, htjela bi malo uzurpirati tv-medij i poslati jednu privatnu poruku. Naravno, naravno, ta tko bi pobjednici odbio želju.

„Sretan Uskrs, dragi“, rekla je i dodala: „Bivši dragi.“

Veliki četvrtak

Žuža je bila zadovoljna svojim životom. Nije mala stvar danas domoći se vlastitog biznisa. Skromnog, malog, ne od onih za bahaćenje nego za sićušne korake napretka. Imati danas vlastiti posao od kojega ćeš navečer biti krepan ali ćeš i znati da ti je oslonac, da te održava na životu… ne, to uopće nije malo.

Točno je godinu dana prošlo kako je Žuža otvorila svoj kozmetički salon, dala mu je ime BRESKVA. Otvaranje je upriličila baš uoči lanjskog Uskrsa. Od pokojne mame naslijedila je nešto skromne ušteđevine. Uspjela je dobiti i kredit u banci, iz kreditnih paketa za malo i srednje poduzetništvo. Sedamdeset tisuća eura na dvadeset godina. Jako se ponosila svojim salončićem ljepote. Namjestila ga je cijelog u nježnim bojama breskve sa ponekim bijelim detaljima. Svako jutro, prije početka radnog vremena, prošla bi salonom i pomilovala svaki krevet, svaku stolicu i zavjesicu na odjeljcima. Posao je išao pristojno. Žuža se uspjela pročuti svojim vrijednim angažmanom i pouzdanošću, niti jedna reklamacija nije se pojavila, žene su iz njenog salona odlazile preporođene i zadovoljne. Ako ovako nastavi, mogla bi možda zaposliti još jednu djevojku, bit će lakše. Nije se, naravno, htjela prenagliti. Bila je žustra i stizala je sve sama. Letjela je među mušterijama kao čarobnica. Divno je pjevala. Iz zvučnika u majušnoj čekaonici, umjesto instant glazbe radio stanica, uvijek je strujala Žužina pjesma.

Nije bila neka velika vjernica, ono, ne može se reći da je često hodočastila u crkve, ali vjerovala je da postoji neko biće kojemu može zahvaliti što je čvrsto na svojim nogama. Vjerovala je da treba svaki dan udarnički proizvoditi život, najbolje što možeš, a Bog će ti udahnuti još koji atom snage. Tek toliko da znaš da nisi sam u svom prebacivanju životne norme. Zato je, na dan prošlogodišnjeg otvaranja, na policu postavila drveno jaje, obojano u nijansama breskve. Nije ga uopće micala, cijele godine. Ono je tamo stražarilo poput najčvršćeg početka.

Na prvi rođendan salona, Žuža je ustala rano i žurno prošla nekoliko ulica koje su je dijelile od stana do posla. Prvo je sve počistila, ulaštila parket, rasporedila cvjetne aranžmane i poljubila ono jaje-čuvarkuću. Zatim je iznad dovratka zatakla nekoliko maslinovih grana. Predvečer je imala neobičan prijedlog za svoje mušterije. Bile su tri gospođe. Sve jedna nervoznija od druge, naravno, toliko ih je još poslova čekalo u ove predblagdanske hektične dane. Žuža je vrijedno i s lakoćom obavila tretmane za svaku gošću, leteći iz pregrade u pregradu. I kako bi koju završila, zamolila ih je da još pričekaju u čekaonici.

Zatim se pojavila pred njima. Nosila je lavor, bokal vode i maslinovo ulje.

„Drage moje, možda će vam biti čudno… ali htjela bih vam oprati noge“, rekla je i polako se spustila do nogu prve gospođe.

„Ajde, de, da vidim i to“, nacerila se milostiva.

U čudu su je gledale. Žuža je prala njihove noge, nježno ih masirala uljem, a oči su joj plamtjele zahvalnošću. Nikad još ni jedna od njih, pričale su kasnije po gradu, nije doživjela bolji tretman. „I to dosta povoljno“, hvalisala se ona koja je prva došla na red.

Drive-In kino

U posljednjih mjesec dana Franjo Krčar je u kabinetu predsjednika Uprave banke bio barem deset puta. Što će reći, svaki treći dan. I svaka od tih audijencija završavala mu je neuspjehom. Popio bi kavu s mlijekom kod pozamašne tajnice orlovskog nosa i znatiželjnih očiju, posjedio nekih pola sata uljudno čekajući glavnoga i naposljetku ga dočekao. Ovaj bi ga pustio u ured, ispred očiju mu se ukazao upitnik dok bi čekao da čuje nije li Franjo odustao, odnosno, nije li došao s kakvom novom idejom. Kad bi začuo neobuzdanu bujicu jedne te iste Franjine želje, šefove su se obrve nabrale u plameni most a na nos mu se ispuhao gnjev. Je li on normalan, zašto ga davi s tim nebulozama, bolje da smisli neku kvalitetnu ciljanu skupinu prema kojoj bi se banka usmjerila sponzorskom akcijom. Da ugled njihove banke nije na bacanje, a još manje su na bacanje novčana sredstva i da se danas sponzorski ugovori ne trebaju vezati za kojekakve hirovite prolaznosti. Ukratko, u vrijeme moćnih multipleksa, šef je Krčarovu ideju o sponzorstvu drive-in kina, smatrao pravom zaostalom djetinjarijom.

Ali Franjo je bio tvrd orah, uporan u svojim vizijama. Pogotovo je prigrlio one snove za koje je znao da im duguje svu svoju sreću. A baš u jednom takvom drive-in kinu odnjihana je sva njegova sreća najsretnija, odnjihana kao u naspokojnijoj koljevci. Uopće, kina pod vedrim nebom kao da su bila Franjina sudbina. Kao pasionirani autostoper, njegov otac je jednom dobazao do Splita i u ljetnom kinu na Bačvicama upoznao Franjinu majku koja je prodavala karte. Vjerovali ili ne, ali povijest se poigrala i ponovila te je Franjo jednoga ljeta u tom istom kinu prvi put poljubio neku maslinastu malu s crnim kikama. Ne sjeća se više ni koji je film bio, vjerojatno neki od onih bezbrižnih hitova pogodnih za turiste, tek kad su im se prsti isprepleli, njegove desne i njene lijeve ruke, zaboravio je i na radnju na platnu, i na zvijezde iznad njih i na dosadne lokalne derane koji su ga gađali ljuskama od sušenih bundevinih koštica.

Drive-in sudbina defintivno je došla po svoje kad je Franjo bio Austinu, u Teksasu. Obreo se tamo u polugodišnjoj razmjeni studenata ekonomije. Obitelj, u kojoj je bio raspoređen, imala je kćer Doris, s najmodrijim očima koje je ikada vidio, kako u životu tako i na filmu. Gledali su se i gledali, Franjo se crvenio i obarao oči iznad tanjura sa slatkastim krumpirom i palačinkama prelivenim javorovim sirupom. Bližio se, bogme, i kraj njegova studijskog boravka. Već su ukućani pomalo i šmrckali, zagrijavajući se pred odlazak, kad je jedne večeri Doris preuzela inicijativu i rekla da ga vodi u drive-in kino.

Tu noć Franjo neće zaboraviti ni da živi hiljadu godina. Sjeća se i filma: repriza „Pulp Fictiona“, ali ionako se fiction njegova života užario negdje oko polovice filma. Doris mu je okrenula lice od platna, šapnula mu da ga voli, da će za njim poći na kraj svijeta ako treba, i povela ga na zadnje sjedalo…

Jednoga jutra, Franjo je jedanaesti put hodočastio šefu. Nije stigao pravo ni kavu popiti, tajnica nije pravo ni zapodjenula trač-partiju o ovome i onome, kadli su se raskrilila vrata kabineta i šef mu je kimnuo da uđe.

„Ono prokleto drive-in kino. Kćer mi je glavu probila s time. Bila je neku večer i kaže da je to najluđa stvar na svijetu.“

„Pa, rekao sam vam ja…“, započeo je Franjo, jedva skrivajući pobjedonosni osmijeh.

„Dobro, dobro, ne pametuj sad!“ prekinuo ga je šef. „Priredi sponzorski program i odmah ćeš im pustiti prvu ratu.“

Iste večeri Franjo je poljubio svoju Doris i rekao joj da je vodi u kino pod zvijezdama. No, prvo su morali nazvati Franjinu mamu da dođe pričuvati Taru. Doletjela bi i baka iz Austina, nije da ne bi, samo da ju pozovu, ali nisu je htjeli gnjaviti.

Teta bankarica

Kad sam bio mali, svijet je počinjao već na pragu našeg stana. Čim bih zakoračio na stubište, već su čuda bujala. Recimo, nije bilo ljepšeg mjesta za igru nego na stepenicama između katova. Naravno, tu je trebalo otrpjeti gnjevne proteste stanara koji su se nastojali probiti između naših deka, kocaka, stripova i lopti. Ali vrijedilo je. Po broju zaposjednutih indijanskih logora ili, pak, utvrđenja plavih bluza, izvodila se hijerarhija u dječjoj klapi našeg ulaza.

Magija mi je stanovala već preko puta. U istom jednoipolsobnom stanu živjeli su Karići: čika Vanja, teta Graciela i njihova kći Jasna. Jasna je bila starija od svih klinaca na ulazu, i svi smo bili zaljubljeni u nju. Vanja je bio direktor banke i ta se njegova profesija na našem ulazu, a bogme i u cijeloj zgradi sa šest ulaza i šest katova, izgovarala s određenim strahopoštovanjem. Njegova se titula toliko poštovala da se višak prelio i na njegovu suprugu, tetu Gracielu. Djeca su je zvala „teta bankarica“ a odrasli su o njoj uvijek govorili kao o „komšinici bankarici“. Kao po nekom nepisanom pravilu, u njih se išlo posuđivati pare. Oni su bili prvi na udaru, ako bi koga mjesečni troškovi prevarili. Čika Vanja je imao onu dragocjenu osobinu na vagi plemenitosti, nikad nije pametovao s pitanjima „gdje će ti pamet?“ ili „zašto nisi manje trošio?“ ili, „pazi, ovo je zadnji put!“ Pomagali su od srca i šutke. Nikad nisu pravili pitanja oko kašnjenja, a nisu htjeli ni čuti da uz vraćeni novac susjed donese i neku bocu pića ili bombonijeru. Te si darove morao vratiti natrag odakle si ih i donio.

Kariće su svi komšije cijenili, tek je jedna namćorasta usidjelica vječno mrmoljila da „kakvi su to bankari kad se guraju u tom malom stanu…“ Čika Vanja nije htio ni čuti za selidbu. Govorio je da se ljudi trebaju ugledati na ptice i da ne trebaju veća gnijezda nego što su im krila. Da je to najtočnija mjera života.

Često me je teta Graciela znala pričuvati. E, to je bio praznik za mene. Dobro, ako je čika Vanja nešto radio u dnevnom boravku, ja sam se morao disciplinirati i tiše hihotati, dok sam s tetom Gracielom listao stripove u Jasninoj uskoj sobi. Čim bi čika Vanja završio s poslom, uzimao me na krilo i pokazivao mi svoju zbirku značaka. Najviše ih je bilo iz nekih prekomorskih banaka. Smio sam ih i zadržati trenutak na dlanu, gledati kako se ljeskaju ispod njegove lampe s abažurom od pletene like, a onda mu ih dodavati da još pamučnom krpicom dotjera sjaj.

Jednoga dana Jasna se udala. Otišlja je u drugi grad, u drugu zemlju. Više ne znam ni koja je zemlja bila. Udala se za čovjeka dvadeset godina starijeg. Čika Vanja i teta Graciela gadno su to podnijeli a onda, sjećam se ko danas, samo su jednom pozvonili na naša vrata i rekli da sele. Odlučili su graditi kuću na selu. Dvokatnicu.

„Kog će im jarca kućerina pod stare dane“ mrmljala je ona namćorasta usidjelica s prvog kata.

Gospa s mora

Francuski bračni par gušio se u njenom brudetu od hobotnice. On skoro da se nije odvajao od „toča“, brižno umačući kocke kruha po dnu tanjura. Ako se itko razumije u slasti kuhinje, onda su to Francuzi.

Doplovili su sinoć, u sumrak, na svojoj elegantnoj modroj jahti. Mora da je koštala kao svi kornatski škoji zajedno, tako je pomislila Nastasja dok im je pomagala da pristanu uz molić. Sunce koje je odlazilo u more, na tuđinkinoj je svijetloj kosi stvaralo čudesnu rumen. On je podsjećao na Hemingwaya. Dok su pijuckali vino i gledali u pučinu, držali su se za ruke. Nije im namjeravala smetati, nije voljela kvariti nečiju sreću, to nije pristojno. Ali, pozvali su je da sjedne s njima. Klupe i stol istesao je još davno Vladimir. Nastasja mu je poljubila žuljeve kad je završio posao, i namazala ih medom i lavandom. Bile su to najudobnije klupe na svijetu.

Francuzi su s jahte donijeli svoje mekane vreće za spavanje i prostrli ih na klupe. Oni su znali sve o zvijezdama, a rekli su da ih nikada nije toliko bilo na nebu kao te tihe kornatske noći. Ona je znala sve o ruskoj literaturi. Nekoć je predavala ruski na sisačkoj gimnaziji. Kad su je pitali gdje je muž, rekla je „Otputovao je“, i zapjevala im neku staru rusku romansu. Francuzi nisu razumjeli ni riječi pjesme, ali Nastasja je prelijepo pjevala, tako da su se bez stida njih dvoje poljubili kao da se ljube pred sestrom. Noć je oko Kornata stala, sve što diše načas je zastalo da isprati njenu pjesmu. A kad su se gosti kasnije povukli na počinak, u onu jedinu gostinsku sobicu, Nastasja je još dugo sjedila na klupi i dopuštala Vladimirovom šaptu da se javi izdaleka.

Jednom je vodila đake na ekskurziju na Murter. Tamo je upoznala Vladimira, držao je malenu konobu. Ako se ljubav ikada rodila u sekundi dovoljnoj da on spusti tanjur mariniranih srdela ispred nje, onda se rodila tada.

Kad se vratila u Sisak dala je otkaz u školi, prodala svoju garsonjeru i poletjela svome dragom na obalu. Zajedno su uzeli kredit na dvadeset godina, sto tisuća eura. Uz nešto njene i njegove ušteđevine, kupili su staru kuću na jednom otočiću. Ubrzo su se pročuli među jahtašima i jedriličarima. Nikad nisu pljačkali turiste, riba im je uvijek bila svježa a sreća Nastasje i Vladimira kao da je nekom neobjašnjivom energijom pokretala cijeli škojić. Mnogi koji bi pristali kod njih i prespavali, kleli su se kasnije po svijetu da taj otočić plovi.

Vladimir je najviše volio plivati rano ujutro. Dok je ona kuhala kavu i gledala ga kroz prozor. Jednoga jutra nije izronio. Tijelo su našli tek nakon tri dana, kod Šibenika. Nastasja ga je spalila (to mu je uvijek bila želja) i vratila ga moru.

Francuzi su isplovili nakon ručka. Bogme, pukla je hobotnica od tri kile. Nastasja nije volila kad ljudi ostavljaju komade hrane na svojim tanjurima.

Mahali su joj i obećali da će pisati. Znala je da neće. Neka samo ponekad navrate. Jednom kad ih more nanese.

Pariško proljeće

Mišku se to ništa nije sviđalo. Cjelokupna ideja tjerala mu je strah u kosti. Noćima se već budio sav mokar od gadnih snova. Lidija je isprva stoički trpjela njegova somnabulna divljanja, a onda ga je prognala u dnevnu sobu. Neka si tamo razvlači ležaj iz trosjeda, pa neka onda paničari do mile volje. Progonstvo je ostalo na snazi do daljnjega.

Sve je počelo prilično nevino, ima tome jedno dva mjeseca. Ništa nije ni slutilo kakva se nevolja na obzorju kovitla. Koraljka ga je nazvala i rekla da se svakako moraju vidjeti, da ga nešto hitno treba. Kad je pozvonio i Tihana mu otvorila vrata i još rekla da je baš izvadila muffine s grožđicama i čokoladom za koje bi on bio u stanju i treći svjetski rat izazvati… toliko se opustio da isprva nije ni shvatio o čemu se radi.

Miško i Tihana su i nakon razvoda zadržali normalne odnose, posebno što se tiče zajedničke brige o kćerki Koraljki. Oboje su zasnovali nove brakove, ali ovu čvrstu sponu nisu namjeravali kvariti blesavim prepucavanjima kakva često krase bivše supružnike.

„Ja sam joj rekla da nemam ništa protiv, ali da će tvoja odluka biti presudna. Dakle, što kažeš?“

„O čemu?“

Bio je u nirvani, nakon petog muffina. Za trenutak je svijet prestao postojati.

„Tata, uopće nas nisi slušao!“ namrštila se Koraljka i bijesno stisnula šake.

Bila je valjda jedino stvorenje na svijetu kojemu je i ljutnja cvjetala nekom osobitom ljepotom.

A onda je shvatio. Plan je bio slijedeći: Iva, Koraljkina najbolja frendica iz razreda, imala je strica u Parizu, radio je kao nekakav ataše za kulturu pri našoj ambasadi. Elem, stric je s porodicom namjeravao doći na tjedan dana u Hrvatsku, a Ivi je ponudio da zalijeva cvijeće i pazi na mačku. Iva je, dakako, u plan odmah uključila najbolju prijateljicu.

„Tjedan dana Pariza, nas dvije u onoj stančugi! Čovječe, to se ne odbija!“ blebetala je Miškova jedinica.

Postojali su stanoviti problemi, barem ih je Miško vidio. Po njemu, dvije šesnaestogodišnjakinje nemaju što tražiti same u stanu u centru Pariza. Drugi problem bio je onaj prokleti film što ga je gledao. Onaj s Liamom Neesonom kome u navlas istoj situaciji otmu kćer u Parizu, a on se bori na život i smrt da je izbavi prije negoli je proguta mrak traffickinga.

„To nije dobra ideja… Moram malo razmisliti“, krzmao je, problijedivši.

Muffin mu je zastao u grlu.

Odmah sutradan lukavica mu je došla na večeru. Znala je da treba još jednog saveznika.

„Glupost, ne znam što još razmišljaš?!“ izvalila je Lidija. „Naravno da ćeš pustiti Korki, takva se prilika ne propušta.“

Korki ju je obdarila najslađim poljupcem na svijetu, a Miško je znao da je izigran i da će morati kapitulirati.

 

Kada je došao dan da ju odveze na aerodrom, ušao je u predsoblje i sačekao da mala još jednom provjeri jesu li svi punjači u ruksaku. Izvadio je omotnicu i pružio je Koraljki.

„Evo, neka se nađe. Da ne moram brinuti, jesi li ostala bez love.“

Uzeo joj je PrePaid Refresh karticu na koju je uložio 10.000 kuna.

„Opa, sad imam ravno dvadeset milja!“ vragoljasto se nasmijala Koraljka. „Ali ne brinite, neću sve zdrobit.“

„I ja sam joj izvadila istu karticu“, rekla je Tihana. „To je neka telepatija.“

Dok su se vozili prema aerodromu, Miško je po glavi prevrtao one zleguke scene s Liamom. Znao je da slijedećih sedam dana neće ni oka sklopiti. I da mu je dnevna soba zasad jedina opcija.

Blizanci

Nije baš imala podršku od Slavka. On je navijao za kakav muškiji obrt, a ona je u startu sanjala benkice. Uglavnom, na treću godišnjicu braka, dok su nazdravljali ljubavi i uživali u gibanici koju je Sanda sama ispekla, počeli su prvi put odmatati ideju osamostaljenja. Ona je predavala biologiju i kemiju na osnovnoj školi, prosvjeta je sve više tonula, obrazovanje bilo sve manje na cijeni. On je, kao ekonomist, bio šef računovodstva u jednoj tavorećoj državnoj firmi. Nije mu se sviđalo gubiti dane u zapećku birokracije. Oboje su osjećali da im treba slobode, izazova i rizika. Nisu bili od onih koji bi se dovijeka zadovoljavali sigurnim plaćicama na državnim jaslama. Odlučili su uzeti hipotekarni kredit od 100.000 eura, sa zalogom stana, na petnaest godina. Kad im tvrtka krene, računali su, onda će još moći uzeti kakav kredit iz paketa za malo i srednje poduzetništvo.

Nakon potpisivanja papira i nakon što je lova sjela na račun, oboje su dali otkaze i napili se gore od tinejdžera na maturalcu. Preostalo je odlučiti se čime bi se njihov obrt bavio. Što žele proizvoditi svojim rukama, kakvu robu ili koje usluge.

„Odjeća za klince!“ odlučna je bila Sanda, otvarajući gomilu sajtova proizvođača slične ponude i pokazujući Slavku sve te divote.

Unutrašnje dekoraterstvo, zidarski obrt, grafički dizajn, ugostiteljstvo, pokretanje turističke agencije ili možda otvaranje fitness centra… Sve su to bili Slavkovi prijedlozi.

„Ne, ne, ne!“ nije se ona dala tek tako smesti. „Sve što ti predlažeš, okej je to, ali brzo pukne, zapušu novi vjetrovi na tržištu i ono što se činilo da će brijat vječno, samo nestane. Kao da ga nije ni bilo.“

Sandina vizija uključivala je salon namješten svijetlim jednostavnim skandinavskim namještajem i isto tako funkcionalnu, prozračnu radionicu za šivanje. Planirala je odmah u početku zaposliti dvije krojačice. Kasnije će vidjeti hoće li potražnja zahtijevati još dodatnih zapošljavanja. Toplo se nadala da hoće.

„Vidjet ćeš kad nam nahrupe mališani i njihove mame, pa ispune radnju radosnim žamorom, bit će to posao snova!“ ushićeno je nabrajala prednosti budućeg biznisa.

Slavko se osjetio prilično uvrijeđenim, malo je kao i pobijesnio. Nije bilo jednostavno baciti se na pripreme pronalaska adekvatnog prostora, pogađanja cijene najma, nabavke novih strojeva i prvih materijala… nije sve to jednostavno bilo raditi a osjećati kako mu energiju nešto muti. Ego je vraška stvar, a Slavka su frendovi baš uzeli masirat da mu je žena nametnula „bapsku rabotu“, tako su to prozvali između dva piva.

Baš nekako u vrijeme otvaranja tvrtke, Sanda je ostala u drugom stanju. Na dan kad je u salon ušla stota majka, Sanda se vratila s ultrazvuka, rastopljena od milja:

„Blizanciii!“ zakliktala je s vrata.

Uh, kakva je gužva u radnji nastala. Sve one mame i bake, i njihovi patuljčići oko nogu, sve se to naguralo u razdragani cvijet oko Sande kao ustreptale čaške. Mušterije su, ne ispuštajući robu iz ruku, tek kupljenim benkicama ili pidžamicama, milovale Sandu po zažarenim obrazima.

Slavko je mudro stajao iza kase, malo posramljen što nije vjerovao vizijama svoje žene. Naravno, posve raspamećen od sreće što negdje u njoj kucaju srca majušnih sljubljenih bića. Njihovih budućih malih kućnih manekena.

Dodir prstiju

Čekalo ju je otvaranje šeste poslovnice u posljednjih mjesec dana. Arijana se već pomalo osjećala umornom. Preskočila je jutarnje trčanje, što nije bio dobar znak. Još za doručkom u hotelu osjetila je neke titraje zlovolje, tako da je jedva okusila sok od svježe cijeđenih naranči. Od obilja hrane ništa nije ni taknula, čak se dosta nervozno otresla na šarmantnog kuhara koji joj je znalački opisivao sljubljivanje kozjeg sira i džema od brusnica. Inače je bila fanatična zagovornica doručkovanja. „Doručak je najvažniji, a za filozofiju poslovanja gotovo presudan“, tumačila je na jednom workshopu.

Kao zamjenica predsjednika Uprave banke, Arijana Trišić je osobno vodila strategiju otvaranja malih i visoko-funkcionalnih poslovnica u većim gradovima Hrvatske. Koncept je predviđao fleksibilne peteročlane posade (sastavljene od voditelja, savjetnika za građanstvo, osobnog bankara i dva blagajnika) spremne da u svakom trenutku kvalitetno odgovore potrebama građana. Poklopilo se tako da će novu poslovnicu Arijana svečano otvoriti baš na svoj četrdeseti rođendan.

„Ne morate me podsjećat, moroni!“ bijesno je bacila ruže u kantu za smeće. „Valjda znam koji mi je rođendan!“

Toga jutra je direktor hotela osobno pokucao na vrata njezine sobe i uručio joj buket najsvježijih mogućih crvenih pupoljaka. Nakon profesionalnog osmijeha kojim mu se zahvalila, zatvorila je vrata i obračunala se s nedužnim cvijećem.

Kad je stigla pred ukrašenu poslovnicu na korzu, grozdovi modrih balona su se blago njihali oko ulaznog portala i malene pozornice. Nekoliko unajmljenih glumaca nosilo je maske bankine maskote, dijeleći plišane lutke i slatkiše klincima. Dva kratkotrajna braka je Arijana imala iza sebe i valjda je ova jutrošnja okrugla brojka nešto prelomila u njoj, jer počela se pitati nije li u njoj krivica, i da li je sama izazivala lošu karmu, postavljajući previsoke kriterije pred muškarce u svom životu.

Voditeljica poslovnice uzbuđeno ju je dočekala. Kamere su već bile na mjestima. Sve je posloženo kako valja, ali Arijana je osjećala da bi najradije sve poslala dovraga, i ovako u kostimu skočila u more, da otpliva nekamo daleko…

„A sada bih zamolila gospođu Arijanu Trišić…“, nasmiješila se voditeljica poslovnice i dala joj znak. „…Da uruči našu skromnu donaciju za koju se nadamo da će makar malo pomoći u obogaćivanju knjižnog fonda za slijepe i slabovidne osobe.“

Arijana je stupila ispred dvojice glumaca koji su držali prigodno uvećan kartonski ček na 10.000 kuna. Obazrivo je pružila ruku sjedokosoj, stasitoj gospođi odrješitih usana i visokih jagodica. Bila je to predstavnica gradske Udruge slijepih i slabovidnih.

„Želim vam da uživate u novim naslovima svjetske i domaće literature“, rekla je Arijana i već htjela povući ruku.

Gospođin dlan bio je od čistog baršuna, topao i govorio je nekim vlastitim jezikom. Prsti su milovali Arijanine prste kao da prebiru po strunama i proizvode muziku. Plave oči je uperila u nju i činilo se da ju i predobro vidi.

„Zašto ste danas posumjali u sebe?“ zapitala je gospođa sonornim glasom. „Nemojte to nikada više činiti. Zapamtite jedno: nisu vas bili dostojni oni koji vas nisu mogli pratiti.“

Dok se gospođa udaljavala, Arijana se jedva suzdržala da ne svuče cipele i potrči u onaj pijesak na obližnjem igralištu, tamo gdje su klinci marljivo lopatali svoje dvorce. Bogme, znala je da će najmanje pet dana slaviti ove „četiri banke“ koje je upravo upisala u svoj život. Zaslužila je.

Teen klub

„Štedim. Dobro se zabavljam. Planiram budućnost…“, naglas je pročitao direktor komunikacijskog sektora banke i zamišljeno protrljao svoju savršeno isklesanu bradu. „Nije loše, moram priznati da uopće nije loše.“

Dane Mihić (ime i prezime pročitala je na pločici pričvršćenoj na ulazu u njegov prostrani zastakljeni boks) bio je zgodniji od kakvog starogrčkog atlete. Mogla bi stoljećima zuriti u te njegove čeličnosive oči.

„Ne da nije loše, nego sam uvjerena da je fantastično!“ dometnula je Filipa i nastavila u jednom dahu: „Još ni jedna banka se toga nije dosjetila. Mislim, većinom imaju štedne programe za djecu, ali to nije dovoljno. Banka treba ostvariti jače i življe komunikacijske kanale, i time još snažnije educirati mlade, kao svoje buduće klijente. Na dobrobit budućnosti ovog društva.“

„Uh, baš ste me uvjerili“, impresionirano se osmjehnuo Mihić. „Vidi se da suvereno vladate komunikacijskim alatima.“

Obožavao je sigurne, snažne poslovne žene koje znaju što žele. Odlučio je Upravnom odboru predložiti projekt njene male prodorne tvrtke. I ponadao se da će možda u budućnosti popiti i neku kavu zajedno. Kad je otišla, još dugo je oko njegovog stola lebdio najčarobniji parfem kojega je ikada osjetio u nosnicama. Sanjario je, blago spuštenih trepavica. A u sve stranke toga dana, odreda se zaljubljivao, toliko ga je omađijala Filipa Orešković.

Za dva dana dobila je odgovor iz banke da se njen projekt prihvaća. Nakon potpisivanja ugovora, blog TEEN KLUB mogao je startati. Inspiraciju je Filipa dobila od svojih susjeda, odnosno njihove petnaestogodišnje ljepotice Vanese. Vanesina majka je jednom tjedno pospremala Filipin stan, a bogme često joj je znala i skuhati za nekoliko dana. Žena je imala čarobne ruke. A kad bi Vanesa uvrebala kakav Filipin slobodni trenutak (zaista su bili rijetki, Filipa je radila najmanje desetak sati dnevno) odmah bi dotrčala u njen stan i obasula je gomilom pitanja i istodobnih odgovora. Onih od sudbonosnog tinejdžerskog statusa: ljubavni problemi, modni savjeti, što je „in“ a što „out“ u glazbi, odnosi s roditeljima…

Iz tih razgovora s Vanesom, Filipa je uranjala u neistražen svijet tinejdžera, njihove strahove i nade, čudesna pravila njihovog zatvaranja i otvaranja poput fragilnih školjki na dnu mora. Poželjela je lansirati blog koji ne samo da će zadovoljavati marketinšku funkciju komunikacije nego i postati nosač prepun povjerenja, mala bankovna riznica ključeva kojima će se otvarati srca mladih.

Već u prvim rubrificiranjima njezin tim ponudio je savjete tinejdžerima kako da se riješe negativne slike o sebi, ili kako da staroj komodi podare novo ruho, ili zanimljivu ideju o izradi „cool pletenih narukvica za prijatelje.“ Blog je prvog dana podizanja imao 20.000 posjeta. Iz banke su javili da su prezadovoljni fantastičnim odjekom.

Javio se baš onaj čeličnooki Dane Mihić, i nakon poduže euforične pohvale, predložio joj jednu radnu kavicu, da još „nešto utanače oko logotipa“. Pristala je, naravno. Nekako je predosjećala da to neće biti zadnja kavica s tipom maslinaste kože. I radovala se tom osjećaju.

Hyper ljubav

Prvo se pokazalo da su scenografi totalno promašili s maketom. Umjesto stiliziranog ali prepoznatljivog lika modrog nilskog konja, sagradili su neku skalameriju više sličnu bunkeru ili nuklearnom reaktoru nakon havarije. Miha Zlatarić jedva je obuzdao eksploziju svojih nadraženih nerava. Ionako su probili sve rokove, sad će zbog ovih traljavaca još odužiti posao. Dok se oni smisle i napokon shvate kako bi maskota od kockica trebala izgledati, Miha se odlučio napraviti još par proba s glumačkim duetom, glavnim akterima reklame za Hyper štednju. Greta Gračan i Dinko Vujić bili su iskusni profesionalci, oboje su već prešli šezdesetu. S njima svakim posebno nije trebalo biti nikakvih problema. Ona je svoju scenu otvaranja štednje za bankovnim šalterom, odradila izvrsno. I on je, u svojoj samostalnoj dionici –nazivajući je na mobitel i ispitujući gdje se toliko zadržala, da je on već gladan- bio sjajan, šeretski duhovit. Mihu je jedino zabrinjavalo što im zajednička scena, kad se u suton trebaju uzeti za ruke i sjesti na verandu obojanu u boju čistog neba, nikako ne ispadne kako valja. Sva je nekako tvrda i ćoškasta. Prekaljene su oni glumačke mrcine, nije da to ne bi moglo proći, ali ipak se doimalo šupljim, afektirano deklamatorskim. Neki vrag ih je kopkao.

Sjedili su u kafiću pored velesajamske hale u kojoj se snimalo.

Ona je pijuckala čaj, a on lozu. Greta je listala bančine materijale, a Dinko novine. Ako bi i podigli glave, gledali su jedno drugom preko ramena.

„Znaš, uopće nije loša ova Hyper štednja…“, mrmljala je čitajući iz fascikla. „Minimalni ulog je 200 kuna ili 30 eura, možeš uplaćivati mjesečno ili kvartalno, na periode od godine dana do pet godina, a ostvaruješ pravo i na premiju koja se obračunava na kamatu po depozitu…“

„Kog jarca ja da štedim. Ormar da me poslije naslijedi. Briga me. Ti imaš djecu, ti znaš za koga ćeš…“

„Ne bojim se ja, imaš ti drugih radosti…“, prtljala je.

„Jedva, Greta, jedva da još imam radosti u životu.“

Šutjeli su neko vrijeme. On je došao do kraja s novinama, ispio je lozu. Ona je pospremila sve listove reklame u fascikl i ustala.

„Hoćemo, da Miha ne dobije mlade…“, namignula je.

„Nisam znao da ti je Vlatko umro.“

„Ima dvije godine.“

„Žao mi je.“

Četrdeset godina je bila s Vlatkom u braku. Četrdeset godina je prošlo otkako je noć uoči njihovog vjenčanja Dinko ljuto lokao i nadao se da će se Greta u zadnji čas predomisliti i da neće odbaciti njihovu ljubav.

Zauzeli su mjesta na verandi u studiju. Uzeli se za ruke i pogledali se.

„Četrdeset godina si čekao… Možeš mi oprostiti?“

Mihin asistent je nervozno odgurnuo stolicu i pogledao redatelja tražeći potvrdu da prekine snimanje. Miha je odmahnuo rukom, pokazujući mu da pričeka.

„Ako nije kasno, možeš li me trpjeti ostatak života?“

„Mogao bih. I ne smiješ me ostaviti bar još četrdeset godina. Dogovoreno?“

„Dogovoreno, ludo.“

Panika

Točno 24 sata dijelilo je Olgicu od njenog sudbonosnog dana. Po svemu sudeći, dobila je posao. Onaj od one vrste koji bi mogao mladoj umjetnici otvoriti vrata prave karijere. Veliki posao zahtjevne scenografije za megaprodukciju „Aide“ u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući. Morala se još samo pojaviti pred intendantom i redateljem predstave te dojmljivo prezentirati svoje zamisli. Tjednima je izrađivala 3D verziju scenografije, detaljno po činovima, sve promjene i prijedloge najadekvatnijih materijala. Ne samo da je konstruirala precizne simulacije izvedbenih rješenja, nego je i ponudila alternativna rješenja za gostovanja, čak i rješenja za eventualne nepredviđene situacije – kad, recimo, binska hidraulika zakaže. Zaista, njezin je rad plijenio savršenom vizualnošću kao i željeznom stručnom artiljerijom.

„Može kavica, dušice?“ zakucala je majka Višnja na vrata kćerkine sobe. „Da se malo okrijepiš.“

„Može, mama. Onda još napravim završni glanc i gotova sam.“

„Joj, ljubavi, tako sam ponosna!“ ushićeno ju je zagrlila majka. „Ne mogu dočekati sutra da čujem vijesti! Pa ću nam prirediti pravu gozbu, ispekla bih zeca, da proslavimo nas dvije!“

Kad su posrkale kavu, gledajući se netremice a oči su im blistale od sreće, Olgica se vratila u svoju sobu. Trebat će joj još nekih sat vremena posla a onda će ih rasturiti.

Upalila je laptop. I odmah joj se zacrnilo pred očima. Nula bodova. Crnji od najcrnjeg pakla. Crn kao crna bezdušna duša.

Višnji je skoro srce prepuklo kad je začula očajnički krik iz Olgičine sobe. U tisućinkama sekunde prošle su joj sve najgore slike a ona je uletjela u sobu i, srećom, zatekla je Olgicu živu i zdravu. Ali nešto nije bilo u redu. Sjedila je uz otvoren kompjuter tamnog ekrana, drhtala kao vrba na vjetru, a niz obraze su joj tekle suze.

„Ljubavi, što se dogodilo?! Zašto plačeš?!“

„Riknuo je. Gotova sam.“

„Čekaj… Možda nije sve izgubljeno. Zovi Krunu.“

Kruno je bio Olgičin dečko. I radio je u jednoj informatičkoj firmi. Osim što je obožavao Olgicu, bio je pravi čarobnjak u svom fahu.

„Nula bodova“, namršetno je konstatirao Kruno.

Ispod Olgice se otvorio ponor. Skoro se onesvijestila.

Sreća u nesreći je bila što je memorija ostala netaknuta. Kruno je sve uspio spasiti i pohraniti na eksterni hard disk.

„Evo, stvar riješena“, zadovoljno je kimnuo. „Uzet ćeš moj lap i spremna si za sutrašnju prezentaciju.“

„Neeee, ne moguuuu!“ rasplakala se opet Olgica. „Ne kužiš, to je teatar. Moram to učiniti na svom kompu inače sam propala, mogu izazvat lošu karmu i ureći cijeli posao.“

Kruno je otišao, mrmljajući nešto o tome da nikad neće shvatiti te praznovjerne kazalištarce.

„Koja sam ja luzerica“, mračno je procijedila Olgica.

Cijeli dan ni zalogaja nije okusila. Višnja je mislila da će svisnuti od osjećaja poraza koji je izbijao iz svakog pokreta njene kćeri.

„Od kukanja nema nikakve vajde“, rekla je i uzela dokumente. „Hajde, idemo u kupovinu!“

Olgica je još brisala suze i puhala nos u gomilu papirnatih maramica, dok je Višnja u banci potpisivala papire za potrošački kredit od 10.000 kuna. Uzet će svojoj srećici odmah dva laptopa, neka se nađe.

Kad je sutradan Olgica pred šefovima kazališta otvorila svoju blještavocrvenu pilu i pokrenula prezentaciju, lijepo je mogla vidjeti kako im se lica koče od zaprepaštenja. Ne da je dobila posao s „Aidom“, nego su te večeri zvonili telefoni iz drugih teatarskih kuća, utrkujući se s ponudama.

Višnja se zadovoljno smješkala, uživajući u svojoj pobjednici.

Naftaši

Osjećaju li se isto tako i arapski šeici, Franjo nije znao. Ali kad je stisnuo ručicu i kad je benzin potekao u rezervoar njegove prve mušterije, preslatka jeza paralizirala mu je tijelo i misli. Topli pogled njegove žene Dunje govorio mu je da ne sanja, da je sve istina i da je njegov dugočekani san upravo započeo.

Miris benzina bio je najintenzivniji miris Franjinog djetinjstva. Ako se nečega dobro sjećao iz roditeljskog doma to je onaj reski, neponovljivi dah benzina. Mama Zdravka jest gunđala dok je svaki dan prala očeve radne hlače, haljetke i kape, ali i ona je bila svjesna da je benzin njihov kruh. Da od njega žive. Tata Mirko je crnčio kao pumpaš, radnik u najvećoj državnoj naftnoj kompaniji. Preko ljeta je kući dolazio sav mastan, isparavajući se od usijanog asfalta. Zima je bila posebna pokora. Odlazio bi u zoru ubundan poput ruskog tenkista. Ispod debele jakne i službene uniforme nosio je dvoje dugih gaća, dva džempera, dvoje pletenih čarapa u čizmama… Usprkos svemu, kući je dolazio posve sleđen, ruku nezdravo pomodrjelih od mraza i vode. Ponekad bi cijelu noć stenjao od ozeblina, a žena mu je na užarene ruke stavljala obloge od octa.

Kad je otac dežurao noću, majka je zamirala od straha. Čim bi u crnoj kronici pročitala da je negdje neki usamljeni pumpaš platio glavom, briznula je u plač i proklinjala očev posao. Cijelu noć je hodala po kući, moleći se da ga ujutro ugleda živa.

Jednoga dana, Franjo je baš završio šesti osnovne, otac ga je poveo na benzinsku. Tamo mu je tutnuo plastičnu kantu u ruke i spužvu, pa rekao:

“Vrijeme je da upoznaš život nas pumpaša.”

Kad je Franjo oprao prvo staklo na jednom automobilu čiji je vlasnik čekao da mu otac napuni rezervoar, činilo mu se da je u carstvu nebeskom. Kad se u sumrak vratio s ocem kući, satima je još uzbuđeno brbljao i pokazivao majci par zgužvanih novčanica koje je toga dana zaradio.

Otac je obolio jedne oštre zime. Franjo je baš upisao prvu godinu na rudarsko-geološkom faksu. Teška upala pluća se zakomplicirala i umro je.

“Dobili ste pun rezervoar gratis”, nasmiješila se Dunja za blagajnom, otklonivši novac koji je pružao kupac. “Vi ste nam prva mušterija.”

Ona je ohrabrila Franjinu ideju da otvore privatnu benzinsku crpku. Znala je koliko mu znači uspomena na oca. Podigli su kredit od sto tisuća eura u programu za malo i srednje poduzetništvo. Uzeli su jedan stari objekt u najam i kompletno ga preuredili. Dan prije otvaranja, Franjo je trčkarao po kući, ljubio sad Dunju, sad majku Zdravku, sad njihovu bebušku Jelenu koja je spokojno drijemala na bakinom krilu.

“Ti Franjo ko neki šeik”, podbadala ga je Dunja, dok je prva mušterija palila auto.

Hiljadu i jedna noć nezadrživo je svjetlucala u Franjinim očima, i Dunja je shvatila da će i njoj benzin postati najmiliji parfem.

Fino tkanje

“Uuuuh, ja ovo ne mogu gledat! Pa šta rade ti suci?! Ovi će se pobit na kraju!”

Vinka se uzbuđeno vrpoljila ispred ekrana, kršila ruke i protestirala zbog brutalnih srazova oklopnika na ledu.

“Ju, ovaj krvari, usta su mu rasječena! Gdje su bolničari?!”

“Vinka, daj se makni više!”

“Mamaaaaa, ništa ne vidimo!”

Naravno, dok se tako gnijezdila i kokila u brizi za ranjenike u dalekom Sočiju, zaklanjala je vidik svojim dečkima. Matija i Davor opskrbili su se zalihama grickalica, pivom i kolom, i napeto sudjelovali u olimpijskoj tekmi između Rusa i Amerikanaca.

Na trenutak se primirila, sjela u fotelju, pokušavajući se koncentrirati na čitanje. Već se gotovo bila isključila kad je presiječe Davorov povik:

“Zgazi ga! Zabij mu koljeno u grlo!”

Skočila je kao oparena. Na ekranu su se makljali kao manijaci, sijevale su palice, letjele kacige. Publika je bila na nogama.

“Davore, kakav je to rječnik?! Nismo divljaci!”

Davor se malo postidio i oborio glavu, jednim okom i dalje prateći show na ledu.

“Matija, reci mu…”, bijesno se podbočila ispred supruga.

“Dobro, sine, ne smijemo tako navijati… Nećeš više,  jel da?”

“Neću”, procijedio je Davor.

“Sutra ga ispisujem s hokeja”, rezolutno će Vinka.

“Neeee, mamice!” zaletio se Davor i zagrlio je.

“Hm, pa to nije pedagoški”, zagunđao je tata Matija. “Tek se upisao. Nije još ni izašao na led.”

“Hoćeš da nam sin u zavojima hoda ili da se pretvori u razbijača?!”

“Neću, mamice, ja se nikad neću tući! Obećajeeem!” tulio je Davor.

Rusi su gubili na penale, ali to je sad bilo sporedno u kući Zrinićevih.

“Dobro”, kimnula je Vinka i podigla obrve. “Ali ako te samo jednom čujem da upotrebljavaš nasilne riječi ili da si koga udario na treningu, gotovo je…”

Davor i Matija su se rukovali i kao da im je težak kamen pao s duše.

“I još nešto…”, Vinka je pogledala muža. “Sutra idemo u banku. Otvorit ćemo fino tkanje za Davora.”

“Fino tkanje? Ništa ne razumijem”, zabezeknuo se Matija.

“Sve prepusti meni. Hoću da nam dijete bude posebno osigurano. Vidiš na kakve divljake može danas-sutra naletjeti.”

Sutradan je Matija više statirao uz šalter, a Vinka je sve žustro raspravila s bankaricom. Ispostavilo se da je “Fino tkanje” naziv za štednju vezanu uz osiguranje od nezgode. Premija se izdvaja iz ostvarene kamate na štednju, a uplate za klijenta vrši banka.

“Fino, sad se naš vitez može bezbrižno pomakljat”, pokušao je Matija biti duhovit.

“Matija, ne lupetaj”, presjekla ga je Vinka.

Bankarica se zahihotala i počastila ih kavom.

Nasljedstvo

Medakovići nisu baš odmah shvatili o čemu to debeli bilježnik zapravo govori, dok je izvlačio spis iz registra.

Svako malo je popravljao svoju nalakiranu, crno ofarbanu kosu.

“Ha, vidim u vašim očima nevjericu. Odmah ste prepoznali frapantnu sličnost, je li tako?!” dočekao ih je s vrata, u raskošnom uredu na petnaestom katu.

Ljilja i Javorko su se zbunjeno pogledali.

“Elvis, naravno, svi mi to kažu!”

Na sebi je imao bijelu satensku verziju hibrida Presleyevog stila i vašarskog rodeo uzorka.

“Dakle…”, nakašljao se bilježnik. “Sve je jasno ko dan. Ovdje imam pokojničinu oporuku u kojoj, crno na bijelo, što bi reko naš narod, stoji da svu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja maloljetnoj Ivoni Medaković. Što će reć, stančić od trijes kvadrata i stopedes’ hiljada kuna na tekućem računu u banci. Nije mnogo, al’ što bi reko naš narod, čovjeka veseli. Među nama, stara je biće neka štedljiva faca bila, ha?”

Medakoviće kao da je grom ošinuo. Treperili su poput breza a suze radosti kapale su na bilježnikov stol.

Juliju Katalinić sahranili su prije mjesec dana. Od svih susjeda u zgradi, samo su Medakovići došli na Julijin posljednji ispraćaj. Rodbine nije imala. A živih prijatelja ako je i bilo, nisu se pojavili. Medakovići su donijeli vijenac a Ivona je još na lijes spustila košutu od vune punjenu rižom koju je sama izradila.

Sve slobodno vrijeme učenica šestog razreda osnovne škole provodila je u apotekarski sređenom stanu komšinice Julije. Ponekad bi mama i tata dobronamjerno a zabrinuto frknuli na to što njihova Ivona prečesto sjedi u staričinom društvu. Okej, ništa nisu rekli kad je mala sva žustra trčala po kruh i mlijeko ili po novine koje je baka Julija gladno gutala svaki dan. Ili po mačju hranu za jednog tigrastog šarmera zvanog Šicko. Ali, brate, šta imaju toliko pričati i raspredati, kao da su vršnjakinje.

Ivona je znala slušati. Mogla je beskrajno dugo upijati Julijine priče o dalekim putovanjima i prokockanim ljubavima. Baka Julija bi položila dlan na Ivonino tjeme a onda kao da bi otputovala u krajeve natopljene srećom. Dok bi ispraćala malu i gledala kako silazi kat niže do stana Medakovićevih, Julija je pjevušila nepoznate, čeznutljive pjesme.

Ivona je imala ključ. Ivona ju je otkrila mrtvu. Šicko je čupkao deku koja je spuznula na pod. Julija se smiješila a Ivona je kasnije pričala da joj se činilo kao da spava i sanja nešto lijepo.

Šicka je uzela u naručje i preselila ga k sebi. Mama i tata samo su komentirali da mačkama nije mjesto u stanu, ali to je bilo sve od njihovog brundanja.

Rebalans

“Čekaj, stari je prolupao ili šta mu je sad odjednom?!” iznervirao se Ivica, bunovno zureći u papire s tablicama.

“Joj, nije, ne smiješ tako govoriti”, umirivala je Ljerka sina. “Tata je malo opterećen poslom, pa ga se ne može otresti ni doma. Bit će sve u redu, ne brini. U svakom slučaju, moramo mu dati podršku. Kako će u Vladi imati podršku ako je nema u rođenoj obitelji.”

Ivica je zakolutao zakrvavljenim očima i počešao trodnevnu bradu. Nezainteresirano je pogledao brda palačinki, tosta, kobasica i jaja koja je majka iznijela pred njega, zalažući se za zdrav i obilan doručak.

Srkao je kavu, pokušavajući sabrati misli. Četiri dana tulumarenja u New Yorku ne može se preko noći nadoknaditi. Stara je jedva dočekala da se on probudi, čuo ju je kako nestrpljivo prolazi pored njegove sobe. Jednom je čak oprezno zakucala i pozvala ga.

“Rekao je da se večeras okupimo da bi nam obrazložio stavku po stavku”, važno je saopćila mama Ljerka, skupivši papire.

“Ja neću moći. Imam neka posla… I bolje da se ne sretnemo, živce mi guli s ovakvim moronskim idejama.”

“Molim te…”, nježno je majka pogladila Ivičin obraz. “Toliko mu možeš učiniti. Nije mu lako u ovim trenucima. Ankete pokazuju da je tvoj tata trenutno najomraženija osoba u zemlji. Zato je jako važno da se večeras okupimo.”

“Ali ako zamračim…”, nacerio se Ivica. “Znaš da nisam svoj kad mi se dirne u budžet. Nemoj reći da te nisam upozorio.”

Kada je te večeri ministar financija Blaž Miholjević umorno klonuo u svoju omiljenu fotelju, supruga i sin su ga već nestrpljivo iščekivali. Ivica se naslonio na prozorsku dasku i gnječio antistresnu lopticu, a Ljerka je mužu natočila dva prsta gruzijskog konjaka.

“Kao što znate, bio sam prinuđen progurati rebalans proračuna. Nije bilo lako, ali kolege u Vladi shvatili su da su te mjere štednje itekako nužne. Nadam se da će i porezni obveznici pozdraviti najavljene mjere…”

“Tata, ako možeš skratit, ja bih morao izaći!”

“Da, da, Ivice, odmah ću prijeći na stvar.”

Ljerka je pogledala muža s povjerenjem.

“No, kako bih mogao postići vjerodostojnost mjera najavljenih rezova u budžetu ako moja obitelj prva ne služi kao primjer.”

“Pa, ti se stvarno ne šališ?!” zavapio je Ivica a ona antistresna loptica samo je ciknula i ispuhala se.

Najavljene mjere štednje posebno su se ticale nasljednika. Ivica je, najblaže rečeno, bio posve lake ruke u trošenju roditeljskih sredstava. Ministrove restrikcije uključivale su smanjenje potrošnje benzina u sinovom luksuznom terencu koji je gutao kao da služi kakvom saudijskom princu. Jedna od točaka svakako je uključivala smanjenje Ivičinih terevenčenja po svjetskim metropolama.

“Bit ćeš mi zahvalan, kad uočiš prve efekte od ušteđenog novca. Naime, sve ćemo to lijepo stavljati na tvoj račun u banci. Već sam ga otvorio.”

“Huh, nije loše!” kliknuo je Ivica, već zamišljajući kako podiže novce.

“Izabrao sam oročenje od dvije godine. Da ne dođeš ranije u napast.”

Ivica bi najradije izgrizao prozorsku dasku od muke. Nadao se samo da rebalans neće dugo trajati.

Zlatna kočija

Nela je upravo ispratila ekipu najutjecajnijeg magazina u zemlji. Naporan editorial su osmislili, ali profesionalno je sve odradila. Snimali su cijeli dan, od jutra do večeri. I svi njeni dragi –blizankinje Vera i Lora i suprug Saša- junački su izdržali sva poziranja, pokazivanja omiljenih kutaka u golemoj kući, isprobavanja majčinih kolača i odbojku na tratini uz bazen.

Njena tv novela “Povratak” upravo je ušla u petu sezonu, s nezapamćenom gledanošću, a osim u Hrvatskoj prodana je u 12 zemalja – uključujući Meksiko i Brazil! Mediji su se natjecali tko će udarnijim prilozima obilježiti ovaj senzacionalni uspjeh. Nela Mužić imala je tretman superzvijezde, jednak ili čak veći od glumica koje su utjelovljavale njene glavne junakinje. Kod mesara više nije morala čekati u redu, a jedino je ponekad morala ispričati koju caku (naravno, ne otkrivajući previše) iz nadolazećih epizoda.

A to, kako je sve počelo, mogla bi biti savršena građa upravo za neku tv novelu. Jer, Nela nije do uspjeha došla preko noći. Naprotiv, puno toga je stavila na kocku. Mnoge je noći probdjela, puna stravične zebnje oko srca, prije negoli se odlučila.

Prije šest godina, Vera i Lora su baš proslavile prvi rođendan, jedna domaća televizija raspisala je natječaj za seriju od 160 pedesetminutnih epizoda. Nela je radila u računovodstvu jedne izdišuće tvornice keramike. Otkad zna za sebe obožavala je melodramske žanrove, ponešto je i pisala, objavljivala u ženskim časopisima. Osjećala je da joj je ova big one šansa nekako suđena i da ne smije propustiti zlatnu kočiju koja upravo stiže pred njena vrata, da se mora ukrcati u nju ili će nepovratno nestati u oblaku prašine.

Šetali su propupalim parkom, bio je početak ožujka. Curice su tapusale držeći ih za ruke. I tada mu je rekla. Isprva nije shvatio da namjerava dati i otkaz. Onda su mu se noge odsjekle. Sjeli su na klupu, svako s po jednom plavookom i plavokosom vjevericom na krilu.

“Morat ću raditi dan i noć, šest mjeseci da stignem predati seriju za natječaj…”, rekla je, milujući Veru po obrazu. “To ne bih mogla uz posao. Uostalom, tko zna koliko će još ovi moji izdržati.”

“Ne znam… U današnje vrijeme, tek tako dati otkaz…”, prtljao je, njišući Loru i gledajući u šljunak. “Pa još srljati u nesigurno, mislim, to pisanje…”

“Kinezi imaju jednu poslovicu…”, pročistila je grlo. “Pred svačijom kućom stane zlatna kočija na pet minuta, jednom u njegovom životu. Stvar je u tome, hoćeš li se ukrcati prije nego li kočija pođe dalje.”

Saša je zatim čvršće zagrlio Loru, priljubio se uz Nelu i Veru, tako da su tvorili skulpturu snažniju od bronce, pogledao ženu u oči i rekao: “Što god ti odlučila, s tobom smo. Uzet ćemo iz banke onih trideset milja ušteđevine. To nam mora biti dosta uz moju plaću. Ja ću se brinuti za male i kuhat ću ako treba… Kad počinješ?”

Nela bi najradije ostala tu na toj klupi koja je postajala mekša od čarobnog ćilima. I letjela dugo, daleko, sa svojim trojcem na okupu.

Pobijedila je na natječaju. Bila je to prava senzacija. Posve nepoznata, daleko od ikakvih namještaljki i klanova. A kad bi se palio “Povratak”, u 20 sati, ekrani su pouzdano svjetlucali, ulice bi utihnule a narod uzdahnuo.

Rizik s pokrićem

“Imao bih jedno pitanje…”, otezao je stari znanac.
Nije ni sumnjala da on ima spremno pitanje. I rijetko bi se zadržao samo na jednom.
“Možete li mi reći koliki je prosječni dnevni volumen trgovanja na deviznom tržištu?”
Bernarda se malo stresla, preokrenula očima prema kolegici u susjednom boksu, dajući joj znak da je davež opet na vezi, a zatim mu uljudno rekla trilijunsku brojku.
Impresionirano je zazviždao, a kada ga je pitala treba li još kakav savjet u smislu neke transakcije, rekao je da nije još spreman i da će se svakako javiti čim kucne čas. I prekinuo vezu.
Nakon posla, dok je čekala lift u prizemlju svoje zgrade, začula je signal s mobitela. Puštajući susjedu da stisne dugme njihovog petog kata, otvorila je mail.
“Neki udvarač?” nacerila se susjeda, navirivši se nad Bernardin smartphone, i namignula je. “Nikad mira od njih, jel?”
Bernarda nestrpljivo zakloni ekran dlanom.
“Nije udvarač!”
“He, he, kad ćete ako nećete u mladosti!” smijuljila se stara dok je otključavala vrata stana i odmahivala Bernardi na rastanku.
U predsoblju je, skidajući kaput, provjerila mail. Pijavica opet. Nekoliko novih ključnih dilema. Između ostalog i pitanje podvučeno žutim: “Koliki postotak, u prosjeku, trader mjesečno zarađuje od uloženog depozita?”
“Ma, nosi se!” izderala se u praznom stanu.
Ovako privatno mogla si je dati oduška. Službeno nikad ne bi dopustila da ju klijent iznervira. Klijent je uvijek u pravu. To je bila temeljna životna maksima Bernarde Lučin.
Ali za tipa koji ju je maltretirao već tri mjeseca gotovo svakodnevno, trebalo je imati živce nilskog konja. Zorko Jerković se zvao, i prije tri mjeseca je online aktivirao uslugu platforme ProTrader za trgovanje devizama i plemenitim metalima koju je odnedavna pružala njihova banka. Nije se još odvažio ni na jedno ulaganje, ali zato je Bernardu kao svoju dilericu, skoro svaki dan opsjedao nebuloznim pitanjima i tražio savjete. Niti jednom se nije osobno pojavio u banci. Mogla je samo pretpostaviti kakva je to gubica: rahitični štreberski tip s naočalama, plašljiv i neodlučan poput usidjelice.
Odgledala je dvije epizode svoje omiljene turske sapunice i još dokumentarac na Historyju, pa se uvukla u krevet.
Mobitel ju je probudio u jedan i petnaest.
“Čujte, kod ove financijske poluge jedan kroz sto…”, javio se Zorko s druge strane noći.
“Pogrešan broj”, prošaptala je i ugasila mob.
A onda je bijesno zakopala nokte u jastuk i uspravila se u krevetu.
“E, ne’š me više… sad će ti prisjest, kunem ti se!”
Iskočila je iz Škode pred Jerkovićevom zgradom. Znala je da je ovo što će sad učiniti, protiv svih pravila banke, ali vrijeme je da tom udavu stane na kraj.
“Daaa…?” javio se kad je nalegla na zvono.
“Banka ovdje!!!” zarežala je u interfon. “Otvarajte smjesta!”
Izletjela je iz lifta i već pustila olujne munje iz očiju, spremna da mu pljusne takvu jezikovu juhu od koje se neće više oporaviti, kad…
Na vratima stana naslonjeno je stajalo nezemaljsko biće. Visok, atletski građen pod bijelom majicom kratkih rukava. Kestenjasta kosa padala mu je u uvojcima, a najrumenije usne koje je Bernarda ikada vidjela, razvukao je u osmijeh koji lomi noge.
“Oh, lijepo od vas da ste se potrudili… Imam dosta nedoumica…”, rekao je i kavalirskom gestom pokazao joj put u stan.
“Klijent je za-kon”, promucala je.
Ni sama nije znala kako je izdržala a da ne padne u nesvijest.

Labuđe jezero

“Slušaj gusko, vraćaj pare ako ne želiš da ti vrat zakrenem!”

Ljerka je zgranuto gledala zajapurenog tipa u kaputu od kamilje dlake. Pomislila je kakve to prostačine idu u kazalište i još jednom mu pokušala uljudno objasniti što se događa: “Uistinu nam je žao zbog ove nemile situacije, ali čvrsto vjerujemo da će kriza ubrzo biti prevladana i da ćemo do kraja sezone ispuniti sve naše obaveze prema publici.”

“Jesi ti mutava, vraćaj pare a ti onda prodaj one labudove kome hoćeš!” pjenio se i unosio joj se u lice.

Morona je očito supruga naložila da traži povrat novca.

Pola ansambla premijerne izvedbe “Labuđeg jezera” nastupilo je bez pravih kostima, u nekim svojim improviziranim kreacijama. Većina ih nije bila ni našminkana. Zalihe šminke odavno su potrošene. Kuća i dalje nije imala potpisnika, probijeni su svi mogući rokovi raspisivanja natječaja, jer su se političari ponašali kao posvađane piljarice i natezali se oko izbora intendanta. Pogoni, umjetnički i neumjetnički, trpjeli su od tog umjetno nastalog kaosa. Dvije su premijere već otkazane. Neki glumci su pobjegli glavom bez obzira. Ankica iz frizeraja, prva je pustila glas da plaće neće biti ako se glavonje uskoro ne dogovore.

U marketingu je vladala korotna atmosfera. Uvjetno rečeno, jer korota podrazumijeva tišinu, a u njihov tijesni ured svako malo su upadali gnjevni pretplatnici ili vlasnici karata kupljenih u slobodnoj prodaji. Sipali su uvrede na zaposlenice odjela marketinga i prodaje, optužujući ih za prijevaru i tražeći svoje novce natrag. Neki su bjesomučno spominjali i zatezne kamate ili naknade za duševne boli.

Šefica marketinga Milica neprestano je šmrcala i pila apaurine. Uz gutljajčiće šljivovice uglavljene u donjoj ladici iza nekog raskupusanog zbornika Čehovljevih drama.

“Ovo neće na dobro izaći, kažem vam ja…”, grcala je i panično listala raskošnu glossy knjižicu sezone. “Za koju smo vražju mater ovo štampali?!”

Ljerka je sjedila za blagajnom i u kompjuteru “dilitala” otkazana abonentska mjesta. Njezin matematičarski um kao od šale je znao imena svih pretplatnika napamet, brojeve njihovih sjedala i iznose preostalih rata – ako su se koristili pogodnošću otplate.

Nije ju bilo strah ako i ostane bez posla. Odavno se loše osjećala u ovom hramu otaljavanja i bezvoljne prosječnosti. Dođe li do najgoreg, borit će se žestoko da nađe novi posao. Kredit će isplaćivati kako god zna i umije. Nije bilo toga blaga kojim bi se zasjenila njihova radost: veselje na licima njenih roditelja.

Prošle godine, tatin se golf doslovce raspao. Trideset godina je pregurala šklopocija i naposljetku se predala. Kad bi im došla u posjete, Ljerka je neko vrijeme stoički slušala kako se zlopate, vukući namirnice po autobusima ili pješice, a onda je uzela stvar u svoje ruke.

Podigla je kredit u eurima za kupovinu motornih vozila. Kamata za nove automobile bila je 7 posto, a kredit je razvijen u suradnji s osiguravajućom kućom. Odlučila se za rok otplate na pet godina.

Tatica se pretvorio u malo dijete kad ga je odvela u salon i predala mu ključeve novog blještavosrebrnog Twinga. Taj ples njenog oca po salonu, to je za Ljerku bila najljepša predstava koju je ikada vidjela. Ravna najsavršenijem “Labuđem jezeru”.

Pustinja

Prošao je i peti dan putovanja a Vladica je bila sve živčanija. Ono, kako bi Almodovar rekao, “žena na rubu nervnog sloma”, fakat se tako osjećala.

Sve je počelo onoga dana kad se Janko ranije vratio s posla, mašući duguljastim plastificiranim fasciklom s fotografijama aviona koji polijeću.

“Nema ljepšeg Božića nego provesti ga u Svetoj zemlji!” oduševljeno ju je zagrlio.

Ništa joj nije govorio i uplatio je put u Izrael. Bilo je to pravo iznenađenje. A još veće iznenađenje je uslijedilo kad je shvatila da on ne namjerava poći na put. Uplatio je samo za nju i njihovog sina Karla.

“Čekaj, ne kužim, ti ne idešššš?!” uzrujala se.

“Ne mogu ni da hoću. Ne smijem se ni maknuti. Od siječnja, osobno preuzimam sve poslove uz kreditne plasmane. Kao što dobro znaš, 2014. će fiskalno biti iznimno složena, naša banka je, usprkos svemu, uspjela zadržati svoj rejting u vrhu prvih pet banaka, i moj sektor će dati sve od sebe da tako i ostane.”

Deklamirao je kao da je za govornicom na ekonomskom forumu u Davosu.

“Jupiiii, putujemooo!” skakao je Karlo po dnevnom boravku.

Vladica je bijesno piljila u muža. Kao da je njen posao revizora mačji kašalj. To što ona vodi revizorsku kuću s dvadesetak zaposlenih i nekoliko tisuća klijenata, to se sve dade opušteno voditi. Putuješ kad hoćeš, planduješ kad ti se prohtije, neće revizije pobjeći.

“Skuhaš mi sarme za par dana i to je to”, potapšao ju je muž po ramenu.

“Dobit ćeš sarmu u glavu, znaš!” nakostriješila se.

I tako su ona i Karlo otputovali sami.

Sveta zemlja nije mogla sniziti Vladičine razine stresa. Sva tri golemoinčna pametnjakovića bila su joj non-stop u stanju pripravnosti. Svaki čas je imala pozive, davala savjete, usput brundala i dobacivala ostalima iz grupe da bi najradije poslala privatni biznis u vražju mater kad nema  mira ni na odmoru. Jednom je Karlo bio brži od nje i izvukao jedan od mobitela iz mrežice na naslonu autobuskog sjedala.

“Daaaa? Mama se ne može javiti, mi smo u Izraelu”, rekao je i prekinuo vezu.

“Jesi ti normalan?! Tko je to bio?! Pa ja ću poludit s tobom, upropastit ćeš mi posao!! Znaš li ti što znači zadržati stalne klijente u današnje vrijeme?!” osula je paljbu na dječaka.

Karlo se zacrvenio, zanijemio, i zagledao negdje u daljine Judejske pustinje.

Zaustavili su se na klisuri iznad usječenog wadija.

Vodič je rekao da tu živi omanja skupina beduina i da je dobar prijatelj s njihovim vođom. Čim su izašli iz autobusa, turiste je opkolila grupica mališana. Nudili su ogrlice od plastike i tražili eure za njih.

Vodič je jednog mladog muškarca s kefijom oko vrata zapitao gdje je stari vođa.

“Allah…”, odgovorio je mladić i podigao ruke prema nebu.

“Karlo, ne trči tamo!” histerično je vrisnula Vladica, gledajući kako dječak jurca za nekim šarenim psićem potkusanog repa.

Nije ni primijetila kad joj se približio jedan prašnjavi klinac s ogrlicama nanizanim oko lakta. Pogledao ju je očima crnjim od najcrnjih bisera, mudrijaški nakrivio glavicu i izbrbljao nešto na arapskom.

Vladica je u čudu zurila u malenog beduina u majici kratkih rukava i starom poderanom skijaškom prsluku iz kojega je ispadala vata.

“Ništa ja njega ne razumijem”, rekla je vodiču i usput doviknula sinu: “Karlo, dolazi ovamo! Izludit ćeš me!”

“Kaže da duboko udahnete i da povjerite svoje srce pustinji”, objasnio je vodič. “I još kaže da se pustinja brine za svu svoju djecu, da još nikoga nije zaboravila.”

“Evo ti euro i ne lupetaj gluposti”, tutnula je malom kovanicu na dlan.

Pa se krajičkom oka zagledala tamo gdje pijesak grli nebo.

Depozit

Njegova pojava na setu bila je praznik za oči. Za njegove oči, naravno. Ako se nije promatrao u ekranu svoga smartphonea, ili u ogledalima povješanima po scenografiji, dovoljna mu je bila makar neka sjajna, uglačana ploha. Recimo, inox na sudoperu, u improviziranoj čajnoj kuhinji za ekipu. Opremljen tucetom laptopa, tableta i sveznajućih anglosaksonskih priručnika o scenarističkoj praksi, Momir Krištofić je svako jutro zaposjedao nekoliko stolova. Dao si je čak na jednoj platnenoj sklopivoj stolici napisati prezime na stražnjoj strani naslona. Krištofićeva slava imala je realno pokriće u uspjehu njegovih drama i filmova za koje je napisao scenarije. Bio je savršeni profesionalac, željezne discipline za rokove. Tko god je s njim sklopio posao nije morao strahovati da će probiti datume isporuke. Ali isto tako je bio užasan karakter, nadmen i ohol. Iole slabiji redateljski autoriteti u startu bi gubili pravo prvenstva u Krištofićevoj sjeni.

On je davao znake za početak snimanja. On je diktirao završetak radnog dana. Oko toga nije bilo pregovora.

Elem, bančin paket od deset ciljanih reklamnih epizoda koje su pokrivale deset najvažnijih poteza na financijskom tržištu posljednjih godina, povjeren je Momiru. Imao je odriješene ruke da smisli priče.

Fiktivni mladi bračni par iz njegove druge epizode (o oročenim depozitima) već je sjedio u dnevnoj sobi, izdizajniranoj u skandinavskom minimalizmu. Ona je bila već razmjerno poznata glumica, Dora Ilić, kratko ošišane pepeljastoplave kose. Tipa jedva da je itko znao. Zdravko Malenica se zvao, crnokos, vitak i usplahiren.

“Možemo”, kimnuo je Krištofić prema redatelju, još jednom bacivši pogled u svoj laptop.

“Ajmo”, ravnodušno je redatelj slegnuo ramenima.

Dora je protegla svoje duge noge na trosjedu i rastvorila magazin.

“Ovaj oročeni depozit je sjajna stvar!” uskliknula je i spretno prema kameri okrenula naslovnicu s bančinim logom.

“O čemu se… radi?” odgovorio je Zdravko na šlagvort, sekundu ipak oklijevajući.

“Riječ je o nenamjenskim kunskim i deviznim depozitima koji se polažu na ugovoreni rok nakon kojeg banka vraća uloženi iznos novčanih sredstava uvećan za ugovorenu kamatu.”

Izgovorila je to i zavrtila zlatnu narukvicu oko zgloba, šarmantno otpivši svoj svježe ocijeđeni sok od naranče.

Momir je inzistirao da rekviziteri priprave sok od svježih naranči. Tvrdio je da se razlika od onih umjetnih pripravaka vidi i pred kamerama.

“Koliki je… ovaj, znaš li koliki je…?” zaprtljao je Malenica i odjednom se stropoštao na pod, ne dospjevši izgovoriti lajnu “Koliki je minimalni iznos oročenja?”

“Kakve su ovo gluposti?!” đipio je Momir sa svoje stolice, blijed od srdžbe.

Redatelj jedva da se pomaknuo. Bio je već tri godine u penziji i nije se više uopće uzbuđivao.

“Polijte tu mimozu hladnom vodom!” urlao je Momir.

Kad su Zdravka dozvali svijesti, stidljivo je pogledao u ekipu i promucao: “Oprostite… nisam tri dana jeo… I jako se bojim…”

Krištofić je htio već pomisliti kako mu strašno idu na živce ti nezaposleni glumci, u njegovim mislima već se počela oblikovati neka otrovna psovka kojom će oprati momka… A onda ga nešto ugrize za dušu i osjeti strašnu tugu zbog tog nesretnika.

“Ponovit ćemo još jednom”, reče Krištofić, posve novom, toplom bojom glasa. “Bit će sve u redu. Samo bez nervoze.”

Priča o praznicima

Mladen je pisao cijelu noć. Nije bio kampanjac, daleko od toga, ali školske sastavke volio je pisati uoči predaje. U trinaestogodišnjem dječaku to je uvijek rađalo uzbuđenje i radost, njegova majka Matilda znala je da ga to veseli. No, ipak se zabrinuto meškoljila na kauču dok je ispod vrata Mladenove sobice žmirkala svjetlost skoro do zore.

“I kakva je bila tema?” jedva je dočekala jutro, da udovolji svojoj znatiželji.

Doručkovali su za malim praktičnim stolom. Kad nije u funkciji, ploča se mogla podići i pričvrstiti na zid. To je bilo sve što je ostalo od Mladenovog oca prije negoli je strugnuo. Bio je spretan čovjek, vrijednih ruku, ali neodgovoran. Kad je shvatio da je Matilda trudna pogledao je u pod i sutradan nestao. Možda je tako i bolje.

“Kako smo proveli zimske praznike”, odgovorio je. “Da opišemo gdje smo bili, jesmo li putovali, i tako to…”

“Uh, sigurno si se namučio. Mislim, žao mi je, nema se tu puno opisati…”

“Deset stranica. Meni su ovo bili najljepši praznici u životu.”

Poljubila ga je, isprativši ga do lifta, a zatim se bacila na kuhanje ručka za dva dana. Smjena u frizeraju u kojem je radila počinjala je u 12 sati.

Na odmoru prije blok-sata iz hrvatskog jezika bilo je jako živo. Svi su napisali sastavke i bučno su se hvalisali na koji način su odgovorili zadanoj temi. Dvotjedna skijanja su prevladavala, zatim putovanja u egzotične krajeve. Filipa je, na primjer, imala pun tablet fotografija sa Bahama, a o tome je napisala dvije stranice. Loredana je učila engleski na Malti, a Zdenku su roditelji kupili stan (“Nikad nije prerano, a nekretnine su najbolje ulaganje”, citirao je Zdenko svoga tatu) pa su dosta vremena proveli u biranju namještaja… Mladen je nekako kopnio, nesigurno držeći u rukama svojih deset stranica gusto ispisane priče.

Nastavnica je prvi sat čitala njihove sastavke, a drugi je rezervirala za komentare i podjelu ocjena. Mladen se osjećao kao da bi najradije propao u zemlju.

“Djeco, ima tu svega”, rekla je, prstom dotaknuvši bradu. “Uglavnom sam zadovoljna.”

Prešla je pogledom po razredu. Zaustavila je oči na Mladenu.

“Prije nego vam kažem ocjene, htjela bih da svi zajedno poslušamo najbolju priču… Mladene, dijete, hoćeš li nam pročitati kako si ti proveo praznike?”

Mladen, ne vjerujući da je dobro čuo, izađe pred ploču i uzme svežanj svojih papira iz nastavničine ruke.

“Mama je uštedjela neke novce. Dvije tisuće kuna. Svađali smo se danima, mama i ja, kako ćemo ih potrošiti…”, čitao je Mladen.

Sve uzbuđenije je čitao, a glas mu je bio snažan i topao, o tome kako se jedva izborio za to da mama ipak kupi čizme za sebe i kaput. Koliko se Mladen sjećao, nije to učinila barem deset godina. Ona je, pak, bila nesretna da baš ništa ne uzmu Mladenu.

“Da mogu, kupila bih ti cijeli svijet”, čitao je Mladen, pričajući detaljno o njihovom pomnom biranju majčine nove odjeće.

Svaki trenutak je opisao, radost u njenim očima dok je isprobavala čizme, drhtaj njenih prstiju, izglodanih od frizerskih kemikalija, koji podižu ovratnik toplog ogrtača…

Kad je završio, cijeli razred je gledao u pod. Nastavnica je ustala i zagrlila ga.

Stolica s rešetkama

“Ruke u vis!” zapovijedio je revolveraš s isukanim srebrnim coltovima.

Preko usta i nosa, sve do očiju, imao je povezanu crnu maramu. Čizme su mu bile crne sa srebrnim mamuzama. Prijeteći je uperio pištolje prema pultu.

“Dajte mi sav novac iz banke! Brže!”

“Da, da, evo, evo, samo ne pucajte!” kroz rešetke je provirilo preplašeno lice blagajnika.

Visoki čovjek u flanelskoj košulji ustao je na klecajućim nogama, sav se tresao jadan, sve gledajući u uperene cijevi opakog oružja. Drhtavim rukama uzeo je platnenu vreću i počeo ju puniti novčanicama.

“Evo… to je sve što imamo”, predao je vreću razbojniku.

“Lezi dolje!” uperio je ovaj cijev pištolja u blagajnikovo čelo.

Blagajnik se poslušno ispružio na tepih. Pljačkaš je uzjahao konja i ošinuo ga mamuzama.

“Jihaaa!” vriskao je i galopirao.

“Bravo, super!” zapljeskala je žena u ružičastom puloveru.

Valerija je poljubila revolveraša u oznojeno čelo i dražesno se nakesila: “Zlato mamino, pa ti si bolji glumac od tatice.”

“Jako smiješno”, rekao je blagajnik, ustajući s tepiha.

Opkoračio je stolicu s okomitim prečkama na naslonu. One su upravo poslužile kao scenografija rešetaka na bankarskom šalteru.

“Dođi tati još malo”, pozvao je Danijel svoga sedmogodišnjeg sina Tihomira. “Tata sad mora ići…”

Tihomir je sjahao sa starog Danijelovog drvenog konjića, popeo se ocu u krilo i zagnjurio lice u nabore njegove košulje.

Pored konjića ostala je ležati vreća s plijenom. Puna lažnih kazališnih para (donosio ih je Danijel iz iz svog matičnog teatra) i novčanica izrezanih iz bančinih kataloga – za čiju je nabavku bila zadužena mama Valerija, bankarica po profesiji.

“Idem ja… Daj mi pusu.”

Tihomir ga je poljubio, a preko usana je Danijel osjetio kako mu maleno srce prestrašeno udara oktanskom snagom.

“Kad ćeš opet doći?” sumnjičavo ga je pogledao sin.

“Brzo, obećajem.”

Još od dječakove treće godine njihov brak se počeo mrviti. Zavaravali su se, održavali ga na životu samo zbog Tihomira. Prije nekoliko mjeseci shvatili su da nema više smisla mamuzati mrtvog konja i odlučili su isključiti umjetna bračna pluća.

Danijel je uzeo torbu.

“Idem po šerifa”, namignuo je Tihomiru.

“Ja se njega ne bojim!” potegnuo je Tihomir plastični colt s lijevog boka i čvrsto zagrlio oca oko koljena.

“Sutra moramo još potpisati neke papire”, šapnula je Valerija, dotaknuvši Danijelovo rame.

“Na probi sam do dva, pa može poslije, ako ti je to u redu.”

“Može”, rekla je i zatvorila vrata za njim.

Rusi dolaze

Oleg je izgurao mesingana kolica iz teretnog lifta. Bila su do vrha natovarena koferima i torbama. Gurnuo je kolica niz hodnik. Ugledao je Ruse kako ulaze u svoju sobu. Da sobu, bio je to predsjednički apartman od dvije stotine kvadrata! Najveći u toj mondenoj švicarskoj dolini okruženoj glečerima. Pokucao je na vrata.

“Aaaaa, davajteee!” bačvasto je zagunđao ruski bankar u jakni podstavljenoj samurovinom, i širokim gestama, poput prometnika, pokazivao mu da požuri.

Oleg kimne glavom, popravi gajtan na livreji i počne unositi kofere.

Ona je svukla svoju bundu od bijele polarne lisice i pomagala djevojčici da skine jarkocrvene buce. Obje su imale kose boje zlata, bakrene na vrhovima uvojaka. Oleg još nikada nije vidio da kosa može biti tako zlatonosna.

“Poidjom, molodjec!”

Oleg je unio i posljednju torbu. Bankar je posegnuo rukom u unutranji džep jakne i izvukao pregršt zgužvanih novčanica. Stao ih je trpati u Olegov dlan.

“Eta dlja tebja… Kak tebja zovut?”

“Oleg”, promrsio je, stisnuvši pare.

“Aaaaaaaa, harašo, Oleg, harašo!!!” nacerio se bankar i istjerao ga van.

Na dlanu je imao nekih dvjestotinjak eura.

Spuštajući se liftom sjetio se pokojne mame Zorice. Obožavala je rusku književnost. Otuda i njegovo ime. Dok je radila u bolničkoj kuhinji, u svakoj bi pauzi gladno čitala iz nekog raskupusanog primjerka ruskog klasika.

Oleg je ušao u raskošni loby, da preuzme novi kontigent kofera. Rus je već stajao uz mramorni pult recepcije i kod službujuće djevojke mijenjao pozamašne svote dolara u švicarske franke. Pritom je njegov bas uspio nadjačati žamor ostalih gostiju.

Glavni chef hotelske kuhinje ispričao je kasnije Olegu da je Rus odmah odletio nakon večere koju su poručili u apartman. Chef je nešto načuo da je tip jedan od vodećih financijera Južnog toka. Velika faca, nema sumnje.

Bankarova žena Ljudmila i kći Raisa uglavnom su samovale u hotelu. On bi se ponekad stuštio poput nepogode, otišao sa svojim zlatokosama u grad u shopping, a onda opet nestao. Oleg je njih dvije najčešće viđao kad bi dolazile po ogromne ručnike za bazen. Mala se kikotala poput slavuja, ali Ljudmila bi se mrko osmjehnula, a oči su joj bile na rubu suza.

Prolazili su tjedni. Oleg je maštao o tome da ljubi zlatne Ljudmiline vlasi i da bježi s njom i Raisom u saonicama, da su zatrpani mekim krznima, a vuče ih četveropreg vranaca, da jure daleko, daleko, pahuljice snijega im crtaju cvijeće na obrazima…

Jednoga dana pozvali su ga u apartman. Opet je natovario sve one kovčege na kolica, tutnuo u džep zgužvanu gomilu para, i pogurao kolica prema liftu.

Čudotvorne marelice

Amerikanci su se iskrcavali iz unajmljenog džipa. Muškarac s bejzbol kapom i u jakni od meke jelenske kože, žena u odjeći jednog preskupog brenda za jedrenje i dječak u trenirci s namrgođenim bikom Chicago Bullsa. Jadranko im je pomogao iznijeti gomile kofera. Vera je za to vrijeme trčala po apartmanu i zasipala ga mirisom lavande.

“A kako se ti zoveš, milo? What’s your name?” rekla je umilno, pružajući čokoladu dječaku.

Mirno je zurio u nju čeličnoplavim očima i ništa nije odgovorio.

“Thomas”, rekla je dječakova majka umjesto njega i zahvalno se nasmiješila Veri.

Te večeri, Vera je sjedila kraj prozora u svojoj staroj flanelskoj spavaćici i četkala kosu. S druge strane popločanog dvorišta, na nekadašnjoj kamenoj štali, gorilo je svjetlo u središnjem od tri apartmana.

“Tako živahan dečko, a ništa ne govori” uzdahnula je Vera. “Kako je to tužno.”

Unatoč napornom letu iz Bostona, Thomas je cijelo popodne s ocem igrao improvizirani bejzbol na travnjaku iza kuće Mudrovčićevih.

“Valjda je mali zadovoljan uslugom, pa nema prigovora”, probao je Jadranko na šeretski okrenuti priču, ali i njega je stisnulo u grlu.

Prije dvije godine Mudrovčići su prošli na natječaju za dodjelu bespovratnih sredstava iz EU fondova za male i srednje poduzetnike. Uhodano gospodarstvo ekoloških proizvoda (njihovi džemovi i sokovi bili su nadaleko poznati i već su se naosvajali medalja na svjetskim sajmovima) htjeli su proširiti i turističkom ponudom. S dobijenih 300.000 eura, uz svoja ušteđena sredstva, uredili su šarmantne rustikalne apartmane u staroj štali. Ubrzo su stigli i prvi gosti, a što usmenom što oglašivačkom rutom, za njihovu novu turističku ponudu ubrzo se nadaleko pročulo. Čak do Amerike.

Vera je postavljala stol za doručak. Masivni stol bio je prepun proizvoda njihovog komadića zemlje.

“Ha, šta je ikebana”, ponosno joj je namignuo Jadranko. “Nemaju oni toga u Americi.”

“Nemaju”, složila se Vera, miješajući zrnca kima u svježi kravlji sir.

Amerikanci su se udobno smjestili na pojastučenim drvenim klupama. Ona i on čavrljali su na engleskom, dodavali sinu na kockice narezan kulen i točili mu mlijeko… Vera i Jadranko s uživanjem su ih promatrali.

“Probajte moj džem od marelica!” otklopila je Vera staklenku i pružila ju Amerikanki.

Ova je uzela žličicu, malo zagrabila i liznula, zadovoljno uzdahnuvši. Zatim je debelim slojem namazala krišku prepečenca i ponudila ga sinu. Mali je zagrizao, nosić mu je nestašno zaigrao, a onda se obliznuo, potapšao se po stomaku i proderao:

“Yummi!”

Kad se taj poklič razlegao iznad stola Mudrovčićevih, Thomasovi roditelji za trenutak su sjedili paralizirani. A onda skočiše i stadoše grliti i ljubiti sina, uzbuđeno kličući “Miracle!”, “Miracle!”

Vera i Jadranko mudro su stajali po strani, namigivali jedno drugom i upijali sreću gostiju.

Dežurstvo

Pravio je sendviče s parizerom. Namazao je margarin, preko njega nanio sloj majoneze i upalio televizor. Da još pogleda Dnevnik prije nego pođe. Onda je shvatio da od vijesti neće biti nikakve vajde. Naime, opet su iz naftalina izvukli onu otrcanu, isforsiranu i navodno duhovitu formu parodije silvestarskog Dnevnika. Kao, da se narod razgali uoči najluđe noći.

“Satrat ću se od smijeha načisto”, zagunđao je i zamotao sendviče u foliju.

Sa zida ga je promatrao Clint Eastwood. Livio ga je obožavao. Jednom mu je jedna cura rekla da sliči na tog glumca. Što mu nije pomoglo da curu i zadrži u svom životu.

Obukao je uniformu, opasao pištolj.

Pogledao je kroz prozor. Red vatrometa, red rafala.

“Koji sve kreteni danas nose oružje!” zlovoljno je huknuo i spustio roletnu.

Livio je mrzio najluđu noć u godini. Još otkako mu je prva ljubav slomila srce. Imali su osamnaest godina, voljeli se ludo (ispostavilo se da je samo on bio taj koji je istinski volio), a onda mu je ona, pet minuta do ponoći, umjesto šampanjca, rekla da ga više ne želi vidjeti. Napio se ko zemlja te noći. I otad ne uspijeva pohvatati konce. Veze prolaze kroz njegov život ponekad kraće od jedne noći.

Mirna je odnijela Kristijana preko do susjede Finke. Oni su imali troje djece, stan je već bio zasut konfetama, i bit će mu dobro. Zatim je u izraubovanu terensku Ladu ukrcala sredstva za čišćenje, veliki usisavač i košaru s hranom.

“I vi na doček, ha, susjeda?” namignuo joj je policajac Vjeran, dok je strugao led sa svog vjetrobrana na parkiralištu.

“Kao što vidite iz priloženog”, nasmiješila se i potjerala Ladu.

Ugodno mu je bilo u tišini. Banka je spokojno spavala. Upalio je jednu od radnih svjetiljki na stolu šefice filijale. Dogurao je stolicu, sjeo u fotelju za stranke i noge ispružio na stolicu. Tko zna zašto, u tom trenutku se sjetio da je Japan već odavno zašao u 2014.

“Uskoro ćemo i nas dvoje”, obratio se banci.

Natočio si je kavu iz termosice.

“Želim ti puno love, draga kasice!” nazdravio je mučaljivim koridorima između šaltera.

Nije bio siguran je li zadrijemao, tek prenulo ga je kucanje na vanjskim staklenim vratima. Vani je stajala žena u skijaškoj jakni. Nosila je vrećice a veliki žuti usisavač prislonila je tik uz staklenu stijenku.

“Za čišćenje! Imam narudžbu!”

Pokazivala je nekakav list papira.

Utipkao je šifru i otvorio vrata.

“Dobra večer”, rekla je, protresla dugom crnom kosom, i povukla usisavač na točkovima. “Ja sam Mirna.”

Usisavač je zatandrkao, odjekujući na mramornom podu.

“Baš ste zlatni što ste mi pomogli”, nasmiješila se, kad je posao bio gotov a glavna svjetla opet pogašena.

Livio je cijelo vrijeme tapkao za njom, nosio i pridržavao ljestve, dodavao spužve, razmicao stolove…

“Ma, nije to ništa.”

“Na nekoga me podsjećate… Sjetit ću se…”

Livio je zatravljeno gledao kako se njene crne oči ljeskaju u polutami. Izvadila je francusku salatu iz košare. I prasetinu. I malu bočicu šampanjaca od tri decilitra.

“Evo, nema puno… Ali gdje ima za jednoga, biće i za dvoje…”

“Još malo pa će ponoć”, promucao je i malo olabavio svoju zaštitarsku kravatu. “Nova godina.”

“A u Japanu su to već obavili”, zakikotala je.

“Bolje je što kasnije”, blebnuo je.

“Mislim da ste isti onaj glumac… Kako se zove…?”

Livio je uzeo papirnati tanjur iz njene ruke i činilo mu se da opet ima osamnaest godina.

Više za manje

Što se Svebora tiče, ideja je bila potpuno blesava. Danas uz svu tu kompjutersku animaciju ići u eksterijer, zaleđeni eksterijer, to je stvarno razmaženo prenemaganje. Ali banka je pristala na sve što je redatelj -poznati žanrovac i dobitnik niza domaćih i međunarodnih nagrada- tvrdio da ima u svojim vizijama.

Svebor nije podnosio snijeg. Točnije, Svebor je patološki mrzio snijeg. Snijeg je njegov najveći neprijatelj. Pancerice su bile kao omanji tenkovi i jedva je pomicao noge, držeći proklete skije na ramenu. Koliko li je samo u njima tona?

“Svebor, daj je primi za ruku, može?!” dobacio je žanrovac neobično pronicljivu uputu, odmaknuvši šal sa usana.

Svebor je pružio Anđeli ruku.

“Dobar… Sad kartica, pa idemo…!”

Njih dvoje stajali su uz naplatnu kućicu za ski pass. Svebor je pogledao prema kameri, izvadio karticu iz gornjeg džepa skijaške jakne i rekao: “Sebi i svojoj obitelji uvijek želim priuštiti samo najbolje!”

Anđela ga je, slijedeći scenarij, poljubila u obraz i spustila skijaške naočale na svoje oči boje lješnjaka.

Bila mu je antipatična na prvi pogled. Nije si mogao pomoći. Nadao se da se to baš neće jako vidjeti u reklami.

Svebor je u hotelskom baru ispijao duplu kuhanu rakiju.

Jedva je dočekao drugi dio dana, da nastave scene u hotelu. Kojoj je budali palo na pamet da snimaju baš na Badnjak? Naravno, nadobudnom redatelju je palo na pamet. Niti koga ima, niti se tko pita kad će kući. Okej, i Svebor je bio sam ko pas, mogao je maraton trčati po golemom stanu, ali stvarno mu se nije večeras radilo.

Sjeli su uz kamin. Fotelje od crvene kože imale su sličan odsjaj kao vino u njihovim čašama.

Svebor je pružio karticu konobaru i tajanstveno namignuo: “Više za manje.”

Kad je konobar nestao, Anđela se nagnula preko stola, nasmiješila ispod svjetlucavog ruža, i zacvrkutala: “Dragi, hvala ti za ovo romantično putovanje! Još uvijek mislim da sanjam.”

I to je bilo to.

Kombi ih je odvezao u grad. Bližila se ponoć kad je stao u blizini katedrale.

“Hoćeš me možda pratiti na ponoćku?” nenadano je rekla.

Svebor je u životu samo jednom bio na ponoćki, baka ga je odvela da starci ne znaju.

Odjednom mu se učinilo da ne bi mogao podnijeti otvaranje vrata u onoj svojoj zamukloj stančini.

Odjednom mu Anđela nije više bila tako antipatična.

U nakrcanoj crkvi potražila je njegovu ruku. I to nije bilo zapisano u scenariju.

Igračke zauvijek

Njihov štand bio je među najmanjima. Ali Ksenija ga je brižljivo okitila. Na svaki od četiri ćoška tezge postavila je malena gnijezda božićnog žita, sa zataknutim svijećama. U nje se žito zelenilo kao najsočniji pašnjak, a bilo je tako gusto i baršunasto, da poželiš lice umivati u njegovim vlatima. Oko potpornih stupića koji drže platnenu nadstrešnicu, omotala je vijence od češera prebojanih srebrnom bojom.

“Igračke! Igračke, ručni raaad!” povikao je Edo.

Jedva mu se glas nekako probio kroz buku obližnjih trubača.

Njihov štand bio je na začelju. I za njegovu najamninu svojski su se izuli.

Središnje glomazne tezge najvećeg božićnog sajma u regiji, pripadale su ispostavama bogatih marketa, raznoraznim akcijama kozmetičkih salona, kraljevima tehničke robe i punktovima s mesom na zadimljenim roštiljima i improviziranim šankovima.

Kišpatići su prije tri godine, baš nekako pred Božić, uzeli kredit da mogu kupiti dostavno vozilo. Ostalo im je još toliko para taman da registriraju obrt. Vjerovali su da ono što je rukom izrađeno, mora imati budućnost. Na nebu su izabrali jednu zvijezdu samo za sebe i ona im je sretno domahivala, kad god bi izgubili nadu.

Edo je bio zadužen za grublje radove, recimo da načini temeljnu konstrukciju božićnih jaslica. Ili da isteše raznobojne drvene kocke, lokomotivu ili dvorac. Kseniji su pripadali delikatniji zadaci – ona je izrađivala lutke, šila majušne odore, haljinice, kapicu za bebu Isusa ili anđelčiće u pidžamicama i sićušnim dijademama na glavama…

Preuzela je ubundanog Mihaela iz tatinog naručja. Rodila je prije šest mjeseci. Poljubila ga je u nosić a mali se zakikotao kao da je na kakvoj plaži. To dijete je bilo pravo čudo.

“Isusić majkin”, šapnula mu je.

Jednom mu je tako tepala pred susjedom s prvog kata. Kad je ta graknula, da kako je nije stid, kakvo je to svetogrđe. Ksenija joj je mirno odgovorila da vjeruje kako Isus sigurno stanuje u tim malim ljudima i da se iseli tek ako se pokvare.

“Igračkeeee! Igračke, ručni rad!” gromko se oglasio Edo.

Gomile namrgođenih roditelja vukli su svoju djecu, natovareni brdima paketa. Štandu Kišpatićevih nitko nije prilazio.

Na visokim stolicama uz šank preko puta sjedila je obitelj s dvoje djece. Klinac je baš navalio tu na licu mjesta raspakiravati svoj tablet. Majka mu je za to vrijeme punila usta ćevapima. Odjednom, njegova sestrica skoči sa svoje stolice i poviče: “Tata, gle!”

Pokazivala je prema Kišpatićevima. Dotrčala je do njihovog štanda. Imala je divnu kosu boje sijena.

“Kakve su to igračke?” izabrala je devu od ljepljenih orahovih ljuski i u čudu je opipavala.

“Igračke zauvijek”, nasmiješila joj se Ksenija.

“Tatice kupi miiii!” kliknula je mala.

Njeni su prišli štandu. Pa se tu približila još jedna obitelj, pa još jedna… Edo je zamotavao igračke u šarene papire a Mihael se znatiželjno navirivao ispod svoje debele kapuljače.

Ksenija je pogledala u nebo. Njihova zvijezda bila je tamo.

Puna vreća darova

Mirko i Jan su unosili zelenu grdosiju.

Pavica je radosno pljesnula rukama. Ona je obožavala velike borove. Vrh je morao sezati do stropa a grane da su bogate i guste. Prezirala je ona plastična bezlična stvorenja. “Miris borovine je miris Božića”, tako je govorila.

Robert je priskočio u pomoć ocu i bratu. Od prve su uspjeli bor ugurati u stalak. Pavica je vješto prekrila stalak dugim pletenim šalom kojeg je naslijedila od svoje bake.

“Dobit ćeš po prstima!” zaprijetila je Mirku, spazivši ga kako vršlja po kutiji s orah-kiflicama.

Poljubila je muža a tragovi šećera u prahu preselili su se na njene usne.

“Idemo, dečki, ovaj ljepotan jedva čeka da ga ukrasimo!”

Robert i Jan su stajali na stolicama i vješali kuglice. Mirko je nanosio vilinsku kosu po granama. Pavica je, u samo njoj znanim dućanima, nabavljala taj prastari ukras.

Na vrh su postavili anđela. Udobno se smjestio tamo gore (Mirko je rekao da anđeo ima iste Pavičine oči) i promatrao kako se bor pretvara u bajku.

Pavica je donijela šljivovicu i bundevu iz rerne. Isječenu na kriške. Momci su uzeli svaki po komad. Samo je Robert učinio jedva primjetnu grimasu, on nije podnosio bundevu. Mirko je natočio svima i nazdravili su.

“Mir domu ovom”, rekao je Mirko.

Pavica je navila jednu kuglu iz koje je zabrujala Tiha noć. Divno je pjevala, a momci su je pratili mumljajući.

“Tiiiha noć…”

Zatim su posjedali na pod i uzeli se za ruke. Svi četvero. Robert i Jan su bili još snažniji od oca, ali u duši pravi mačići.

“Da čujemo želje…”, svečano ih je pogledala Pavica. “Što biste htjeli pronaći pod borom na Badnjak?”

“Rukavice će biti okej”, javio se Robert.

“Neku knjigu, mama…”, Jan je dodao.

Mirko je odjednom oborio glavu.

“Tata nešto smišlja…”, namignula je Pavica sinovima. “Sad će poželjeti neko krstarenje…”

“Jučer sam dobio otkaz”, pogledao ih je Mirko, a u očima su mu bljesnule suze. “Žao mi je. Razočarao sam vas…”

Mirko je radio kao kondukter na željeznici.

“Ne griješi dušu”, progutala je Pavica knedlu u grlu. “Otkud ti takve gluposti? Znaš ti šta znači kad nekoga razočaraš…?”

Jan i Robert su šutke ustali i otišli u svoju sobu. Pavica je popravila šal oko željeznog stalka.

“Evo, tata, to je od nas dvojice”, rekao je Robert kad su se vratili.

Pružio je Mirku dvije štedne knjižice. Svaki od sinova imao je na računu po pet tisuća kuna.

Mirko je sjedio s knjižicama u rukama, ruke su drhtale kao da ga groznica trese. Pavica je opet navila kuglu i zagrlili su se. Srca sinova kucala su sve brže i brže, a na vjeđe ove male obitelji spuštao se spokoj.

Blagajnica

“Jasna, na blagajnu!” pištao je šef smjene preko razglasa.

Stajala je na ljestvama i na policu utrpavala milijunitu kutiju limited edition božićnih medenjaka.

Prezrivo je pogledala prema pultu za reklamacije, gdje se ustoličio taj antipatični klinac kojemu je neizmjeran užitak pružalo iživljavanje nad posadom iznurenih zaposlenica.

Spustila se s ljestava. Zategla je vestu oko bokova i pošla do blagajne 6. Porezotina na dlanu žarila je ispod zavoja. Porezala se još jutros, režući pršut na odjelu delikatesa.

“Opa, jedna udarnica se smilovala!” zlobno je graknuo visoki tip u šubari i skijaškom džemperu, bacajući namirnice na pokretnu traku. “Ako vama nije Badnjak, nekima bogami je!”

Ugrizla se za usnu.

“Imate našu karticu?” nasmiješila se najboljim mogućim osmijehom.

“Kog će mi vraga?” odbrusio je i nervozno zarovao prstima po paketićima žvakaćih guma iznad Jasninog sjedala.

Skoro je srušio majušnog plišanog anđela kojeg si je pričvrstila za naslon.

Ulovila je minutu između dva stampeda i nazvala kući.

“Mamice, Branko i ja smo već sve okitili! I jelku i kuglice na prozore smo stavili…!” zakliktala je Vjeročka.

“Mili moji…”, zagrcnula se Jasna i odmah se svladala. “Kako ste vi meni vrijedni…”

Blizanci. Dečko i curica. Deset godina pune baš večeras, na Badnjak. Njeno jedino blago.

“Ako vam bude dugo čekati, a vi večerajte… Mama će brzo…”

“Nećemo bez tebe, mamice…”

A onda je nova runda nahrupila.

“Nešto mi je sumnjiv taj bakalar!” zagunđala je dotjerana dama puna zlata, istovarajući tuce tih ukočenih stvorenja pred Jasnin čitač kodova.

“Sigurna sam da je prvoklasan”, odvratila je Jasna, alibirajući tko zna kojeg dilera sumnjivih prekomorskih zaliha.

Pozlaćena dama iz kolica je izvukla i nekoliko kartona Dom Perignona, sijaset sireva s poznatim hollywoodskim superstarom na celofanu, i još gomilu prehrambenih koještarija koje Jasna u životu nije probala… Ceh joj je bio trostruko veći nego blagajničina mjesečna plaća.

“Dobili ste i dvije nagradne kave u našem kafiću!” radosno je objavila Jasna, stavljajući na plastični stalak gospođinu kreditnu karticu, račun i slip za potpis.

“Pih, nemam ja vremena za gluposti!” nacerila se mušterija, bljeskajući pod teretom svojih ogrlica.

Zaprtljala je potom oko nakrcanih kolica i odglavinjala prema pokretnim stepenicama.

Jasna je završila drugu mušteriju, već se okretala i narednoj, nekoj bakici s paketom sardina i veknom kruha kojem večeras istječe rok, kad je ugledala kreditnu karticu među zgužvanim prospektima.

“Sonja!” vrisnula je prema kolegici. “Daj me sekundu zamijeni!”

Zgrabila je karticu i poletjela prema stepenicama za garažu.

Spazila je zlatonosnu kako utovara đakonije u neko golemo srebrno vozilo zastrašujućih točkova.

“Gospođo, gospođo…! Vaša kartica, kartica!”

“Gle, gle, da je niste malo popeglali?” rekla je, nacerila se i otela joj karticu s dlana.

“Ne, nikad… Budite uvjereni…”, htjela je Jasna u zemlju propasti, kao da je zaista nešto kriva.

“Dajte, nisam ja od jučer, prevaranti samo čekaju…”, dodala je žena u zlatu i zaškripala gumama, odlazeći.

Jasna je prvo stajala kao izbičevana. Zatim se vratila gore, sjela za svoju kasu i nasmiješila se kupcima.

Guverner i tesar

“U vražju mater neka idu! Ništa me ne zanima, hoću sve izvještaje na stolu za pet minuta!” derao se Matej Krunić.
Slinom bijesa guverner je zasipao jedan od gomile telefona raspoređenih po masivnom stolu od najboljeg peruanskog mahagonija.
“Pavice!” pritisnuo je dugme tajničinog broja. “Javite mojoj ženi da ću kasniti na ručak, večeru, šta je to već…!”
“Dobro, šefe, znate da baš neće biti oduševljena… Badnjak je…”
“Pavice, ništa vas nisam pitao!”
Guverner Hrvatske narodne banke tog je jutra održao sastanak Savjeta na kojem je donešena odluka o smanjenju stope za obračun obvezne bankarske rezerve s 13,5 posto na 12 posto. Ovim potezom bankama će se omogućiti dodatna likvidnost za financiranje gospodarskog oporavka. Od svog tima, Krunić je odmah zahtijevao prve projekcije mogućih financijskih efekata. Nije ga uopće smetala činjenica što je Badnjak. U njegovoj mramornoj utvrdi nije bilo mjesta za blagdanske euforije. Željeznom disciplinom vodio je već svoj treći guvernerski mandat. Britkog uma, visok, autoritativan, u pedesetdrugoj bez grama sala.
Sam se odvezao kući. Službeni vozači su mu išli na živce.
Kuća se kupala u tisućama žaruljica, od krova do kamene ograde. Ivanka je to osobno nadgledala kako električari pletu i razvlače žice.
Stol je bio raskošno postavljen. Ona ga je čekala s natočenom medovinom. Oči su joj blistale. Ali Matej je malo toga primjećivao. Upravo je tražio da ga spoje s premijerom i urlao je na nekog jadnika iz kabineta da ga uopće nije briga na kojem je to premijer eventu…
“Dragi, nisi ni taknuo ribu…”
Pladanj s odrescima tune stajao je skoro netaknut. I pjenu od škampa prije toga, Matej je progutao u šetnji do velikog ekrana u dnevnom boravku, provjeravajući neke grafikone s Tokijske burze.
Zvono je odjeknulo.
“Ja ću!” skočio je. “Ako su neki gnjavatori…”
Otvorio je vrata.
“Tiiiha noć…”, zabrujilo je sa usana mlade žene s bebom u naručju.
“Ništa ne kupujemo!” zarežao je Matej nestrpljivo.
Ženu je obgrlio bradat, dugokos muškarac. Držao je nešto duguljasto povezano u najlon.
“Ako biste htjeli pogledati, ručni rad…”, rekao je muškarac i nasmijao se.
“Ne zanima me! I sad nestanite, dok nisam policiju zvao!”
Ivanka se progurala iza njegovih leđa.
“Dragi, na Badnjak se nikoga ne tjera s praga!”
“Samo na trenutak da se ugrijemo… I, ako mogu, da podojim malog… u toplom.”
“Naravno, naravno, uđite…!” povukla je Ivanka ženu za rukav.

Matej je sjedio kao na iglama. Bijesno je stiskao čašu u dlanu, samo što se ne rasprsne. Onaj dugokosi tip otpio je gutljaj čaja i iz najlona počeo vaditi kojekakve dijelove od drveta. Ivanka je klečala pored žene koja je privila bebu uz prsa.
“Ne zamjerite, gospođo, još samo malo i odlazimo…”, dotaknula je plavokosa žena Ivankin dlan.
“Ma, ne dolazi u obzir!” usprotivila se Ivanka. “Ovdje ćete prespavati. Ima mjesta koliko hoćete.”
“Strance da ostavimo u kući, pa jesi ti poludjela?!” izbezumio se Matej.
Bradonja je upravo sklopio majušnu kolijevku i u nju položio djetešce od slame.
“Nema problema. Otići ćemo odmah”, rekao je i pružio kolijevku Mateju. “Jedino, molim vas da uzmete ovaj dar. Ipak smo narušili vaš mir…”
Matej je zbunjeno držao kolijevku i šutio.
“Laku noć, hvala vam puno”, rekla je neznanka i prišla mužu, nježno njišući sina.
“Smijem li…?” pogledala ju je Ivanka, vidjela odobrenje u njenim očima i nagnula se, utisnuvši poljubac malenom na čelo.
Već su došli do pola staze okićene sobovima od srebra i blještavim svjetlima.
Matej i Ivanka stajali su na vratima. On je zakopao prste u kolijevku, zamalo da ju nije polomio, a onda je gromko viknuo: “Čekajte, ljudi, vratite se!”
Brzo je gurnuo kolijevku Ivanki u ruke i potrčao preko zasniježenog dvorišta. Jedva ih je sustigao.

Grad anđela

Činilo joj se da u daljini zvone neka zvona. I da ona trči prema njima, a zvona su sve dalje i dalje… Napokon je Urša shvatila što se događa. Upalila je svjetlo na ormariću pored kreveta i još nekoliko sekundi trljala oči.

Pero se nije ni mrdnuo. Blaženo je hrkao.

Na satu se zaustavila brojka 3.

“Molim…”, javila se Urša, a glas joj je sneno pucketao.

“Ma-ma-ma…” začuo se jecaj.

“Majo, šta se dogodilo?!” smjesta se rasanila.

Pero je otpuhnuo i promeškoljio se na jastuku.

“Ma-mi-ceeee…”

Tamo u Los Angelesu je bilo oko šest popodne. Maja je uvijek vodila računa o vremenskoj razlici. U ovih deset godina koliko je u Americi još joj se nikad nije dogodilo da bi roditelje zvala u gluho doba noći.

“Srećo, smiri se… Jesi zdrava? Šta je bilo?”

Prije deset godina teška srca su pustili jedino dijete da ode trbuhom za kruhom. Duše su im krvarile, ali pomirili su se s njenom odlukom. Profesorica engleskog i književnosti mijenjala je poslove, radila je čak jedno vrijeme i na naftnoj platformi. Posljednje dvije godine dobila je posao na jednom od gradskih bazena. Napokon je našla i čovjeka svog života, Pabla Juareza, rodom iz jednog sela na jugu Meksika. Pablo je bio kardiolog, ali radio je kao čistač u bolnici. Upravo za dva mjeseca, brojeći od noćas, trebali su se vjenčati. Maja im je već najavila da šalje avionske karte. Urša i Pero poludjeli su od uzbuđenja. Udaje im se njihovo najmilije i još lete preko oceana…

“Pablo… mamice…”

“Isuse, Majo, šta je s Pablom? Govori!”

Pero je i dalje bio u snovima.

Prije tjedan dana Pablo je dobio otkaz. Bez ikakvog povoda. Uhvatila ih je panika od sutrašnjice.

“Jak je on dečko… Ne brini, snaći će se. Vidjet ćeš, sve će biti u redu”, tješila je Urša kćer.

Ali, Maja je ridala dok je to govorila, neće im moći poslati avionske karte. Otkazali su i feštu koju su planirali u jednom restoranu.

“Kako ću bez vas, mamice?” tjeskobno je Maja zvučala.

“Kako misliš bez nas? Pa mi dolazimo, makar plivali!”

Kad je Maja prekinula vezu, Urša je nestrpljivo protresla Peru.

“Daj se budi više! Moramo u banku!”

Uzeli su nenamjenski kredit od 50.000 kuna, na četiri godine. Srećom je trajala i akcija koja je nudila fiksnu kamatu za cijeli period otplate. Kad su platili avionske karte, ostalo je više od trideset hiljada kuna. Promijenili su ih u dolare. Bit će to mala pomoć za njihove anđele.

“Valjda ćemo izgurat…”, malo je krzmao Pero.

“Samo ti pusti meni brigu… Zato, hvala Bogu, imamo oboje penzije.”

Kad su se, nakon dva mjeseca, našli u nekoj zalogajnici izvan Los Angelesa, uz autoput kojim su grmjeli dugi kamioni, Uršina i Perina lica pjevala su od sreće.

“Dobri doslo”, toplo ih je grlio Pablo.

Maja je bila predivna u bijeloj pamučnoj haljini i s bijelom ružom u ruci.

Urša joj je predala zamotuljak u zlatnom papiru. Njene čipkane rukavice koje je nosila kad se udavala za Peru.

Maja je zaplakala, ali se odmah i pribrala.

“Rekli smo da nećemo više plakat… Danas je veliki dan!”

Pablo ju je poveo prema stolu gdje je stajao svećenik, duge kose zavezane u rep, u crnoj majici s natpisom LJUBAV JE RAJ i smješkao se.

Ima dana, više nego kobasica

Vikica je miješala čvarke.

Ona je bila zadužena za ta mala hrskava savršenstva. Nikad joj ni jedan nije zagorio, zadržavši onu zagasitu boju zlata. Savršeno ih je modelirala u kockice. Ona im je čak i pjevala, vjerovali ili ne. Probala je jednoga i zadovoljno kimnula glavom. Zatim je ponosno pogledala svoje muške.

Milan je s najmlađim sinom utrljavao sol u šunke. Dvojica starijih sinova punila su crijeva za kobasice.

“Gazdarice, može neka ljuta?!” viknuo je Milan. “Ili hoćeš da ti se majstori smrznu?!”

“Za to je nabolji čaj!” vragolasto je uzvratila i nestala u kući.

Kad se vratila u dvorište, nosila je drvenu tacnu prekrivenu bijelom krpom, četiri čašice i bocu prepečenice, a u zdjeli svježe pečene komadiće svinjske pisanice.

“Ko me voli najviše?!”

Milan, Jerko, Mladen i Dalibor okružiše je u hipu a kiša poljubaca padne po njenim obrazima.

“Polako, polako… Baš ste ludi!” smijala se razdragano.

Milan natoči u tri kristalne čašice do vrha, a u četvrtu do pola.

Ta je četvrta bila za najmlađeg Jerka. Prvi gimnazije je gurao. Odličan stalno. U svim predmetima.

“Nisam ja pola čovjeka”, narogušio se Jerko.

“Ajde, ajde, ne zvocaj”, zagrlio ga je otac.

Vikica pomiluje obraze Mladena i Dalibora, otpije malo iz čašice i pruži je mužu.

“Miriše još po tvojim usnama”, rekao je Milan i strusio ostatak.

Glasno je uzdahnula od navale uzbuđenja.

“Jel te nešto boli?!” zabrinuto je poskočio najstariji Mladen.

Ostao mu je samo još diplomski na veterini.

“Ništa, ništa, tako mi došlo…”, umirujuće ga je uhvatila za ruku.

Vani je bilo ispod nule, ali u Vikici je kuhao vulkan miline. Cijeli vikend je provela sa svojim dragima. Nije ih se mogla nagledati. Pola godine je prošlo otkako je zadnji put bila doma.

Posao su završili negdje oko osam navečer. Lijepo su i povečerali zajedno. Onda je Mladen otišao do djevojke. Jerko se povukao u svoju sobu a Dalibor se zatvorio u radnu sobu. Imao je ujutro ispit. On je na pravu. Druga godina. Ispiti samo pljušte.

“Mamin advokat”, rekla je ponosno.

Pa su ona i Milan sjedili u kuhinji i samo se gledali. Dugo.

“Dobra su nam djeca”, napokon je rekao.

“Na ćaću”, odgovorila je.

I onda su pošli u krevet.

Ustala je u četiri. Milan ju je odvezao do autobusnog kolodvora.

“Daleko je Dortmund”, rekao je tek da nešto kaže.

“Začas je to.”

Ušao je s njom i u autobus. Stajao pored njenog sjedala i stajao… Sve dok ga šofer nije izbacio.

“Kad pečete kobasice pazite da ne šprica sve po kuhinji!” doviknula mu je dok je silazio na peron.

Šteta da nije mogla još koji dan dobiti, ljutila se Vikica u sebi, ali šef je bio neumoljiv. U pekari je toliko posla kao da za cijelu Njemačku peku kruh.

Vikica je dvadeset godina u Njemačkoj. Sve na crno. Milan je ’93. dobio otkaz u tvornici vijaka, Mladen je u to doba imao četiri godine a Dalibor se tek rodio… “Idem ja, ja mogu i čistit po kućama, meni će past lakše. Znaš da se žensko lakše snađe”, odlučila je tada i tako je ostalo.

Dvadeset godina je, isprva svaku marku a onda svaki euro, odvajala i slala kući. Kako nije imala njemačkih papira nije mogla otvoriti bankovni račun. Ali zato je štedjela svakako: i u slamarici, po kutijama od keksa i cipela, a onda kad netko od zemljaka ide dolje prije nego ona, pošalje pare da Milan uloži u banku.

Njoj su bile dovoljne i podstanarske sobice. Digli su kredit, kupili zemljište i sagradili kuću. Milan je svaku ciglu sam postavio. Bio je vrijedan poput mrava, ali stalni posao nikad više nije mogao dobiti. Djecu su iškolovali, eno ova dvojica starijih su na studiju, mlađi je u gimnaziji. Dva auta su stekli, sve u kući namjestili. Svi živi i zdravi.

Vikica nije imala drugih želja nego da još barem desetak godina izdrži u ilegali. Treba još sinove poženit, na penziju neku ne mogu računat, valja mislit na crne dane…

“Ma, biće nekako, ima dana više nego kobasica”, rekla je i namignula ženi do sebe.

Ova jedva da je digla glavu sa svog tableta.

Kocke su pale

Iskreno, Brigiti se zadatak nije sviđao. Kao direktorica marketinga vodeće banke u regiji navikla je na krupnije izazove. Ali, predsjednik uprave je izričito htio da ona osobno rukovodi akcijom. Bio je mlad, sin mu je išao u prvi osnovne, vjerojatno je kuću nakrcao sličnim šarenim drangulijama. Tako je na to gledala Brigita. Iako nije imala djece, smatrala je da ih prije svega treba opčiniti knjigama. A sve ostale igrarije svesti na minimum. Kad je čula da se sprema izložba skulptura od plastičnih kockica i da se time bave odrasli ljudi, mislila je da je neka skrivena kamera u pitanju. Šef joj je očitao lekciju da je neozbiljna, da joj nedostaje vizionarstva, i neka se pripremi da progovori koju suvislu riječ na otvorenju izložbe. Brigita Mikulić se prilično uvrijedila i zaklela se da će proklete kockice imati tretman na najvišem nivou.

Banka je preuzela kompletno sponzorstvo: najam kamiona za prijevoz posebno upakiranih eksponata, minibus i hotelski smještaj za dvadesetak sudionika, tehničku ekipu, rasvjetu i najam mramornog kazališnog foyera, nagradne igre…

Dva dana prije su došli i počeli istovarati. Dok su prvi sanduci unošeni u kazalište, Brigita je zadovoljno preletjela svježe otisnut katalog. Nije bilo grešaka. Video brojevi koji će se vrtjeti na velikim screenovima skladno uklopljenim u interijer kazališta, također su savršeno napravljeni. Mogla se opustiti do večeri otvaranja.

“… ovaj čarobni svijet mašte, proglašavam otvorenim”, nasmijala se gusto nakrcanoj publici.

Gomila majki i očeva jedva je obuzdavala klince da ne pojure preko zaštitnih gajtana kojima su eksponati bili okruženi. Brigitin šef već je kamerom snimao svoga ushićenog nasljednika ispred dvometarskog Transformera. Brigita je spazila i dekana medicinskog faksa kako u posljednji čas sprečava unučicu da se ne sjuri u dvore uspavane Trnoružice.

Uzela je čašu šampanjca i uputila se u obilazak eksponata. Ispred svakog djela ponosno je stajao “izvođač radova” u majici s logom banke. Morala je sama sebi priznati da tu ima pravih dragulja. Za neke, primjerice propetog vranca s vitezom u sedlu, jedva se svladala da ih ne dotakne i uvjeri se nisu li oživjeli.

Zaustavila se pored naftne platforme. Te kocke kao da je ruka kakvog zlatonosnog šeika blagoslovila. Uz platformu je stajao vitak, prosijed muškarac. Majica mu je pristajala kao manekenu. Razdragano se smiješio posjetiteljima. Osim platforme, iz njegove je radionice stigao i pravi rock stage.

Prišla je pozornici i gotovo da je mogla začuti prve rifove gitara. Baterije reflektora, kranovi, pojačala i miksete, šleperi u backstageu, masa fanova, zahuktali band… Sve je tu bilo, kao u životu. Samo od plastike.

Odjednom ju je taj minijaturni svijet vratio u 1998. Zagrebački Hipodrom. Jagger je baš otvarao “Angie” kad je Robert otišao po pivo. Vratio se s cugom i šapnuo joj da ima drugu i da želi rastavu. Gad je dočekao i kraj koncerta, a njena bijela majica s postrojenim Stonesima na prsima bila je premokra od suza.

“Vidim, niste baš za naftu…”, prenuo ju je iz sjećanja.

Imao je oči boje bakra.

Monaške oči, shvatila je, jer koje ovozemaljsko biće može imati takvo strpljenje. Da izgradi sve ovo.

“Otkrit ću vam tajnu, i ja sam nekako više vezan za ovaj tu rock ‘n’ roll…”

“Ovaj, gospodine Badrić…”, zapiljila se u ime na pločici između stagea i nafte. “Koliko vam je dana trebalo…?”

“Godinu i pol za svaku”, rekao je, nasmijavši se konfučijevskim osmijehom strpljenja.

“Strašno!” kliknula je iskreno.

Nešto joj je govorilo da ovog graditelja više neće pustiti iz svog života.

Crna kartica

Letjeli su za London.

Kasnili su u polasku iz Zagreba skoro dva sata, ali Mario se nije odviše uzbuđivao. Stižu baš na vrijeme da se malo osvježe u hotelu i pođu na predstavu. Poslije će na neki dobar biftek. On krvav, ona srednje pečen.

Nastasja je imala malo ambiciozniji plan. Njena ideja je ispočetka bila da ostanu barem tri-četiri dana i uživaju u londonskoj ponudi, ali Mario je mogao odvojiti samo ostatak subote (radio je još do podneva) i u nedjelju su morali natrag. Kompanija jest bila megauspješno postavljena, ali Mario je volio sve osobno držati na oku.

Malo se nadurila, ali polako se opuštala uz kapljicu starog Martella i nabrijavala se za najnoviju premijeru “Richarda III” National Theatrea, u režiji Ralpha Fiennesa. Karte je bilo praktički nemoguće dobiti, čekalo se na listi od prošle godine. Osim, ako…

On je i zaboravio na svoju crnu kreditnu karticu. Takav je Mario Brlić bio tip. Na posao je i dalje išao pješice. I po snijegu i po suncu. Na užas kompanijine službe sigurnosti. Nastasja ga je morala podsjetiti da black card otvara sva vrata, što je i okej, s obzirom na članarinu od 2500 $ godišnje. Concierge usluga omogućava korisniku, između ostalog, da se domogne kazališnih ulaznica u bilo kojem dijelu svijeta. Mjesto u najprestižnijim restoranima također nije dolazilo u pitanje.

“No, vadi malu crnu”, rekla je prije nekoliko dana.

Zatim se posvetila izboru njegove i njene toalete za ovaj fenomenalni događaj.

Mario se zavalio u avionsko sjedalo i sjetio se one davne zime kad je prvi put ugledao neku kreditnu karticu. Pojma nije imao da to postoji.

Bio je na prvoj godini ekonomije. On i majka živjeli su od mršave penzije pokojnog oca. Prvu brucošku jesen nekako se provukao u kratkoj jeans jakni ispod koje bi navaljao džemper, majčin ručni rad, i dukser majicu. Izgledao je kao idiot, a kako se zima bližila postajao je svjestan posprdnih pogleda ostalih brucoša. Kad je prvi snijeg natopio ono malo jeans jada na njemu, vrag je došao po svoje.

“Uzet ću mu ja na karticu”, rekla je majčina sestra, mršteći se na Mariovo hriptanje iz grla.

Bili su kod tetke na ručku. Tetin muž, odvjetnik, dobro je zarađivao.

“Ne trebamo milostinju”, nabusito je odbrusila Mariova majka.

“Nije milostinja. Vratit ćete mi na rate.”

U kupovinu debelo postavljene jakne s kapuljačom išli su svi troje: mama, Mario i tetka. Osjećao se dosta glupo dok su mu njih dvije premjeravale rukave, opipavale debljinu i nepropusnost jakne.

“Bolje da su rukavi malo duži”, mudrovala je mater.

Onda je tetka iz novčanika potegla plastični pravokutnik zelene boje. Prodavačica je izvadila neku kompliciranu napravu sa šinama, uglavila u nju karticu i prevukla preko nje. Komad papira s otisnutim imenom tetka je potpisala a golema vrećica s jaknom prešla je u Mariove ruke. Ni da je jednom zašuškala kakva novčanica. Mario je bio fasciniran.

Jaknu je nosio sve do diplome. Možda čak i do ženidbe. Ni jedno dugme nije se pomaklo na toj jakni. Možda je još i danas negdje živa.

Princeza na zrnu graška

“Tako, ovo je čvršće od tankera!” zadovoljno je Miljenko osmotrio svoje djelo.

Vješto je užadima povezao niz plastičnih pivskih gajbi, a na njih istovario madrac. Bacio se na improvizirani krevet i stao po njemu kotrljati poput razigranog klinca.

“Šta čekaš? Upadaj!” viknuo je Larisi.

Ona se bacila preko njega, golicajući ga po rebrima.

“Vidjet ćeš, noćaš na ovom ima da spavaš bolje od one princeze na grašku!”

“Nadam se, ljubavi, inače ti ćeš letjeti kroz prozor.”

Spuštala se njihova prva noć u vlastitom stanu.

Četiri godine su Stanišići proveli po podstanarskim stanovima i trpjeli samovolju vlasničkih derikoža. Prije nekoliko mjeseci, Miljenku je prekipjelo kad je došao s posla i zatekao Larisu u suzama. Gazda, koji je živio u stanu iznad njih, ušuljao se u stan dok ih nije bilo, i preturao po njihovim ormarima u spavaćoj sobi. Ona se baš vratila kući i šokirala se kad ga je ugledala. Zaprijetila je da će ga prijaviti policiji i jedva ga istjerala van. Miljenko je podivljao, smjesta odjurio kod gazde, zgrabio ga za vrat i zaurlao da bi ga najradije ugušio, ali da ne želi okrvaviti ruke takvim prljavim skotom. Istog dana su iselili i privremeno se smjestili kod Miljenkovih roditelja.

“Sjedite tu i mirujte. Nisu vremena za ludovanje”, mudrovao je Miljenkov stari.

Ali Miljenko nije htio ni čuti za tu opciju. Stvorit će si oni svoj dom, pa kud puklo da puklo. Gladni sigurno neće biti. Imao je sreće da je Larisa bila prava fajterica i zapravo još hrabrija od njega u igri na sve ili ništa. Srećom, uspjeli su proći na natječaju POS programa i kupili su prekrasan stančić po cijeni nižoj od 1.400 eura za kvadrat te realizaciju stambenog kredita uz kamatnu stopu od 4,90%. Odlučili su se za rok otplate na dvadeset godina.

Para, naravno, nisu imali da odmah namjeste svih pedeset kvadrata. Malo su se pođapali oko prioriteta. Larisa je htjela da urede kuhinju, a lako će za spavanje i ostalo. Miljenko je sanjao o ludom bračnom krevetu, a klopat mogu i sendviče, ako treba godinama…

“Ne dolazi u obzir!” protestirala je Larisa.

Tako da su kuhinju sredili a onda tek prvi put noćili u novom domu. Prve večeri ispekla je gibanicu.

“Nije ti loš ovaj tanker”, promeškoljila se i privila uz njegova prsa.

“Mogli bismo ovako zaplovit i do Australije”, nacerio se.

“Sad možemo imati i bebu…” šapnula je.

“Ne jednu, deset beba, ljubavi.”

Sacher torta

Nina je skinula cipele, promasirala svoja utrnula stopala i pridružila se Borni na kauču. Dočekao ju je s ohlađenom buteljom chardonnaya. Prošla je ponoć. Ispustila je dugi uzdah, jedan od onih što nastaju kombinacijom ponosa i umora nakon dobro obavljenog posla.

“Kako je bilo?”

“Savršeno, šteta da nisi bio.”

“Znaš da mrzim protokole.”

“Bečki glumci su igrali fenomenalno!” ushićeno ga je cmoknula i otpila gutljaj vina. “Publika ih je deset puta zvala na bis.”

Predstava “Priče iz Bečke šume” Ödöna von Horvatha, bečkoga Burgtheatera bila je vrhunac bogate trodnevne manifestacije Dani austrijske kulture. Ovaj vatromet dobrih vibracija u nabijenom programu uključivao je i reprezentativnu izložbu Klimtovih djela, retrospektivu filmova Michaela Hanekea, predavanja eminentnih bečkih povjesničara umjetnosti i nastup mladih austrijskih književnika. Ninina banka, u kojoj je obavljala jednu od izvršnih funkcija, uključila se kao glavni sponzor. Nini Terezić je i osobno bilo stalo da vrijedno austrijsko gostovanje uspije u svakoj sitnici. Dugovala je to svojoj prabaki Franciski.

“Zamisli, i austrijski ministar vanjskih poslova je uspio doći!” još uvijek Nina nije stišala svoju uzbuđenost.

“Ooooo, pa zašto nisi javila… Ja bih začas presvukao trenirku i eto me!”

“Daj, zločesti jedan, ne bi te mi ni pustili, znaš”, naprćila je nos, kao da je uvrijeđena i odmah nastavila: “Jako fin gospodin. Pohvalio mi je naš novi animacijski serijal s nilskim konjićem, rekao je da mu je baš simpa taj naš mali drčni avanturist… Baš tako ga je opisao. Osim toga, ministar je rekao da je čuo kako imam austrijskih korijena… Tu sam se zacrvenjela kao kakva balavica.”

“Ti i jesi moja balavica”, nježno ju je zagrlio Borna.

Dogodio se ipak jedan gaf. Nina je htjela u zemlju propasti, kao da je ona tu nešto kriva.

“Naš ambasador u Austriji držao je zdravicu. I znaš kakvu je glupost izvalio? Molim te, taj moron je nešto dugo i naširoko razglabao o povezanosti naših zemalja, a zatim za kraj je rekao da se divi Mozartovom geniju samo da mu nije jasno kad je još stigao praviti i one čokoladne kugle…”

Borna je skoro odletio s kauča, toliko ga je smijeh obuzeo.

Jednom davno, išla je u četvrti razred osnovne, Nina je tumarala po djedovom tavanu. Obožavala je tu nepresušnu škrinju s blagom. Kad god bi došla baki i djedu u posjete, jedva da bi se i pozdravila, izljubila i nešto pojela iz bakine zamamne kuhinje, a već bi hitala na tavan i ptepuštala se istraživanjima. Jednom je tako pronašla prastari album, morala je oprezno listati njegove stranice koje su se na rubovima mrvile u prah. Ondje je našla recept za Sacher tortu, ispisan divnim kitnjastim rukopisom. Na početku albuma bila je sepijasta fotografija mlade plavokose žene u bijeloj bluzi i suknji od čoje, s buketićem poljskog cvijeća, i visokog muškarca u uniformi, čizmama i s opasanom sabljom. Kad je spustila album u prizemlje i zasula pitanjima baku i djeda, Nina je čula priču o prabaki Franciski i pradjedu Hansu, djedovim roditeljima. Hans je stigao jednog maglovitog jutra 1915., s austrijskom vojskom, marširali su dalje prema Galiciji. U selu gdje su logorovali nekoliko dana, upoznao je Francisku i ljubav je planula razornija od šumskog požara. Proveli su jednu nezaboravnu noć, a slijedećeg jutra Hans je morao na front. Nakon nekoliko mjeseci dobio je odsustvo i vratio se da vjenča svoju Francisku. Rekla mu je divnu vijest da čeka dijete. Još se valjda nije

vjenčani buketić ni osušio iznad Franciskina uzglavlja, a iz Galicije je stigao crni telegram: Hans je poginuo. Franciska je rodila prekrasnog dječaka i dala mu ime Hans. Bio je to Ninin djed.

“Misliš li da me Franciska sad odnekud gleda?” rekla je Nina i privila se uz Bornu.

“Sto posto!”

Nije znala da li se zeza ili misli ozbiljno. S Bornom nisi nikad načisto.

Diler automobila

“Nema šanse da ga ne uzmete! Koliko ja mogu procijeniti, to je ljubav na prvi pogled”, šarmantno se Franjo nagnuo prema crvenim kožnim sjedalima Mercedesa A-klase i plavuši koja je prtljala po volanu.
“Imat ćemo problema kako da razdvojimo vas dvoje, zar ne?” osmjehnuo se svojim prvorazrednim osmijehom. “Srećom, samo za kratko. Dok potpišete papire za kredit.”
Poljubio joj je ruku i otpratio je do raskošnog pulta od mramora i mahagonija, gdje je njegov kolega već čekao s potrebnim ugovorom.
Zatim se približio skupini: štrkljavi mladić s bradicom, djevojka s gomilom zapakirane posteljine u rukama, debeli tip kojemu su reveri bili masni da ne mogu masniji biti. Debeli je kuckao po haubi crnog Mercedesovog terenca.
“Jes’ vidio, nema kod Švabe da fali!” gurnuo je debeli momka koji je nezainteresirano gledao kroz stakleni zid salona.
“Poštovanje, gospodo!” elegantno je Franjo zaplesao oko njih. “Ne, nemojte mi ništa reći. Dopustite da pogodim: o svadbi je riječ? Poklon za ovo dvoje prekrasnih mladenaca?”
“Ma, daj, otkud znaš?!” iznenađeno se zablejio debeli u Franju. “Ima da mi se vozu ko ljudi, jel tako. Ne ženi ćaća sina svaki dan!”
Mlada nije ispuštala one svoje pakete iz ruku.
“To ja zovem plemenitim ocem! Nećete pogriješiti, vaša odluka je bistrija od netaknutog gorskog izvora! Facelift verzija kultnog GLK modela!” pjesnički je brbljao Franjo i poveo debelog do staklene stijene. “Vidite, ja vozim istog takvog. I kao da na čarobnom ćilimu letim.”
“Jes’ vidio, šta vozu pravi ljudi?!” munuo je opet debeli sina.
Franjo Tasić ostavio ih je da još malo obilaze oko zamamnog ulova, znao je da ih je dobio, a koliko ga je instinkt služio, taj ćaća je bio spreman iskeširati dar za svoga jedinca.
“Idem ranije. Mala ima neki nastup”, javio se kolegi za pultom i uzeo ključeve. “Ubila bi me da ne dođem.”
Franjo se zavalio u sjedalo mekše od duše i krenuo. Vozio je nekoliko ulica, skrenuo na parkiralište velikog salona iz istog Mercedesovog lanca i ondje ostavio ključeve. Netko će od prodavača auto već vratiti kolegi. Potom je sjeo na tramvaj i odvezao se kući. Imao je taman toliko vremena da se otušira pa da ode na tu literarnu večer.
U startu se pokazao kao jedan od najboljih prodavača, ali bogme je bio na rubu otkaza kad je gazda čuo da Tasić ne namjerava za sebe kupiti neko čedo iz Mercedesove ergele. Odnosno, da uopće ne želi promijeniti svoju staru francusku ragu – Renault 4, godina proizvodnje 1978! Gazda je bio jasan: ako ga samo jednom vidi da na posao dolazi u toj kotrljajućoj krami, dobit će nogu. A Franjo neka vidi što će i kako će.
Nije imao lošu plaću, ali nije Franji na pamet palo da troši pare uludo. Vesna je išla u osmi razred. Valjalo je još dosta toga preturiti dok mala stane na vlastite noge. Osim toga, nije joj htio ništa uskratiti od obrazovanja. Za nju uvijek mora biti, i jezike da uči gdje god treba po svijetu, da studira i deset fakulteta, ako ustreba… Svaku kunu je Franju odvajao i ulagao na Vesnin račun u banci. Nije htio ni časa pomišljati što ako njega ne bude.
Njena mama a njegova jedina ljubav ikad, ostavila ih je jednoga jutra. Vesnica je napunila točno godinu dana. Franjo je dugo gledao s prozora zgrade, kako se prokletnica koju nikada neće prestati voljeti, ukrcava u zlatni kabriolet Mercedesove familije i grli nekog dugokosog s maramom oko vrata. Zatim se Franjo odvojio od prozora i promijenio maloj pelene.

Većina roditelja je impresionirano uzdisala dok je Vesna čitala svoju priču, a tata Franjo se ponosno meškoljio na stolici. Njegova šampionka bez po muke bila je najbolja na večeri mladih literata. Prvo su se njih dvoje počastili kolačima u obližnjoj slastičarni, a onda su pošli kući.
“Dobro, tata, kad ti misliš promijeniti ovu mumiju od auta?”
“Nikad. Zašto pitaš?”
“Baš si frik, znaš”, rekla je i cmoknula ga u desni obraz.

Noć vještica

Dok je zvonila, na stubištu se baš ugasilo svjetlo. Začula je škljocanje brave.

“Halloweeeeen!”

“Isuse!” ustuknula je Gordana i skoro pala preko otirača.

U mračnom predsoblju bjelasala se maska, iskrivljene čeljusti, pokrivena crnom kapuljačom. Spodoba je u rukama držala veliku okruglu bundevu, iza čijih je izrezbarenih očiju zlokobno svjetlucala svijeća.

“Halloween!”

Svjetlo se u predsoblju upalilo a njen osmogodišnji unuk Marin, zabacivši masku na tjeme, cerekao se iz sve duše.

“Bože, Marine, srce mi je u pete sišlo…”, poljubila ga je u oba obraza.

“Jesam te, ha?” nije ispuštao bundevu, smijuljeći se.

Crni plašt dosezao mu je do tepiha. Mlatarao je onom bundevom, lijevo-desno.

“Pazi, dušo, da ti vosak ne kapne na tepih.”

“Kupit će tata drugi”, namignuo je Marin i nestao.

“Pa, gdje si ti, mama?! Već kasnimo!”

Sav je strah Gordana malo prije potrošila. Tako je činjenicu da iz desnog kuta usana njezine kćeri Vitomire curi krv, lice joj je nezdravo pepeljasto sivo a preko jednog oka i obraza prolaze tragovi kandža, Gordana dočekala razmjerno stoički.

“Evo me, tu sam. Morala sam još skoknuti do banke.”

Vitomira je nestrpljivo odmahnula rukom, odmjeravajući svoje prnje u ogledalu. Nosila je neku vrećastu, crvima izgriženu haljinu. Kroz rasporene rukave vidjele su joj se ruke pune krvavih brazda.

“Berislave, kasnimo!” proderala se.

Gordana je spustila veliku vrećicu na pod, izula cipele i obula papuče.

“A gdje si se ti tako uparadila?” odmjerila je Vitomira mamu.

Gordana je na sebi imala baršunasti kostim boje vina. Na malo već izliznanom reveru,  nosila je broš od sedefa.

“Rekla sam ti, bila sam u banci. Danas je praznik.”

“Kakav praznik…?” pogleda ju Vitomira i opet se prodere u pravcu kupaonice. “Berislaveee!!”

“Svjetski dan štednje”, odgovorila je Gordana, a oči su joj svečano bljesnule. “Otvorila sam štedni račun za Marina. Nosim mu i lijepe poklone iz banke.”

Iz Berislavova srca virio je kolac. Nosio je crveno-crni plašt, duge zakrivljene nokte je imao na prstima, a neprirodno veliki očnjaci izvirivali su mu ispod gornje usne.

“Kako šte, puniče?” zašuškao je tim zubima.

“Bože, djeco, na šta ličite!”

Kad su se Vitomira i Berislav napokon izgubili, Gordana je ušla u dnevnu sobu. Ondje je, na podu, ležao Marin. Ogroman nož stršao je zariven u dječakov stomak. Njegova košulja crvenjela se od krvi.

“U pomoć!!” vrisnula je.

“Ha-haaa!” đipio je Marin, zamahnuvši lažnim nožem od gume. “Jesam te, opet!”

Iz vrećice je izvadila plišanog nilskog konja, nekoliko blokova i olovaka, pidžamu, sve sa istom maskotom i logom banke… Sve je rasporedila po trosjedu.

“Gle, Marine, jel ti se sviđa?”

“Super”, rekao je suho i u jedan kut zgurao poklone.

Zgrabio je daljinski upravljač i stao mijenjati kanale.

“Znaš li ti, milo, koji je danas praznik?” nagnula se Gordana prema unuku.

“Znam, Halloween… Ej, sad će horor, moramo gledat!”

Gordani je prekipjelo.

“Ništa mi ne moramo!” otela mu je daljinac i ugasila televizor. “Prvo ću te naučiti kada je ustanovljen Svjetski dan štednje. I zašto je to važan praznik.”

Trajni nalog

Nije im išlo dobro. Zapravo, već jako dugo išlo im je vrlo loše. Ostali su zajedno više po nekoj inerciji, da se ne zamaraju oko prodaje stana, podjele imovine i tih gluposti. Ali, kao da se i ta inercija zamorila.

Saša je nervozno grickao usne, naslonjen na pregradu, čekajući svoj red da upadne u scenu. Ivana je upravo pročistila grlo, prije negoli krene akcija. Sjedila je na trosjedu, u ambijentu nečega što je scenograf zamislio kao udoban stan, a bio je živi kičeraj.

Petnaest godina su živjeli zajedno. Kad su se upoznali (na nekoj dosadnoj premijeri) on je bio već etablirana glumčina, a ona na drugoj godini Akademije. Dopale ih karte u istoj loži. U jednom trenutku, za vrijeme nekog stravično lošeg prizora na sceni, pogledi su im se pronašli u tami. Ona je primaknula svoja dva prsta usnama, pokazujući koliko joj je zlo od onoga što gledaju. On se nacerio i jedva čujno joj šapnuo: “Kidajmo na pauzi…” Dok su bježali iz kazališta, zapeo je nogavicom za neki čavao na porti. Da je baš zgodan s tom jednom razderanom nogavicom, rekla mu je, keseći se do suza.

Smijali su se još dugo te noći, a smijeh im je nabirao usne, najavljujući prvi poljubac.

Bez Saše Maglića nije se mogao zamisliti film, čak i u vrijeme najskromnije produkcije. U pravilu su ga zvali za glavne uloge, a kad baš ne bi stigao od zauzetosti i tek se “prošetao” kroz nekoliko kadrova, bili su to opet prizori koji se pamte. Za njegove rijetke izlete u teatarske produkcije, publika nije pitala pošto je ulaznica.

Ivana Ruškov polako je stupala na kazališne pozornice. Osim ekspresivnog lica, krasila ju je neviđena iskrenost na sceni. Nikada nije folirala. Saša joj se divio zbog toga. A njihova je ljubav vriskala do neba, osjećala se oko njih na kilometre. Od gomile nagrada kojih se Saša naskupljao u karijeri, Ivana je bila njegova najveća nagrada.

Prvi crvić sumnje progmizao mu je preko srca one večeri kad su oboje bili nominirani za uloge u istoj predstavi. Saša za glavnu, a Ivana za sporednu. Ona se popela po nagradu. Njemu je ostala nominacija. Onaj crvić nije ga ugrizao, ali dobro je osjetio njegove tragove. Te noći kao da je sve pošlo nizbrdo.

Zaredale su godine loše berbe, barem u Sašinom slučaju. Tu i tamo bi zgrabio koju rečenicu u sapunjarama najgore vrste. Naprotiv, Ivanina je karijera strelovito pošla uvis. Nije se on znao nositi s time. Dok bi je ljubio, sve više je osjećao gorak okus poraza. Dala je sve od sebe, borila se žešće od njega, da sačuva njihova srca neokrnjenima. Da ne zahrđaju prije reda. On se sve više predavao, cinično ju vrijeđao i omalovažavao.

Jednoga dana, a dno je bilo tako blizu, oboje su dobili angažman u istoj reklami. Saša je od panike cijelu noć pio u kuhinji, a Ivana je spavala, čuvajući snagu.

Bio je uvjeren da će mu redatelj dati nogu, ali ovaj se zagledao u Sašine krvave oči i čekinje na bradi i rekao da će baš biti fora.

“Dragi, razmišljala sam o tome da otvorim trajni nalog u banci, za plaćanje računa!” doviknula je Ivana negdje u njegovom pravcu.

“Odlična ideja!” složio se Saša, ulazeći u nedjelo onog scenografskog svaštara.

“Odmah ću nazvati svog bankara da dogovorim sastanak”, rekla je i uzela telefon. “I da potpišemo ugovor. Odsad jedna briga manje.”

Govorila je tu reklamu nabojem dostojnim Shakespearea, u nje nikada nije bilo fejka. I osim teksta o trajnom nalogu, s njenih je usana teklo još nešto: njezin posljednji vapaj upućen njemu. Vapaj za ljubavlju. Nudila mu je da potpišu trajni nalog njihove ljubavi.

“Idem i ja s tobom do banke”, odgovorio je, protrljao bradu, i znao je da će ostati njen zauvijek.

I duže, bude li ga htjela.

Slatka štednja samoće

Maja baš nije dijelila Gordanovo oduševljenje.

“Nije li to ipak malo pretjerano?” namrgođeno je mahala glavom. “Njoj je tek osamnaest godina, mislim baš u Rio za Novu godinu…! U njenim godinama bila sam sretna ako sam mogla kupiti novu majicu za tulum…”

“Ih, sad ti udaraš u retro epove”, nacerio se Gordan. “Zato mi naporno radimo da našem djetetu bude bolje.”

“Pazi da joj u glavu ne udari!”

Maja je pretjerivala, jer Lola je bila odlična učenica, nikad s njom ni problemčića. S Tihomirom iz razreda vodala se već dvije godine, dečko bolji ne može biti, neka se mladi provesele…

Gordan Turjak jednostavno nije mogao Loli ništa odbiti. Maja je tu već bila pragmatičnija. Lola je, dakako, spretno koristila gužvu, ali to roditeljsko natezanje nikada nije zloupotrijebila.

Još onoga dana kad mu se rodila kći, i kad su joj dali ime Lola, Gordan je znao da nema te zvijezde s neba koju neće za nju skinuti. Dok bude živ i na nogama.

U davna vremena, bio je baš Lolinih godina, Gordan je služio armijske dane u vodu koji je vodio zastavnik Dragan Ivanović, dežmekast tip jake četvrtaste vilice. Na prvu loptu tvrd a isplod bluze mek da ga na kruh mažeš. Legende koje su već dočekale i Gordanovu klasu govorile su o zastavniku Draganu kao neobično škrtom čovjeku. Vojnici su ga zvali Dragan Tvrdica. Potajice su ga ismijavali i dogovarali se da će zastavniku, kad se budu rastajali i odlazili opet u civilnu slobodu, pokloniti ogromnu kasicu prasicu i čekić da ju razbije – u slučaju nužde. Kolege podoficiri i oficiri javno su isprdavali zastavnika Dragana, zlurado se šaleći što niti pije niti ženske ganja, nikad ne lijepi novčanice pjevaljkama na čelo, niti išta naručuje u kasarnskoj kantini. Govorkalo se da odmah cijelu plaću nosi u banku. I u dane kad nije bio dežuran, Dragan je ručao s vojnicima u menzi, često je ostajao spavati u kasarni. Živio je sam u jednosobnom stanu u jednom turobnom naselju pored stadiona. Bio je rastavljen. Toliko su znali iz škrtih legendi o zastavniku koji sam krpi svoje čarape.

Jednom je Gordan bio kurir kad je zastavnik Dragan imao noćno dežurstvo. Dečki su ga nagovorili, a Gordan se smijuljio dok je pravio plan, da zastavniku maznu ključ ako zadrijema, pa da vide što to čuva u svom ormaru. Čim su otvorili ormar imali su što i vidjeti: sve su police bile ispunjene stotinama tabli Eurocrema, uredno naslaganim poput zlatnih poluga u Fort Knoxu. Neke je table već nagrizala plijesan. Na svakoj polici bila je nalijepljena cedulja s ispisanim štampanim slovima: ZA MOJU LOLU.

Jednoga dana, Gordan je imao izlazak u grad. Dok je čekao na pošti da se javi kući, ugledao je kod jednog šaltera zastavnika Ivanovića. Upravo je uplaćivao neke pare. Spremivši odrezak uplatnice u džep, zastavnik se okrenuo i primijetio Gordana. Čekao ga je preko puta pošte. Sjedio je za stolom u vrtu omiljene vojničke birtije i pijuckao kavu. Mahnuo mu je. Kad je Gordan sjeo, posve zbunjen šta li to Dragan-Tvrdica sad hoće od njega, i otpio prvi gutljaj pivske pjene, zastavnik je gurnuo odrezak na kojem je kao primatelj stajalo ime i prezime: Lola Ivanović.

“Moja jedina. Mater ne dozvoljava da joj priđem. Smijem samo pare slat. I šaljem joj, plus još stavljam na njen račun u banku, ako se meni šta desi, nema da moje zlato u ičem oskudijeva. Sebi ostavim nešto sitno. Šta će mi…”

“Ovaj, lijepo…” rekao je Gordan, zureći nekud kroz zastavnika.

“A kad moja sreća jednom dođe i posjeti svog ćaleta, spremio sam za nju nešto slatko.”

Aurora i 3 babe

“Ista takva usta imala je moja Ljerka kao mala!”

“Ma, pogledajte nosiiiić! Sad se to već formiralo… Bože mi prosti, ko da je moj nos preslikalo naše zlato!”

“Na pokojnog dedu Andriju je sva, pričajte vi šta hoćete!”

Ova posljednja opaska bila je izrečena s blagom nijansom uvrijeđenosti.

Oko Aurorinog krevetića nadvile su se tri svježe nafrizirane, malo pretjerano natapirane glave. Aurora Petrčan imala je šest mjeseci i tri babe. Gugutala je, mahala nogicama i rukicama, treptala ko navijena. Pažnju je ravnomjerno rasporedila nanizanim ružičastim slonićima (proizvodima jedne renomirane skandinavske firme specijalizirane za ergonomiju igračaka dojenčadi) i onduliranim krunama svojih baka.

Sudbina je htjela da Aurora u startu ima tri bake.

“Juhuuu, breskviceee, mi smo tvoje vile!” cvrkutale su u zboru, još prije šest mjeseci, lupkajući o staklo rodilišta, kao da ih mala nešto percipira s one nekontaminirane strane stakla, onako blaženo sklupčana uz mamu Ljerku.

“Tri vježtice”, komentirao je Senko, zet, sin i zet prisutnih gospođa.

Možda je negdje na najzabačenijem dnu svoje duše, Senko Petrčan malo bio i razočaran što nije dobio sinčinu. No, čim je udahnuo miris one pufnaste princeze, raspametio se novopečeni ćaća i bio trešten pijan sva tri prva dana svoje kćeri.

I babe su se obeznanile čim je na zemlju sletjela Aurora. Ljerkina mama Tatjana, Senkova mama Ivanka i Dara – ničija mama, a druga žena pokojnoga Andrije, Ljerkinoga tate. Dolazile su gotovo svaki dan, a nedjeljom obavezno. Donosile su darove, pomagale Ljerki u kupanju male, svaki čas se svađale koja li će maloj guzu napudrati, pasirale kašice i vagale Auroru, jer šta ti današnji pedijatri znaju…

Da će se na “mali rođendan” (tako je baka Tatjana službeno prozvala pola godine života njihove mezimice) neizostavno pojaviti u najjačem sastavu, postalo je jasno danima prije šestomjesečne obljetnice.

“Gdje ćeš ti?” pogledala ga je Ljerka te subote oko četiri popodne.

“Na squash… s kumom…”, propentao je Senko.

“Aha, a ja ću sama dočekati desant. Neće moći…”

Vratio je reket u plakar i u mislima bijesno raspalio vratima pa nek cijela zgrada odjekne.

U neko doba Aurora je usnula a tri babe su se napokon smirile i posjedale oko stola da nazdrave “malom rođendanu”.

“Jesi ti smršavio, sine…?” odmjerila ga je mama Ivanka.

“Oće to od previše vilinskih posjeta”, muklo je odgovorio Senko.

“Nije smršavio, stalno je na istoj kilaži”, rekla je Ljerka i poslužila ih šunkom u aspiku.

Tatjana se nestrpljivo zakašljala i pogledala u Daru.

Dara je iz torbe izvadila plavu knjižicu i dala znak ostalim članicama vilinske komisije.

“Za limače do 14 godina! Limač štednja, novi prijatelj od malih nogu! Za limače od nula do četrnaest!” kliktale su u zboru.

“Šššššššš…” utišavala ih je Ljerka, jer ako ih mala čuje tamo u sobi, nema spavanja.

Darina je ideja bila da Aurori otvore limač štednju. Svaka baba uložila je četiri hiljade kuna.

“A kad je moj Senko krenuo u prvi osnovne, znao je, bogme, tablicu množenja…”

“Daj, mama, koga to sad zanima?!”

Na punice se baš i nije tako izderavao.

Depozit

Isidora je lepršala praznom zbornicom.

Ostali kolege bili su na svojim predavanjima. Još prije nekoliko dana obavijestila ih je da se u petak nikako ne razilaze nakon četvrtog, posljednjeg sata.

“Malo da se družimo”, rekla je, zagonetno namignuvši.

Najveći, središnji stol u zbornici, prekrila je stolnjacima i ukrasila cvijećem. Zatim je rasporedila đakonije: mesne pite, sirnice, francuske salate, hladnu prasetinu, kulen i kobasice, krempite, baklave… Osim što je bila izvrsna matematičarka i dobra pedagoginja, Isidora Mikulić se znalački snalazila u kulinarstvu. Tri dana je radila na kompletiranju jelovnika i krajevi usana zadovoljno su joj podrhtavali jer je uspjela sve stići na vrijeme.

U džepu haljine svako malo je opipavala baršunastu kutijicu s prstenjem.

Pogleda na sat. Ostalo je trideset minuta do kraja nastave. Bacila je još jedan pogled na piće u hladnjaku i provjerila ima li dosta salveta. Sjela je i zagledala se u pokal osvojen na nekom košarkaškom turniru osnovnih škola.

Ona je odlučila zaprositi njega. Jer, dok se on namisli povući prvi korak… Dosta je bilo neodlučnosti. Dosta skrivanja iza opuštenih simpatija. Dvije godine su Isidora i Borko, kolega iz tjelesnog, njegovali svoju vezu. Ona je znala da se ne ubraja u red ljepotica, ali je davala sve od sebe. Uostalom, ni Borko nije bio Apolon, više krakat nego stasit. Vikendom bi prespavali u njenom ili njegovom stanu. Uživali su u zajedničkim trenucima i bilo im je dobro. Prošli mjesec Borko je otišao u Kumrovec na sedmodnevni seminar o “važnosti razgibavanja u područnim školama koje nemaju sportske dvorane”. Njihova je škola imala grandiozno opremljenu dvoranu, tako da je Borko Vladović otputovao na savjetovanje s aurom gurua. Dok ga nije bilo, Isidora je shvatila koliko joj nedostaje. Osjetila je da je gladna njegova prisustva, da joj vikendi nisu više dovoljni. Da to nešto između njih dvoje prelazi u drugi stadij. Rez čežnje za Borkom bio je oštar kao sunce u januaru. Jedva je čekala da se vrati.

Zvono je označilo kraj nastave a prvi su nastavnici upadali u zbornicu. Dok su isprobavali specijalitete, navaljivali su da im Isidora otkrije povod slavlju.

Borko je stigao u trenirci, još zadihan. Pratila ga je nepoznata plavuša u tirkiznoj trenirci s kapuljačom. Izgledala je kao Šarapova, to je prvo što je Isidori palo na um.

Čekali su još ravnatelja pa da feštaju.

“Prije nego li nam kolegica Isidora otkrije zašto smo se danas okupili…”, unjkavo će ravnatelj, lupivši nožem o čašu. “Dopustite mi da vam predstavim našu novu kolegicu Tesu Krunić… Kolegica će također predavati tjelesni odgoj i to nižim razredima. Upravo se vratila sa korisnog savjetovanja u Kumrovcu i željna je prenijeti svoje znanje i u našoj maloj sredini. Kolegice Tesa, dobro nam došli!”

Spontani pljesak pozdravio je Tesu, a ona je sklonila plavi pramen s čela i nasmiješila se: “Oh, hvala vam, hvala…”

Poletjela su barem petorica da joj primaknu stolicu.

“Imala sam veliku čast i odgovornost slušati zanimljiva predavanja kolege Vladovića”, zacvrkutala je kopija Šarapove. “Čak je bio tako ljubazan da mi pruži i dodatne sate u slobodno vrijeme…”

Prstenje u Isidorinom džepu peklo je kao da je usijano.

Pogledala ga je, ali nije mu mogla vidjeti oči. Borko je oborio glavu, bradom je skoro dodirivao prsa.

“Onda, kolegice Isidora…”, opet se javio ravnatelj. “Da čujemo koji je razlog ovoj maloj svečanosti.”

“Ma, onako… Da se podružimo”, odgovorila je i podigla čašu.

Ujutro je bila prva u banci. Službenice su tek palile kompjutore.

“Dakle, odlučili ste se za prijevremeni raskid depozita?”

“Tako je.”

“Kao što znate, obračunava vam se a´vista kamata…”, nastavila je bankarica.

“Da, da, poznato mi je… Ako možemo ubrzati.”

Prošle je godine oročila petnaest hiljada kuna na tri godine. Dok je nedavno birala ono prokleto prstenje baš je sanjarila kako će si ona i Borko, kad istekne rok oročenja, priuštiti neko putovanje iz snova.

E, pa sad će otići sama. Što prije. Bilo kamo. I praviti se da je u snovima.

Savršen osmijeh

Maša je titrala oko srnećeg buta, a Oliver je smetao.

Svaki čas je poput zbunjenog bumbara letio u dvorište gdje je, povezan golemom zlatnom mašnom, stajao crveni Jeep Grand Cherokee. Ushićeno bi se zagledao u vozilo, pomazio ga kao živo biće, pa opet pojurio u kuću da pita Mašu treba li još štogod napraviti.

“Najbolje se makni, samo mi smetaš”, obrecnula se na muža i pažljivo podlila but miomirisnom marinadom.

Eh, lako je to reći. Kad bi samo znao gdje da se makne? Oliver je bio izvan sebe. Nije ni Maša bila u puno drukčijem stanju, samo se pravila kao da se bolje drži. Borkoviće je pucao takav adrenalin da je čudo kako cijela kuća nije pregorila od tolikog napona u zraku.

Čekali su svog Dubravka da se vrati iz Zagreba. Dijete je prije tri dana obranilo diplomski na Stomatološkom fakultetu i sad ga očekuju svaki čas. Nisu više mogli dočekati da se pojavi na vratima, da ga majka izgrli, a otac onako po muški mune šakom u rame pa da se pohrvaju njih dva…

Maša je izlomila čokoladu za glazuru na kesten rolatu. Oliver je iz podruma donio pletenku rakije od pet litara. Žuća od meda. Stara 24 godine. Kad se Dubravko rodio, Oliver je deset litara spremio u podrum. Jednu je namijenio da se otvori kad mali dobije diplomu na Stomatologiji (čim se sin rodio, Oliver je rekao: “Evo tko će mene naslijediti, tko će biti tatin zubar.”), a druga je, zalivena voskom oko čepa, još ostala u podrumu – ta je čekala ženidbu.

Oliver istrči u dvorište da još jednom provjeri je li mašna na mjestu i da nije kakav golub naciljao Cherokee. Mogao ga je utjerati u garažu, a svoj Mercedes izvesti u dvorište, ali htio je da ga Dubravko spazi još sa kapije.

Doklatio se u kuhinju i zagrlio Mašu.

“Jel možeš ti to vjerovati? Tatin zubar!”

“I mamin valjda”, nasmijala se i odmah ga odgurnula. “A sad briši, opet smetaš!”

Oliver se ugrize za mali prst, da se baš ne rasplače tu pred ženom. Kada je on počinjao, u maloj dvorišnoj ostavi u kući Mašinih roditelja improvizirali su njegovu ordinaciju. Maša je radila u osnovnoj školi, digla je kredit da bi mogli kupiti polovnu zubarsku stolicu. Sve ostalo su nekako napabirčili. Radio je na crno a ljudima su zubi na njegovoj stolici postajali bjelji i osmjesi ljepši. Ubrzo je Oliver dobio stalan posao u Domu zdravlja, a san o vlastitoj ordinaciji nije ga napuštao. Zlatnih ruku i preciznih misli, Oliver je osvajao srca pacijenata. Čim su skucali prve veće sume novaca da mogu platiti najamninu prave ordinacije, Oliver je dao otkaz u Domu zdravlja i uputio se svojom sudbinom. “Tatin zubar” zaista je već u prvom osnovne tapkao oko njega i širom otvorenih očiju slušao magičan zuj zubnih bušilica. One godine kad je Dubravko upisao gimnaziju, Oliver je stekao dovoljno za učešće kredita kojim je kupio i opremio svoju prvu vlastitu ordinaciju. Sto kvadrata u centru Osijeka. S predivnim pogledom na Dravu.

A sad dolazi njegova desna ruka, njegov nasljednik. Oliver se uskoro namjeravao povući. Dosta je bilo. Kad im je Dubravko prije tri dana javio sretnu vijest, Oliver je pograbio Mašu i odjurili su do salona gdje je blještao crveni Grand Cherokee. Oliver je uzeo automobilski kredit, njegova banka imala ga je u ponudi. Otplatit će ga za četiri godine. Ta, ne diplomira njihov jedinac svaki dan.

Začuvši zvono, oboje su kao sumanuti izjurili na dvorište. Dubravko je već otvorio kapiju i zatim stao kao ukopan, zureći u Jeep pod mašnom.

“Iznenađenjeee!” kliktali su Maša i Oliver, pokazujući na automobil.

Zakoračio je, ispustio torbe, raširio ruke i za trenutak se učinilo kao da će se prvo baciti na Cherokeejevu haubu. A onda je ipak prvo poletio prema njima.

“Mama, tata!!”

“He, he, tatin zubar”, slavodobitno se nacerio Oliver dok je Dubravko nestajao u njihovom zagrljaju.

Na palubi

Miran Kolak sjedio je na srednjoj palubi zavaljen u svilene jastuke. Srkao je dvadesetpetogodišnji Chivas i zveckao kockicama leda u čaši. Promatrao je ozarena lica svojih prijatelja a srce mu je zadovoljno brektalo. Četa konobara, elegantno odjevenih u bijele hlače i modre haljetke, diskretno je posluživala aperitive i šampanjac. Nakon večere plan je bio da se društvo uputi u grad. Većina nikada nije posjetila Cannes, tako da je povišena atmosfera vladala za stolom. Neki od njih su, istina, vidjeli Azurnu obalu jednom davno, na maturalcu, prije četrdesetak godina, ali to se baš i ne računa. Jer, usputno se autobusom provesti kroz ovu divotu i prohujati do jeftinog pansiona na francusko-talijanskoj granici, gdje su odsjedale ekskurzije iz ondašnje Jugoslavije, od toga baš prevelike vajde nije bilo. Jedva da su tada išta mogli zapamtiti od Cannesa.

Zato se Miran pobrinuo za nezaboravnu noć, da se njegovi prijatelji napoje glamurom za sva vremena.

“Čovjek koji si može nabrojat pravih prijatelja na prste jedne ruke, taj je bogat čovjek. Onaj koji ih nakupi za svih deset prstiju, taj je bogataš nad bogatašima”, tako je deda Vladan govorio Miranu. Sve prve životne lekcije skupljao je od svog djeda, a ne od roditelja. I Miran bi svaki slobodni trenutak koristio da posjeti dedu Vladana i babu Zinu. Stari, marljivi pekar, u selu je važio za onoga u koga se uvijek moglo posuditi novac. “Ajde, bogati, vratit ćeš kad uzmogneš”, govorio bi, hrabreći zbunjenog molitelja, razbijajući mu nelagodu zbog posudbe.

“Bez para ne možeš, moj Mirane, tako je uvijek bilo i biće. Ali nemoj jednom da bi pomislio da pare s neba padaju… Samo svojim šakama, nema druge, dobro zapamti, samo svojim šakama da radiš i zaradiš. Najlakše je bit lopov, to može svako. A za poštenje se treba oznojit…”

Tako je govorio deda Vladan, a Miran je pomno skladištio svaku njegovu riječ na diskovima svoje memorije. Ne samo što je bio odličan đak, nego je rano znao s novcem, štedljiv i urođenog instinkta za trgovinu. Uz studij ekonomije, trgovao je svim i svačim, znalački raspoređujući sredstva, ulažući i riskirajući… Prve burzovne mogućnosti dočekao je spreman i netom je oženio prekrasnu Nataliju, već je osnovao malu štedionicu. Poštenim odnosom prema klijentima i konzervativnim ulaganjima, štedionica je rasla i stasala u banku. Ubrzo je propulzivna Kolakova banka osvojila priznanje za najbolju malu banku u regiji. Došao je dan kad je jedna velika francuska banka ponudila Kolaku vrlo fer sumu za kupovinu njegove banke. Iako je sentimentalno bio vezan za svoje čedo, Miran se ipak nije dugo premišljao.

Sjajnu poslovnu transakciju naumio je vrhunski proslaviti s pravim prijateljima. Imao ih je točno onoliko koliko je prstiju na obje ruke. Bogataš nad bogatašima.

Iznajmio je raskošnu jahtu s posadom. Najam broda stajao je 60.000 eura tjedno. Obavijestio je frendove da ih vodi na krstarenje. Svi su potvrdili svoj dolazak. No, kad je došao dan okupljanja u Opatiji, gdje je jahta bila na vezu, Miran je sjedio na palubi sa svojom Natalijom i odjednom ga je spopala panika da nitko od prijatelja neće doći.

“Što ako su pomislili da sam ih zvao samo da se pravim važan. Da se produciram pred njima kao neki truli parajlija… Možda sam ih i nehotice uvrijedio ovim pozivom.”

Natalija ga je čvrsto primila za ruku.

“Daj ne izmišljaj… Imao si najbolje namjere i oni to razumiju. Bit će sve u redu, vidjet ćeš.”

Kad su se prve face njihovih frendova pojavile na rivi, Miranu je kamen pao sa srca i otkotrljao se u more. A kad su se bučno uspeli na palubu i zalili ga pivom u znak čestitke za uspješno obavljen posao, Miran se sjetio dede Vladana i znao je da je bio prokleto u pravu.

Soba

Godina je prošla. Tea je skinula crninu. Da se Zdravka pitalo, on joj ne bi ni toliko dopustio. “Kad ja jednom zakovrnem…”, tako je on zvao misterij prelaska u drugu dimenziju, “nemoj da mi se u svraku pretvoriš, ti znaš najbolje šta u duši nosiš, a to na van, ne zanima me…”

Dvometraš, mišićav, nikad bolestan. Ipak ga je jednog dana srce izdalo. Liječnici su joj rekli da se pokazalo kako je imao urođenu grešku na srcu.

Praznina od Zdravkovog odlaska nije se dala ničim ispuniti. Bol nije nestala, samo je otupjela. Obložila se slatkim staniolom svakodnevice, ali time je imala oporiji okus. Unučad je svaki dan trčala u spremno Teino naručje, pa su joj ruke bile ispunjene ljubavlju. Ali u snovima je odlazila tražiti Zdravka, nadajući se da će ga makar tamo imati i dalje za sebe. Nije ga bilo. To da uminulog muža nije više mogla ni sanjati, boljelo je jače od njegovog fizičkog nestanka.

Godina je prošla. Jednoga dana, ponedjeljak je osvanuo, bacila se na veliko spremanje. Ponajviše je namjeravala srediti kojekakve dokumente što su se nakupili po kući i vapili za tim da ih se pobaca. Tea nije voljela uzimati žene za ispomoć u kući. Mogla si je to priuštiti, ali nekako je najviše voljela svaki prozor sama oprati. Vikend je bio veseo da ne može veseliji biti. Galina i Pavle išli su u neke svatove u Zadar, tako da su trojke (Kruno, Blanka i Tamara), babine četverogodišnje lutkice, bile od petka do nedjelje navečer kod nje u gostima.

U ponedjeljak oko podneva već je daleko odmakla s poslom. Ostale su još završne finese. I grah se tromo krčkao. Sjela je i pred sebe stavila dva podeblja narančasta fascikla. Na jednom je pisalo DOKUMENTI a na drugom KREDITI.

Kreditni je fascikl baš vapio za selekcijom. Osim koverte sa tekućim slipovima od plaćanja karticama, bio je nabijen svim mogućim garantnim listovima ili, pak, izblijedjelim računima za neke bivše kupovine: tu je čak još bio jedan kreditni odrezak za njihovog prvog fiću, tinta se razlila odavno, Galina se nije ni rodila kad su ga kupovali…

Golemi snop prastarih papira iz odjeljka KREDITI već se preselio u crnu vreću za smeće. Tea je čestitala samoj sebi na temeljitosti. Grah je bio gotov, salata od kupusa napravljena, kucnuo je čas da se ruča. Taman je naumila zatvoriti fascikl i zasad obustaviti operaciju čišćenja, kad je na samom dnu (zatrpanu tvrdim prospektima atomskog posuđa kojeg je ona jednom kupila a Zdravko se smijao ko lud na brašno i rekao da će ih ti lonci nadživjeti za sto godina) opazila plavu, iskrzanu i selotejpom oblijepljenu kovertu. U desnom gornjem uglu, Zdravkova su ulijevo nakošena pisana slova obavještavala: isplaćeno!! Sa dva uskličnika. Već su njeni prsti krenuli da zgužvaju kovertu i odbace je u vreću, ali nije baš bilo uobičajeno da on nešto ispisuje na tim “kreditnim kovertama”. Uvijek je ona vodila evidenciju. Ogulila je selotejp i izvukla papir sa žutim zaglavljem. Pisaćom mašinom bilo je odštampano da je za dnevnu sobu “Lauru” otvoren trogodišnji kredit i da će isporuka svih komada namještaja uslijediti u roku od dva tjedna. Datum je pokazivao godinu u kojoj je Galina napunila četiri ljeta. To je nekako odmah uočila Tea prije nego je osjetila kako joj se duša penje u želucu.

Oni nikada nisu kupili nikakvu dnevnu sobu po imenu Laura.

Tea je obrisala ledeni znoj s čela. Iskidala tajanstvenu kovertu i onaj Laurin list, i šiknula ih u smeće.

Protiv svoje volje ugledala je viziju Zdravka kako šarafi Laurine police a neka tuđinka stoji na vratima buduće dnevne sobe i zaljubljeno se smješka.

Brzo je stresla Tea glavom i zaboravila što joj se učinilo da je vidjela. Čemu sad otvarati davno zatvoreni kredit.

Sjećanja

“Dobro jutro, dragi”, cmoknula ga je u čelo i povukla za desno uho.

Njena redovna jutarnja poruka. On bi uvijek zadovoljno frknuo, zagnjurio lice u jastuk i sačekao da ona prva iskoči iz kreveta. Tako četrdeset godina.

Ovoga jutra, međutim, Stjepan se odmah uspravio.

“Dobar dan”, rekao je i povukao pokrivač do brade.

“Bleso moja!” ciknula je Melanija i poletjela prema kupaonici.

Pjevala je ispod tuša. Nakon što doručkuju, lijepo će njih dvoje odšetati do banke. Godinama su sanjali i odgađali taj Peru. Kao, bit će jednog dana, idemo, samo dok još ovo pa ono… Djeca su odavno otišla, poženila se i poudala. Peru se nekako činio izglednijim, mada još uvijek daleko. Samo da im ne pobjegne zauvijek, vrijeme je prebrzo curilo. Naposljetku je Melanija prva presjekla krzmanja i donijela odluku da podignu nenamjenski kredit. Stjepan je malo grintao, ali i on se složio da je kucnuo čas da više odu na taj Machu Picchu. Dogovorili su se da će uzeti 60.000 kuna na rok otplate od tri godine. Stjepan, na koga je trebao glasiti kredit, neki dan je donio papire. Ispunila ih je Melanija, uvijek je imala ljepši rukopis od njega.

Vratila se u sobu. Nije ga bilo.

Sjedio je na balkonu. Bosonog, umotan u pokrivač.

“Mili, šta radiš vani? Hajde da doručkujemo, pa idemo u banku.”

“Spremite se za kontrolni. Polugodište je blizu.”

“Mene si našao, je li…”, vragolasto se nacerila i prekrila mu glavu pokrivačem. “Sad ću te ja, zločesti jedan!”

Doručkovali su a Stjepan je na uskoj zelenoj zidnoj ploči (na kojoj su ostavljali ceduljice i ispisivali popise namirnica) uporno žvrljao kojekakve formule. Prije dvije godine su otišli u penziju oboje. Ona kao laborantica u Zavodu za javno zdravstvo, a on kao profesor matematike u ekonomskoj školi.

“Nisam zadovoljan, mlada damo”, mrmljao je, češkajući se kredom po nosu. “Bojim se da ću morati obavijestiti vaše roditelje…”

Netko kao da joj je kliještima stisnuo grlo. Nije mogla ni zaplakati.

Kad se Stjepan napokon otuširao i sjeo u dnevnu sobu, piljeći u ugašeni ekran televizora, Melanija se sama uputila u banku. Dotjerala se najbolje moguće, ni za svadbu se valjda nije tako dugo spremala.

“Jao, što ste mi zgodni”, cvrkutala je bankarica, prebirući po Stjepanovim papirima. “Sad ćemo to mi brzo… Morate mi doći sve ispričat, kako je bilo tamo na putu…”

“Obavezno”, obećala je Melanija i brzo obrisala suzu.

Nema govora da odustanu od Perua. Tamo visoko u Andama, dok mu Melanija bude dodavala sendvič, Stjepan će se sigurno sjetiti tko je ona. Mora tako biti. Zadrhtala je od uzbuđenja, zamislivši taj trenutak.

Začini

“Direktorice, imate čast…!” šaljivo se naklonio Mišo i propustio suprugu do stroja.

Lola je popravila haljinu, učvrstila ružu u kosi, popela se na usku komandnu rampu. Pritisnula je dugme za start, a pokretna se traka pokrenula i ponijela zelene vrećice. Grupa najbližih prijatelja i svih trideset zaposlenih radnika oduševljeno su zapljeskali novoj investiciji male-velike firme “Lola”, specijalizirane za proizvodnju začina, ponajviše mljevene slatke i ljute paprike.

Kasnije, okrećući pljeskavice na rešetki roštilja, Mišo Vukić pogledao je Lolu, žmirnuo dok vjetar nije odnio dim na drugu stranu, i rekao: “Bogme, srećo, da mi je ovo neko pričao…”

Mala drčna tvornica predstavljala je čitav njihov život. Kao i život, tvornica je nosila mijene – nekad opora, pa opet meka. No, kakve god nedaće naišle na tržištu, ili, pak, trijumfi, svaki paketić proizveden u tom hramu bio je postojan poput ljubavi Lole i Miše. Jer, tu nema varanja – ni u proizvodnji dobre hrane, ni u proizvodnji vječne ljubavi. U oba slučaja, začini su najvažniji.

Počeli su bukvalno njih dvoje s nekoliko avana i dobrom voljom. Da bi dogurali do trideset zaposlenih. Ovaj pogon za pakiranje začina kompletirali su kad im je projekt prošao na natječaju pretpristupnog programa IPARD. Popratno financiranje osigurali su preko banke i namjenske kreditne linije za IPARD projekte, uz osiguranih pedeset posto investicije u obliku bespovratnih sredstava.

“Žestoko, majstore!” pljesne kum Mišu po ramenu, preuzimajući dupke pun tanjur mesa.

“Samo klopaj.”

Dvorište njihove kuće odjekivalo je razdraganom bukom. Majstor od roštilja, brisao je znoj s čela i zadovoljno se cerekao.

Upoznali su se kad je Miši bilo dvadeset a Loli osamnaest godina. On je htio impresionirati tadašnju curu s kojom se vodao, veliku obožavateljicu Indije, i napraviti joj tandoori piletinu. Ponestalo mu je ljute mljevene paprike. Inače, kad smo već kod aleve čarobnice, Miši baš nikad, ni kad je bio mali dječak, nije kruh s mašću i alevom paprikom pao na namazani dio. Elem, Mišo je otišao na pijacu, žurio se i naletio na prvu tezgu s prahom jarkocrvene boje. Cura s pletenicama boje meda i u kariranoj košulji, vezala je malene vrećice i ukrašavala ih plavim mašnama.

“Jel pravo ljuta?” zapitao je, gledajući prodavačicu u oči.

“Vulkan”, rekla je ozbiljno.

“A ima li i tucane cigle unutra?” pokušao je biti duhovit.

Sad je ona njemu vratila pogled.

“Prije bih si prste odsjekla nego da se tako sramotim”, odgovorila je.

Mišo je osjetio da mora isti čas sjesti ili će se srušiti.

“Jel vam dobro?”

Valjda je problijedio kao kreč, samo je klecnuo i sjeo na sanduk. Istinska ljubav je raspalila Mišu gore od onog Lolinog vulkana.

“Ma, dobro je… Nikad bolje.”

Mamina krv

Sjedili su u prvom redu. Okolo, na stolicama, sve se komešaju lovaroši u dijamantima i svili. Njih dvoje u svojoj najboljoj odjeći, onoj kakvu su godinama oblačili kad idu u svatove ili na krštenja. Grgin sako već se dobrano sjajio na laktovima. Mirna je nokte grčevito zakopala u suprugov dlan (“Grebeš me…”, šapnuo je Grga, poljubivši je u krajičak uha) i, zaslijepljena od moćnih reflektora, pokušavala zauvijek zapamtiti svaku ljepoticu koja je koračala dugom pistom. Svaki detalj na cipelama, svaki pregib na suknjama, svaku otmjenost i ludost ruža na usnama… Jer sve je to bilo njihove Neve djelo. A kad su se vitke krasotice postrojile u špalir a na pistu izašla Neva Nevičica i šarmantno domahnula publici, londonski Fashion Week je pogodila munja obožavanja. Aplauzi su pljuštali kao pjena s neba, a Mirna je osjetila da bi se mogla onesvijestiti te još dublje zakopala nokte u spreman Grgin dlan. Te je noći njihova bljedolika Neva očiju većih od Big Bena, osvojila London. Mama i tata znali su tajnu: svijet je odavno osvojila, još otkako se rodila.

Krojačica po zanatu, Mirna je više od deset godina kod kuće. Neva je baš četvrti osnovne upisala, kad su razni marifetluci progutali i ispljunili Mirninu tvornicu trikotaže. Mirna se našla u prvom valu najurenih radnica, a vrijedna i sposobna da ti pamet stane. Nema te mašine koja bi brža od Mirninih čarobnih prstiju bila. Ali nije svijet propao. Stisnuli su zube. Grga je radio kao monter u gradskom vodovodu, a Mirna je kod kuće šila. Mala je dosta dugo djelovala neizainteresiranom za majčino umijeće, nije znala ni dugme sašiti, a onda jednoga dana približila se Mirni i rekla: “Mogu malo probat to za mašinom?”

I bogme probala je. Kao da je iz kukuljice iznenada izlepetao leptir, danima je krojila, rezala, šila, crtala… Od ostataka tkanine stvarala je najnestvarnije moguće haljine. Pa se upisala na razne dizajnerske radionice (kad bi pokazala svoje radove, a mila i šarmantna kakva je već bila, redovno bi dobijala besplatne radionice), naosvajala se nagrada na kojekakvim modnim inkubatorima. Soba Nevina postala je pretijesna za lutke (Grga ih je pronalazio na odbačenim skladištima izgubljenih tvornica) i krojački pribor. Cijele noći bi provodila u kuhinji, seleći se tamo kad mama i tata napokon legnu.

Naposljetku su znali da je Neva Nevičica, nakon mature u tekstilnoj školi, na životnoj prekretnici. Ne riješe li problem, uzet će djetetu budućnost. Mirna je prva donijela odluku, Grga se malo nećkao ali i on je ubrzo pristao. Uzeli su kredit za malo poduzetništvo, odškrinuvši tako vrata Nevinoj samostalnosti. Iznajmili su joj prostor a mala kao da je raketni pogon dobila. Revije su samo pljuštale, isprva su se pojavljivali tekstovi po novinama negdje na dnu stranice a onda sve veći i veći… I tada je došao poziv za London. Neva je plakala od sreće dva dana i dvije noći. Mirna i Grga samo su sjedili šutke i drhtali od strepnje.

Gledali su je, opkoljenu gomilom reportera i kamera. Stajali su zbunjeni, premještajući se s noge na nogu. Nisu znali bi li se maknuli ili da tu stoje ako treba i mjesecima, dok se dvorana ne isprazni a oni zagrle svoje čedo jedino. A onda je Neva Nevičica, suverenija od britanske Kraljice, razgrnula novinare i pokazala im gdje da okrenu svoje objektive:
“Ono tamo je sve moje blago.”

Noćas me duša boli

Biba se popela na stol.

“To, Bibaaaa!” kliktale su cure.

Bend je opkolio Bibu. Šef s harmonikom, okićen novčanicama, šeretski je namignuo, dajući znak niskom tipu s oguljenim kontrabasom, debelom violinisti i mladom tamburašu s naušnicom.

Šta će mi život
bez tebe dragi
kad drugu ljubav
ne želim da imam

Klečala je Biba Zlatar između čaša, butelja, tanjura i pladnjeva s roštiljskim divotama. Podigla je ruke, pjevala iz sve snage svoga vrištećeg srca, Dunav je nosio njenu pjesmu daleko, daleko…

Noćas mi srce pati
noćas me duša boli
teško je kad se voli
kad ostaneš sam

Sišla je sa stola i bacila se u spremne zagrljaje Vere, Anite, Dunje i Željke. Njen pouzdani babinjak za obloge na duši.

“Cure, ko je za palačinke?” javila sa Željka. “Ovdje su naprosto božanstvene!”

Željka je smislila i pomno isplanirala ovu večer. Biba isprva nije htjela ni čuti. Previše joj se gorčine nakupilo u grlu a da bi išla tek tako tulumarit. Frendice su je nagovarale, tvrdile da će joj dobro činiti da se malo razbije. Naposljetku je ipak pristala. Shvatila je to kao neku noć čišćenja pred sutrašnji prvi dan škole. Dan s kojim će se sama uhvatiti u klinč.

Jer, Šime je definitivno otperjao.

Njihov je razvod vjerojatno bio najbrže riješen predmet toga tipa u povijesti. On je sve potrebne papire poslao poštom. I onaj prvi trag izdaje nije joj rekao u lice, nego bljutavim sms-om. Bio je na nekom putu u Puli. Da bi odjednom javio kako se nema namjeru ni vraćati, da se u tom gradu naprasno zaljubio i da je život takav.

Kako se bližio prvi dan škole, ona mu je pokušavala signalizirati da moraju hitno riješiti pitanje knjiga za Loredanu i Karla, njihove blizance koji su kretali u peti osnovne. Gad je uzvratio da još nisu “pravno riješili pitanje alimentacije” i da se još ne može reći “u čiju nadležnost spada obrazovanje djece…” Nije mogla vjerovati u to što je čula. Ali, nije imala vremena za natezanje. Uzela je gotovinski kredit u iznosu od 10.000 kuna (uz fiksnu kamatnu stopu, banka je nudila i osiguranje od nemogućnosti vraćanja kredita) na dvije godine otplate. Osim knjiga, trebat će klincima obnoviti i garderobu. A onaj bijednik od njihova oca samo neka oklijeva. Biba se nije bojala budućnosti.

Kad su pande zaplakale…

“Stigli smo, gospođo…”

Osjetila je dodir ruke i skočila kao oparena. Udarila je glavom u prednje sjedalo.

“Jel vam dobro?” zabrinuto ju je pogledao mladi taksist.

“Da, da, sve je u redu”, uzvratila je Larisa, spuštajući mu novac na dlan.

Pomogao joj je ponijeti kofere do lifta. Cijela zgrada bila je u mraku.

“Samo se vi dobro ispavajte”, rekao je, odlazeći.

Trebat će joj san, vraški će joj trebati.

Larisa Filković vraćala se s dvotjedne turneje po Kini. Jedva da je išta stigla vidjeti od otisaka prošlosti i zahuktalih bljeskova današnjice te uzbudljive zemlje. Sudjelovala je u izabranoj delegaciji Hrvatske udruge banaka koja je s kineskim bankarima razmatrala moguća buduća kineska ulaganja na hrvatskom i istočnoeuropskom tržištu. Po prirodi precizna i koncentrirana kad je posao u pitanju, susret s kineskim kolegama bio je za Larisu pravo otkriće. Osjećala se kao na nekom dodatnom doktoratu iz monaške, gotovo fanatične predanosti radu. Svijet financijskih transakcija upravo je tražio takvu vrstu strpljive privrženosti i Larisa se osjećala kao da je na lotu izvukla barnumski dobitak.

Izašla je na pogrešnom katu.

“Prokleti jet lag…”, protisnula je i vratila se u lift.

Slavomir je sjedio u mraku. Zagrlio ju je čvrsto, bez daha je ostala.

“Gdje je moja Kineskinja”, poljubio ju je u vrat. “Ili da te zovem gospođa riža?”

“Lupežu, poželila sam te.”

Držali su se za ruke a svjetovi su sjedali na svoje mjesto.

“Mamice…”

Nisu ni čuli kad je Vjeran ušao u sobu.

“Mili, pa ti ne spavaš”, uzela ga je u naručje.

“Sanjao sam da si došla.”

“Nisi sanjao, ljubavi”, ponijela ga je u njegovu sobu. “Čekaj, da vidiš nešto…”

Iz posebne platnene vreće iskobeljala je golemog pandu.

“Jeeeee!” bacio se Vjeran medvjedu oko vrata.

“A sad lijepo na spavanje, ponoć je prošla”, rekla je i podijelila poljupce sinu.

Poslala je i nekoliko letećih pusa Slavomiru koji ih je zadivljeno promatrao.

“Pričicu…”, zatražio je Vjeran.

Nije htio tek tako natrag u snove.

Sjela je na krevet i sklonila mu pramenove s čela.

“U stara vremena u Kini je živjela malena djevojčica. Lakša od čaja, hrabrija od zmaja. Zvala se Chao-xing, što znači Jutarnja zvijezda. Njeni najvjerniji prijatelji bili su pande. Igrali su se po čitave dane. Pande su tada imale čisto bijelo krzno. Jednoga dana, došli su lovci i htjeli su ubiti sirote pande. Chao-xing je hrabro istrčala pred njih i svojim tijelom zadržala strijele. Umrla je u naručju tužnih životinjica. Sve pande iz Kine tada su se okupile na posljednjem ispraćaju male Chao-xing. U znak tuge umočili su svoje šape u pepeo. Brisali su gorke suze šapama i tako su im na krznu ostajali crni tragovi. Otad su pande crno-bijele boje. A uspomena na djevojčicu Chao-xing nikada nije izblijedila…”

Panda u kutu kao da se pomaknuo, a Larisa bi se mogla zakleti da je i šmrcnuo.

Veliki zid

Znali su da ih čeka čudo neviđeno, ali sva njihova maštanja pala su u vodu pred onim što su vidjeli. Veliki kineski zid prostirao se nebu pod oblake. Naslage izmaglice i isparenja teške, kisele vlage, zastirali su daleke kule. Kao da se spremaju za arku sudnjega dana, sa svih strana slijevale su se zmijolike kolone ljudi, turista i Kineza, željnih da dotaknu drevno kamenje.

“Pih, čula sam da se ipak ne vidi s Mjeseca”, važno je u podnožju primijetila neka davežica koja im je od prvog dana peglala živce. Cijeloj grupi. Mahom sastavljenoj od strastvenih zaljubljenika u putovanja. Ova se doimala kao da mrzi putovati.

“A da skoknete provjerit?” odbrusio je Miroslav.

Iskreno se nadao da će se ta pametnjakovićka negdje usput otkotrljati sa Zida.

“Ne moraš odmah komentirati”, poluglasno mu je prigovorila Zdenka, otvorivši novu bocu vode.

Znoj ne da je curio nego liptao. Bilo je 43 stupnja prokletih celzijusa. Ali Zid je nepogrešivo mamio svojom monumentalnom tajnom. Petkovići su se predali tom zovu svakim atomom svojih ushićenih bića.

Uspon je ponegdje zauzimao gotovo vertikalne vizure. Miroslav se osjećao kao da je među pripadnicima hrama Shaolina. Svaka prevaljena dionica osmjehnula bi mu se u svijesti kao blagoslov volje. Polio se vodom po glavi.

“Štedi vodu”, nacerila se Zdenka.

Naslonila se na kamenu gromadu i hvatala dah. Kadrirao je njeno lice orošeno graškama znoja i pritisnuo dugme na foto-aparatu. U pozadini, iza žene njegova života, teturali su neki Amerikanci. Imali su potrebu razviti zastavu i mahati njome iznad glava. Zastava se odmah objesila od vlage. Ili od stida što se pravi važna, tu na tom metafizičkom mjestu ljudske vječnosti.

“Ja ipak neću dalje”, odustala je Zdenka kod devete kule. “Čekam te tu.”

Sjela je na kamenu stepenicu i masirala listove. Miroslav joj je dao poljubac pa nastavio uspon. Njih je petero ostalo, najtvrdoglavijih.

Na dvanaestoj su postaji znali da je to kraj njihovog iskušenja. Sve dalje bilo bi izazivanje loše karme.

Neka navala sreće i ponosa prostruji niz Miroslavova prsa. Pogledao je lica ostalih. Na svima se ljeskala nirvana. Čak i loknasta šopingholičarka koja bi dušu prodala za novi metar kakvog trgovačkog hrama, čak i ona je ovdje zračila nekom posebnom aurom.

Započeli su spuštanje natrag. Kod jedanaeste kule postojao je štand s majicama, zmajevima na sklapanje, vodom i plastičnim replikama Zida. Stari u potkošulji i olinjalim vrećastim hlačama marljivo je vadio vodu iz hladnjaka, i sa smiješkom pokazivao zmajeve paketiće.

Miroslav uzme par boca vode, a zatim mu pažnju privukoše majice sa otisnutim siluetama Zida na prednjoj strani.

Stari mu je pronašao veličinu majice koja će odgovarati Zdenki. Miroslav izabere i jednu za sebe. Pokupi još nekoliko magneta za hladnjak. I potegne karticu. Stari dotakne karticu prstom, slegne ramenima i odmahne glavom.

Imao je Miroslav keša, ali odjednom ga obuzme neobjašnjivi bijes, valjda je očekivao da gore u nebesima, kao nagrada za stoičko neodustajanje u pentranju, vlada nesmetani kartični promet.

Nagnuo se nad tezgu i sasuo bujicu otrovnih riječi na egleskom. Stari se smiješio, nije razumio ni riječi.

A onda stid oblije Miroslava, hladniji od znoja. Ugrizao se za usnu kad se sjetio pokore koju ovaj ubogi čovjek mora svako jutro podnositi, idući gore na posao, tegleći svoju robu poput utega sudbine. Izvadio je novčanice juana, pružio ih starom i promrmljao: “Oprostite.”

Kao da ga je savršeno razumio, stari se u tom trenutku sagnuo do košare ispod tezge, izvukao vrećicu čaja i spustio je Miroslavu na dlan.

Kasnije, u stvarnom svijetu, Miroslav je sjedio u klimatiziranom autobusu, gladio mokru kosu svoje Zdenke i svejednako mrmljao: “Oprostite…”

Slomljeno srce

“Kori, srećo, dođi da nešto pojedeš.”

“Nisam gladna.”

“Ali, ljubavi, cijeli dan ništa nisi jela!” uzrujavala se Matilda. “Da začas zamijesim pizzu, ha? Onako s kozjim sirom i maslinama, kako najviše voliš…”

“Mrzim masline.”

Korina je sjedila na prozorskoj dasci, grlila sivkastog vodenkonja kojemu je nedostajalo jedno oko, i odsutno crtala krugove po zraku.

“Otkad to…?”

Matilda nije dobila odgovora zašto njena kći sad odjednom ne voli masline. Povukla se iz njene sobe, s još gomilom neizgovorenih pitanja.

Danko je stišao ton na teveu i upitno podigao glavu.

“Ništa. Još mi je čudnija. Ja više ne znam šta ćemo…”

Kad se Korina vratila s mora, skoro da nije koračala po tlu. Matilda bi se mogla zakleti da je mala lebdjela, blješteći nekim posebnim sjajem. I Matildina sestra Blanka (koja se zimus udala za Bračanina, pa je pozvala nećaku u čast završetka osmog razreda da ljetuje kod nje) potvrdila joj je da se Korina preporodila tamo. Mic po mic, mama i tata izvukoše od Kori da je upoznala talijanskog dječaka Galliana, godinu dana starijeg od nje. Ljetovao je s obitelji u obližnjem hotelu.

Oh, kako je samo ushićeno i važno prepričavala njihov odlazak na kolu i kolače.

“Baš sam bila ponosna kad sam izvadila karticu i rekla da ću ja platiti”, caklila je njihova mila dok im je, prvog dana po povratku, priznala da joj srce tuče glasnije nego ikad.

Matilda i Danko značajno su se smješkali. Bio je pravi potez što su joj otvorili Prepaid Refresh karticu kojom je mogla raspolagati svojim džeparcem.

Dane je provodila, sva ustreptala, uz laptop i fejzbučila s Gallianom. No, prije tri dana, Korinino raspoloženje odjednom se drastično promijenilo. Pokunjila se, povukla se u sebe, hranu jedva da bi probrljala.

“Idem ja vidjet šta joj je”, reče Danko.

Ušao je u sobu, a Korina je ležala lica zagnjurena u jastuk.

“Kori, dušo, hoćeš reći tati šta te muči.”

“Ništa”, čulo se prigušeno jastukom.

Sjeo je na krevet i spustio dlan na njeno rame.

“Šta god bilo, moraš to pustiti van.”

Uspravila se, naslonila na zid i zagledala se u oca. Oči su joj bile crvene od plača.

“Galliano… Ne javlja se više…”

“Pa…”, počeo je nešto Danko a onda zašutio.

“Obrisao je sve moje fotke s profila.”

“Ih, momci, ne smiješ njih ozbiljno shvaćat… Dođu i prođu.”

“Galliano je ljubav mog života”, rekla je ozbiljno kao da joj nije četrnaest godina nego četrnaest stoljeća.

“Jel baš tako?”

“Aha…”, šmrcnula je a novi potoci suza krenuše dalje.

“Onda čuvaj to, ne muči srce i pusti neka slobodno diše.”

Zamislila se, kao da važe njegove riječi.

“Znaš šta, ipak bih mogla nešto klopnuti.”

Zagrlila je oca i odoše zajedno u kuhinju. Tamo je stajala Matilda a kad ih je ugledala, blaženo se nasmijala.

Pekinška patka

Monika se ugodno promeškoljila u fotelji presvučenoj zlatnim brokatom. Ispod oka pratila je skeptično stisnute usne svoga muža. Sučelice ovalnog stola, kuhar je spretnim rezovima ogromnog noža orkestrirao po pregibima zamamne patke. Dva su mu konobara asistirala, slažući komade pačjeg mesa na listove tijesta, dodavajući umak, zatim rezance luka i krastavaca. Uz elegantan naklon glave servirali su “palačinkice” na tanjure. Jedan je momak ostao s vanjske strane vrata, diskretno dajući do znanja da nitko od nepozvanih ne može ući. Posebna odaja bila je rezervirana za one koji su naručili legendarnu pekinšku patku. Monika je taj specijalitet već kušala u prilagođenim varijacijama po restoranima u svijetu, ali još nikad na ovaj uzvišeni iskonski način. Nepca su joj treperila od užitka. Boro je bezvoljno žvakao kao da jede neku instant podgrijanu hranu.

“Zar nije božanstvena?” ushićeno ga je bodrila Monika.

“Neviđeno”, tvrdo se javio.

Otrpio je poziranje pred objektivom suputnice koja se nagnula preko stola u želji da ih ovjekovječi, a onda je izašao van popušiti cigaretu.

U drugom tjednu njihove kineske ture jedva se nekako primirio. Prvih sedam dana bio je baš nemoguć. Psovao je Aziju i vremensku razliku, dizao se u gluho doba noći, preturao po sobnom baru, grozničavo otvarajući vrećice s čokoladicama i krekerima. Čim su stigli, u jednom šangajskom hotelu s pogledom na rijeku Huangpu, posvađao se sa službenikom na recepciji. Recepcionar nije baš dobro baratao engleskim, Boro ga je nešto krivo razumio oko kursa juan-euro i izgubio je živce. Stao se derati da ga je cijeli mramorni hol čuo.

“Meni će on pametovat…!” gnjevno je grabio kovčege i zabrzao prema liftu. “Pa ja imam sve kursne liste u malom prstu!”

Bankar Borinog kova nije trpio da mu se “kojekakvi amateri” miješaju u posao.

Europocentričan u svakom pogledu, dosta zabezeknuto ju je pogledao kad je predložila da tridesetu godišnjicu braka proslave putovanjem u Kinu. Monika je usrdno vjerovala da će se on na nekoj od dionica puta otkraviti i prepustiti se zagrljaju drevne zemlje. Slabo je to išlo.

“Kakva glupost, krumpir u šećeru!” prezrivo je zavrtio zdjelu što dalje od sebe. “Šta još neće izmislit.”

“Nisi uopće otvoren za nova iskustva”, nasmijala se.

“Zna se za čega je krumpir stvoren.”

Odgurnuo je fotelju.

“Idem ja polako dolje, da platim.”

“Sad ćemo i mi, samo da se još jednom fotkamo uz ovu ljepotu”, zacvrkutala je i zagrlila se s bračnim parom na medenom mjesecu.

Kad su se ostali spustili u predvorje, on je baš spremao kreditnu karticu u novčanik.

Nasmiješeni šef sale, u crvenom svilenom haljetku s izvezenim zmajem na leđima, na oba otvorena dlana držao je primjerak Borinog slipa.

Ta gesta ispruženih dlanova povjerenja kao da je kibernirala Monikinog muža. Stajao je ukopan i nije mogao prozboriti ni riječi.

“Dragi, jesi zaspao?” mahnula mu je pred očima, nježno ga uštinula za obraz i pošla prema parkiranom autobusu.

Boro se napokon pomaknuo. Spremio je slip u novčanik. Izašao je iz restorana, pružio ruku Moniki i poželio da ovo putovanje nikada ne završi.

Oročene školjke

“Zatvaramo bankicu…”

Odnekud je Saša iskopala pravi poslovni izraz u svojim različak okicama. Počešala je lijevi dlan i zijevnula. Velika crvena plastična kutija bila je dupkom puna raznobojnih školjaka. Saša zatvori poklopac i spusti kutiju na pod.

“Gospođo Sašenjka, koliko ste novaca danas primili u vašu banku?” ozbiljno se oglasila Javorka, namještajući joj jastuk.

“Šezdesetšesto”, gurnula je Saša prst u usta, kao da time parafira dnevne transakcije.

“Mmmmm, pa to je super! Ja bih onda uzela kredit, ako može…?”

“Dođite sutra”, odgovorila je mala bankarica i još se dosjetila: “Ili možete vani na baknomat.”

“Ma, ti si moj baknomat! Pojest ću te!” zgrabila ju je Javorka i počela grickati one slatke male prsteke.

“Nemooooj, mamiliiii!” podvriskivala je Saša i zbrisala na balkon.

Javorka je ulovi i donese natrag u krevet. Mala je spavala u dnevnom boravku apartmana.

“Sad na spavanje. Svi bankari već odavno spavaju.”

“Ne spavaju. Ti si budna!”

“Pssst. Sad ću i ja”, reče Javorka i ugasi svjetlo.

Ostavila je samo upaljen lampion na balkonu. Naslonila se na kauč. Nije joj se išlo u praznu spavaću sobu. Luka je ostao dolje na rivi. Da popije još koju s društvom. Neka tekma je išla.

Sve mazeći Sašenjku po obrazu, Javorka tiho zapjeva:

Ostaviću svitlo da mi vidiš doć
Možda nećeš tit, možda nećeš moć
Tamo iza vrata di je postelja
Ljubiću te kako Bog zapovida

Možda će mu večeras reći. Ako ga dočeka budna. Uglavnom su dane provodile same na plaži. On bi stalno negdje nestajao. Saša se neumorno igrala banke, skupljajući školjke i praveći male trezore od hrpica mokrog pijeska. Javorka je godinu dana odgađala priznanje (njemu i samoj sebi) da ovako više ne ide. I uvijek bi joj ponestajalo hrabrosti. Jednom joj je to i rekao u lice: “Ajde, ako se usudiš, sretan put…”

Zalupao je na vrata apartmana. Pošla je u mraku i otvorila.

“Šta je ovo?! Nismo šišmiši!” proderao se i upalio svjetlo.

“Ne deri se, probudit ćeš dijete.”

Zapeo je za kutiju sa školjkama.

“Koji je ovo…?!” raspalio je nogom još jednom, sada namjerno. “Jel ovo štala ili hotel?!”

Školjke su se rasule po tepihu. Štropot je probudio Sašu.

“Tatice, bankica je zatvorena.”

“Sad je otvorena!” nacerio se zlurado, još jednom šutnuo školjke i otišao u krevet.

“Šali se tatica”, uzela je Javorka malu u naručje i spustila se s njom na pod. “Znaš, to je nova igrica, sad nas dvije opet moramo sagraditi banku…”

“Super!” pljesnula je Sašenjka.

Javorka uzme pregršt školjaka, istrese ih u kutiju, i definitivno odluči: sutra će mu reći da je kraj.

Barke Faren

Bartul se spustio u čamac točno u pet.

Tanka koprena magle lijeno se vukla oko drvenih bokova plovila. Iza stražnje klupice spustio je košaru s bademima, smokvama i travaricom. Na pramcu je učvrstio drvenu tablu s nevješto nacrtanom lađom punom ljudi koji razdragano mašu. Nad crtežom se kočoperio natpis BARKE FAREN.

Uvijek bi sačekao pola sata a onda palio motor. Možda netko i naleti u ovo gluvo doba. Za povratak se mogao nadati da će povesti par putnika, ali mršavo, jako mršavo… Glavninu su vozili veliki prijevoznici. Šućurovi su čamac ionako kupili da im se nađe kao potpora kad je Bartul prije dvije godine otišao u penziju. Fila je inicirala da uzmu nenamjenski kredit u banci, na osnovu njegove mirovine.

“Nemoj se brigat, ako furešti oćedu doć, oćedu. Ako ne, neć’mo se ub’t”, rezonirao je Bartul svako jutro kad bi iz kuće polazio na Skradinski buk. Ondje su Šućurovi držali malu tezgu s domaćim proizvodima.

Pogledao je na sat. Minuta do pola šest.

“Oć’mo mi, a…”, glasno je rekao samome sebi.

I baš da će isploviti, kad začuje dozivanje.

“Helloooo!”

Dvije cure, bosonoge i s nešto malo krpica na sebi, mahale su mu da pričeka.

“Buggg? Sgradinnn?” zazvoni pitanje iz visoke plavokose djevojke, ogrnute širokom, nemarno vezanom bluzom.

“Waterfall?” rukama je nešto pokazivala druga, niža, tamnoputa, u majici do pupka i prevrućim hlačicama.

“E…”, procijedio je Bartul i pomogao prvoj da se spusti u čamac.

Imala je kožu mekšu od snova.

Ona u hlačicama malo se zateturala dok je ulazila.

“Travarika… Too much”, zasmijuljila se plava i pomogla prijateljici da sjedne na klupu.

“E… oće to”, odgovori Bartul i pokrene čamac.

Cure su nedvojbeno stigle ravno iz noćnog provoda. Obje su više drijemale nego što su poklanjale pažnju smaragdnoj vodi Krke i bujnoj vegetaciji po okolnim klisurama. Bartul u životu nije vidio ljepših stvorenja. Ako postoje sirene, onda su dvije upravo uklizale u njegovu barku. Dobro, bila je i njegova Fila pristala žena, nije da nije, ali ovo je nešto od čega su Bartulu skoro suze udarile na oči.

Pristali su uz molić Nacionalnog parka. Cure su se razbudile. Plava je izvadila karticu iz novčanika. Sunce je bljesnulo na njenoj zlatnoj boji.

“Skužajte…”, odmahnuo je dlanom Bartul te palcem i kažiprstom učinio pokret kao da broji pare. “Samo šoldi…”

Plava je slegnula ramenima i pružila mu svežanj novčanica.

“Kasnije… Tamo gori, dok vas odveden u raj!”

Uprtio je svoju košaru i poveo ih do ulaznih kućica. Sačekao je dok plate ulaznice.

“Ajmo ća”, poveo ih je prema vodopadu.

Prva ga je primijetila crnka. Ukopala se na mjestu a onda pala na koljena. Plavuša je prvo vrisnula a zatim i sam pokleknula. Nisu bile spremne za takav udar ljepote.

“Oh, my God!” kliknula je crna i uključila kameru.

Klečale su tako kao da su pred samim licem Boga.

Bartul je znao da im neće ni pare uzeti za vožnju. Ne mora Fila ni znat.

Kako je Dona stala na ježinca

“Donice, gle ovo!”

Dona Malerić jedva da je dospjela podići glavu zastrtu golemim bijelim slamnatim šeširom, kad je potopi vodeni slap.

“Štablubbb?!” uspljuvala se jadna i poskočila na vrelom pijesku, kao da je upravo brana na Nijagari popustila.

“Hi, hi, Donica-ribica!” grgoljila je i skakutala Senka oko nje, mlatarajući žutom, upravo ispražnjenom kanticom.

“Z-zlato, znaššš, to nije bilo baš smiješno… Teta Dona je malo zadrijemala i uplašila se…”, zaprtljala je, cijedeći šešir koji se objesio kao pokisla kokoš.

“Daj sad pusti Donu na miru”, javio se Tomislav dosta neuvjerljivo, vrludajući duž svog tableta. “Igraj se malo sama…”

“Donice, dođiiii!” nije se dala obeshrabriti Senka i povukla Donu u plićak.

Naravno da je stala na prokletog ježinca. Pustila je vrisak nad vriskovima. Cijela plaža je imala šta čuti.

“Na ježinca, daaaa, Donica je stala na ježinca…!” uzbuđeno je mljela Senka kao razglasna stanica.

Istina, Tomislav je Donu nosio u naručju sve do mjesnog Doma zdravlja, ali to ni za trunkicu nije ublažilo njene muke ježeve.

Sjedeći u ambulanti, čekajući da se dežurna liječnica napokon udostoji pozvati je i počupati joj te milijune bodlja iz pete, Dona Malerić se malodušno zapitala je li ovo zaista ljetna romansa o kojoj je sanjala.

S Tomislavom Zalarom upoznala se prije pola godine, na nekom koktelu. Rastavljen, zgodan kao grijeh. Bila je to ljubav na prvi pogled. Znala je da ima trogodišnju kćerkicu, nekoliko puta im se Dona pridružila (vikendima kada bi Tomislav dovodio malu k sebi) na izletima ili odlascima u kino na kakav crtić. Senka je obožavala Donu. Ne može se ni reći da je mala bila nesimpatična Doni, ali nekako je ipak voljela Tomislava samo za sebe. Kako su se bližili dani godišnjeg odmora, osjećala se sve luđe. Dva tjedna u jednom od najromantičnijih resorta na Jadranu. Samo njih dvoje. Dona je već mogla zamisliti sve one zvijezde koje će ona i njen dragi promatrati iz postelje a šampanjac pored uzglavlja natječe se s morem i šapuće im uspavanku…

“Iznenađenjeee!” zborno su dovikivali ispred zgrade, kad su došli po nju.

Tata i kćerkica. Senkina je majka neplanski morala odustati od godišnjeg, neki izvanredni poslovi, pa je velikodušno prepustila Tomislavu da izaranžira cjelokupni turnus djetetova ljetovanja.

Iskreno, Doni se gadno štucalo dok se vezala na sjedalu pored Tomislava a Senka joj je već marljivo plela školjkice u svježe ošišanu frizuru.

Nadala se da će na moru ipak ukrasti dosta tih trenutaka i da će Tomislav biti samo njen.

“Joj, gico mala, moraš paziti… Dona je novu haljinu obukla, znaš…”, kao fol je docirao tata Tomislav.

Mala je trljala salvetom po ogromnoj čokoladnoj mrlji koja se širila Doninom nježnoružičastom haljinom. Senka je obavezno htjela pomoći u operaciji čišćenja i slijedila Donu u uzaludnom procesu odstranjivanja mrlje. Prije predjela Senka je poželjela sladoled od kojega je većina završila na Doninom krilu. Dona je zašla u predjele na rubu suza.

“Eh, dok stigne predjelo, idem ja skoknuti do bankomata”, objavi Tomislav. “Da ne bi ovi gnjavili oko kartica, neka meni keša…”

Restoran je bio fenomenalan. U normalnim okolnostima Dona bi se trebala osjećati kao u raju. Ali ovo su bile izvanredne okolnosti.

“Vi se lijepo zabavite, brzo ću ja.”

“Znaš pin?” blebnula je Dona, tek toliko da nešto kaže.

“Zezaš ti mene?” nasmijao se Tomislav i otišao.

Doni su predstojale minute duge kao vječnost.

“Donice, uzmi meeee!” poskočila je mala i stvorila se u njezinom naručju.

Smjestila se udobno, malo prčkala po tanjurima i čašama, a zatim se sve više privijala uz Donu i naposljetku zaspala.

Dona se ukočila. Bojala se da ne probudi malu. Ovako je barem mirna. Zatim je Dona osjetila kako joj se opušta i zadnji mišić u tijelu. Iz Senke je prostrujalo nešto moćnije od mora, a Donini dlanovi kao da su blagoslovljeni. Mala se promeškoljila a Dona je postala svjesna da jedno malo srce ulazi u veliko i tamo zauvijek ostaje zaključano. Odjednom je bila spremna zagaziti i u koloniju ježinaca.

IBAN(ČENJE)

Jozefina Milić bila je alergična na ljetne festivale. Ako ćemo pravo, baš ih je mrzila.

“Šta se tu imaš producirat napolju? Jesi cirkusirao preko godine, koga sad briga da te gleda pod vedrim nebom?” imala je tradicionalno spremnu litaniju početkom lipnja. “Ljeto je, brale moj, za kupanje i da pustiš mozak na pašu…”

Da ne bude zabune, nisu tu u pitanju specifični gledateljski afiniteti građanke Jozefine. O ukusima se ne raspravlja. Nego, stvar je daleko prozaičnija. Kao šefici računovodstva nacionalnog teatra, ujedno glavnog producenta i organizatora fešte zvane LJUTKO (Ljeto u teatru, kazalištu i okolišu), nije joj baš bilo potaman da nakon oficijelne sezone najmanje mjesec dana kuluči u zatrpanoj kancelariji u potkrovlju.

“A šta je sparno danas, sve mi se manta pred očima”, puhala je dok je u mali frižider gurala vrećice s paradajzima, salatom, breskvama i ostalim pijačnim plodovima.

Zatim je raskopčala par dugmića na bluzi i opasno se približila golemom stajaćem ventilatoru.

“Uuuuuuh, dobro da nisam moždani dobila…”

“Nismo te sreće”, nije izdržala Klara Buljan, cura koja je zapravo vodila sve konce računovodstva.

“Mala, vidiš one škare? Ako ti je jezik predug…”, svalila se Jozefina u svoju fotelju od skaja.

Što je izazvalo nepodnošljivo škripanje.

“Tlak mi je pao. Biće da mi fali šećera.”

“Imam ja čokolade”, ponudila je Klara.

“Mljacccc”, smjesta se odobrovoljila korpulentna mrziteljica ambijentalnog teatra i jednim potezom odlomila pola rastopljene table s lješnjacima.

Milićeva je desetljećima neprikosnoveno vladala kazališnim računovodstvom, a da o promjenama na nebu financijskih transakcija nije pojma imala. Uvijek je bilo mladih kolegica koje su predano obavljale svoj posao. Na mladima svijet ostaje – to je bila omiljena Jozefinina deviza. Ali da bi kome od mladih ustupila mjesto u svojoj fotelji, nije joj padalo na pamet.

Posegnula je za snopom uplatnica.

“Koji je ovo đavo?!” uskliknula je preneraženo.

“O čemu vi?” nagnula se Klara preko svog ekrana.

“Neki iban mi traže! Tu u kućicama ovim, ja ću pozvizdit!”

“Ah, to vam je International Bank Account Number… Obavezan podatak označavanja transakcijskog računa plaćanja na nalozima platnog prometa i to za nacionalni, prekogranični te djelomično i međunarodni platni promet”, suvereno je izdeklamirala Klara. “Nakon ulaska u Europsku uniju obavezni smo poštivati i te odredbe.”

“I di ću ja to sad naći? Oni se ibanče na moj račun, jel tako, a ja neka svisnem tu.”

“Imate na webu banke, ukucate žiro primatelja i izbacit će vam njegov IBAN.”

“Ajde ti, ti ćeš to brže”, lukavo se nacerila šefica.

“Ili možete nazvati klijenta”, nevino se nasmiješila Klara, znala je koliko stara voli telefonirati. “Pa neka vam izdiktira broj…”

Jozefina je zadovoljno kimnula glavom, ukucala nekoliko brojeva na telefonu i sačekala vezu.

“Alo, Željko! Aloooo… Koji je sad jarac?!”

Slušala je neko vrijeme.

“Kakav svjetionik?! Ništa ja ne čujem! Treba mi onaj prokleti iban, da vam šaljemo pare! Iban, ne kišobran! Šta će mi kišobran, sveca ti tvoga blesavog!”

Bijesno je spustila slušalicu.

“Glumci razmaženci…!”, uspjenila se. “I onda će se žalit da honorari kasne.”

Kao na filmu

“… Zato nam je posebna čast što smo i u godini veličanstvene obljetnice mogli sudjelovati u potpori Festivalu koji se odavna zlatnim slovima ubilježio na europske i svjetske karte”, rekla je Ivana Malikić na jednoj od početnih konferencija za medije na 60. Festivalu igranog filma u Puli. Nova regionalna menadžerica za poslovanja s pravnim osobama i javnim institucijama dodala je da će njezina banka, uz redovno sponzorstvo i ove godine tradicionalno dodijeliti 30.000 kuna najboljem filmu.

Nakon presice pošla se osvježiti u festivalski kafić.

Sjedeći u kutu, ispijala je sok od ananasa, bojažljivo promatrajući sav taj svijet koji se naguravao oko šanka i za okolnim stolovima. Prava ajkula u poslu, spretna u službenim komunikacijama, obrazovana, rastura na pet svjetskih jezika, ali privatno povučena, sramežljiva, nesigurna. Čim bi se Ivana izmakla iz formalne poslovne uloge, kao da se pretvarala u neku osobu iz druge galaksije.

Snažan a melodiozan bariton nadjačao je okolnu buku. Ivana je napustila fiksiranje svoga soka i podigla glavu. Tamo kod šanka stajao je on – Berislav Radman, jedan od trenutno najzaposlenijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Visok, preplanuo, s nemarnim rojem istetoviranih zvjezdica na desnoj mišici, smijao se kao da je baš sad ispao iz neke raskošne reklame za novi parfem. Ivana je opet oborila glavu, a nejasno crvenilo zagrijalo joj je obraze. Ispivši sok, progurala se prema izlazu i požurila u stan kojega je iznajmila prije mjesec dana. Kada je preuzela novu dužnost u Puli njenom pozitivnom stresu nije bilo kraja. Prvi put je uopće posjetila ovaj grad, ali o njemu je slušala cijeloga života. Još iz djedovih priča (“Eh, kad bi mi posjedali na kamenje onako bijeli i ispeglani, kao da su jata galebova sletila u Arenu, a glumice samo gledaju…”) a deda je u Puli služio vojni rok u mornarici, stekla je čarobnu sliku pulskih filmskih noći. Uoči ovog jubileja ponovo se napajala feljtonima o zlatnim godinama festivala. Uzbuđeno je listala stranice s glamuroznim kadrovima na terasama starog hotela Rivijera, uzdisala nad ljepotom tadašnjih diva u blještavim večernjim haljinama… Osim toga, Ivana je obožavala filmove, a na svijetu nije bilo ljepšega kina pod zvijezdama. Premještaj u Pulu smatrala je darom s neba. Ali u stanu je i dalje živjela sama.

Za svečani tulum otvaranja odjenula je jednostavnu bijelu lanenu haljinu bez rukava preko koje je zakopčala modri sako. Kosu je svezala u rep. Nije se namjeravala dugo zadržati. Popit će mineralnu, možda nešto prezalogajiti i ide doma. Stajala je po strani, ispod oleandera, promatrajući gomilu novinara okupljenu oko ljepotica iz nove sapunice. Pošla je do stola s tonama hrane. Uzela je tanjur i nagrabila si malo salate od plodova mora. Okrenula se, no u tom trenutku netko ju je gurnuo. Nespretno je pokušala zadržati ravnotežu, posrnula i istovarila tanjur pravo na nečija leđa. Bijesno se okrenuo, a zatim kao da je anđeo nadahnuo to predivno lice, nasmijao se poput nestašnog dječarca.

“Opa, ima nas jako gladnih”, rekao je Berislav Radman.

“Oprostite, nije namjerno…”, zamucala je, oborivši glavu.

Čvršće je stegnula sako, kao da se boji da bi se mogao otkopčati i ogoliti joj ruke.

“Još najbolje da je namjerno!” grohotom je odgovorio.

“Platit ću vam čišćenje…”

“Siguran sam u to”, kliznuo je na onom baritonu, i nježno joj dotaknuo rame. “Ali prvo mi dugujete pivo. Samo ne ovdje… Idemo!”

Ona je pustila da ju povede, a vatromet je eksplodirao po drugi put.

Klasičarka

Treći put je povadila stvari iz kovčega.
Takvo ponašanje uopće nije sličilo na nju. Inače je bila više nego metodična osoba. U Lede Kraus uvijek je sve “pod špagu”, a pakiranje putnih potrepština skoro da joj je urođeno. Još kao posve maloj djevojčici, kad bi se s roditeljima spremala na dvotjedni boravak u banji s ljekovitom vodom, Ledi je pripadala dužnost i čast da posloži kofere. Ni majka joj, a ni otac, nisu patili od pretjerane sistematičnosti. Ledu je to zabavljalo. Cičala je razdragano dok je s majčine pozamašne hrpe odjeće odbacivala suvišno. Što se oca tiče, taj bi najrađe sve ormare ponio. Oboje su stajali prilično zbunjeni dok je Leda važno hodala po stanu, s listom papira, i križala nepotrebne stvari.
A danas joj baš ništa nije polazilo za rukom.
I dnevnu i spavaću sobu zakrčila je torbama, koferima, neseserima… Iz ormara izvlačila raznorazne odjevne kombinacije i isprobavala ih, ispisivala duge liste sitnica neophodnih na putovanju, slagala pozamašne tornjeve stručne literature, pa se opet odlučivala na redukciju, i tako redom. Nije imala srca da se odvoji od Ilijade i Odiseje, a opet, nekako je voljela imati uza se sve one bilježnice pune njenih vlastitih prijevoda sa starogrčkog. O turističkim vodičima da ne govorimo. Kupila ih je tucet.
Život Lede Kraus napokon će dobiti svoju definitivnu krunu. Pakirala se, naime, za Grčku. Ona, profesorica starogrčkog, po prvi put će se uputiti u prapostojbinu svoga znanja. U kolijevku onoga što je nosila u najmanjoj stanici svoga duha, u žeravicu vlastitog životnog Olimpa. Kako to već biva, život je nepredvidiv skretničar. Uvijek je Leda imala neke preče izdatke, bitnije naloge za ispunjenje. Prvo djeca, pa muž, pa ovo ili ono… Paško je to sebi tumačio kao da ona ne voli putovati. Nije odviše razbijao glavu nad njenim razlozima zašto ne želi ostavljati djecu po baka-servisima. Paško se nije dao smetati i putovao je sam. Nekako je izašlo na to da je i Leda samu sebe uvjerila da joj “se baš i ne zlopati po svijetu, da je doma najbolje…” i sa zanimanjem slušala priče nakon Paškovih putešestvija. Putovao je dok nije umro.
Leda je bila briljantna profesorica staroga kova. Stroga, puna znanja. Učenici su je obožavali. Čak i oni koje je sa suzama u očima slala na popravne.
Kada je prije mjesec dana odlazila u punu i zasluženu mirovinu, njen razred u Klasičnoj gimnaziji priredio joj je dražesni oproštaj. Uz buket suncokreta, uručili su joj i skromni dar: u njeno ime otvorili su Classic karticu (od one vrste koja omogućava da sami podijelite iznose troška na rate) i to sa pologom od 2.000 kuna.
“Da vam se nađe za džeparac”, smijuljila se predstavnica razreda, pružajući joj karticu u ukrasnoj koverti.
Generacije su prepričavale njezina nevjerojatna predavanja o antičkoj Grčkoj. I jedva da su vjerovali kako nogom nikad nije kročila na kamenje svoje čežnje. Sad su ovi posljednji đaci tražili da im čvrsto obeća da će napokon otputovati u drevnu Heladu. Nije više mogla uzmicati. Obećala je i eto je sad, nad koferima. Drhti kao zaljubljena kokoš.
Da se nekako smiri, uzela je Homera i nasumce ga otvorila. Zatim je skinula celofan s ćupa u kome je kiselila mlijeko, narezala svježi krsatavac i počela jesti. Nije dobro da na put kreće pretovarena stomaka.

Buzara

Škampi na buzaru bili su neodoljivi. I zet Jan se trudio, stvarno je krasan bio. Monika je već zadrijemala, sklupčana na stolici, ne ispuštajući svoju krpenu prijateljicu Bulku. Vedrana je poljubila muža u obraz te čašom kucnula majčinu čašu:
“Živjela, mama, za tvoj povratak moru!”
Zakikotali su svi troje i kucnuli se. Monikini snovi nisu stali ni na sekundu. Tek je čvršće zagrlila Bulku.
Još su neko vrijeme sjedili na kamenoj terasi, isturenoj nad morem. Ostali su među posljednjim gostima. Klapa je pjevala baršunastije od najfinijeg baršuna. Valovi su udarali o stijene i davali svoj pradavni ritam. Mjesec se pojavio u nestvarno srebrnom izdanju. Cijela pučina kupala se u njegovom filigranskom radu. Iako je hotel, u kojem su bili na punom pansionu, imao prvorazrednu kuhinju, zet je inzistirao da njegov rođendan proslave vani – u najboljoj konobi na otoku.
Jan je nježno uzeo Moniku u naručje (mala je i dalje spavala snom pravednika) i pošli su u hotel.
“Mama, jesi sigurna da nemaš ništa protiv da idemo?” prošaputala je Vedrana, dok su smještali Moniku u bakin veliki francuski ležaj.
“Ajte vi djeco, i samo se zabavite”, potvrdno je kimnula Bepina i ispratila ih do vrata.
Vedrana i Jan htjeli su još do noćnog kluba na plaži, da proslave Janov trideseti kako spada.
Kad su otišli, Bepina je sjela na balkon, naslonila glavu na pleteni naslon fotelje i zagledala se prema kraju mora.
Na moru nije bila punih trideset godina. Ni na jednom moru poznatoga svijeta. Zaklela se da nikada više ni neće. Ali, Vedrana i Jan toliko su je ove godine kumili da pođe s njima, perfidno se koristeći Monikicom kao glavnom pregovaračicom (“Bakica, molim te, molim te, molim teeee…”), da je Bepina naposljetku popustila. Pod uvjetom da ona plati cijeli aranžman. E, tu su nastala natezanja sa zetom. Nije htio ni čuti, Bepina je rekla da onda ona ostaje doma, tako da je Jan ipak kapitulirao. Bepina je otišla u banku, s računa podigla potrebnu svotu za dva tjedna punog pansiona u najnovijem dizajnerskom čudu Jadrana, i predala novce Vedrani da uplati aranžman u agenciji. Uzeli su apartman za njih troje, a prostranu sobu za Bepinu.
Bepina je mrzila more punih trideset godina.
Još od onog dana kada je njen Iko otišao na tanker. Vedrana je bila dva mjeseca. Držala ju je u naručju, uzela njen mali namreškani dlan u svoj i prolazila njime kroz Ikinu kosu. Strčao se niz skale dok ne pukne od bola. Nije mogao podnijeti da ih ostavi same. Nakon mjesec dana stigla je užasna vijest: Ikin tanker usred neke eksplozije potopio se u Indijskom oceanu.
Sam Bog dao je snage mladoj udovici da se s djetetom ne baci u valove. Bepinini roditelji uzeli su kćer i odselili zauvijek s Pelješca. Čak tamo do Varaždina.
Ponekad, za tihih noći, Bepina bi čula Iku kako je doziva. Ovo je bila ta noć.
“Mama, mama…”, drmusala ju je Vedrana.
“A… tu sam… Vi stigli, jeste se zabavili?”
“Hoćemo prenijet Moniku?” zapitao je Jan suprugu.
“Neka je… neka spava”, usprotivila se baka.
“Idemo sutra rano na plažu”, predložila je Vedrana.
“Što ranije”, odgovorila je Bepina. “Sunce više nije zdravo.”

Krilo galebovo

“Di su više, jarac i’ odnija!” brundao je Šime, deseti put izvirujući na terasu. “Ja bi malo iša na balote, neman ja vrimena…”

Sinoć se umalo strmoglavio s krova, vješajući zastavu Europske unije, i bijes mu je progresivno rastao, gore nego u morske psine. Mande je inzistirala da namontira svježe ispeglani barjak, jer da bez toga nema smisla dočekati prve prave goste.

Ako bi se Šimu Pešuta pravo pitalo, ništa im nije ni dosad falilo. U pola kuće izdavali su četiri apartmana, s onim klasičnim “Zimmer frei” natpisom na ogradi. I to je bilo to.

Da ih se treba generalno preurediti najavila je Mande negdje još početkom godine.

“Ne more se ‘otel radit a da se ne uložidu šoldi”, rezolutno je rekla.

“Kakav ‘otel?” zablenuo se jadni Šime tada, sve nadajući se da nije dobro razumio.

“E, naš! Oli misliš da ćedu te u E’ropskoj uniji na lipe oči puštat da radiš s fureštin?”

“Ča ja znan…?” slegnuo je Šime ramenima.

“Ali ja znan!” narogušila se tada, siječanj je bio, bura je nosila sve pred sobom, a ona ga je ostavila u konobi da ćopka pancetu i odmarširala pravo u banku.

Htjela je iskoristiti program kreditiranja malog i srednjeg poduzetništva u turizmu te u potkrovlju sagraditi još jedan apartman, a ostale pošteno osvježiti.

“Trideset ‘ijad eura, na petnajs’ godina”, istresla je želju pred službenika.

Prvo je dala donijeti ogromnu neonsku reklamu u plavim bojama i s dosta nedefiniranom ptičurinom u letu iznad natpisa: HOTEL KRILO GALEBOVO.

Na Šimin užas, tjerala ga je da se uvlači iza novougrađenog malog recepcijskog pulta i trenira izgovarati dobrodošlicu na nekoliko svjetskih jezika.

Lomio je jezik, prtljao po rječnicima i sa zavišću promatrao kroz prozor kako dolje u parkiću uz rivu njegovi momci bacaju na balote.

Nekoč davno naučio je nekoliko taktova na usnoj harmonici. Mandi više nego dovoljno da smisli nove zadatke.

“Uvižbat ćeš onu odu…”

“Kako sad odu, vrag joj sriću odnija?”

“Onu ča pivadu na feštan, tamo vanka… Onu radosnu…”

Nesretni je Šime svako jutro drndao po instrumentu nešto što je trebalo nalikovati Beethovenu.

I tako, sve dok nije osvanuo 1. srpnja.

Dok je Mande uzbuđeno mahala dvjema malim zastavicama (jednom Republike Hrvatske i drugom Europske unije) a Šime pokušavao u harmonikicu upuhati bilo šta od “Ode radosti”, u njihovo dvorište veselo upedaliraše dvoje, momak i djevojka na biciklima. Skidajući opremu, nešto su Pešutovima govorili na nekom grlenom jeziku punom glasnih samoglasnika, i kikotali se, kao da im nisu baš sve koze na broju.

“A, a… di su oni s mercedeson…?” stenjao je Šime.

“Ajde muči, tovare! Povedi dicu da in popišeš imena pa da se odmoru ka judi…”

“Kaman, komenzi!”, nedoređeno je mahnuo Šime zagrljenom biciklističkom paru i poveo ih pod krilo galebovo.

Knjige pune oceana

Tonči je nestrpljivo odbrojavao minute do kraja prijepodnevne smjene.

Danima je bio u nekakvom polušoku. Razdraganom, da se odmah razumijemo, ali svejedno, ta grozničavost mu je smetala u poslu.

Evo, malo prije rastreseno je rekao nekoj gospođi da se banka zatvara i da navrati drugi put. U zadnji čas je shvatio što je izvalio, potrčao za uvrijeđenom ženom i doveo je natrag.

Kako se bližio ponedjeljak 1. srpnja 2013., s Tončijem Franulovićem nije se dalo izdržati.

“Ajme, Tonči, miči mi se s očiju, oli ne vidiš da kasnin!”

Prtljao je oko Nine, pokušavajući kao pomoći a samo je odmagao.

“Triba bi do Jere poć’, mislin da fali još travarice…”

“Biži onda!” nestrpljivo ga je izgurala iz kuhinje.

Nina je pripremala gomilu hrane, što slane, što slatke, za njihovo malo obiteljsko slavlje. Pozvali su i najvjernije prijatelje. Da svi zajedno, kako Bog zapovijeda, proslave taj europski praznik. U zagrljajima Franulovićevih –Tončija, Nine i njihove jedinice Judite- praskao je vatromet sreće, uzvišeniji od svih državnih i prekodržavnih politika. Istoga dana kada je Hrvatska službeno ulazila u EU, trinaestogodišnjoj Juditi je trebala biti uručena nagrada za najčitateljicu grada Zadra. Pročitalo je dijete u 2012. ni manje ni više nego 154 knjige! Neki bogme toliko ne pročitaju ni za cijeloga života. Osim toga, jednog dana (ima tome i mjesec) je zaštitara Tončija pozvao šef i ozbiljna lica saopćio mu da je njihova banka glavni sponzor otvaranja Austrijske knjižnice na zadarskom sveučilištu i da je Juditi pripala sjajna nagrada: dvije godine počasnog članstva u knjižnici, s mogućnošću neograničenog posuđivanja knjižnog fonda! Kad je to ćaća rekao Juditi, mala je gotovo zanijemila od ushićenja. Šprehala je njemački bolje od akademika i okice su joj bljesnule kao da je pronašla blago iz bajke.

“Ovo je pogotovo važno kada se radi o inicijativama i projektima koje pomažu edukaciji djece i mladih te dugoročno cijele zajednice. Uvjeren sam da će nova knjižnica značiti mnogo za učenike, studente, postdiplomante i sve one koji su predani cjeloživotnom učenju”, rekao je predsjednik Uprave banke, na svečanom otvaranju.

Fešta je počela u 18 sati, a Franulovićevi su goste za doma pozvali u 20 sati. Imat će još dosta vremena da se raspreme od svečane robe. Naravno, pod uvjetom da uspiju odvojiti Juditu od knjiga. Čim je protokolarni dio završio, sjurila se među police i počela listati knjige, groznicom istraživača.

“Pape, gle ovu…!” pokazivala mu je neko raskošno izdanje s likom Marije Terezije na koricama.

Tončiju su noge drhtale, od pogleda na taj Juditin ocean veselja. Pa se malo jače naslonio na rame svoje Nine.

Dublerica

Dodala je još zericu tena. Savršeno će biti. Sad se može pozabaviti očima. Usne su posljednje na redu.

“Misliš da će biti dosta tena?” sumnjičavo je Sandra Ursulović napućila gubicu. “Znaš da je kamera vrag, ja bih još dodala…”

Najbolje se pretvori u karamelu, glupačo, jetko je pomislila Matija a glasno dodala: “Taman koliko treba, vjeruj mi.”

Matija Grgić znala je sve tajne šminke i maske, bolje i od prastarih Egipćana.

“Kad pregledam snimke, ako si nešto zeznula, ja ću ti se krvi napit!”

Bolje da znaš tekst, moronko.

“Vjeruj mi…”, umirujuće se nasmiješila Matija.

Treći dan su već prtljali oko reklame za mobilno bankarstvo. Probili su sve rokove za posao koji je trebao biti brz i precizan. Mlada kazališna i televizijska superzvijezda (koju su svi trenutno kovali u nebesa, kako to već kod nas ide, a za koju godinu će njome brisat pod…) stalno je brkala promotivne rečenice. Pokušavala je improvizirati gdje se improvizirati ne može i ne smije.

Sandra je bezvoljno listala scenarij.

“‘Od sada je vaša poslovnica uvijek uz vas. Iskoristite neovisnost koju vam pruža mobilno bankarstvo…’ Mislim, šta je ovo, pa ja sam Shakespearea gutala još u vrtiću, ali ovo…!”

Matija je imala svoje mišljenje o njenom osjećanju Shakespearea, ali zadržala ga je za sebe. U ovom poslu ili imaš strasti ili nemaš. Bez obzira govoriš li primijenjenu reklamu ili dramaturgiju bardova. Sandra Ursulović jednostavno je bila prazna za sve.

Matija je završila i drugo oko. Pokondiruša je imala oči Elizabeth Taylor.

“Još ništa od ovog prokletog otoka nisam vidjela…”, režala je glavna junakinja.

Matija ga je stigla prokrstariti do zadnjeg kamenčića. Ustajala je u četiri ujutro i uživala.

Sandra je napustila prikolicu. Matija je poslagala sve bočice, tube i četkice. Njeni stolovi uvijek su nalikovali apotekama. Uzela je ono najnužnije od alata, što joj treba za korekcije, i požurila van. Snimali su uz hotelski bazen. Sandra se izvalila u ležaljku, uzela od zgodnog konobara-statista neki divovski koktel i spustila tablet na krilo omotano pareom. Zatim je ustremila one ljubičaste oči prema kameri i rekla:

“Banka vam je… tu… negdje… Gdje, dovraga! Ja ću poludit!”

“I hoćeš, amaterko!” problijedio je od bijesa redatelj. “Miči se da te ne vidim!”

“Ti ćeš mene tjerati?! Stoko nevezana!” histerično je zasuzila Sandra, a sav Matijin trud topio se u nepovrat.

“Šta ćemo sad?” zbunjeno se pomoćnik redatelja zagledao u šefa. “Nemaš više vremena radit novi casting…”

“Ja znam cijeli tekst”, ozbiljno je izustila Matija.

Cijeloga života htjela je biti glumica.

“Aha, a ja sam Marlon Brando”, zajedljivo se nacerio redatelj.

“Čuj, ionako smo u gabuli…”, rekao je pomoćnik. “Ne možemo ništa izgubit.”

Matija se presvukla u badić za tri sekunde.

Snimatelj je glasno zviznuo.

“Isuse, koji si ti komad!”

Uvijek je nosila široke radne kute poput bezličnih toga.

Podigla je pogled i rekla, savršeno poput proročice: “Banka vam je uvijek pri ruci.”

“Neka sam proklet, ali ova mala ima nešto…”, preo je redatelj.

Apartman

Ksenija je sjedila u kuhinji, okružena nizom prospekata i s laptopom na čijem se ekranu bjelasala neka terasa pod plavom tendom.

Zvonko je ušao u kuću i gotovo da ga nije primijetila, toliko se zadubila u čitanje. Poljubio ju je u potiljak.

“Šta to moja ljube tako važno proučava?”

“Čekaj samo malo… da nešto još provjerim”, odsutno je odgovorila. “Daj si sam uzmi ručak iz rerne…”

Uzeo je zapečene palačinke s mesom, jeo i promatrao ju kako se uzbuđeno naginje nad ekranom, kako nešto bilježi i podvlači markerima. Otvorio je butelju.

“Jesi za malo vina?”

“Može, može…”, rekla je, ne dižući glavu.

Onda je podigla oči, modrije od pučine, bljeskale su kao u zaigranog djeteta.

“Apartman, našla sam rješenje!”

Ona je godinama ložila da kupe neki apartmančić, negdje na moru. Njemu je bilo svejedno. Točnije, draže mu je bilo svake godine putovati na drugu lokaciju. Ali, Ksenija se baš svojski zagrijala. Tako da su već nekoliko sezona iskušavali sve opcije, na ljetovanju bi redovito obilazili stare kuće, uspoređivali cijene, procjenjivali što se više isplati – uložiti u adaptaciju starije nekretnine ili kupiti novi apartman…

“Gle, zar nije kao puslica!” gurnula je prospekt pred njega.

Stančić u apartmanskom naselju nadomak Zadra, imao je 35 kvadrata, dnevni boravak s kuhinjicom i jednu malu sobu, plus terasa i garaža. Milju i dvije stotine eura kvadrat. Ksenija je pronašla banku koja je upravo pustila kreditnu liniju za financiranje kupovine apartmana. Kamatna stopa je trenutačno najpovoljnija na tržištu. Valjalo je djelovati odmah.

“Uzmemo pedeset tisuća na petnaest godina. Idemo odmah dolje ovog vikenda, da pogledamo uživo”, nabrajala je što im je činiti.

Njeno oduševljenje je bilo zarazno, Zvonko mu se ubrzo prepustio. I tako ih je u planovima dostigla i večer. Gorana se vratila s baleta, gladna kao vuk. Završila je drugi razred gimnazije s čistom peticom. Dok je žvakala sendvič, upoznali su je s novostima.

“Ali bez mene, to vam je valjda jasno.”

Objasnila im je da njen Tibor nema love, da se neće nikuda micati ovo ljeto i da ona nema namjera razdvojiti se od svog dečka radi tamo nekog apartmana.

Natezali su se dosta, Gorana je došla na rub suza, otrčala u svoju sobu i do ponoći sjedila gledajući kroz prozor.

Naposljetku se delegacija pojavila u njenoj sobi.

“Tata i ja smo nešto razmišljali… A zašto i Tibor ne bi išao s nama?”

Gorana im je potrčala u naručje, a oni su se smiješili jedno drugome, znajući da je najbitnije u životu ne razočarati svoje dijete. Sve će dalje ići glatko poput ulja.

Globalno zahlađenje

Peharovi su godinama uspješno odolijevali napasti klima-uređaja. Njihova katnica, izgrađena početkom 20. stoljeća (dobili su je kao vjenčani dar od Viktorijine bake), bila je od one vrste solidne gradnje, masivnih zidova koji zimi čuvaju toplinu a ljeti ugodno hlade. I za najsparnijih vrućina, u kući je uvijek vladala fantastična ‘ladovina. No, to je bilo prije negoli je vrijeme podivljalo. Posljednjih godina i njihov je dom postalo nemoguće rashladiti prirodnim putem. Ladislav se tvrdoglavo opirao, objašnjavajući da ta pošast klimatiziranih prostorija nikako nije zdrava, da je to leglo kojekavih bakterija, navodio je primjer nekog svog poznanika koji je otišao na mjesec dana u Ameriku i umro od “nečega što je pokupio u tim prokletim klimama”, i da je to, u krajnjoj liniji bacanje para. Jer, ne žive u garsonijeri nego u kućerini.

“Mama, zaboravi ručkove, ja ti do jeseni više neću dolazit!” zaprijetila je jedne nedjelje Mirta dok je nervozno trčkarala oko svoje oznojene i razgolićene Zoe. “Postoje klime, ako nisi znala, mislim ko da ste u srednjem vijeku!”
Zet je samo uzdisao i brisao čelo. Bolje bi mu bilo da malo skine tu trbušinu – tako je rezonirao Ladislav.
Ta užasna mogućnost da mjesecima ne vidi svoju Zoicu, prelila je kap u Viktorijinoj čaši. Rekla je to Ladislavu. Namrgođeno je spustio nos. Nije se volio osjećati bespomoćnim, jer i njega je Mirtin ultimatum uplašio.
“Nećemo valjda u sve sobe?” panično je hodao po terasi dok mu je Viktorija izlagala financijsku konstrukciju.
Namjeravala je uzeti potrošački kredit. Kvadratura je velika, visoki stropovi, neće to biti mali izdatak, ali onda su mirni zauvijek.
“One dvije manje nećemo”, odgovorila je.
Kuhinja, dnevni boravak, spavaća soba bile su, dakle, uključene u program hlađenja.
Ladislava je nešto zazeblo oko srca, unatoč paklu od 35 stupnjeva. Osjećao je da će se iz svega izroditi neki belaj.

Majstori su bušili i vješali tu skalameriju dobra dva dana. Kao da neboder klimatiziraju. Ladislav je narogušeno pratio zbivanja a Viktorija ga je svako malo podsjećala da ih nudi pićem, dok je ona kuhala kavu i rezala mezu.
Kad su napokon otišli, uzela je daljince i sve ih uključila. Vražje naprave.
“Aaaaah, nije loše”, prela je od zadovoljstva, ponosno se izvalivši u fotelji pored biblioteke.
“Za sinuse naročito”, otpuhnuo je bijesno.
Pravi šok slijedio je navečer. U spavaćoj sobi.
Ona je, naime, namjeravala ostaviti klimu uključenu i preko noći. Na nekom blesavom noćnom programu. Tu je Ladislavova tolerancija definitivno pukla.
“Ja idem u dnevnu. Vidimo se najesen.”
Uzeo je svoje deke i otišao u dnevnu sobu. Prvi put nakon četrdeset godina, odselio je iz bračne postelje.

Sol u dlanovima

Dobro se držala, dok je autobus odlazio. Prvo je dugo ušuškavala Anitu na sjedalu, provjeravala ima li tablete protiv mučnine, još jednom ju upozorila da Hubertovima odmah preda ajvar i pekmez od šljiva, da ih spreme u podrum. Imali su ogroman podrum ispod cijele kuće od tristo kvadrata (vidjela je fotografije tog malog dvorca u Anitinom kompjuteru), u predivnom predgrađu Salzburga, s bazenom, sočnom tratinom i bogatim borovima…

Mahala je dugo.

“Ajmo, Zrinka…”, obgrlio ju je Mile i poveo kući.

Dobro se držala i dok je pekla pogačice od čvaraka za večeru. Ostala je još jedna vrećica u zamrzivaču, treba te čvarke potrošiti. Mile je otvorio pivo i natočio im u zajedničku kriglu. Ona je srknula pjenu, inače je voljela pjenu, a sad kao da pelin uzima.

“Nije loše”, osmjehnuo se.

Neki dan je popravljao električne instalacije u kvartovskoj trgovini. Platili ga gajbom rumunjskog piva. “Dobro je, komšija, ajde, bogati, platit ćeš drugi put…”, umirivao je Mile vlasnika dućana. “A šta misliš da nema ko da ti popravi…”

Razlistao je pogačicu i puhao u nju, da što prije zagrize. Uvijek je bio nestrpljiv.

“Sjest će ti na žuć, tako vruće…”, rekla je.

Ona nije ni zalogaja uzela.

Prokleta davnašnja majčina sumnja odjednom joj prostruji negdje u utrobi. Svašta joj je mama sasula u lice onoga dana kad je odlučila poći za Mileta. Da ne smije ostaviti studije zbog tamo nekog električara, da se od ljubavi još nitko nije najeo… Zrinka nikad nije požalila svoju odluku, jer, samo u njegovom naručju bila je najsretnija žena na svijetu.

Pet godina nisu bili na odmoru. Skucali bi Aniti za par dana morskog zraka, a njima i nije moralo biti. Ove godine prijetila je opasnost da se ni dijete od kuće ne makne. Naime, morali su legalizirati Anitinu sobicu. Još kad je upisala treći osnovne, a sad je fala Bogu sedmi završila, Mile je svojim rukama zatvorio lođu i sagradio sobicu za njihovu bubicu. Prostor minijaturan, ali samo njen, njeno malo carstvo. I legalizacija je došla po svoje. Srećom, banka u kojoj je Mile imao tekući davala je kredit za financiranje troškova legalizacije. Uzeli su 15.000 kuna, nešto će još dodati iz ušteđenih para za crne dane i trebalo bi biti dovoljno. Ali, Anita je morala zaboraviti i onih par dana morskog žala. Tada se umiješao prst sudbine, a njezina fejs frendica Gretchen iz Salzburga pozvala ju je da mjesec dana provede kod nje, prije nego Hubertovi otputuju u svoju kuću na Tenerifama…

“Ne mogu više!” pukla je Zrinka i divlje odgurnula tanjur.

Tanjur je tresnuo na pod i razbio se u milijun komadića nekog tuđeg kozmosa.

Nikada tako nešto nije učinila.

Mile je zurio u nju i nije znao bi li se pomaknuo, bi li je dotaknuo.

“Da sam bar mater slušala!”

Mile se ugrizao za usnu. Istrčala je i zatvorila se u kupaonicu.

Ujutro je još spavala i nešto stenjala u snu. Opruge su zaječale na razvučenom kauču kad je sjeo i zamislio se. Uvukao se iza pregrade (spretno je on to odvojio kuhinjicu od ostatka sobe, paravanom od gusto ukrštenih letvica) i uzeo tavu.

Na tacnu poslaže komade kruha pečenog u jajetu i šalicu čaja. Još mu je nešto nedostajalo… S kuhinjskog prozora odreže grančicu ružmarina i spusti je u porculansku vazicu. Priđe kauču i sačeka da ga ona osjeti.

“Doručak, srećo…”

Otvorila je oči i ugledala ga. Kravo jedna…, pomislila je i ugrizla se za usnu. S ovim bi čovjekom sol u dlanovima mogla nositi, pješice do Salzburga. I dalje, do kraja svijeta.

“Mili, nisam…”, šapnula je.

“Ajde, da se ne ohladi”, rekao je i sjeo pored njenih nogu.

Okupacija

Jutro se pojavilo hladno za izludit. Katarina se ne sjeća smrznutijeg juna. Ima kod kuće u ladici jednu staru fotografiju, išla je s ocem krajem maja na planinarenje na Bjelolasicu. Preko noći je napadalo metar snijega, ali je za dva dana opet sve bilo po starom. Sunčano i toplo. Mogli su čak sunčati se na terasi planinarskog doma.

Nije više tako mlada, dvije godine ju je dijelilo od pune penzije, nisu kosti više orne za ovakve klimatske ludorije. Jače je stegnula prsluk oko bokova (vezala ga je preko službenog kostima banke, nije ju bilo briga za dress code dok traje ova ciča lipanjska zima) i zlovoljno srknula čaj.

Cijeli radni vijek bila je vjerna istoj banci a i banka njoj. Prošla je sve faze, od čistačice dok je još učila u ekonomskoj školi, pa kasnije, kao službenica na šalterima dok je uz rad studirala ekonomiju. Katarina Budimir i njena banka preturile su i tranziciju preko glave, da bi posljednjih petnaestak godina provela na direktorskim funkcijama. Na vlastiti zahtjev, prije dvije godine tražila je manju filijalu, da malo uspori, a opet da ne zahrđa… Nikada se nije udavala. Banka je bila sav njen život.

Protegnula je noge. Nježno pomilovala latice ruža u vazi i otvorila vrata prema odjelu sa šalterima. Namiješila se onim smješkom gazde saloona dok ujutro briše čaše i čeka najezdu kauboja. Dvije su djevojke međusobno čavrljale iza boksova a zaštitar im je namigivao, ispijajući svoju “kavu za ponijet”.

U banku je ušao mršav mladić odjeven u trenirku s kapuljačom. Došavši u blizinu zaštitara, zateturao je i pokleknuo.

“Nije vam dobro?” zabrinuto se nagnuo zaštitar.

Tip se u sekundi uspravio, iz limenke išpricao zeleni oblak u zaštitarevo lice, munjevito mu izvukao pištolj iz futrole i hitnuo ga u kantu za otpatke.

“Aaaaaaa, pečeee!” vikao je zaštitar, očajnički trljajući oči.

Istovremeno je u banku uletio još jedan, u crnom puloveru s bijelom maskom na licu i  bejzbol palicom u ruci. Raspalio je zaštitara u trbuh i potom skršio vitrinu punu plišanih vodenih konjića.

“Ovo je Occupay, krvopije!” vrištao je i udarao palicom po mramornom podu. “Zapalit ćemo banke!”

Onaj u trenirci izvukao je debeli lanac iz torbe na ramenu i zazveketao njime po prvom boksu. Djevojke su već bile polegle po podu i zapomagale. Zaštitar je stenjao i pokušavao obrisati ljuti prah iz očiju.

Katarina se približila razbijačima i prkosno isturila bradu. Za divno čudo prestali su rasturati inventar.

“Šta je stara, ‘oćeš da te počešljam malo?” zarežalo je ispod bijele maske.

“Neka, hvala, dobra mi je frizura”, hladnokrvno je odgovorila Katarina, bijesno svjetlucajući očima.

Ako ju je išta nerviralo to je bilo nasilje.

“Smrt bankama!” izderao se dečko s kapuljačom.

“I šta ćemo onda, kad nas sve zapalite? Problemi će nestati?”

Obojica su se ukočila. Iskoristila je trenutak njihove zbunjenosti.

“Mislite da ove djevojke i onaj ubogi momak kojega ste skoro oslijepili, da se isto tako ne muče svaki dan? Da im je lako zaraditi kruh?! Šta vi mislite da smo mi tu neki parajlije i besposličari? Kako vas nije stid?!”

“Puno brbljaš, stara”, rekao je maskirani, ali nekako tiše.

Zaštitar se uspio dokopati pištolja i zabio ga maskiranom u leđa.

“Zovite policiju!” doviknuo je zaštitar još uvijek sklupčanim curama.

“Neće trebati”, mirno je rekla Katarina. “Momci su se očito malo zabunili, je li tako, momci?”

“Nemojte, molim vas…”, propentao je dečko s kapuljačom.

“Zato će oni lijepo sad počistiti sav ovaj nered, i još oprati i uglancati banku…”, nacerila se zagonetno. “Pa, možda sve i zaboravimo…”

Makeover

Tišina je bila teška poput betona. Pritisnula je spavaću sobu i pretvarala ih u vakumirane ljude. On je oprezno dotaknuo njeno rame, ali nije se ni pomakla. Vruća kao srce zemlje. Znao je da je budna. Nisu cijelu noć oka sklopili. Šutnja je strujala između njih, nazubljena i mučna.

Ostalo mu je dva sata do ustajanja, a onda dosađivanje na aerodromu. U predsoblju ga je čekao kofer. Prvi put u dva desetljeća njihova braka, Vlado ga je sam spakirao. Užasno je to izveo, naravno.

“Idem…”, rekao je i ostao bez odgovora.

Otuširao se, obukao u mraku sobe i napustio stan.

Mjesec dana nisu progovorili ni riječi. Osim onih par najnužnijih ceduljica na frižideru. Sve je počelo kad je Glorija izložila plan kompletnog makeovera stana. Izračunala financijsku konstrukciju od sedamdeset milja kuna i kliknula stranicu banke koja je imala najpovoljnije kamate za potrošački kredit. Nevolja je bila u tome što je Vlado imao drukčije ideje kako utrošiti približno sličnu svotu. Naime, za oko mu je zapao novi Renault Captur. Njihovom Golfu navršila se četvrta godina, prešao je jedva četrdeset tisuća kilometara, taman će moći pristojnu lovu dobiti za njega, plus kredit, i evo Captura u garaži! Rekao joj je to. Nije htjela ni čuti. “Prvo da sredimo stan” rezolutno je odgovorila.

Natezali su se i natezali, prepoznao je u njenim očima da prvi put u dvadeset godina zajedničkog života želi da bude nešto po njenom. Uvijek su se dogovarali tako da ona popusti njemu. Ali onaj prokleti Captur je tako zamamno izgledao. Osim toga, ništa se njemu nije činilo tako alarmantno u stanu a da ne bi moglo pričekati.

Tri tjedna su trebali trajati radovi. Naježio se od same pomisli na majstorske horde. Dok traje show-time, Glorija je djecu naumila poslati babi i dedi. Još će im škola biti i bliža.

Vlado se prvi počeo duriti. Ona je pokušavala izgladiti stvar, objašnjavajući mu s kolikim veseljem je izmaštala nove vizure u stanu. A onda se on domislio odmazdi. Prihvatio je davnašnji poziv da u Edinburghu održi trotjednu scenografsku radionicu. Sad je baš pravo vrijeme za to.

Nije rekla ni riječi kad joj je servirao odluku. I još je, za svaki slučaj, da bude crno na bijelo, ostavio poruku ispod magneta s jordanskom pustinjom.

Tri edinburška tjedna prošla su mu kao u nekom magnovenju. Sve je bilo super, polaznici workshopa predani i vrijedni, noćni život nabrijan… Ali, neka tamna folija kao da mu je obložila srce. Nešto mu nije dalo mira.

Kad je otključao vrata stana i osjetio miris olakiranih parketa, prvo što je ugledao bila je ona. Sjedila je na podu kupatila i četkala kosu. Ušao je i spustio se do nje. Iz Glorijinih očiju frcale su iskre takvog moćnog veselja da su lomile njegov ego u finu prašinu. Prvi put u životu pomislio je za sebe da je pravo sebično đubre.

Spustio je glavu u njeno krilo i zaustio: “Opro…”

Nije mu dala da dovrši riječ, zapušila mu je usta poljupcem.

Refresh

“Stop, stop! U vražju mater, jel ne možete to napraviti kako spada?!”

Cijela ekipa zgranuto je buljila u Marka Bošnjaka. Bilo je sve super izvedeno i na prvu, a gdje ne bi nakon četrdesetpete repeticije. Uostalom, čitalo se u svim očima –od glavnih glumaca do scenskih radnika- ne snimamo film, pobogu, nego reklamu. Cura iz marketinga banke stajala je sa strane, pored stola s cateringom, i svaki čas podizala palčeve ili kažiprste i srednjake u obliku slova “V”. Dakle, ako je naručitelju okej, šta sad tu Bošnjak zanovijeta. Poznati perfekcionist, dobitnik niza domaćih i međunarodnih nagrada za režiju filmova dugog i kratkog metra, divan tip, šarmantan i omiljen u ekipama… odjednom nije bio za prepoznati.

“Pauza sat vremena!” huknuo je namrgođeno. “I ne dolazite mi na vrata, nema me!”

Prva se prenula Doris, pjegava četrnaestogodišnjakinja u poderanim trapericama. Izvadila je svoj tablet i odlutala na fejs. Janko Ferić i Livija Husar, glumci koji joj igraju roditelje, napustili su scenografiju dnevne sobe i izašli van da se protegnu i zapale cigaretu. Žena iz banke provjerila je ima li dovoljno prospekata na stolu i zatim prihvatila poziv od montažera da odu u susjedni kafić na pravu kavu, a ne te “avionske” koje su bile ekipi na raspolaganju.

“Nije to loša ideja, ono, kad ti potomak ide na ekskurziju…”, mudrovao je Janko. “Fakat mu možeš kontrolirati troškove.”

Snimali su priču o novoj PrePaid Refresh kartici, na koju se može pohraniti točno onoliko novca koliko je planirano za potrošnju. Prednost je što se pokriće može obnoviti novom uplatom i odmah je spremna za korištenje.

“Što se tiče moje Dunje, mogli bi se preselit u banku”, nacerila se Livija. “Kao da joj je ćaća šeik iz Emirata, samo drobi lovu…”

Nakon cigarete, Janko je otišao raditi sklekove. Livija je odlučila odrijemati malo. Bošnjak je bio krivo nasađen i ovo bi moglo potrajati dugo u noć.

Marko se zabio u svoj improvizirani ured. Pogasio je sva svjetla, sjeo na pod i omotao se tamom. Bilo mu je neugodno pred ekipom, ali njegovim postupcima kao da je neki drugi Marko upravljao. Četvrti mjesec je protjecao od one nemile večeri, a Markovo stanje se pogoršavalo. Prokleta je laž da vrijeme liječi sve rane. Njegova duša trpjela je sve gore udarce. Nije si mogao pomoći, osjećao je da ranjava sve oko sebe, a vlastite rane ne uspijeva zašiti. Dok ju je prosio i spuštao prsten pored njenog tanjura s netaknutim komadom Schwarzwald torte, Sanja je zurila po okolnim stolovima. Nije imala hrabrosti pogledati ga u oči. Tek rekla je da ona to nije tako zamišljala, da si ne može dopustiti da se veže za njega, i kako joj se čini da ga ne voli dovoljno.

Četiri je mjeseca prošlo, a Markovim je grlom carevala tuga, opaka poput najljućeg raka. Ustao je, izašao pred ekipu i promucao: “Sori, ljudi… Ako možemo nastaviti, biću vam zahvalan.”

Svi su već bili na mjestima.

Plodovi gnjeva

“Ti, stari, kao da si ispao iz nekog Fordovog filma”, rekao mu je, prije par mjeseci, njegov petnaestogodišnji sin Miroslav, veliki filmofil. “Di ćeš brijat protiv mafije? Daj oladi, čovječe!”

Sad je Miroslav pokunjen sjedio na podu, čupkao je pertlu na tenisici i gotovo da nije dizao pogleda prema ekranu. Radimir ga je svako malo nježno grlio, ali sin se nije dao utješiti. Nije mala stvar kad posumnjaš u oca.

Dnevna soba Petelićevih bila je puna do posljednjeg milimetra. Natiskalo se tu susjeda, rodbine, Radimirovih prijatelja, kolega šofera i konduktera iz Gradskog prometnog poduzeća… Napeto su zurili u televizor, dodavali jedno drugom gemište i tanjure s gibanicom koju je ispekla Zdravka. Lista nezavisnog kandidata Radimira Petelića nije imala para da iznajmi glamurozni hotelski štab za čekanje rezultata. Ovdje nije bilo niti jedne televizijske kamere, ali je soba odisala zagrljajima, čvrsto stisnutim pesnicama, kao kad se u kvartu igra važna tekma. Radimir je ušao u drugi krug izbora za gradonačelnika, zaostajući za aktuelnim gradonačelnikom Sinišom Bučetićem tek za šest posto. Potpuni autsajder ugrozio je donedavno neprikosnovenog vladara grada.

Dogodilo se da su početkom godine, nakon jednog sindikalnog sastanka, dečki načeli i neodrživu gradsku situaciju. Korupcija, nepotizam, zastrašivanje otkazima ako nisi član stranke koja drma gradom, bahatost… Sve je to udaralo po glavama građana, jače od bejzbol palice. I njihov direktor, parajlija s pet kuća, bio je do lakata uronjen u korupcijske igre. Obilato podmazujući gradsku upravu, istovremeno držeći radnike na minimalcu i tjerajući ih u autobuse s gumama glađim od putra.

“Neko bi tim gadovima jednom morao stati na kraj!” žestio se Radimir.

Bio je omiljen među kolegama po izbrušenom osjećaju za pravdu. Na svaku klicu nepravde, kako u firmi tako i šire, temperamentno je reagirao, boreći se beskompromisno za bližnjeg.

“Pa, srećo, ti bi mogao…”, ozbiljno je, otpivši gutljaj piva, rekao majstor Krsto, najstariji među šoferima.

Radimir prvo nije htio ni čuti za tu ideju, ali su momci zagrajali u zboru, grozničavo mu obećavajući svu pomoć. I materijalnu, ne samo moralnu. Naposljetku je promucao da se prvo mora posavjetovati sa svojom Zdravkom i da će im slijedeće jutro dati odgovor. Zdravka mu je samo nijemo stisnula ruku i povela ga u krevet.

Dogovoreno je da Radimir digne nenamjenski kredit na 30.000 eura, kao hipoteka poslužio je njihov stan, za koji su još uvijek otplaćivali otkup stanarskog prava. Radimirovi kolege, neki najbliži frendovi, uključivši i vjenčanog kuma, njih dvadeset sveukupno, skupili su još dvadeset hiljada eura. Kampanja je mogla početi. Bez skupih plakata i zakupa oglasnog prostora, s jedinom vjerom u Radimirov neposredni kontakt s biračima. Oči u oči, otvorenih dlanova.

Kao opčinjeni su promatrali grafikone kojima je baratao izbrijani novinar u tirkiznom sakou.

“To, majstoreeee!” prvi je skočio kum Boško kad je pobjeda bila, napokon, važeća.

Radimir je za tijesnih sedamstopedesetdva glasa pretekao Sinišu.

Miroslav je prišao ocu i zagrlio ga.

“E, sad ti ne bi bila u koži”, sjetno se mužu nasmiješila Zdravka. “Treba sve ovo počistit, previše se smeća nakupilo…”

Grupa TNT

“Baš te puklo”, nacerila mu se Lidija. “Gle, ni jedan klinac ne skače kao ti.”

Miljenko je bio izvan sebe od uzbuđenja. Nije mogao dočekati da se glumci više pojave i predstava krene. Cupkao je na stolici, svaki čas ustajao, izvijao se prema pozornici, komentirajući scenografiju oronule cvjećarnice. Listao je programsku knjižicu, objašnjavao je Mateju i Ladi tko je tko u priči; pilio Lidiju da svako malo vadi strip iz torbe (naravno da je kupio raritetni prvi broj, iako ga je imao doma, ali “ovo je posebna prilika”, objašnjavao je) jer mora još nešto usporediti u castu, prije nego avantura počne… U dvoranu su ušli dobrih pola sata ranije. Davio je hostese, zabrinuto ispitujući hoće li predstava sigurno početi na vrijeme.

Miljenko Franković oduvijek je ludovao za stripovima. Ako bi u školi katkad popustio, najgora kazna, koju su mu roditelji mogli smisliti, bila je zabrana čitanja stripova. Jednoga dana, išao je tada u šesti razred, u njegovu sobu je ušao stric Krešo i na krevet mu bacio svesku s plavokosim mršavkom u crnoj rolki na coveru.

“Vidi šta sam ti donio, urnebes pravi!” rekao je stric, student medicine.

I tako se Miljenko navukao na Alana Forda i grupu TNT: Boba Rocka, Broja 1, Debelog šefa, Sir Olivera, Jeremiju, Grunfa i Nosonju. Otac je gunđao da je to čisti šund, mama je neodređeno slijegala ramenima, a u razredu baš nitko nije dijelio Miljenkovo oduševljenje iščašenim karakterima. Uopće nisu kužili u čemu je stvar. Osim beskrajne duhovitosti koja je resila avanture ubogih desperadosa iz konspirativne cvjećarnice, u tom se stripovskom svijetu mogla usvojiti temeljna lekcija života. Da novac jest neophodan za normalno življenje, ali nikako ne smije prerasti u pohlepu, u status zlatnog teleta kojemu se hipnotizirano klanjaju i bogati i siromašni. Sreća se nikada ne može kupiti, to je Miljenko naučio sudjelujući u smiješno-gorkim zgodama smotanog tajnog agenta Alana Forda. Tu je prtljagu nosio kroz cijeli život, pomogla mu je u studiranju, u borbi za svaki pedalj dokazivanja i hrvanja s lijenom djecom uglednika. Karijeru je izgradio vlastitim rukama, cijeneći svaku paru koju je ikada pošteno zaradio, ali nikada se ne pretvarajući u roba gramzivosti. Od iste je sorte bila i Lidija, ljubav njegova života. Tako su odgajali i svoju djecu – blizance Ladu i Mateja. Dom Frankovićevih cvao je kao banka neiscrpne sreće, oročene na milijun godina.

Kada je Miljenko doznao da se priprema kazališna verzija Alana Forda, njegovom uzbuđenju nije bilo kraja. Lidija je rekla da se s njim tih dana ne da živjeti. Odmah se angažirao da njegova banka (gdje je radio kao član Uprave zadužen za marketing, korporativne komunikacije i ljudske resurse) ponosno uđe u akciju kao generalni sponzor predstave. Dočekavši dan premijere, Miljenko je bio pod totalnim adrenalinom pozitivne treme, valjda jačim od glumačkog.

Nakon posljednje replike i gašenja svjetala, prvi je skočio na noge, frenetično aplaudirajući i urlajući: “Bravooooo!”

Grlio je Lidiju i djecu, podvriskujući kao malo dijete kad odmota neočekivani dar.

“I šta kažete?!!!” pljeskao je Ladu i Mateja po obrazima.

“Kul”, rekli su u glas, dosta rutinski po tatinom mišljenju.

“Šta kul, genijalnoooo!” proderao se, i odletio po autograme.

Plakatiranje

Miško je uparkirao na mjesto odmah do zida. Neće morati daleko nositi ljestve. Bjelko je nenadano zanjištao dok se gasio, i kao da se zanio.

“Valjda mu nije ništa”, zabrinuto je svrnuo pogled na Vitu.

Ona je pritezala maramu oko kose. Teško je bilo potrpati te njene neukrotive pramenove.

“Molim?”

“Ništa, učinilo mi se da motor ispušta neke nepoznate zvukove.”

“Dobar je on, ne brini.”

Bjelku, bijelom i oguljenom VW kombiju nakupilo se petnaestak godina, ako ne i više. Oni ga već voze šest. Istina, još ih nikad nije izdao.

Miško je izašao iz kombija i zagledao se u sivu boju dugog zida, visokog oko četiri metra. Dva, tri plakata već su bila prilijepljena na panoe. Ostali panoi zjapili su prazni. Navukao je rukavice, skinuo ljestve s krova i naslonio ih na zid. Uzeo je iz kombija prvi kvadrat jumbo plakata i zakoračio na prvu prečku. Vita priđe i objema rukama čvrsto uhvati ljestve.

“Polako, držim te!” podviknula je iz podnožja.

Najviše je volio taj trenutak. Penjati se potpuno siguran dok ona bdije nad njegovom ravnotežom. Pažljivo je prislonio papir uz podlogu i zatim ga posebnim valjkom potisnuo da se prilijepi. Kritički je promotrio urađeno. Nije zjapio ni jedan mjehurić. Od tipa se vidio lijevi kraj dubokog prosijedog zaliska i komadić čela. Plus prvi redak slogana.

“Može drugi komad!”

“Stiže, ljubavi!” kliknula je i poslala mu pusu.

Kad je odvojila ruke od ljestava, neka samoća ga na trenutak zaplahne.

Brzo je radila na Bjelkovoj stražnjoj platformi. Širokim zamasima četke nanosila je ljepilo, pažljivo presavila kvadrat plakata i ponijela ga Mišku. Spustio se nekoliko prečki dolje i preuzeo pošiljku. Stigao je i priljubiti usne na njeno čelo. Marama joj je mirisala po narančama.

Mali obrt za postavljanje plakata otvorili su one gadne zime. U roku od mjesec dana oboje je dobilo otkaz. Ona u šestom mjesecu trudnoće. Kombinat u kojem je on radio isplaćivao je neke mizerne otpremnine, imali su nešto malo ušteđevine i digli su kredit za otvaranje obrta. Makar spavali na podu, odlučili su početi vlastiti posao. Nekako se guralo.

Glava gradonačelničkog kandidata dobila je i drugo uho. Jednoga od petorice gradonačelničkih kandidata ovoga maja. Dijelilo ih je tjedan dana od izbora. I Vita i Miško raspadali su se od posla. Kad bi vidjeli da je negdje oguljen ili zagađen plakat koji su oni postavili, nešto bi ih steglo u grlu.

“Aman, ljudi, natječite se, ne morate uništavat”, komentirao bi Miško.

Ubrzo se na zidu ukazala figura do pojasa. Još posljednja trećina.

“Dođi sekundu, da popiješ malo kavice”, mahnula mu je termosicom.

Naslonili su se na rub kombija, pijuckali kavu i svako malo se dodirivali glavama. Donijela je i komad pite od jabuka.

Bila je prelijepa, zagledana u te plakate na kojima nije bilo niti jednog nabora.

Dovršio je kavu i pomazio Vitin obraz. Imala je kožu poput latice onih maćuhica koje je s ljubavlju držala na prozoru.

“Hoćemo?”

“Može.”

Lutka

Odzvonio je peti sat. Rebeka je hitro zgrabila svoj ruksak i prva istrčala iz učionice 7b razreda. Spustila se na klupu ispred škole. Promet je grmio iza njenih leđa. Nabrijani terenci jedva da su usporavali, jašući preko crno-žutih policajaca. Iz ruksaka izvadi par crvenih cipela s ubojito visokim potpeticama. Odveže tenisice, svuče sportske čarape i ostane u najlon čarapama boje mesa. Ubaci stvari u ruksak, nesigurno se osovi na štikle i odgega se prema trgu. Pored sparušenog fikusa, koji je držao mrtvu stražu na ulazu u hol, stajala je Rebekina razrednica i promatrala djevojčicu. Kad se vitka dugonoga prilika izgubila, razrednica je osjetila da joj se zapešća lede od gadne slutnje. Otišla je u svoj kabinet i nazvala Rebekine roditelje.

Sunce je nemilosrdno pržilo. Rebeka je gledala u daljinu, nadala se da se neće onesvijestiti (danas je zapara bila užasna, kao da nije početak svibnja) i napraviti budalu od sebe. U desnoj nozi putovali su trnci, kao da ju hiljade sićušnih kljunova nestrpljivo kljucaju. Osjećala je brojne poglede na sebi, nije se mrdala ni za milimetar, nepomičnija od Sfinge.

Zorko i Mina dijelili su jednu stolicu i zurili u pod. Razrednica je u nelagodi objašnjavala da to s Rebekinim “presvlačenjem” već dugo traje. Nekoliko mjeseci sigurno. Da ona ispočetka tome nije pridavala značaja, iako je svjesna da joj se morao odmah upaliti alarm, ali da tu nešto ne štima, da je cilj kamo njihova djevojčica odlazi nakon nastave, krajnje neizvjestan. I još je dodala razrednica, kako je u svemu najčudnije da Rebeka uopće nije popustila u učenju, redala je i dalje samo odlične ocjene.

“Nama uvijek kaže da uči kod drugarice…”, podigne umorne oči Mina.

Ona je koristila taj starinski izraz za prijateljstvo, izgovarala ga je meko i pouzdano. Zorko je nervozno čupkao komad zanoktice i nije govorio ništa. Brinulo ga je što je morao na koji sat zatvoriti radionicu. Nije si ni u snu mogao priuštiti još jednog radnika, vulkanizerski obrt jedva je krpao, tek toliko da nisu gladni – njegova peteročlana obitelj, za koju je bio odgovoran ovim ovdje šakama što ih zbunjeno stišće. Niz šiju mu se penjala druga, još opakija briga: u kakve crne belaje se upustila Rebeka?

Slijedeći dan su je pratili. Oboje. Zorko je kleo, a Mina je plakala i stiskala mokru maramicu u džepu. Dvojicu mlađih sinova (Pero je išao u prvi razred, a Darko još nije išao u školu), povjerili su susjedi na čuvanje.

Rebeka je zamakla za ugao, a oni potrčaše. U posljednji trenutak ugledali su kako ulazi u neki haustor pored niza uparađenih izloga. Slijedili su je niz hodnik, držeći udaljenost da ih ne bi primijetila.

Mala je šmugnula kroz vrata ispred kojih su pušile dvije žene u kutama.

Zorko dade znak Mini da ga polako slijedi. Prišli su sporednim vratima iza kojih je nestala njihova kći, kimnuli u znak pozdrava ženama, a onda je Zorko, kao da ga je ošinuo nevidljivi bič, sunuo naprijed i urlajući potrčao niz predsoblje puno bala s materijalima.

“Rebekaaaaa!”

Proletio je kroz veliku, svu u bijelo dizajniranu prostoriju, na trenutak su ga oči zabolile od silne bjeline.

“Tatice?!” začulo se iz pokrajnje prostorije.

Ne obazirući se na proteste dotjerane šefice u kostimu, upao je u nišu s garderobama. Na većini garderoba bila su otvorena vrata. Nasrne na prvu zatvorenu i zalupa šakama.

“Rebekaaaaa!”

Vrata se otvoriše a Rebeka se pojavi u crnoj svilenoj haljini, crvenokosa joj je punđa stajala visoko, a na rukama je nosila duge crne rukavice.

“Kako to izgledaš?! Izlazi!”

Rebeka je počela plakati, a dugi tragovi šminke ružili su njeno porculansko lice. Mina se probije u kabinu i zagrli svoju kćer, natapajući je vlastitim suzama.

Kasnije, dok su Zorko i Mina drhtavim prstima držali čaše soka, vlasnica je strpljivo, po deseti put objašnjavala o čemu je riječ. Ona je majka jedne od Rebekinih školskih kolegica, Rebeka joj se obratila u povjerenju da bi htjela nešto raditi i zaraditi koju paru. Toliko su je gnjavile, njena rođena i Rebeka, dok nije pristala da ova potonja glumi živu lutku u izlogu.

“Kći vam je prava ljepotica, to valjda znate… Kad mi je to predložila, nisam mogla odbiti.”

Rebeki je u tajnosti otvorila račun u banci i mjesečne honorare joj uplaćivala kao teens štednju.

“Ali, kakve su to gluposti?! Ti si mala za ovo maskiranje!” škrgutao je Zorko. “Tamo je ko u rerni!”

“Oprostite… Htjela sam samo pomoći malo, da i ja nešto zaradim za kuću”, ozbiljno je tumačila Rebeka. “Znam da vam nije lako.”

Zorko je progutao knedlu, promeškoljio se na tabureu i nije znao kamo bi s praznom čašom.

Eskimke

Ušle su u malu bankovnu poslovnicu. Pregrijanu.

“Sjedi tu, dok mama završi… Daj, da ti skinemo bundicu.”

Oslobodila je Kristu bunde i svukla svoju isto takvu, debelu s kapuljačom i krznom, impregniranu i opšivenu nepoderivim šavovima.

“Eskimke…”, značajno je debela žena u vesti, šapnula drugoj koštunjavoj, ogrnutoj štrikanom maramom.

Njihale su se u redu pred šalterom.

Ninoslava se pravila da nije čula njihove piskutave opaske. Pomilovala je blistave crne uvojke svoje jedinice i stala u red. Još da uplati avans pa da radovi počnu. Izgleda da je dosta glasno uzdahnula, jer debela ispred nje se odjednom obrecne:

“Gužva danas, a? Nema se vremena, a?”

“Nije ti to ona Amer’ka, jel?” prezrivo je dodala koštunjava.

“Kanada”, strpljivo se nasmiješila Ninoslava.

“Šta?” graknula je koštunjava.

“U Kanadi sam živjela.”

“Ma, boguizanogu, pa to ja rečem”, uzvrpoljila se koštunjava.

Kad su se napokon izgubile, Ninoslava pristupi šalteru i službenici pruži svoju karticu deviznog računa i još list papira.

“Molim vas, s deviznog ćete mi napraviti konverziju u kune i uplatiti na ovaj žiro.”

Rekla joj je svotu.

Službenica je tiho zviznula.

“Opa, nećete vi samo krečit!” ispalila je i odmah se zacrvenjela.

Cijele Delnice su naklapale o Eskimki koja preuređuje staru kuću Kvrgićevih.

“Otvorit ću frizerski salon” rekla je Ninoslava i šarmantno dodala: “Nadam se da ćete mi biti draga mušterija.”

“Ah, valjda, hoću da, kad stignem…”

Vrata pokrajnjeg ureda otvorila su se i ukazao se visok plavokos muškarac.

“Dobar dan”, rekao je i srdačno se nasmijao. “Je li sve u redu?”

“Je, šefe!” javila se zajapurena službenica.

“Da, da, da…” odgovorila je Ninoslava i nastavila potpisivati papire.

U Yukonu je živjela desetak godina. Otišla je u Kanadu odmah nakon mature. Majci i ocu je srce slomila. Promijenila je nekoliko gradova i kanadskih država dok se nije skrasila u zaleđenoj Nedođiji. Tamo se zaljubila u lokalnog vlasnika motela. Čim se Krista rodila otjerao ih je. Doduše, uz izdašnu otpremninu, ali ipak joj je slomio srce. Red je bio da i njeno srce plati. Nije se predavala, nego je otvorila mali frizerski salon i vrijedno radila. Otac joj je umro prije dvije godine. Ninoslava nije mogla doći na sahranu. Majka je tugu nosila godinu dana a onda pošla za njim.

I tako se Ninoslava vratila u rodni kraj.

“Mamice, vidi me!”

Okrenula se i ugledala Kristu kako stoji na stolici i izvodi baletnu figuru.

“Krista, pazi!” uskliknula je.

Ali mala je već letjela, i glavicom zakačila stolicu.

Plavokosi je bio brži od Ninoslave i priletio vrištećem djetetu.

“Ništa to nije… mala ogrebotinica…”, mrmljao je i već ju je unosio u svoj ured.

Hitro je posegnuo u ormarić s lijekovima. Izvadio sprej za rane i flastere.

“Jesam ti rekao da nije ništa”, nježno je posjeo malu u svoju fotelju, a iz ladice stola uzeo čokoladu. “Evo, od ovoga će još brže proći.”

Ninoslava je klečala uz Kristu i brisala joj mrlje od čokolade s obraza. Zatim je podigla glavu i postala svjesna da ih zabrinuto prate dva muževna oka, sjajnija od polarne svjetlosti.

Obala sunca

Melisa podigne glavu i ispljune pijesak.

Cijelo gradilište, sve sa bagerima i pneumatskim bušilicama, smjestilo se u predjelu njenih sljepoočnica. Noge nije mogla ni pomaknuti. Malo pridigne ukočeno tijelo. Naravno da su joj noge obamrle, jer cimerica Vilka izvalila se na leđa preko njenih butina, blaženo hrkala kao tornado, a komadi skorene pizze bili su joj zalijepljeni na čelo. I ostatak društva ležao je pješčano zakopan, usred gomile konzrevi piva, cole i praznih kanistera vina. Kako je tko već padao noćas, ostajao je na milosti plime. Već po navici, prvo su zaružili u klubu “Playa” i rasturali se na njegova četiri flora. Najluđi klub u Malagi –  tako su jednoglasno odlučili gimnazijalci iz Karlovca, nakon što su u prva tri dana izgustirali desetak psihodeličnih jazbina. Nakon tulumarenja u zatvorenom, dobrano podgrijani, spustili bi se do plaže, usput se još dobro opskrbivši cugom iz obližnjeg marketa. Pijesak je bio mrak za after.

Melisa se nalaktila na stolu i zurila u svoje jagode na tanjuru. Vilka je drijemala iza sunčanih naočala. Razrednik je davio po običaju, svako malo bi se zaletio u hotelski restoran i derao se da požure jer vozač ne misli cijeli dan čekati da se gospoda maturanti smiluju doručkovati.

Cijeli razred je crkavao putem do Barse. A Marin je kasnije, prezrivo pljucnuo kad je ugledao Sagradu Familiu:

“Koja pušiona, mogli su i dovršit ovo!”

I odmah je povukao nekolicinu, predloživši da odmore oči u mraku obližnjeg podrumskog bara. Razrednik je dobio slom živaca. Preostali dio razreda nezainteresirano se fotkao, dogovarajući se kamo bi mogli večeras.

Sedmi dan maturalne ekskurzije u Španjolskoj. Preostalo im je još toliko dana. Namjeravali su ih iskoristiti što je moguće luđe.

Melisin je mob bio pretrpan porukama i pozivima. Starcima se javila tek jednom kad je doputovala, i otada tišnjak. Nije stizala.

“Bit će ti divno”, uzdisala je mater dok su je ispraćali, a ćale mudro dodavao: “Pazi na pasoš.”

U grotlu “Playe” plesali su na stolovima.

Bilo je ludo sa svim tim margaritama koje su stizale nemilosrdno. Vilka je imala rođendan i društvo se u to ime odlučilo propisno oduzeti. U jednom trenutku, dok je čekala red u ženskom toaletu, Melisi je palo na pamet da se javi starcima. Nije fer prema njima, dali su sve od sebe da ona tulumari po Španjolskoj. Digli su potrošački kredit od deset milja kuna da bi podmirili njeno maturalno putovanje, nije to šala, a mlađi brat ostat će ove godine bez ljetovanja, dobra mu je i Korana… Ali već isti čas je zaboravila ideju javljanja kući, jer Feđa je izronio iz mraka, obgrlio ju je oko vrata i prošaputao da je ona njegova jedina ljubav.

I onda se dogodio užas. Sjedilo je njih desetak na terasi jednog kluba, prije nego će se spustiti do plaže i nastaviti briju. Klatili su se na ogradi, drali se neku turbokuruzu, da bi sve nadglasao vrisak. Vilka je izgubila ravnotežu i pala s visine od tri metra u podnožje terase. Izbezumljeni strčali su se dolje, dok su zaštitari zvali hitnu pomoć. Djevojka je imala neviđenu sreću da je zakačila donju tendu koja joj je posve ublažila pad. Bila je samo pošteno ugruvana, no morala je ipak ostati preko noći u bolnici da se liječnici uvjere je li sve u redu.

Melisa se bacila na krevet u sobi tako tužnoj bez cimerice i gorko plakala. Zatim se jedva pribrala i nazvala roditelje.

Punoljetnost

Sjedili su u bolničkoj sobi i čekali da se Andrej probudi.

Jedva su ga nazirali, sina jedinoga, kroz slapove suza. Jana i Miško držali su se za drhtave ruke, a srca su im uzbuđeno lutala, nošena pomiješanom rijekom straha i nade.

I prije mjesec dana nisu mogli dočekati da se njihov Andrjuša probudi. Noć uoči osamnaestog rođendana, bio je petak, slavio je dugo s društvom. Tako da u subotu nije prijetila opasnost da će se probuditi rano i osujetiti ih u naumu. Iskrali su se već oko sedam i s prikolicom odvezli do Yamahinog salona. Osobno su htjeli preuzeti skuter, toliko su bili nestrpljivi. Bila je to Miškova ideja. Andrej je već dugo uzdisao za motorima, bio je duša od djeteta, nikakvih problema s njim nisu imali. Jana se malo protivila, rekla je da to i nije najpreče što bi jednom osamnaestogodišnjaku trebalo, da su luda vremena i da su na cestama sami kreteni… Naposljetku su uzeli kredit za motorna vozila, 15.000 eura na pet godina.

Dok su radnici u salonu utovarali blještavocrveni Majesty 400 u njihovu prikolicu, Miško je pljeskao dlanovima poput dječarca, a Jana je oprezno kuckala po kacigi iste crvene boje, ispitujući njezinu čvrstoću.

Kad se Andrej spustio na doručak, teško da je i njih pravo vidio. Proslava punoljetnosti mora da je bila burna. Zijevajući je hruskao kukuruzne pahuljice s jogurtom, a njih dvoje su ga gledali zaljubljeno i čekali da mu pogled odluta kroz prozor. I onda ga je ugledao, kako se presijava na dvorištu. Vrisnuo je, zagrcnuo se, polio jogurtom i istrčao van. Kad su se dogegali za njim, grlio ih je i skakao u sedlo skutera, pa opet ljubio, sad mamu, sad tatu. Zatim se presvukao i odjurio po curu.

“Biba neće moć belivet!” klicao je dok je odlazio.

Tada je došla kobna večer.

Dok se Andrej vozio cestom s pravom prvenstva, imao je i zeleno, na raskršću je pred njega svom silinom izletio terenac, vozač je bio mrtav pijan i nagazio je gas na svoje crveno. Andrej se zabio u kobno vozilo, udarac ga je katapultirao i odletio je na obližnju tratinu. Samo čudo ga je spasilo. Uz napuknuće zdjelice, lom desne bedrene kosti i višestruke prijelome rebara, imao je vraške sreće. Kako su rekli liječnici, ne gine mu nekoliko mjeseci gipsa i kreveta, ali snažne je konstitucije, nema nikakvih unutranjih povreda i sve bi trebalo biti u redu.

“Za sve si ti kriv…”, uzdahnula je Jana, i obrisala suze.

“Nemoj tako… Misliš da se ne žderem dovoljno…”, pokunjio se Miško, sav se nekako smanjio i pogrbio.

“Mama…”, začuo se šapat.

Andrej je otvorio oči.

“Mili moj…”, ljubila je Jana njegovo blijedo, oznojeno čelo.

“Motor…?”

“Pusti sad… Odmaraj se, sine”, procijedio je Miško.

“Nisam htio… Bacili ste… pare… Oprostite…”

“Nek si ti živ, biće motora…”, zaplakao je Miško.

Siroče

Leon Kursar nije imao puno godina, tek je tridesetu prošao, ali iskustva se već nakrcao kao neki matori Buda. Profesiju reportera ispekao je bogme pošteno. U desetak godina obišao je valjda svako vražje svjetsko žarište, od ratova i terorističkih zgarišta do opustošenih područja nakon kataklizmi. Ali, trenutno se nalazio u svojoj najtežoj misiji, ne samo karijere, nego života.

Kabul je bio njegova prekretnica. Osjećao je to, dok se znojio pred službenikom afganistanske socijalne službe. Čizme su mu bile pune znoja, a košulja je izgledala kao da su ga izvukli iz bureta dragocjene kišnice.

U Afganistan je došao na šest mjeseci, angažiran od jedne američke tv-kuće. Vrlo brzo je oformio izvrsnu lokalnu ekipu, a posebno mu je zlata bio vrijedan snimatelj Emal Zadran. Emalova obitelj pružila je Leonu drugi dom. Često bi u njihovoj skromnoj kućici i prespavao – kad bi se Emal i on kasno vratili s terena, pa nije imao volje ići u depresivni hotel. Bahira je bila prava ljepotica, Leon je zavidio Emalu na supruzi. No, malena četverogodišnja Laima, djelovala je upravo nestvarno, kao nacrtana. Obožavala je Leona i čak je komično frfljala “dobar dan” na hrvatskom, i “pusica”.

Bližio se kraj Leonove šihte. Negdje prvog vikenda posljednjeg mjeseca u Afganistanu, imali su jedan od rijetkih slobodnih dana. Leon se zadržao u hotelu, cjenkao se za neku opremu s portirom, i malo je kasnio na sastanak s Emalom i njegovim ljepoticama. Htjeli su zajedno popiti čaj na tržnici. Još dok je vozio rasturenu Toyotu prema pijaci, odjeknula je razorna eksplozija, a Leonov potiljak pogodio je tajfun stravičnog predosjećaja.

Podmetnuta bomba usmrtila je 25 ljudi. Bahira koja se malo udaljila, kupujući kod tezge s loncima, i nalazila se bliže epicentru eksplozije, ostala je na mjestu mrtva. Emal je od krhotina pretrpio teške, po život opasne ozljede. Laimu je samo čudo spasilo, nije imala ni ogrebotine. Dok su vozila hitne pomoći odnosila Emala i desetke drugih ranjenika, Leon je zgrabio Laimu i osluškujući žestoke udarce toga malog prestravljenog srca, sklonio ju u hotel.

Kasnije, u bolnici, držeći Emala za ruku, plakao je i pratio kako se gasi život njegovog vjernog snimatelja. Zakleo ga je Emal, prije nego je izdahnuo, da se pobrine za Laimu. Djevojčica nikoga više nije imala. Leon Kursar bio joj je sve na svijetu. Gluhom od eksplozija.

I tada je počela trka Leonovog života. Curica jest bila siroče, Leon je na komadu papira imao i napisanu Emalovu posljednju želju, ali birokracija je bila tvrda. Grozničavo je telefonirao i, probijajući se kroz šumove iskidanih veza, uspio je nekako objasniti svom zagrebačkom bankaru da mu s tekućeg računa konvertira određenu svotu u eure, prebaci na devizni i spoji sa svime što je trenutno imao na računu. Kako mu je objasnio direktor one hotelske jazbine, tih petnaest milja eura trebalo bi biti dovoljno. Za dva ključna žiga kojima se malenoj dopušta odlazak iz zemlje u Leonovoj pratnji.

Čekajući avion na kabulskom aerodromu, njihao je usnulu Laimu u svome krilu i nekako vraški osjećao da je ovo njegov posljednji teren.

Ozdravljenje

Mala je veselo skakutala među kozama. Obožavale su je, to je čudo jedno kako su radosno blejale kad bi se i Bruna pojavila u štali.

Katja je baš završila s mužnjom i odvajala mlijeko za sirenje. Ranko je istimario jarce, dični kvartet tvrdoglavih mužjaka. Uz njih četvoricu imali su još 120 koza.

Bruna se zakotrljala u travi, dopustivši jednom crno-bijelom jaretu s mrljom u obliku srca na čelu, da ju gurka nogicama.

“Večerica!” najavila je Katja a iz njenih je ruku bljesnuo stolnjak od grubog platna, bijel kao pjena vala.

Bruna se uzverala u svoju posebno istesanu stolicu (tatinih ruku djelo) i slatko obliznula usne. Apetit joj je naprosto buknuo otkad su ovdje. Katja na široki drveni stol u dvorištu iznese pladanj pun sira i pršuta i još golemu zdjelu salate. Paradajz i krastavci rasli su im u vrtu, jedri kao da su mutanti, a nisu. Ranko je donio vino za njih dvoje i vrč mlijeka za malenu. Sunce je zapadalo u more i čarobno krasilo rubove njihove večere.

Godina je dana prošla kako su iz Zagreba doselili u jedan zaseok na Dugom otoku. Zubarica Katja i arhitekt Ranko Filić, prekaljeni brijači koji nekad nisu mogli ni zamisliti život bez gradskog turbotempa. Vikende su često provodili u Londonu ili Parizu, a nije im ništa bilo skočiti ni do New Yorka, ako bi ocijenili da je kakva brija ondje, koja se nikako ne smije propustiti. Kad se Bruna rodila, njihov se urbani pogon i nije puno izmijenio. Sistemi dadilja i baka servisa lijepo su se umrežili i gotovo da Filićevi ništa nisu morali poraditi na smanjenju svojih navika.

Sve dok preslatkoj Bruni, čiji su uvojci bili kao od čistoga meda, nije dijagnosticirana rijetka vrst astme. Vjenčani kum, ugledni internist s uhodanom privatnom praksom u Bonnu, pregledao je malu i najozbiljnije im rekao da imaju otprilike mjesec dana vremena za pakiranje kofera. Točnije, morat će zauvijek zapakirati svoj bivši način života. Rekao im je, kum, zabrinutog lica, da ako pod hitno ne presele s Brunom na morski zrak i to ne na bilo kakav morski zrak, dakle ništa gradsko s lučkim zagađenjima…, da mogu pomišljati i na najgore. Naravno, u hipu su rasprodali sve što su imali, ona se oprostila od stomatološke karijere a on je dao otkaz u arhitektonskom birou u kojem je radio. Nakon dužeg vijećanja i lutanja kroz ponude i opcije, odlučili su se za preseljenje na Dugi otok. Kupovinu stare kuće i otvaranje kozarskog obrta. Financijski plan na kraju su zatvorili kreditnom linijom koju je banka davala za male poduzetnike. Uzeli su 200.000 eura na trideset godina. Naučili su praviti sir, baš njih dvoje koji su dotad samo tamanili zrele i plemenite sireve po pariškim restoranima.

Nisu se bojali budućnosti. Jer, ona je sjala u svakom rumenilu oporavljenih Bruninih obraza. A gradova, tko se više sjećao.

Bucmasti ljubimci

“Aaaaaaa!” zaurlao je Ivica, prenuvši se iz sna.

Pored kreveta, u svjetlu mjesečine, stajao je Danijel i povlačio ga za rukav pidžame.

“Danijele, dušo, što se dogodilo?” upalila je Marta svjetlo na svom ormariću. “Zašto ne spavaš?”

“Malo si prestrašio taticu, znaš…”, drhtao je Ivica, kao da je upao u nekakav horor prizor.

“Šta rade Maša i Karlo? Jel i oni ajaju…?”

“Da, zečiću, ajaju, svi sad ajaju”, zagrlila ga je Marta. “Ajde se i ti sad lijepo vrati u svoj krevetić…”

“Maša ne voli murkvu. Karlo voli murkvu”, krepko je razlagao njihov četverogodišnji jedinac, kao da nije bilo tričavih tri u noći.

“Da, da, naravno, mrkva…”, sanjivo je mrmljao Ivica.

“Čitaj o konjićima vodenim…”

“…ćeš ti?” pitao je Ivica, ali realno je već tonuo natrag u san.

“Ne ti ćeš”, huknula je Marta i pružila ruku Danijelu, poravnavši mu pidžamicu. “Ali samo pet minuta, mili, a onda moraš ajati…”

“Maša aja…”

“I Maša, naravno.”

Točno prije mjesec dana, jedna nevina dražesna svečanost uvela je Katančićeve u period vrlo burnog življenja. Da ne kažemo da su im se noći i dani pretvorili u permanentnu uzbunu. Njihov život se, od te inauguracijske nedjelje, preselio u zonu neugaslog alarma. Naime, kad je zagrebački ZOO na poklon iz Afrike dobio prinove – dva mališana, mužjaka i ženku, patuljaste vodenkonje, Martina se banka prihvatila ponosnog sponzorstva nad slatkim stvorenjima. Prvu donaciju od 40.000 kuna i dvije velike plave mašne za “bucmaste” bebirone Mašu i Karla (svako je stvorenjce već težilo blizu stotinjak kilograma) uručila je baš Marta. Danijel je skoro upao u bazen u kojem su se brčkali vodenkonjići, a kad mu je Maša dala pusu, načisto se dijete oduzelo. Hipersenzibilan, kakav je već bio, Danijel je sve dane koji su bili pred njima podredio vodenim bićima. Znali su na smjene, Marta i Ivica, voditi dječaka do ZOO-a i po nekoliko puta dnevno. Stan im je bio ispunjen plakatima s njihovim likovima, a gluho doba noći redovito bi se ispunjavalo čitanjem priča o avanturama vodenkonjića.

Katančićevi su obožavali svoga jedinca, bilo je divno da je tako osjećajan i da voli životinje, ali jednostavno su morali smisliti neko rješenje. Manje stresno.

Marta se dala u traganje po bančinim marketinškim resursima, ne bi li pronašla najveću maskotu, rađenu po modelu nilskog konja. Ali ona najveća plišana stvorenja sva su već odavno razgrabljena, a u novim kontigentima stizale su posve drukčije dizajnirane lutke.

Marta se nije predavala, obišla je sva predstavništva u zemlji i inozemstvu, sve tragajući za spasonosnom maskotom. Naposljetku je, tragom neprovjerene vijesti, otišla u jedno austrijsko selo. Gdje su živjeli jedan stari blagajnik i njegova supruga. Čim su je uveli u primaću sobu, ugledala je najvećeg plišanog vodenkonja na svijetu. Kad im je objasnila o čemu se radi, nisu htjeli ni čuti o prodaji. Rekli su da je to njihov dar Danijelu. Naravno, na odlasku je primijetila da oboje kradomice brišu suze.

Koje je to veselje nastalo, ljudi moji, kad je Danijel ugledao Grgu – svog novog plišanog prijatelja, dvaput većeg od njega. Otad su bili nerazdvojni, njih dva. Dakako, nedjeljni posjeti ZOO-u i dalje su bili obavezni. Tek toliko da se Maša i Karlo ne naljute.

Šefice računa

Kad sam bio mali, najmoćnije žene su bile one koje su radile u računovodstvu.

Ako su još imale sudbinsku sreću pa zasjele u stolicu šefice, njihova je moć dosezala fantastične razmjere. Oko svih tih drugarica (mlađih, starijih, namćorastih, šarmantnih, zgodnih, nezgodnih, debelih i vitkih, udanih ili usidjelica, pripravnica ili pred penzijom…) plela se tajanstvena aura, neka magična nit posvećenosti. One su vladale financijama i informacijama. Nešto kao vestalke, upućene u sve moguće tajne poduzeća. One su znale doista SVE.

Recimo, precizne datume kad stižu sindikalne svinjske polutke ili pileća krilca i točan razrez rata kojima će biti terećene plaće. One su, i u pola noći da ih probudiš, znale zamršene rasporede smjena u radničkom odmaralištu na moru i uz kilu kave kod njih se moglo ogrebati za povoljniji datum ljetovanja. One su, u povjerenju, prve slale “neslužbene” signale tko je u čijoj sobi završio na osmomartovskom sindikalnom izletu. Stvarne gabarite solventnosti poduzeća poznavale su samo One. Kad će točno plaća i hoće li biti viška, koliko će se firma isprsiti za paketiće Djeda Mraza i hoće li biti para za odlazak delegacije na Karavanu prijateljstva do Đerdapa… mogli ste doznati samo ako se ne zamjerate elitnim računovodstvenim amazonkama. U najčešće skučenim uredima, zatrpane spisima, filadendronima i cekerima za pijac, te su žene vladale mikrosvijetom većine života.

Oko sebe su širile sustav egzotičnih titula i šifri, ne bi ih se postidjele ni najdugovječnije obavještajne službe tadašnje hladnoratovske podjele.

Sjećam se jedne mamine frendice iz poduzeća, često je dolazila kod nas, zdepasta u cicanim haljinama i vestama od sintetike. Ona je bila, kako je to mater stalno ponavljala zvučno poput mantre, “referentica salda konti”. U te tri zakučaste riječi, dotična je referentica ulila svoje držanje kao da je, najmanje, predsjedavajuća na njujorškoj burzi. Njih su dvije ćućorile nad kavicom, a do mene su dopirale nerazumljive konstrukcije o datumima knjiženja i datumima dospijeća, a kad bi se zahihotale i povjerljivo zakolutale očima, tu su dramatično stišavale glasove, sve da dječje uši ne čuju više nego što treba.

Kad je mama mog najboljeg prijatelja postala šefica računovodstva u jednom uspješnom kombinatu, cijela je ulica pozvana na roštilj u njihovo dvorište. Bio je to dan za slavlje, a frendova je majka sjedila na plastičnoj stolici na čelu stola i važno pridržavala novu frizuru.

Danas je važnost tih udarnica financijskih misterija posve umanjena. Da ne kažem nestala. Umjesto njihovih megavještina, nastupili su bezimeni servisi, softverski paketi ili bezbojne revizijske kuće. Da pitate nekog iz današnjih tvrtki gdje sjede gospođe iz računovodstva, vjerujem da pojma ne bi imao.

Čovjekoljublje s kamatama

Cijelu noć je pisala govor. Nakupilo se toga na kraju. Pred zoru, kad se napokon uvukla u krevet do muža a prvo svjetlo se probijalo na istoku, u fajlu je ostalo preko dvadeset tisuća slovnih znakova.

“…Ooovaaa i…”, nešto je promrmljao Vitomir u polusnu.

“Spavaj”, rekla je i pokrila mu krsta.

Za nekoliko sati planirala je Zrinka Lanišić puno toga reći o korporativnoj etici i društvenoj odgovornosti kao temeljima poslovanja njezine banke. Zatim je svakako htjela ispričati i nešto o povijesti bankarstva kroz stoljeća te izložiti viziju daljnjeg razvoja lokalne zajednice u kojoj je njezina banka neizostavni dio. Nikad u životu još nije osjetila takvo uzbuđenje. Ni onoga dana kad je diplomirala, ni dok je radila kao financijski savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, ni one godine kad je bila gost predavač na Yaleu, niti onda kad je dobila laskavu ponudu da preuzme dužnost regionalne direktorice banke. Kao najmlađi član direktorskog boarda u povijesti ove ugledne bankarske tvrtke.

Sjela je u prvi red raznobojnih veselih fotelja, između gradonačelnika i župana, a srce joj je tuklo kao ludo. Adrenalin ponosa toliko je snažno pojurio Zrinkinom dušom da je na trenutak pomislila da će se onesvijestiti.

“Nije vam dobro?” zabrinuto je pitao šarmantni gradonačelnik.

“Ne, ne, sve je u redu… Malo sam uzbuđena.”

Uspjela se svladati ali još uvijek su joj pred očima treperile slatke iskrice ganuća. Njezinoj banci pripala je nagrada za filantropa godine. Svečanost se održavala u Dječjem kazalištu, maloj srčanoj teatarskoj oazi, čije je kvalitetne i maštovite projekte banka godinama usrdno sponzorirala. Pozornica je bila ukrašena golemim maskotama banke, popularnim nilskim konjićima, i purpurnim srcima uklesanim u slovo “F” – službenom logotipu nagrade. Prvo su glumci izveli prizor iz jedne predstave s aktuelnog repertoara, o vragolanu Grgi koji se bori za svoju jedinstvenost i različitost. Zrinka je oduševljeno zapljeskala kad su se glumci naklonili. Uslijedili su govori gradonačelnika i župana, da bi potom na scenu istrčala razdragana grupa mališana u plavim pidžamicama s bančinom maskotom na prsima. Bili su to klinci iz Doma za napuštenu djecu “Sanak”, ustanove koju banka također pomaže, a prihvatila se i desetogodišnjeg kumstva za desetero štićenika Doma. Djeca su izvela igrokaz (sama su ga napisala i izrežirala) o avanturama nestašnog nilskog konjića koji ne sluša mamu i tatu i zapada u niz pustolovina.

Nakon što su mališani završili, pobravši ovacije, a Zrinkine se oči zamaglile suzama, posjedali su po sceni u krug. Predstavnica Zaklade utemeljitelja nagrade, pročitala je obrazloženje, naglasivši da ova banka od početka svoga poslovanja u Hrvatskoj nesebično djeluje za dobrobit lokalne zajednice i poboljšanje kvalitete života građana u ovoj regiji te predstavlja hvalevrijedan primjer tvrtke koja živi sa svojom zajednicom.

Zrinka se popela na pozornicu da bi preuzela nagradu.

Djeca iz “Sanka” načinila su plavi vijenac oko nje. Stavila je svoje papire na pult s mikrofonima, pogledala dvoranu, zatim djecu u pidžamicama… I tada je učinila nešto što možda ozbiljne korporativne direktorice i ne čine tako često, ali purpurna srca su bila jača od svake poslovne etikete. Sjela je na pod, raširila ruke, pustila da se one pidžamice povješaju po njoj i kliknula iz sve snage: “Hvala vam srca moja najslađa!!”

Uskrsnuće Norme Jean

Blesavo, ali istinito: on je uvijek tvrdio da im je krevet prevelik.

Ona nije marila za “standarde”. Još otkad se kao mala morala gurati u istom krevetu sa sestrom, zaklela se da će jednom, kad poraste, imati najveći krevet na svijetu. I sad ga ima. Možda nije globalno najveći, ali da je stadionskih dimenzija, to je činjenica. Dali su ga raditi po mjeri i trojica majstora su tu kuckali, pilili, tesali i šarafili puna četiri dana. Madrac je specijalno naručen iz Švedske, nestvarno tvrd i podatan, osjećaš se kao fakir na njemu a opet te grli mekše od labuđeg krila…

I sad je u njemu sama.

Dok se okreće na drugu stranu i uzalud ga traži prstima, protječe vječnost. Norma Jean, u davnašnjem izdanju kao loknasta djevojčica (anđelak koji će jednom kasnije postati ikona), bdije nad njom sa suprotnog zida i spokojno se smiješi, čak i u mraku.

Sudbina ima nevjerojatan smisao za humor, da krepaš od smijeha. Prije tri mjeseca, dok je producentica Tamara Pavlović ispijala prvu uredsku kavu, i brinula se hoće li uopće uspjeti do kraja zatvoriti financijsku konstrukciju (rokovi snimanja serije opako su se bližili), javila se njena bankarica. I kao da je med najfiniji potekao iz telefona, rekla je da je Tamari odobren kredit, s iznimno povoljnom kamatom, neka hitno dođe u banku pa da srede transfer novca.

Melodrama će započeti na vrijeme, ta serija od 30 epizoda, priča o tridesetgodišnjoj ljubavi između udane žene i oženjenog muškarca.

Odmah je Franu javila predivnu vijest, da priredi neku ludu gozbu pod svijećama, za njih dvoje, kad ona navečer stigne kući. Fran je, kao poručeno, imao slobodan dan. Piloti ih baš i nemaju, slobodne dane. Svijeće su bile na stolu, i tatarski biftek je bio savršen i rožata maestralna.

A onda joj je rekao. Da želi razvod, da bi htio nekoga da ga čeka kad se vraća s letova… Bila je previše sretna pa nije odmah shvatila o čemu priča. Ne, nema drugu, ali jednostavno misli da ovako dalje ne ide. Malj za meso razbio joj je srce u kašu. Uzeo je svoju torbu u ruke i otišao. Istina, plakao je, ali koga to sad briga.

Na uskršnje jutro spustila se u pub u prizemlju svoje zgrade.

Mazohistički je žvakala sendvič sa šunkom i kuhanim jajima, rasijano slušajući barmenove psovke o prokletom snijegu.

“Sretno!” poželio je kad je odlazila, izlivši malo loze na šank, da umilostivi nebesa.

Ekipa je bila fenomenalna. Svi do jednoga su pristali da rade i na Uskrs, da udare prvu klapu, bez obzira što je blagdan. Rokove su već prekardašili, nek im se to upiše kao jedini grijeh kad sudnji dan jednom dođe, bit će dobro.

Kad je stigla na set svi su već bili tamo, čak i oni koji poslovično kasne, sporo se bude i treba ih tetošiti da se smiluju za prvu lajnu. Donijeli su valjda sve što su imali, na stolovima su se gurali njihovi umnoženi domovi, sve te šunke, pisanice, mladi luk, pince i hren-sosovi. Nije znala kako bi ih sve odjednom zagrlila, njenu jedinu porodicu, najveću na svijetu.

Jaja za dušu

Jasmin se kući vratio baš kad je Marinka vadila kruh iz rerne.

Otpasao je pištolj, navukao papuče, dok mu se sijamac Krele motao oko nogu. Natočio je svakom po prst kajsijevače, obgrlio je oko struka i udahnuo miris njenog kruha.

“Mirišiš na pare”, namignula je, dotaknuvši mu usne.

Tako dvadeset i dvije godine, svaki dan. Uvijek istom rečenicom bi ga dočekala.

“Pustiš mi Cohena?” pitala je, a znala je da hoće.

And Jesus was a sailor
When he walked upon the water

Ona je narezala sir, a on otvorio crnjak. Kruh je pričao za oboje. Jeli su, i Krele je dobio svoje. Bili su sami. Višnja je vodila turu po Izraelu, vratit će se tek u ponedjeljak navečer.

Nakon jela, bacili su se na posao. Marinka je pristavila šunku. On je farbao jaja. Prvi put se okušao u tome prije petnaest godina.

Kao i danas, bio je Veliki petak. Točno dva mjeseca nakon što je jednoga jutra radio svoj posao i obranio banku. Još uvijek su mu se znojile ruke.

Otišli su rano na tržnicu, u taj petak, svi troje. Višnjica je hopsala oko njih, noseći svoju majušnu košaricu i u njoj vezicu rotkvica.

Zaustavili su se pored jedne tezge za kojom je tip u ribarskim gumenim čizmama, trenirci i kecelji, marljivo šarao pisanice. Marinka se sjetila da bi joj moglo ponestati crvene boje.

“Idemo nas dvije stati u red za meso, a ti uzmi tri kesice crvene pa dođi za nama”, rekla je i požurila s malom naprijed.

“Neće vam trebati”, rekao je čovjek i smaknuo kapuljaču s lica. “Koristite ono što je Bog dao: kupus, luk, špinat, ciklu, kurkumu… Svaki od tih plodova ima po jednu nijansu iz duge naših života…”

“Dobro, dobro…”, nervozno ga prekine Jasmin. Nije imao vremena natezati se s ovim stihoklepcem. “Pogledat ću dalje.”

“Ali, mogu vam ponuditi ovu pisaljku i ovaj vosak. Samo pustite neka vas vode i jaja će procvasti. Izliječit će vam dušu.”

“Meni nema pomoći. Ja više nemam duše.”

“Nemate pojma, to je jedina istina.”

“Pošto?” sumnjičavo se Jasmin zagledao u to lice, kao da ga je negdje već vidio.

“Ništa. Daće Bog.”

Prvo jaje koje je iscrtao i zatim usjajio slaninom, zadržao je malo na dlanu, kao da ga oprezno važe, a onda zadrijemao nalakćen na kuhinjski stol. Prvi put da je zaspao nakon onog nemilog dana u kojem je ubio čovjeka.

Kada je toga sniježnog jutra, prije petnaest godina, u još praznu banku ušetao tip s nabijenom šubarom na oči i u crnom kaputu, odjednom isukao uzi pa zaurlao da mu smjesta predaju sav novac, Jasmin je potegao svoj revolver i povikao: “Ne pravi gluposti. Baci oružje!”

Pljačkaš je u tom trenutku preskočio pult i zgrabio službenicu za kosu: “Mrdni samo i prosvirat ću joj glavu.”

“Dobro… samo polako…”, smirivao ga je Jasmin i već je odložio pištolj na mramorni pod.

U tom času u blagajničinoj torbi zazvoni mobitel.

Dovoljno da tip samo milimetar svrne oči na drugu metu. Jasmin se bacio prema naprijed i zapucao.

Dobio je priznanje i bonus na plaću od uprave. Ali tek u gnijezdu s pisanicama pronašao je melem oprosta. Svake godine na Veliki petak, dok je strpljivo nanosio vosak na njihove osjetljive opne.

Vatikanska banka

Franjka Braun se spremala na put.

Pogledala je kroz prozor svog penthousea na Cvjetnom trgu i zatvorila koferčić. Pozvala je taksi. Ostalo je još tri sata do leta za Rim, ali ona je voljela duga aerodromska ispijanja kave i promatranja ljudi. Izgledala je fenomenalno za svojih šezdesetak i oho-ho godina. Nikad nije mrvu šminke uzela. Niti jedan skalpelić nije zarezao to njeno njegovano lice. Jednostavno je imala čarobne gene, čvrste kao kamen. Prirodna elegancija žene, koja se rodila u rudarskoj obitelji u Travniku a probila se među najutjecajnije slikarice europske i svjetske scene osamdesetih, stajala joj je saliveno. Na jednoj od svojih berlinskih izložbi upoznala je Jacoba Brauna, utjecajnog direktora Deutsche Bank i planula je ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se u Parizu, a dobar dio godine živjeli su na imanju u Provansi. Petnaest godina zajedničkog života proletjelo je kao sekunda. Jacobov avion survao se u more kod Cipra. Vijest ju je zatekla u njihovom stanu na Manhattanu, baš je imala jednu od svojih retrospektiva. Prvi put u životu opsovala je Boga, vrišteći u golemoj kupaonici. Otada je sama. Nije se željela udati ponovo. Jacob je ostao jedini u njenom prstenu. Prestala je slikati. Društvenog života nije se odrekla, ali slike je zatrpala u zaborav. Bez Jacoba nije imalo smisla.

Špricnula je malo parfema na zapešća i vrat. Prošle godine su joj ponudili da snimi barnumsku reklamu za vodeću francusku kozmetičku tvrtku. Učinila je to iz čiste dosade.

Otvori raskošnu pozivnicu s vatikanskim grbom u zlatotisku i još jednom provjeri lokaciju svečane inauguracijske večere. Na koju su bili pozvani zaista rijetki. Nadala se da je novi Papa zaista tako duhovit kako se priča, inače bit će naporno.

Spustila se liftom u prizemlje, izašla na ulicu. Na ulaznim stepenicama u zgradu sjedio je mlad franjevac, duže smeđe kose i brade. Iako je bilo hladno, ispod mantije su mu se nazirale bose noge u snadalama. Kidao je komadiće kifle i hranio dvoje plavokosih klinaca. Djevojčica je bila u iskrzanom kaputiću prekrojenom od “đubretarca”, a dječak u prevelikoj šarenoj vesti s kapuljačom preko koje je nosio dres nekog španjolskog nogometnog kluba. Franjka se nije razumjela u nogomet, ali je zastave poznavala.

“Dobro jutro”, nasmijao se plavooki franjevac.

“Utro…” istrtljala je mala, mljackajući kiflu.

Dječak se samo zagledao u Franjku i nasmijao.

“Dobro jutro, trebate nekoga?” blebnula je.

“Ne”, odgovorio je franjevac.

“Tu vam baš nije uobičajeno, da se zadržavaju, nepoznati…”, prtljala je. “Mislim, meni ne smetate, ali…”

“Nećemo dugo. Slavimo novog Papu”, rekao je a licem mu je proletio treptaj, kratki bljesak kroz trepavice.

“Apu, apu…”, važno je kimnula mala i pružila dlan za još malo kiflice.

Franjka se iskrcala na Plesu i svalila se u prvi kafić. Nazvala je odvjetnika u Berlin i rekla mu da pokrene prodaju sve njene imovine. Zatim je uzela salvetu i grozničavo počela skicirati kućicu u Travniku. Bit će to jednom dom za puno, puno djece.

Maturalna haljina

Gledali su omiljenu sapunicu, ali Jelica nikako da počne uživati. Inače se s lakoćom probijala kroz zamršene odnose i spletke dosadašnjih 215 epizoda, ali s večerašnjom jedva da je hvatala priključak. Stalno je ustajala, poravnavala prekrivač na kauču, pa odlazila do kuhinje, donosila jabuke, oguljene i rasječene na četvrtine…

“Ha, majku joj njenu, opet ona zmija muti!” proderao se Grga i pojačao ton. “Ma šta je ne zatuku, neće se ta nikad smirit!”

“Koga?” prenula se Jelica.

“Pa kad ne pratiš, nego samo šećeš! Zlatomira se vratila i upala ravno sinu na vjenčanje!”

“Isuse, nemoj mi reć!”

“Zamisli ti, tračerica matora, sad se sjetila da ima sina!”

Nekako se Jelica ipak skoncentrirala na ostatak epizode, a kad je krenula odjavna špica htjela je odmah ugasiti televizor. Grga se usprotivo, čekao je još neke golove da vidi. Popustila je, strpljivo je zurila u travnjake i mreže kroz koje su jurile lopte, a onda napokon zamračila ekran.

“Moramo razgovarati. Brzo, dok se Buba ne vrati.”

Objasnila mu je situaciju. Groznu situaciju. Njihova Ljuba ove je godine maturantica, zlato njihovo jedino, ponos i sreća njihova neizmjerna. Išla je u razred “elitne” djece, čiji su roditelji držali prestižne klinike, sjedili u vladi i bavili se naftom. Nekako su se othrvali dosadašnjim ekskurzijama u Dubai, krstarenjima po Mediteranu i drugim divotama koje su roditelji Bubinih kolega odobravali ni ne trepnuvši. I Buba svojim starcima zaista nikada nije prigovorila zbog toga što je ostajala po strani od svih tih čudesa. No, sad je vrag došao po svoje. Djevojke iz razreda, sve odreda su već uplatile letove za Pariz gdje će si pokupovati haljine. Večera je organizirana u Sheratonu, neka đavo nosi i te skupe hotele i ko ih izmisli.

“Ne možemo… Ma, da se ubijemo, ne možemo”, problijedio je Grga od muke.

“Možda se i njoj ne ide…”, procijedila je Jelica, ni sama ne vjerujući u to.

Začuo se ključ u bravi.

“Jel bio dobar film, bubice?” reče Grga kad ga je poljubila u čelo.

“Super! Ej, ljudi, kakav je sako Ivor donio iz Londona, izgleda kao princ, kunem se!” uzvrpoljila se Buba po dnevnoj sobi. “Ljudi, ja, ne mogu dočekat, to će bit najljepši dan mog života!”

Ivor je bio Bubin dečko. Podsjećao je na mladog Delona.

“Mila, možda to nije najbolja ideja…”, oprezno je počela Jelica. “Ti znaš da bi mi sve za tebe učinili, ali ne možemo se nositi s njima…”

“Mogu prati stubišta, mamice!” zagrijala se Buba. “Tu u naselju ima toliko zgrada, sigurno trebaju čistačice!”

“Srce, ne može to tako…”, zabrinuto je Grga zakimao glavom. “Ti moraš učiti.”

Nije ga uopće slušala, sva je već bila u mislima na maturalnom plesu. Odlepršala je do svoje sobe i ubrzo spavala snom pravednice.

“Grga, svisnut će nam dijete ako ne ode na tu prokletu zabavu.”

“Znam…”, rekao je, sjeo na kauč i podbočio glavu šakama.

“Ja sutra idem uzet kredit. Uzet ću petnaest hiljada kuna, mora bit dosta. Na dvije godine.”

“Ma šta pričaš?!” pogledao ju je Grga kao da nije pri sebi. “Kako ćemo?”

“Dobro dijete kaže, te zgrade okolo, stalno kubure s čistačicama. Uzet ću bar dva ulaza, ako ne i tri… Lijepo sve stignem uz posao. Kad radim prije podne, popodne ima da oglancam sve da se blista. I obratno. A kad sam u noćnoj, onda mi je tek milina!”

Nakon dva tjedna, došla je i ta večer. Grga i Jelica sakrili su se u jednoj maloj prostoriji (neki Grgin frend ima kuma čiji bratić je konobar u Sheratonu i tako…), odmah do glavne sale u kojoj je bila pripremljena raskošna maturalka. Konobar im je pokazao kako će se zguriti ispod jednog stola u kutu. Mogli su virkati kroz prorezanu rupicu na stolnjaku i još jednu u zastoru navučenom na stakleni zid sale. Malo šturo, ali ipak će se moći nagledati svoje male sirene.

I kad je ušla, uhvativši pod ruku svoga Ivora, a ona blijedoružičasta svilena haljina počela pjevati oko njene maslinaste puti, cijeloj je dvorani zastao dah.

Grga je stisnuo dlan svoje Jelice i brzo, da ona ne vidi, otro suzu izdajnicu.

Na krovu svijeta

“Višnja, ja više ne mogu s njim!” zapomagala je majka preko mobitela.

Toliko je urlala da bi ju čula i mimo svih mreža.

“Molim te, dolazi smjesta ovamo i ti popričaj sa svojim ocem! Ja sam na izmaku snaga, a ti znaš da sam ja borac, da ja ne odustajem tek tako…!”

“Mama, smiri se, još je mjesec dana do puta, možda se i predomisli.”

“Da se predomisli?!” decibeli maminog kristalnog soprana opasno su jurnuli prema gore. “Pa, on se već potpuno spakirao! Kuća nam izgleda kao vojni logor!”

Njezina majka bila je iznimno talentirana za pretjerivanje, ali ni tata nije bio nevinašce. Najnovija kriza je očigledno dosegla vrhunac, a od Višnje se, kao i uvijek, očekivalo da bude racionalni sudac između dva teškometalna ega. Navikla je na tu ulogu, praktički još od puberteta.

“Jesam ti rekla?!” zajapurila se mama na vratima.

Dugo predsoblje stana bilo je nakrcano ruksacima, mrežama, vrećama za spavanje, metalnim porcijama, termosicama i plastičnim sanducima nepoznate namjene.

“Dođi ovamo!” povukla ju je živčano. “Pogledaj ovaj rusvaj!”

Pod u tatinoj radnoj sobi bio je prekriven specijalnim gumenim podlogama. Šator sličan eskimskom igluu, u crvenoj i srebrnoj boji, uzdizao se usred sobe.

“Vidiš, ovdje spava već tjedan dana! Osjećam se kao na manevrima!”

“A gdje je on…?”

“U vražjoj materi, eto gdje je!” planula je mama. “Eno ga u kadi, vježba zadržavanje daha!”

Višnja se jedva suzdržala da ne prasne u smijeh, smiješni su njih dvoje kako se vječno glože, iako tatina najnovija avantura i nije bila baš tako smiješna. Strastveni planinar spremao se na novi pohod. Problem je bio što mu je cilj Mount Everest, a netom je navršio 68. godinu života na Zemlji.

“Eno ga, yeti izlazi!” zajedljivo je komentirala mama, kad su se začula vrata od kupaonice.

Uz ručak je Višnja pokušala diplomatski riješiti slučaj. Mama je priredila čarobnu patku s narančama. Tata je petljao golemim nožem po nekoj četvrtastoj konzervi.

“Aha, šta kažeš, Višnjice?” ponosno se nacerio. “Original nož američkih marinaca!”

Mama je uvrijeđeno šmrcala.

“Tata, idemo još jednom razmisliti… Lijepo je da si ti u kondiciji i da voliš prirodu, svi se tome veselimo…”

“Dragan-uragan, tako me dečki iz planinarskog zovu!”

“… Ali, tamo gore su i mlađi nastradali”, nastavila je Višnja. “Na tom Mount Everestu.” “Sagarmathi.”

“Molim?”

“Tako ga zovu Nepalci. To mu je pravo ime.”

“Svejedno, daj ti razmisli!”

“Jesam. Donijet ću vam nešto lijepo s krova Svijeta”, rekao je stari i zadovoljno progutao posljednji komad nečeg sprešanog iz svoje konzerve.

Kasnije toga popodneva (dok je tata u kadu s vodom dodavao i nekoliko kofa leda te se spremao na novu kontrolu disanja u “posebnim uvjetima”…) Višnja je odvela mamu do njene banke. Banka je s poznatom osiguravajućom tvrtkom otvorila program kojim se klijentima pruža osiguranje od nezgode uz sve vrste oročenih štednih uloga u kunama i eurima. Premiju za policu osiguranja plaća banka u ime klijenta iz ostvarene kamate, a premije su za klijenta povoljnije od onih pojedinačno ugovorenih. No, posebna je pogodnost bila što mamina banka nudi osiguranje od nezgode i za tipove do 80 godina starosti. Njihov himalajski slučaj baš se uklapao u ciljanu grupu.

Vremeplov

“Ali, ja sam bankar!” proderao se iz petnih žila.

I žestoko bubnuo glavom o policu za knjige iznad kreveta.

“Dalibore, šta to buncaš?!” upalila je Nikolina svjetiljku pored svog uzglavlja. “Rekla sam ti već da smanjiš s prežderavanjem navečer.”

Ugasila je svjetlo i okrenula se na svoju stranu. Ubrzo je hrkala, kao da ništa nije bilo. On je otišao do kuhinje, popio čašu mineralne, podrignuo (Možda su mi stvarno naškodile one krvavice, pomislio je pokajnički) i vratio se u krevet. Malo se još bacakao s jedne na drugu stranu, a onda je opet shvatio da sjedi iza grubo tesane daščane tezge i u pokrpane vrećice slaže nekakve musave srebrnjake. Na sebi je imao zamašćenu čojanu tuniku s kapuljačom, a oko pasa nosio je svežanj ključeva.

Ljudeskara u razdrljenom kožnatom prsluku i nekoj halji tresne dva svezana purana pred Dalibora i izdere se: “Svijeće, amo!”

“Kakve svijeće, čovječe božji?!” uzrujao se Dalibor. “Ja sam bankar, ne pravim ja svijeće! Vi ste se zabunili!”

“Dva purana, deset svijeća!” popljuvao ga je div, unoseći mu se u lice.

Dalibor nikako nije mogao dokučiti gdje se nalazi. Livada na obali rijeke, puna šatora, sklepanih koliba, zaprežnih kola i stoke, kao da ga je podsjećala na lokaciju gdje se uzdizala njegova banka, ali banke ni za gorom! Kao da je u zemlju propala. Na njenom mjestu bio je ograđeni prostor gdje su neki oklopljeni jahači nosili duga koplja i probijali njima tikve nanizane na ogradu.

Odjednom se pored tipa s puranima progurala debela žena u blatnoj suknji. Vukla je ovcu na užetu.

“Oće bit za buzdovan?” zapuhnula ga je stajskim smradom. “Ovca ova, jedna?”

“Ja vas ne razumijem, dobra ženo…”, Dalibora je oblijevao znoj. “Vi to nešto prodajete ili kupujete…?”

“Makni se, baba!” zareži ljudeskara. “Ja sam prvi!”

Purani se razgalamiše, samo što mu na glavu ne skoče.

“Vi ste pogriješili, ovo je banka…”, zamuca Dalibor, nervozno trzajući očima. “Ako želite kreditnu liniju za vaša obiteljska gospodarstva…”

“Buzdovan!” zakriještala je debela. “Da mijenjamo!”

Tik do Daliborove desne šake zabije se nožina.

“Svijeće!” zaorilo se iz diva.

Gomila ljudi, privučena drekom, natiskala se oko njih i prijetila kvrgavim toljagama.

Dalibor je izgubio svaku nadu da će ikada vidjeti svoje najdraže i pripremio se na najgore…

Ujutro je imao podočnjake do obraza.

Bezvoljno je mrljao džem od jagoda po prepečencu. Kajganu nije ni taknuo. Amela i Jerko prebirali su svaki po svom mobitelu, a Nikolina nije prestajala s prodikom:

“Doručak je najvažniji, Dalibore. Rekla sam ti, bolje smanji navečer, ali ti si gori od magareta, nikad ti ne slušaš…”

Srce u sefu

Malo je zadrhtala od tolikog metala oko sebe. I samoće. Franciska Begović organski nije podnosila samoću. Cijeloga života uspješno se borila protiv samoće. Zato je bila neizmjerno aktivna: putovala, trenirala yogu, družila se s prijateljima, društveno se angažirala u brojnim građanskim forumima… Ni odlaskom u mirovinu nije smanjila svoj tempo druželjubivosti.

Potisnula je nelagodu, sjela za stol i otvorila duguljastu metalnu kutiju.

Banka je garantirala punu diskreciju. I zaista, službenik koji joj je, nakon potpisivanja ugovora o najmu sefa, uručio njene ključeve, ostao je u glavnoj dvorani, iza šaltera. U prostoriji sa sefovima Franciska je bila potpuno sama.

Ostalo joj je još tjedan dana da posvršava sve poslove. Ovaj današnji, jedan je od najprečih. Selila se na godinu dana u Miami. Darija je bila pred porodom drugog djeteta. Bit će curica, Petra će se zvati. Johnu je dvije godine, to je izvrsna razlika za klince, ali gomila posla za roditelje. Zet Arthur, jedan od suvlasnika odvjetničke firme, osim vikendom, jedva da je kući stizao. Ovoga puta, Franciska je namjeravala biti uz Dariju. Njenu jedinicu, njeno sve. Začela ju je jednom davno, s čovjekom kojega nije voljela ali bila je spremna pokušati, no, on se ponio kao đubre i ostavio ih. Možda je tako i bolje. Istinski je voljela samo jednom u životu, jedva nekoliko mjeseci, i nikad više.

Iz džepa kaputa izvadi iskrzanu plavu kovertu, punu žigova. Otvori je, odmota presavijen list papira i stane čitati, znala ga je napamet:

Najdraža moja,

sutra idemo na teren, na udaljenu stražu, ostajemo sedam dana. Noći su ovdje tople, i veselim se noćnim smjenama. Gledat ću u nebo posuto zvijezdama i misliti na tebe, jedina moja. U svakom gutljaju vode, kao da tebe osjećam, u svakom koraku tebe dostižem. Dečki se ovdje žale na hranu, a meni ne treba ništa. Ti si me nahranila zauvijek, oko moje, živote moj. Barem da se nikad više ne probudim, da te mogu vječno sanjati.

Ljubim te, rođenje moje

Jaroslav

Upoznala ga je kad je maturirala. Crnokos, visok, prsti kao u pijanista. Kad god bi ga ugledala, nju je nešto presjeklo u prsima, ostala bi bez daha. Mislila je da je glupost ona priča o ljubavi koja boli. Sve dok nije upoznala Jaroslava. Četiri mjeseca su proveli skupa, onda je on morao ići odslužiti vojni rok. Zapala ga Makedonija, karaula u blizini Ohridskog jezera. Svaki dan joj je pisao. Pisma su putovala čitavu vječnost. Ovo posljednje došlo je mjesec dana nakon njegove smrti. U službenom izvještaju je stajalo da se samo srušio u jutarnjem stroju, na onom divnom južnom suncu.

Franciskino srce ostalo je zauvijek u tih par redaka, na papiru istrgnutom iz bilježnice “s kockicama”. Pismo je bilo njeno najveće blago. Jedino što je namjeravala pohraniti na sigurnom, dok je nema. Spustila ga je u metalnu kutiju, a kutiju gurnula u sef i zaključala ga. Malo je sjedila i gledala u sefove, a grudi su joj se ispunile onom poznatom slabošću, kakvu je osjećala samo od Jaroslavovih očiju.

“Sve u redu, jeste li zadovoljni uslugom?” pitao je službenik za šalterom.

“Apsolutno”, odgovorila je. “Vidimo se nagodinu.”

Minus

Učini posljednji zamah i uhvati se za rub.

Četrdeset puta je preplivao olimpijski bazen. Njegova uobičajena ruta, triput tjedno. Pogleda na veliki sat iznad sivoplavih pločica: točno 8. Ima još relativno dosta vremena do presice, zakazane za pola 10. Istuširao se, osušio kosu i pažljivo je nagelirao i otputio se do šanka. Kafić je bio pust. Glavna gužva kreće kasnije.

“Kao i obično, ministre?” nasmiješila se crvenokosa šankerica u majici s delfinom na prsima.

“Nisam vam ja ministar”, uzvratio joj je osmijeh i odjednom poželio poljubiti morčiće na njezinim ušnim resicama.

“Niste još…”, rekla je, sipajući mu dupli espresso.

Odmah je zatomio grešnu misao. Nedavno se zaručio i zapravo bi morao misliti na svoju dragu, a ne da mu misli lutaju kojekud.

Tibor Vujović svrnuo je pogled, daleko od djevojčinih dugih trepavica. Ispio je kavu.

“Moram ići.”

“Pazite na sebe”, namignula mu je, a onaj delfin na njenoj majici kao da je veselo mahnuo repom.

Vozio je do ministarstva, slušajući novog Cavea. Obožavao ga je. Monika, njegova zaručnica, nije ga mogla smisliti. Monika je malo toga mogla smisliti a što je Tiboru bilo drago. Skoro se zabio u neku džipčinu, dok mu je frajer bezobrazno uletio u traku. Bili su zajedno od prvog gimnazije. Monika i on. Dugo.

“Jesi vrijedan, srce?” pozvala ga je na mob. Dosađivala se, kao i obično. Radila je u jednoj izdavačkoj kući, a mrzila je knjige. I čitanje bilo čega.

“Jesam. Javim ti se kasnije.”

Prošao je aulom ministarstva i provjerio je li sve pripremljeno za medijski stampedo. Danima su se, u novinskim izdanjima ili u udarnim tv-dnevnicima, novinari i komentatori nabacivali nagađanjima s kakvim će to novim potezom ministar financija izaći u javnost. Tibora (za kojega su kuloari tvrdili da nije tek običan glasnogovornik nego i spin doktor) su bjesomučno lovili, ne bi li izlanuo štogod. Ali, on se držao poput monaha u zavjetu šutnje.

U 9.25 sva sjedeća mjesta predviđena za novinare bila su popunjena, a svuda okolo stajali su oni nabrijani koji tradicionalno kasne na početke presica.

Nakon uvodnika, Tibor je dao riječ ministru. Gazda je ravnodušnim glasom, koji kod njega baš nikada nije mijenjao ni boju ni tempo, izdeklamirao da će njegovo ministarstvo, između ostaloga, predložiti izmjene u korištenju minusa na tekućim računima građana. Odnosno, građanima bi dozvoljeni minus ubuduće bio do visine njihove plaće. Nastao je totalni lom od novinarskih pitanja.

Nakon što je press-konferencija završila, Tibor je nazvao Moniku. Namjeravao se dogovoriti kakvi su im planovi za večer.

“Ti si potpuno skrenuo!” vrištala je. “Dobro da me nije moždani strefio kad sam čula!”

“Ljubavi, o čemu ti?”

“To s minusima, ti nisi normalan!”

“Ja nemam ništa s tim.”

“Ne, ja imam! Pa šta ti misliš da sam ja na lutriji onu kožnu jaknu dobila, da su tri soma eura meni s neba pala?! Išla sam fino u minus, a sad se mogu slikat!”

“Ljubavi…”, pokušao je obuzdati tu bujicu gnjeva.

“Ma, nosi se, da te ne vidim!” izderala se i prekinula vezu.

Tibor je u tom trenutku samo osjetio golemo olakšanje. I ponadao se da oni morčići nisu zauzeti i da će ih ubrzo poljubiti.

Legalizacija

“Ujutro rušim”, uzdahnuo je i okrenuo se na drugu stranu kreveta.

Ona nije ništa rekla. Čupkala je jorgan i gledala u mrak. Tamo na ormaru sjedila je lutka iz Trsta. Jedna joj je noga ispala, inače je skroz bila čitava. Čak su joj se i mašnice još držale. Anđelko ju je donio, tu lutku, na prvi spoj, nabavio ju je od nekog švercera. Svi su ih gledali dok su ulazili u kino-dvoranu, držali se za ruke a lutkina haljina šuštala usred sveg tog krckanja špica i kikirikija.

Ujutro se iskrao prije zvonjave budilnika. Gordana nije voljela taj osjećaj kad otvori oči a njega nema pored nje. Takav je već dva tjedna. Skuhala je kavu. Bez šećera. On je pio isključivo gorku, a ona je sebi šećerila. Izašla je kroz kuhinjska vrata u dvorište i otvorila vrata radione.

“Dođi da popijemo kavu!”

Sjedio je na sanduku u svojoj maloj radioni, sve po špagi je u njoj složeno, na sanduk je naslonio pijuk i jednu od onih teških zidarskih macola. Mačak Cvele ležao mu je do nogu i glavu naslonio na staru gazdinu patiku kao da je jastuk najmekši.

“Gamad jedna”, promunđao je, poljubio joj ruku koju mu je pružila dok je ustajao sa sanduka, a Cvele zafrktao jer ga budi, i pošli su na kavu.

Dva je tjedna kako svaki dan izjutra ulazi u radionu, odlučan da je sruši do temelja. I svako jutro odustaje. Prije dvadesetak godina, šupu je proširio, jedva je malo dogradio, stavio u nju furunu na drva i tamo se prepustio svome carstvu dasaka, blanjalica, testera i mirisa piljevine. Imao je zlatne ruke, pa je uz posao prodavača u jednom željezaru, iz njegove radione izlazila sva sila korisnih stvari: stolica, stolova, dječjih igračaka… Tih par dodanih kvadrata nije Anđelko nikad prijavio. Zapravo, htio je, i pošao je tamo, to se još općina zvalo, pa su ga ismijali da šta ih zamajava s glupostima, da nemaju oni vremena s nekim krletkama se natezat. No, promijenile se države, došli drugi zakoni i ljudi, jednoga dana je s televizije ministar pod žutim zidarskim šljemom priprijetio: ili plaćaj legalizaciju, ili bageri stižu.

“Ja para nemam, a ne dam, bogme, ni da mi ruše! Prije ću sebi glavu rascopat onom macolom!” nervirao se Anđelko, dok je srkao kavu. “Šta one krupne ribe ne hvataju, a ne ovo malo jada što je sirotinja skucala po dvorištima!”

Dovršio je kavu. Bezvoljno je žvakao kruh s paštetom i sve gunđao preko zalogaja: “Od djeteta, ne pada mi na pamet da tražim!”

Vesnu su izveli na pravi put. Medicinu završilo, janje njihovo. Udala se u Opatiji. Dobar joj je muž. Imaju dvoje djece, ni njima ne pretiče.

“Sutra rušim i gotovo!”

Izašao je van. Uvijek bi prošetao jedan krug, do parka i natrag, a onda u radionu.

Sačekala je da nestane s vidika i brzo se spremila. Pogledala se u ogledalo, popravila maramu i požurila u grad.

Ujutro ju je opet prevario i ustao iz kreveta prije nje. Nabacila je vestu i onako u spavaćici istrčala na dvorište. Kad je banula u radionu, Anđelko je baš podigao pijuk i da će raspaliti po zidu…

“Nemoj!” vrisnula je i zgrabila ga za ruku.

“Goga, makni se, pusti me da rušim!”

“Nećeš! Srce će ti prepući ako i jednu ciglu razbiješ!”

I onda mu je rekla da je otišla u banku i uzela namjenski kredit baš za legaliziranje objekata. Uzela je 20.000 kuna na dvije godine.

“Od naše dvije penzije nekako ćemo otplatit, gladni nećemo bit. A ti sad vidi šta ćeš…”

Neko ju je vrijeme zgranuto gledao a onda je odgurnuo pijuk.

“Ajde ti bolje vidi šta ćeš s ručkom…”, nasmijao se. “Dok ja izrežem dasku za novu tacnu. Brate, ona se za kavu već sva ofucala. Ko da majstora nema u kući…”

“Anđele moj”, rekla je Goga i ostavila ga da radi u miru božjem.

Prsten

Gledali su ga zajedno, u izlogu. Svjetlucao se na podlozi od crvenog baršuna. Od bijelog zlata, s majušnim srcem od cirkona u sredini.

“Joj, što je divan!” Ljerka je priljubila nos uz staklo. “Ja u životu nešto ljepše nisam vidjela!”

“Nije loš”, složio se Janko i poljubio je u sleđeni obraz.

“Fantastičaaaan!” skakutala je pred izlogom. “Jednom ćemo ga kupiti, zar ne? Kad budemo veliki, jel da hoćemo?!”

To je bila njihova zajednička dosjetka. Često su maštali o tome, kako će “biti veliki” kad se uzmu, i kad im život podari sanjane uspjehe. Ona je sanjala da će jednom imati vlastiti frizerski salon, a on je konobarčio s nadom da bi možda, ako im krene, mogao otkupiti kafić u kojem je radio dvostruke smjene. U vezi su bili dvije godine, baš će ovoga Valentinova napuniti pune dvije godine od prvog dejta. Oboje su i dalje živjeli kod roditelja. Na ljeto će se vjenčati pa u podstanare, i onda kako im bude.

Jedva se odvojila od izloga. Toliko joj je taj prsten srcu prirastao.

Janko bi nebo poderao zbog nje, toliko ju je volio. Na računu u banci imao je ušteđenih nekih četiri tisuće kuna. Čim je prvi put zamijetio njen čeznutljiv pogled prema malom okruglom nakitu, znao je što će učiniti. Samo je još čekao Dan zaljubljenih pa da ga kupi i položi na njen svileni dlan. S naporom se svladavao da odmah ne podigne lovu i otrči u zlatarnicu. Nije više mogao slušati kako njegova draga uzdiše pred izlogom.

Tri dana do Valentinova. Janka je uzbuđenje toliko spucalo da je morao napregnuti sve svoje snage da bi uopće funkcionirao na poslu. Pravo je čudo da nikome od gostiju nije sasuo vrelu kavu u krilo. Kad se kasno navečer vratio kući, zatekao je oca i majku snuždene. Sjedili su u kuhinji oborenih glava. Istoga dana pokvarili se veš-mašina i štednjak. Crkli zauvijek, rekao je majstor. Od očeve dimnjačarske plaće nije bilo teorije da sad odvoje za novu bijelu tehniku.

“Prat ću na ruke, nije mi problem”, rekla je majka i uzdahnula. “Ali za jelo, ne znam…”

“Ništa ti nećeš na ruke”, zagrlio ju je sin. “Pusti to meni.”

Sutradan je s kolegom dogovorio da ga zamijeni u popodnevnoj smjeni i podigao novce iz banke. Zatim je nazvao Ljerku. Veselila se što će mu pomoći u kupovini. Obilazili su trgovine njih dvoje, marljivo bilježili cijene i garancije, da bi se napokon odlučili.

Kad su kasnije prolazili pored one zlatarnice, Ljerka se zaustavila i zagledala u prsten. Rekao joj je kakav je plan imao dok se proklete stvari nisu pokvarile.

“Iznevjerio sam te. Oprosti…”, zagledao se u izlog, možda mu je i suza pobjegla.

“Budalo”, rekla je. “Nikad nisam bolji dar dobila. Sretno ti Valentinovo!”

Pratnja do kuće

“Pav’ce, dajdera rastoč’ nam jope!” zalupao je šakom po šanku debeli Mile.

Vani je vladao snježni kijamet, ali mješinasti tip kao da je bio imun na ledene igle koje je vjetar kovitlao. Na razdrljenu košulju zasukanih rukava tek je navukao nekakav prsluk od ovčje kože a na glavu nabio vojničku maskirnu kapu.

“Da nije bilo dosta, a, Mile?” umorno se Pavica zagledala u njegove zakrvavljene oči.

“Ne gonjaj me tute ka’ una moja Ivka, neg’ sam ti reka’ toč’!”

“Bez mene”, hukne mišićavi muškarac izbrijane glave.

Sjedio je u kutu na pivskim gajbama i listao novine.

“Šta je, zamjen’če, da neš kamil’ce prije spavanja?” naceri se Mile i proguta svoju duplu lozu koju je Pavica stavila pred njega.

U birtiji su bili još samo njih dvojica.

“Dobro je, Mile, završili smo.”

“A, jes’ neki…”, progunđao je Mile i sve pušući izašao iz sklepane LORELEY.

Nije postojao stvor u tom selu, nedaleko Korenice, koji bi bio u stanju propentati ime Pavičinog bifea, improviziranog od stare kamp-prikolice. Niti su se manje namučili oni iz katastra u Korenici dok su je upisivali u knjige. Ali zato su bili redoviti bučni gosti za šankom pod imenom starogermanske vile. Četiri je godine proteklo kako je Pavica Sabljak stigla u njihov kraj, napustivši život u malenom gradiću na Rajni. Kad je njen Karlo jednog dana pao na baušteli kroz rupu za lift, pokupila je crkavicu osiguranja nakon njegove smrti i doselila se u Liku. Možda nije tako zamišljala svoj život, ali drugi teško da će joj se otvoriti.

Oprala je i posljednju čašu, prebrisala šank, prvo spužvom a zatim suhom krpom.

“Hoćeš kavu?”

“Može, ako ti nije problem”, rekao je Damir, prišao bliže i popravio uniformu.

Prije dvije godine zabrljavio je nešto gore u Zagrebu. Damiru Ercegu je uglavnom predstavljalo problem držati jezik za zubima, osobito pred glavešinama s putrom na glavi. Premjestili ga u Korenicu za zamjenika šefa policijske stanice. Neke budaletine koja ako je imala dva razreda osnovne, puno je imala.

Da nije bilo Pavičinih očiju boje meda, Erceg bi poludio. Nije znao kako da joj priđe. Zato je svaku slobodnu večer koristio da ju čuva. Barem to.

“Jel dobra kava?”

“Najbolja.”

Očistila je ogledalo sa zataknutim paunovim perom u kutu.

“Hoćemo?”

“Ajmo”, složio se.

Dok je otključavala kapiju iznajmljene kućice u kojoj je živjela, on je svijetlio farovima službene lade, stajao oslonivši desnu nogu na prednji lijevi točak i pušio. Ušla je u kuću i upalila svjetlo u kuhinji. Pogledala je kroz prozor i mahnula mu. Sjeo je u vozilo i otišao. Povukla je vrata kredenca, sa dna uzela kofer i otvorila ga. Iz džepa je izvukla večerašnji utržak i spustila novčanice u kofer. Svakih šest mjeseci nosila ih je u banku. Jednom će zaraditi toliko da se zauvijek spusti prema moru.

Naj-maska

Prije mjesec dana Aneta ga je upoznala s idejom maskiranja. Osjećao se prilično nemoćno dok se pokušavao suprotstaviti njenom opakom planu. Okej, tu je odmah kapitulirao. Otići će na bal pod maskama, nije baš neki fan plesanja, ali to može učiniti njoj za ljubav. Ali, kvragu, Luka se zaista nije mogao ufurati u njenu gorljivu želju da se i oni maskiraju. Toliki na feštu dolaze u strejt izdanju, lijepo smontirani, i ništa im ne fali. Da ne dolazi u obzir da idu “u civilu” (kako je to Aneta okarakterizirala, presjekavši ga sijevanjem očiju) i to je odmah shvatio i već se počeo osjećati dosta glupo. Zatim je krenuo taktizirati. Kad se već blesira, onda bi bio i red da zaigra nekog superheroja, tako je to Luka maštao: Batman, Superman, Captain America… Aneta je, naravno, imala posve drukčiji kurs.

“Banke”, kratko je rekla, kao da se na haiku poeziju baca. “To je tema.”

Zasvjetlucao je tračak nade, poput svježe iskovanog novčića, i Luka se vidio s nekom aktovkom punom lažnih para ili tako nečim. Ali, ne lezi vraže, priča se imala drukčije odvijati. Jaaaako nepovoljno po njega. Lupežica je sebi dodijelila ulogu bankara. Kosu je ionako nosila kratko šišanu, namjeravala je nabaciti još neke naočale strogih okvira, šešir i crno odijelo, i to je bilo to. Izgledala je prokleto seksi u muškom odijelu, i Luka je znao da će sve oči na tulumu biti uperene u nju. Njemu je namijenila glavnu ulogu: imao se uvući pod plišanu kožu nilskog konja, omiljene maskote banke u kojoj su oboje bili klijenti. Zaustio je da nešto kaže protiv te nepotrebne klaunerije, ali Aneta je već mjerila njegova pleća. Najbolja prijateljica bila joj je glumica, tako da će krojački odjel u njezinu kazalištu obaviti taj posao začas. Znoj ga je oblio samo kad je i pomislio kakva mu se pokladna avantura sprema.

Elem, došla je i ta sudbonosna večer. Cijeli dan je Aneta cvrkutala po kući, sva nabrijana, a Luka je objesio nos i osjećao se dosta kretenski. Kad su zakoračili u glamurozno ukrašenu salu, znao je da je “kreten” tek prijelazna faza a da je “idiot” ono kako bi najistinitije opisao vlastite osjećaje. Preostalo mu je da se ubije od alkohola i nekako preživi torturu. Iako je bio samo u donjem rublju, u utrobi plišane živine vrilo je kao u kotlu. Naravno, oko njega sve sami revolveraši, vitezovi, mafijaši, rock zvijezde, komandosi, astronauti, Batmani & Bondovi… Nikome na um nije palo nešto slično kao njegovoj životnoj izabranici.

Ono što je prava tortura bila jest snalaženje za šankom. Dosta komplicirano mu je bilo da razjapi ralje nilskog prijana i da istoči u sebe brojne pivo-burbon-pivo-burbon kombinacije. A zbog pravila igre (dakako, Aneta ih je prijavila za izbor naj-krabulje) nije smio skidati masku prije reda.

Bio je dobrano nacvrcan, i već mu je postalo savršeno svejedno, kad je osjetio da ga Aneta povlači prema centralnom podiju. Popeli su se na pozornicu, a predstavnik sponzora, moćne bliskoistočne avio-kompanije, pružao im je ček na trideset tisuća kuna. Nekako se cifra probila do usporenih Lukinih misli. Skinuo je debeljkovu glavu i poljubio ga u njušku. Uopće nije loše izmaskirat se tu i tamo.

Put u život

Sjedili su, zavaljeni u fotelje, isijavajući takvu vrelu sreću da su se stakla Jankovih naočala svaki čas maglila. Dva ogromna nepoderiva ruksaka, crveni i maslinasti, pogodna i za himalajska iskušenja, naslonili su na pregradu. Oboje su imali gojzerice na nogama, a za remenje na ruksacima bile su im privezane sandale. On je nosio vojničku šiltericu, a ona je vezala kefiju oko vrata. Pintarovi su se držali za ruke i treperili od guste tajanstvene energije.

Janko Berislavić, njihov osobni bankar, nije baš odmah shvatio u čemu se radi i što oni zapravo žele. Onako brzopleto je pomislio da putuju na uobičajeni odmor van zemlje (naime, puno su putovali njih dvoje) pa žele dodati još neki polog na devizni račun.

“Dakle, dio sredstava na tekućem računu želite da vam konvertiram… U eure ili dolare?”

“Ne dio…”, nasmiješila se Jona Pintar, šarmantno se igrajući pletenicom jantarne kose. “Sav novac s tekućeg pretvorite u dolare i prebacite na devizni račun.”

“I podigli bismo petsto dolara”, dodao je Miho Pintar, zagrlivši svoju dragu. “Ako može u novčanicama ne većim od deset dolara.”

Na tekućem računu imali su 700.000 kuna. Prodali su stan, sav namještaj i tehniku, auto i vinograd. Kredita nisu imali. Janko je napokon razabrao da se u njihovim životima dogodila drastična promjena. Da, istina je da putuju, ali odlaze zauvijek. Tu u foteljama ispred Jankova kompjutera, upravo su povlačili crtu – razdjelnicu između bivšeg i budućeg života. Janko se uzvrpoljio od nelagode, kao da je nehotice postao svjedok njihove sudbinske odluke.

“I gdje ćete sa sobom?” blebnuo je blesavo, brzo obrisao naočale i odmah se ispravio: “Mislim, kamo putujete?”

“Prvo ćemo do Indije”, rekla je Jona nehajno, kao da idu do susjednog kioska po cigarete. “A dalje ćemo vidjeti…”

Ispričali su mu kako je to išlo. Naravno, nisu odluku donijeli preko noći, vagali su dugo, izbacivali argumente “za” i “protiv”, a onda shvatili da je taj rez zapravo dugo čučao u njihovim srcima. Ono što je najbitnije, istodobno su osjetili da je odluka zrela, da se ne žele razdvajati, da će rastanak od rodbine i prijatelja, svih onih dragih koje su voljeli, biti težak i da će sigurno ostaviti sjenovita mjesta na njihovim dušama. Ali shvatili su da bi sve drugo bilo suprotno onome što njihova srca zaista žele i za čime kucaju najsnažnije. Jona i Miho odlazili su da se nikada više ne vrate u bivšu histeričnu svakodnevicu. Osim dva ruksaka ništa im više nije bilo potrebno.

Kad su obavili sve transakcije, Miho je zagrlio Janka a Jona mu je dala poljubac u obraz i na stolu mu ostavila maleno licitarsko srce.

Dok su odlazili, a pokretna vrata šumjela za njima, Janko je bijesno udarao po tipkovnici. Pokušavao je progutati knedlu u grlu i razmišljao o svojoj Zdenki. Ona je mrzila putovanja. Takav je život.

Haljina

“Oči bih joj mogla iskopati”, prosiktala je Ina, žestoko stisnuvši rame svom zamjeniku Vencelu.

“Ej, boli me…”, zapištao je on ispod glasa i stisak je popustio.

Zamjenik Vencel je barem tri dana tjedno provodio u teretani, ne može se reći da je neki mršavko, ali ipak ga je vraški zaboljelo rame. Energična šefica Ina Kontić kao da je kliješta ponijela. Njihovi prvi susjedi za raskošno postavljenim stolom uopće nisu registrirali ovu kratku scenu. Oproštajna večera bila je na vrhuncu a financijaši su se već pristojno otkravili. Uz svakog je na podu stajala otmjena košara puna hrvatskih proizvoda: arhivskih vina, maslinova ulja, kulena, pršuta i paškog sira. Osobno ih je naručivala kod biranih proizvođača, kao što je, izvan radnog dijela, osmislila i niz atraktivnih izleta i prijema, sve da uzvanicima do u tančine ispuni njihov boravak u Zagrebu. Niti jedan kotačić nije prepuštala slučaju, skup vodećih banaka podunavskih zemalja morao je šljakati kao podmazan. Bila je to stvar prestiža ali i njenog karaktera. U fokusu Ine Kontić nikad nije smjelo biti odgođenih, promašenih ili nerješivih slučajeva. Zato i jest u svojoj banci predsjednica uprave već četvrti mandat.

“Divna zemlja, baš uživamo…”, nazdravila joj je Njemica s druge strane stola, malo se zaljuljavši.

Celofan u njenoj poklon-košari zacvilio je, valjda je cipelom zakačila košaru.

Ako te ja dohvatim, nećeš više nikada uživat, gnjevno je kuhala Ina u sebi, a glasno i javno nasmiješila se uglednoj gošći: “Oh, neobično mi je drago da se ugodno osjećate u našoj zemlji.”

Nije da joj je brojala, ali Njemica je bogme istrusila dvije butelje postupa. I kao da ne namjerava stati.

Tebe će morati odnijet u hotel, ispičuturo, zlobno je mantrala Ina u mislima.

Diskretno je kimnula dalmatinskoj klapi da nastave s novim blokom pjesama.

Društvu je posebno dobro legao dvodevni izlet u Dubrovnik, upriličen usred simpozija, dobro tempiran kao središnji relaks od napornih sesija. Ina je uživala zbog neskrivenog čuđenja kolega kad im je servirala podatak da je Dubrovnik imao uhodanu kovnicu novca već u 13. stoljeću.

Sve je bilo savršeno. Do posljednje večeri.

Elem, tjednima prije spomenutog samita, Ina je pomno planirala što će obući za završni gala banket. Sve dok u zagrebačkoj filijali jednog prestižnog svjetskog dizajnera nije pronašla neviđen kostim rubinove boje. Istodobno elegantan, strog i nekako vojnički, a opet prepun neke fine erotične slutnje u pregibima… Ma, divota jedna. A, onda ju je ugledala, kod šanka kako ispija aperitiv. Njemačka pokondiruša nosila je potpuno isti kostim! Naravno, na njoj je stajao kao na vješalici, ali ipak… Ina bi je najradije zadavila. Zato je ispod svoje savršene šminke osjećala milijune malih eksplozija i jedva čekala da već jednom završi ova posljednja večera i da rospiji ugleda leđa. Ne ponovilo se.

Sapunica

Uletjela je kao furija.

“Ove taksiste treba sve pohapsit, banda neodgovorna!”

Bacila se na prvu stolicu, strgla šubaru i protresla vranom kosom.

“Prvo sam ga satima čekala, a onda je milio kroz snijeg kao da će krepat!” huktala je razdraženo, dok je cijela ekipa buljila u nju. U Korinu Zorić, megapopularnu zvijezdu sapunica.

“Gdje je moja garderoba?!” ustremila se na prvu djevojku s blokom u ruci.

Odveli su je do sobe u kojoj je već sjedio mališan u pidžami. Ustao je sa stolice i pružio joj ruku.

“Zdravo. Ja sam Teo.”

“Moooolim?!!” vrisnula je Korina, ignorirajući dječakovu ruku. “Ko je ovaj?! Zašto ja nemam svoju garderobu?!!!”

Na jedvite jade su joj objasnili da je garderoba zajednička, da nema potrebe za odvajanjem, da su ovdje svi jedna velika obitelj i neka se ona samo opusti, da nikakvih problema neće biti…

“Obitelj, ma nemoj…”, gunđala je dok joj je šminkerica nanosila puder. “Meni je vrijeme novac, a oni se tu igraju dječjeg vrtića…”

Po žutim medijima naveliko se naklapalo da Korina uopće ne čita scenarije za projekte na kojima je angažirana, da nju samo zanimaju ugovori i konkretne cifre u ugovorima. Tako je velika vjerojatnost postojala da uopće nije ni pročitala o čemu se u reklami radi. Inače se ne bi zgranula što je u produkciji za priču o limač štednji, zatekla živahnog momčića u pidžami sa preslatkim nilskim konjićem i njegovim zmajem.

“Voliš štrudle?” ponudi joj Teo plastičnu kutiju punu još toplih kolača. “Mama je ispekla.”

“Ne doručkujem”, zarežala je. “Hoćeš reći da sam ionako debela?!”

“Imaš djece?”

“Šta te briga?!”

“Aha, i mislio sam da nemaš.”

“Slušaj ti, balavac…!” prasnula je Korina.

No, u tom je trenutku u garderobu provirio asistent režije i rekao im da počinju za pet minuta.

Kuhinja je bila sva u modrim bojama. Teo se muvao uz Korinu koja je, opasna keceljom, sjeckala mrkvu na radnoj plohi.

“Hajde, zlato, pođi se presvući…”, izgovorila je tekst Korina.

“Još malo, mamice!”

“Moramo požuriti u banku, srećice. Da ti otvorimo limač štednju.”

“Super!” kliknuo je Teo.

No, u tom trenutku nož je krivo kliznuo i okrznuo Korinin palac.

“Aaaaa!” zaurlikala je kao da je cijelu ruku otcaparila i ispustila nož.

Ekipa se zamrznula od njene nepodnošljive sirene. Jedino je Teo skočio brže od komandosa. Zgrabio je jedan od uškrobljenih bijelih ubrusa, naslaganih na radnoj plohi, i hitro ga omotao oko Korininog palca.

“Drži tako čvrsto”, rekao je mudro poput stogodišnjeg liječnika.

“Ovaj, hvala…”, šmrcnula je i zagrlila ga neozlijeđenom rukom.

Ekipa je zapljeskala.

Spas

Oliver se bezvoljno spremao. Činilo mu se da satima isprobava koju kravatu da stavi, koju košulju da izabere, da bi ga Tonka naposljetku upozorila da je obuo samo jednu čarapu. On se i probudio čak dva sata prije nego što se alarm oglasio. Unezvjereno je hodao dnevnom sobom i grickao usne. Tonku je tek alarm razdrmao. Sinoć, kad su legli u krevet, čvrstim glasom je rekla: “Što mora biti, bit će” i zagrlila ga je. Dugo je tako ležao, udišući svoje srce iz njenoga, ona je već tonula u san, a on se pitao hoće li ona imati dovoljno snage – da na površini drži i sebe i njega i njihove blizance. Koliko god zatreba.

Doručkovali su. Kukuruzne pahuljice veselo su letjele iz Majine i Franove zdjelice, brbljali su kao navijeni. Oliver je zurio u prazno i krckao tost. Tonka je uspjela srediti klince, izvaditi punjene paprike da se odlede, i još je objesila veš na balkon i sebe je dotjerala… A Oliver je i dalje sjedio i grickao tost.

“Moramo krenuti, ljubavi, da ne zakasnimo.”

Prvo su Maju i Frana ostavili u vrtiću a zatim se uputili prema banci.

Oliver je šutke vozio kroz neočišćene ulice, a ona je govorila o nekom planu za vikend, da odu njih četvero na sanjkanje na Sljeme.

Oliver je peti mjesec bio bez posla. Privatna gimnazija u kojoj je predavao fiziku, odlučila je srezati nastavni kadar. Oliver je u rukama imao i zanat kuhara, pa se javljao i na restoranske adrese, ne samo na one iz fizičarske struke. Nije se bojao nikakvog posla, bojao se da ga neće više naći. Zasad su rate za stambeni kredit uplaćivali redovito. “Vidjet ćeš, sve će se srediti”, bodrila ga je Tonka. Kredit je bio na nju. Radila je u apoteci i u nje se zaista svaka kuna nekim čudom obrnula i udvostručila. Kako je istjecao peti mjesec a da se na vidiku nije pojavljivala niti jedna šansa za novi posao, Oliver je bio sve malodušniji. Grizla ga je i ta situacija, nije si mogao pomoći, da on trenutno “ne privređuje”.

“Ako te još jednom čujem da bulazniš o tome, odmah podnosim zahtjev za razvod”, zaprijetila mu je Tonka, a onda je prasnula u smijeh.

Njena je ideja bila da odu do banke i da, za svaki slučaj, izvide koje su im mogućnosti ako jednoga dana ne budu mogli podmirivati kredit.

Ljubazna bankarica dočekala ih je s toplim riječima nade, spomenuvši da ukoliko im se situacija s Oliverovim zaposlenjem ne promijeni, banka može ponuditi jednogodišnji moratorij na otplatu glavnice, uz obvezu otplaćivanja kamata.

“Čuješ! Ako baš bude bilo stani-pani, to nije loše rješenje”, vedro je komentirala Tonka, listajući kreditnu dokumentaciju.

“Sigurna sam da će vaš suprug vrlo brzo naći zaposlenje, a dotad mi smo tu da vam olakšamo situaciju, uz svu našu stručnu pomoć”, toplo ih je pogledala bankarica.

Iz Oliverovog kaputa začuo se mobitel.

“Da, ja sam…”, javio se. “Jesam, da… Mogu odmah… Kako da ne, hvala vam puno.”

Sjedio je i nije ništa govorio.

“Dragi, tko je to bio? Sav si problijedio.”

“Zvali su sa Filozofskog fakulteta. Dobio sam mjesto na katedri za fiziku.”

“Pa to je divnooooo!” kliknula je bankarica i poletjela im u zagrljaj.

E-knjižica

“Hm, da vidimo…”, zadubila se moja kućna ministrica financija u ekran laptopa. “Budući da si nam upropastio novogodišnje putovanje…”

Čekaj, čekaj, kao ja sam namjerno prizvao virozu i smlavljen odležao dane predviđene za trip?! Eto, kako se povijest začas izokrene. Iznajmili smo s frendovima apartman u centru Budimpešte, trebalo je biti ludo, ali u mom slučaju umiješala se virozetina i sve upropastila. Okej, već sam od prijatelja osuđen kao bezočni partibrejker, a sad još ovi prigovori od bračne družice. Taman sam uvrijeđeno digao nos, kad li me omekša njezin najmedeniji osmijeh.

“Zezam se, ne duri se.”

“Dobro, ali zašto to sad opet spominješ?” htio sam znati. “Zašto mi svrdlaš još svježu ranu?”

“Ma, ništa, samo kažem da je ta lova, predviđena za Budimpeštu, još uvijek ovdje na e-knjižici”, pokazala mi je na ekran.

E-knjižica?!! pomislih. Neka nova ujdurma?

“Daaa…”, važno sam se zadubio u polja koja je otvarala na ekranu.

Svi ti fondovi, online štednje, bankarstva i slično, po kojima moja ministrica suvereno orkestrira, prebacuje, dijeli i množi, za mene su velika mantra. I bolje da se držim podalje od njih. Ali, za podrobit pare, tu sam vidra. Uglavnom, rasijano sam pratio dok mi je objašnjavala performanse najnovije kasice što je plutala internetom. Razabrah da je e-knjižica stimulirana višim kamatnim stopama od 1,5 posto za kune, 1 posto za eure… Htio sam već nešto zaustiti, u svom sumnjičavom stilu, kako to i nije neka kamata, ali sam se ugrizao za jezik. Jer, u očima najdraže pročitao sam njen omiljeni i željezni logični hardware kojim me uvijek razoruža: “1,5 posto je 1,5 posto u plusu!”

Elem, riječ je o kratkoročnoj, nevezanoj štednji, na knjižicu se prebaci dio para s tekućeg računa, tamo stoji kao na štednoj knjižici, a kad zatreba za korištenje, opet se vrati na tekući i podiže. Tako sam si ja to ugrubo predstavio.

“Ovakav način poslovanja predstavlja jednostavnije planiranje kućnih financija i prikupljanja sredstava za neke izdatke, a sve to da se ne moram ni maknuti iz tople sobe…”, znalački je to draga opisivala, a meni je pažnja sve više lutala.

“Ne pratiš ti mene!” sad se ona naljutila, ulovivši ribice u mojim očima. “Mislila sam da dio novca kojeg nismo potrošili na putovanje, iskoristimo da kupimo tablet, ionako smo ga namjeravali uzeti…”

E, tu se meni koncentracija naglo povrati. Čim je riječ o kupovini, nema mi ravna.

“Što se mene tiče, spreman sam za pet minuta!” veselo namignuh svojoj ministrici.

Pancerice, sarma

“Kako to da, unatoč krizi, idete na skijanje?! Recite našim gledateljima, koliko mislite potrošiti?!” razmljela se ubundana cura, gurnuvši Alenu mikrofon pod nos.

“Nemoj…”, Zdravka spusti dlan na njegovu šaku, grčevito ovijenu oko volana.

Primjetila je kako kipti.

“Bit ćemo na Dnevniku!” javila se Mia sa zadnjeg sjedišta.

“Jupiiii!!” pridružio joj se i mlađi brat Karlo.

Alena su do ludila dovodile ovakve ankete. Svake godine ista priča. Početkom siječnja, mediji bi se pomamili. Udarne informativne emisije drečale su o stotinama tisuća građana koje se slijevaju prema granicama i tjeraju dalje do inozemnih skijališta. Polupismeni novinarčići kreveljili bi se u zasjedama uz naplatne kućice i javljali se nabrijanim urednicima u studiju, kao da su se natjecali tko će više skijaša pred kamerama natjerati u crvenilo.

“Kao da smo lopovi!” rasrdio se Alen a bijes je pokuljao iz njega, gotovo da se mogao opipati.

“Moramo javiti baki da nas gleda!” rekla je Mia.

“Tišina! Ništa mi nećemo javiti!” zaurlao je Alen i dao gas.

Zdravka je ponovo spustila dlan na šaku svoga muža i držala ga je tako dok se nije prestao tresti.

“Pa, nismo mi ništa ukrali!” nije jenjavalo njegovo uzrujavanje.

Kad bi se iz kadrova Dnevnika razlile slike kolona, podtekst je bio jasan: pogledajte ove parajlije, briga njih što je kriza…

Čak je i Zdravka ove godine obzirno pokušala mužu predložiti da skije ipak po mraku montira na automobilske krovne držače. “Da ne izazivamo susjede”, rekla je i postigla da je Alen dobio slom živaca.

Cijele godine sumanuto su šljakali, Zdravka i on, i tih tjedan dana skijanja, uz dva tjedna mora u ljeto, bilo je nešto od čega nije naumio odustajati. Preko godine jedva da su izlazili, djeca su im bila odlični đaci, ako je grijeh da im priušti sedmicu zdravog planinskog zraka, onda kvragu i takav život. Apartman u Nassfeldu plaćali su revolving kreditnom karticom, tako da se lakše podnese plaćenje ukupne svote, razbijene na rate. Sami su kuhali, nosili su i zamrznute sarme i graha na put, važan je spirit.

Kad su slijedećeg jutra djeca jurnula niz padinu, a snijeg prštao oko njih poput najfinijih dragulja, Alen je zaboravio na bijes s kojim je pošao na odmor. Zažareni obrazići njegovih klinaca učinili su da zaboravi na sva nerviranja. Zagrlio je Zdravku i otpio gutljaj kuhanog vina. Bogme, zaslužili su ga.

Svečanost

Gospođa Pepica je voljela prvi radni dan nove godine. Ako ćemo pravo, njoj su isprazna slavlja išla na živce. I u ona davna vremena dok su bili mlađi, dok je njen Ilija još živio a kuća im se danima tresla od veselih gostiju, ona bi jedva čekala da fešte uminu i da se život vrati u kolotečinu. Voljela je ona društvo, daleko od toga da nije, imali su jako puno prijatelja i svi su oni hrlili u njihov dom kao na neku terapiju. Ali, Pepica je mrzila besposlenost, makar i u dane odmora. Ni odlazak u penziju nije promijenio njene stavove. Zato bi sva nestrpljiva brojala sate do službenog prestanka plandovanja. Drugi siječnja, prvi radni dan godine koja se upravo rađala, za nju je bio osobit ritual. Ujutro bi, uz prvu kavicu, sva uzbuđena prelistala prve novine. Treba li reći: strahovito je mrzila praznične dvobroje, a oni dani kad novine nisu izlazile, za Pepicu su bili kao šugavi.

Nakon čitanja novina i ispijanja kavice, slijedilo je dugo i pomno biranje odjeće. Za taj dan Pepica je birala najbolje stvari iz svoje garderobe. Kad bi naposljetku bila zadovoljna postignutom elegancijom, uzimala bi bundu i izlazila iz kuće. Prezrivo je prolazila pored onih trgovina koje su toga 2. siječnja kukavički podlegle mamurluku i izvjesile natpis INVENTURA. Brzinski bi obavila osnovnu kupovinu, a zatim bi se uputila osnovnom cilju svoje svečanosti: banci. Njen pokojni Ilija uvijek bi je zadirkivao zbog te navade da transakciju baš mora obaviti drugog siječnja, pa makar “sjekire padale”, tako je on to okarakterizirao, keseći se. Što se Pepice tiče, godišnje oročavanje novca moralo je pasti ili na taj dan, točno u 11 sati, ili više ne bi imalo smisla. Nije bila praznovjerna, kako bi to mnogi brzopleto pomislili, ali se nekih principa tvrdoglavo držala.

Uzbuđeno je čekala red, nije bilo pretjerane gužve. Može se reći da je uživala u laganoj užurbanosti koja je vladala u banci. Bez nervoze, ali s onim finim, točnim i preciznim radom okupljenih službenika.

“Izvolite?” nasmiješila joj se mlada bankarica.

Pepica je još jače zablistala i rekla joj za oročenje, s time da bi svotu koja je upravo istekla još povećala za pedeset posto.

“Nema problema”, rekla je ljepotica. “No, niste morali žuriti baš danas, mogli ste na miru doći i koji drugi dan.”

“Neka, neka… Ovako sam ja mirna.”

U tom trenutku iza mlade kolegice zaustavila se starija. Čuvši njen savjet, a prepoznavši Pepicu, nagnula se i nešto prišapnula kolegici na uho.

“Naravno, naravno…”, brzo će mlada, zajapurivši se malo od nelagode. “Kako ste navikli, draga gospođo Pepice.”

Pepica je izašla iz banke i godina je sad zaista mogla početi.

Dar iz Houstona

“Molim vas, nemojte nas pogrešno shvatiti, ne želimo se praviti važni!” uzbuđeno je objašnjavala Greta. “Ali, puno bi nam značilo da prihvatite naš dar.”

Tomići su sjedili, nervozno lomili prste, i ništa im nije bilo jasno. Ne poklanja se 200.000 kuna tek tako. Petričevići, Greta i Slavko, pozvali su ih popodne na kavu. Rekli su da imaju o nečemu vrlo važnom s njima popričati i tajanstveno se smijali.

Sve je počelo prije dva tjedna. Nazvao je sin Vlatko iz Houstona i nakon kratkog rafala pitanja o zdravlju i rodbini, rekao je da im šalje na račun pedeset tisuća dolara.

“Vlatko, sine, pa ti si skroz pošašavio!” usprotivila se Greta. “Šta ćemo tata i ja s tim parama?!”

“Snađite se, radite s njima šta hoćete, meni ne trebaju”, lakonski je odvratio Vlatko i već načeo drugu temu.

Napokon je prodao stan koji mu je samo predstavljao balast otkako se prije par godina preselio u veliku kuću izvan grada. Višak novca, nakon što je poplaćao poreze, odlučio je podijeliti s roditeljima. Jedan od najuglednijih estetskih kirurga u Houstonu, u 35. još uvijek neženja, zaista je imao izvrstan standard, i Petričevići su zahvaljivali Bogu na tome. Još na studiju je bio nedostižna klasa za većinu kolega. Petričevići su znali, bilo je samo pitanje vremena kad će ga primijetiti svjetski lovci na talente.

“Šta će nam ti novci?” i Slavko je sav smušen postao otkako su dolari sjeli na račun. “Unučadi nemamo, nas dvoje imamo i više nego šta nam treba… Idi bestraga, samo jedna briga više u kući.”

“Imaš neku ideju?” zagledala se Greta s povjerenjem u supruga.

“Nemam pojma.”

Jednoga dana, mala Inga, ljepotica bez premca, ručala je s njima. Često je znala skoknuti do njih na ručak, u one dane kada bi mama i tata Tomić radili dvokratno. Dok je Inga u slast jela špagete sa šunkom, Greti je sinulo. Čim je Inga otišla, Greta je posjela Slavka do sebe i odlučno rekla: “Neka otvore Ingi štednju. Ima ona teens-štednja gdje se maksimalno može uložiti dvjesto tisuća kuna. Mi ćemo uplatiti te novce.”

Slavko se razniježio. Nije valjda bilo boljeg djevojčeta na svijetu. A njih je poštivala kao da su joj rođeni baba i djed.

“To će biti lijepa svota za njen daljnji život”, kimnula je Greta. “Ingica je vrijedna, ne sumnjam da će daleko dogurati.”

Kad su Tomići shvatili da nema načina da otklone neočekivani dar, samo su im odjednom popustile sve brane i oboje su se rasplakali kao tužne godine. Greta i Slavko sjedili su nasuprot sujedima, držali njihove dlanove u svojima i čekali da se smire pa da odmah odu do banke. Vrijeme je novac. A njihova Ingica ne smije čekati.

Silvestrovo

Pro je pomislio da se šali. I inače je imala sjajan smisao za humor, tako da je bio uvjeren da ga ipak malo vuče za nos. Šašavi su dani,godina se odbrojava, nema durenja ako te netko predribla u duhu sveopće luckaste atmosfere.

“Zezaš ti mene, ha?”

“Ne, ljubavi, ozbiljna sam.”

Sjedili su u kafiću i zamalo si je istresao kavu u krilo, kad mu je rekla.

“Kužim, peckaš me na tihoj vatri…”, nasmijao se Svjetlan i poljubio ju. “A, zapravo imaš neki ludi plan u rukavu, daj priznaj…”

“Rekla sam ti”, slegnula je Ljuba ramenima i pokupila šlag žličicom. “Ostajem kod kuće. Moram joj to učiniti. Zaslužila je.”

“E, pa onda se zabij tamo s njom i štrikaj!” skočio je, pucajući od bijesa. “I nađi si drugog kretena da trpi tvoje mušice!”

Tresnuo je par novčanica na stol i odjurio, ne pogledavši je više.

Ljuba je ostala sjediti još neko vrijeme. Oči su joj se napunile suzama, a grlo se očajno steglo. Pretpostavljala je da se Svjetlanu baš neće svidjeti to što ona na Silvestrovo namjerava ostati doma. Dugo je oklijevala reći mu istinu, sve dok više nije mogla odlagati. No, vjerovala je da će imati razumijevanja za njene razloge. Potajno se nadala da će im se i on pridružiti. Mami bi bilo jako drago.

Prije dva tjedna, ručale su baš, mama Tereza ju je dotaknula po ramenu i rekla: “Hoćeš mi ispuniti jednu želju?”

“Samo reci, mamice!”

“Mislila sam…”, krzmala je Tereza. “Ne znam šta mi je ove godine, zbunjena sam… Mislim, navikla sam, ne bi mi bilo prvi put… Tvoga tate nema već deset godina…”

“Ne razumijem, o čemu se radi?”

“Ako bi htjela ostati sa mnom, za doček mislim”, rekla je mama i zagledala se u kćer očima prepunim strepnje.

“Naravno”, rekla je Ljuba čvrstim glasom, a Tereza joj se bacila u zagrljaj.

Da joj je baš bilo svejedno, nije, ali majci nikako nije mogla odbiti tu neočekivanu želju. Toliko ljubavi što nesebično daje svojoj kćeri ili to kako se dan i noć bori za njih dvije i nikada joj ništa nije teško. Prije bi sebi od usta otkinula nego da Ljubi išta nedostaje. Da nije mama studentski kredit podigla i otplaćuje ga u njeno ime, ne bi Ljuba nikad mogla ni pomisliti da upiše medicinu.

To je, dakle, bilo riješeno. Ostaje s mamom. I osjećala se dobro zbog te odluke.

Ljubina je ideja bila da budu u pidžamama, njih dvije. Cijelu noć. Ogrnule su kućne ogrtače i uživale. Mama je rezala prasetinu, a Ljuba je servirala francusku salatu u zdjelice. Kasnije, dok se ponoć bližila, a njih dvije zagrljene sjedile na kauču, Ljubino srce dijelilo se napola. Nije mogla ni zamisliti da izgubi Svjetlana, ali nije imala izbora. Ako je tako suđeno, snaći će se već.

“Hvala ti, milo”, prošaputala je Tereza. “Ovo ti nikada neću zaboraviti.”

Ljuba je počela ljuštiti staniol sa čepa na pjenušcu. Još malo i otkucat će godina.

Začulo se zvono na vratima. Mama je pošla otvoriti. Ljuba ju je čula kako šuška s nekim na hodniku, sigurno susjedi Zoranići. Prtljala je oko čepa, odvila je žicu.

Mama se vratila u sobu sama. Minuta je preostala do ponoći.

“Čekaj, milo, da prvo zamislimo želje”, ozareno je predložila Tereza. “Prvo ti. Zatvori oči dlanovima i zamisli nešto lijepo…”

Tek što je Ljuba pokrila oči, osjetila je kako joj nečiji topli prsti nježno razdvajaju dlanove i ugledala Svjetlanovo lice.

“Sretno ti bilo, ljubavi, uvijek i zauvijek”, rekao je a vatromet je potekao s njegovih usana.

Čarape iznad kamina

Ušao je u lift. Zajapuren, oznojen, izgledao je kao da će svaki čas eksplodirati. Tri torbe za laptope i ostala čuda, sapinjale su mu prsa i leđa, a u rukama je još nosio gomilu mapa. Upravo je pokušavao oznojenim čelom pritisnuti dugme za deseti kat, kad je začuo povik: “Čekajte!” i vrata se otvoriše.

Zrinko je možda djelovao pretrpan, ali u usporedbi s Pericom je bio čisti amater: korpe, vrećice, kolica za tržnicu… Tko bi rekao da tako krhka može sve to tegliti. Aktivirala je dugme i skinula vunenu laponsku kapu. Ošišana kao dječak. Usne – nema takve ruže na svijetu.

“Hoćete me povesti, susjede?” nasmijala se i naslonila na metalnu stijenku pored ogledala.

“Dobra večer”, odgovori Zrinko, zureći u pod.

“I vi ste na Badnjak radili?” javila se opet. “I ja isto. Ma, nema veze, u radu je spas. Još ćemo sve stići, jel tako?”

“Valjda…”, odsutno je promucao, ne podigavši glavu.

Perica je radila na benzinskoj pumpi. Gadan posao za ženu. Osobito zimi. Jednom je spriječila noćnu pljačku. Svladala je razbojnika, špricajući mu u oči sredstvo za odleđivanje stakla. Zrinko je čitao u novinama o tom događaju.

“Evo nas!” objavila je i uprtila svoju prtljagu.

Pridržao je vrata nogom.

“Hvala”, zacvrkutala je i spustila košare pored svojih vrata.

On je već otključavao svoja, sa pet brava, debljine poput sefa u banci u kojoj je radio.

“Ako ste za kavicu, prije večere…”, zaustila je.

“Ne hvala, moram još raditi.”

“Sretan Božić!” doviknula je, ali on je već nestajao u svom golemom stanu. Najvećem stanu u zgradi. Stotinu i pedeset kvadrata samoće. U dva nivoa. Jednom tjedno joj je ostavljao ključeve da mu napravi generalno spremanje. Plaćao je bogovski.

Pijuckao je konjak i odgovarao na mail jednom od svojih klijenata:

… u vezi Vašeg upita, a u skladu s Vašim navikama i željama, preporučio bih Vam HI-conservative fond. U privitku Vam dostavljam cijenu udjela na današnji dan. Srdačan pozdrav, i želim Vam sretne božićne i novogodišnje blagdane.

Izašao je na prostranu terasu. Rafali su već odjekivali na sve strane. Ubrzo mu je postalo hladno, onako samo u košulji. Vratio se u sobu. Još će skicirati nekoliko ključnih prednosti nove linije s gold karticama, da bi prvog radnog dana odmah mogao sastaviti nacrte ugovora.

Zaustavio se pored kamina i pogledao obješene crvene čarape. Volio je taj običaj, a čarape su ipak ostajale prazne.

Zvono na vratima podsjetilo ga je da je naručio večeru. Ali nije bio catering.

“Htjela sam vam predložiti… ako ste za šarana s rižom… U rerni, znate…”, smiješila se, u majici i kecelji sa zelenim kruškama.

“Hvala puno, ali naručio sam večeru.”

“Ih, to vam je sve umjetno, samo da probate mog šarana, odmah ćete osjetit…”

Nije dočekao da čuje što bi to osjetio.

“Hvala, ali još imam dosta posla”, zatvarajući vrata, Zrinko je ulovio njeno razočarano lice.

Deset minuta nakon Perice, pozvonila je njegova večera. Radeći uz ekrane, jedva da je brljao po lososu u želatini.

Telefon ga je uzdrmao.

“Ako ste se predomislili, baš vadim šarana…”, začavrljala je.

“Ne zamjerite, ali nemam vremena”, odsjekao je razgovor.

Ugasio je sve ekrane. I sjeo uz kamin s čašom u ruci. Možda je zadrijemao.

Zvono se razleglo kao da je smak svijeta.

Odjenula je bijelu bluzu, dugačku crnu suknju, a u onu kratku dječačku frizuru nekim čudom je uplela ljubičice. Na dlanu je držala malog Isusa u kolijevci.

“Ne mrdam s vašeg praga dok ne izađete”, odlučno je rekla i pružila mu ruku.

Kao u nekom snu, pustio se da ga vodi. Iza sebe je začuo škljocanje onih silnih brava, a na ulazu u njen stan veselo ga zagrliše mirisi sa stola.

Ka’ Betlehem

Frane je protrljao bolne kosti. Imao je osjećaj kao da mu neki cirkular reže desno rame. Iskreno, noge više nisu bile njegove. Na lijevom stopalu prokrvario mu je žulj. Zadnja dva mjeseca, tamo od kraja listopada, premješten je u kvart finih starih hamburških četverokatnica. Sve lakirana hrastovina na ulazima, mesingane kvake, mramor, portiri i debeli tepisi. Ali bez prokletih sandučića za poštu u prizemlju. Svi stanovnici u kvartu imali su istu naviku: otvori za poštu bili su im ugrađeni na vratima stana. Isto je vrijedilo za novine. Frane je dostavljao novine i lipsao pod golemom torbom već nakon prvog kata. Posebno nakon što bi prošao stotinu zgrada. Blagdanske novine u trobroju za tri dana, kao da su se u nakovnje pretvarale u njegovoj torbi.

Kog im đavla tribaju take debele? stenjao je u sebi, dok je raznosio pozamašne smotuljke.

A još je morao i trčati po stepenicama. Pa onda uzjaši bicikl i tjeraj ulicama. Naime, važan je bio i tajming. Broj primjeraka i vrijeme za koje bi ih podijelio, činili su važnu stavku u varijabili na kraju mjeseca. Plus bonus za dežurstvo na Badnjak. Petsto eura nije malo. Toliko je Frane Carić prebacio.

Zato je odmah nakon arbajta pohitao u poslovnicu Western Uniona. Neka Luce još večeras dobije novce. Može ih podići u banci u Omišu.

“Alo, evo šaljen!” proderao se u mobitel, čim je došao na red. “Oli si na mistu? Dobro, mučaj sad tamo, javin ti se posli.”

Kad je otključao vrata iznajmljene garsonjere skoro se srušio u uskom predsoblju i tamo zaspao. Ipak, jedva se nekako natjerao pod tuš, a i crijeva su mu gadno zavijala. Zamutio si je kajganu od tri jaja, otvorio konzervu tunjevine i sjeo za stol. Otpije gutljaj piva i pozove ženu.

“Jesu stigli šoldi?”

“A, jesu, jesu, pola san ostavila na račun, a pola prominila…”

“Dobro”, kimne Frane i kruhom pokupi trag kajgane.

“Evo, Franka te nešto triba, već je tila zvat!”

“Ćaća, ćaća…!”

“E, tu san.”

“Jel da je Amburg lipo okitit, najlipše na svitu?!”

“Ka’ Betlehem.”

“Rekla san ja u školi, a oni mulci ne viruju.”

“Daj mi sad mater.”

Frane se zagleda kroz prozor. U njegovom predgrađu vladao je mrkli mrak. Ako se ne računaju škiljava svjetla po zagušljivim stanovima.

“Jesi ča skuva?”

“Nisan. Jeo san u firmi”, slagao je, gnječeći viljuškom komad tune. “Bila fešta za radnike.”

“Mi ćemo srdele na brujet. I fritule san pekla. Sad će i Roko, pa ćemo za stol.”

“A di je on?”

“Još na treningu.”

“Na Badnjak?!”

“E…”

“Đava ih odnija, zato i oćedu ispast u treću ligu…”

“Frane…”

“Reci.”

“Dokad ćemo mi ovako, ka’ psi… Da si na more iša, bija bi više dolazija.”

“Ajd, muči, nesrićo! Ča me sad pilaš?!”

“Frane…”

“Ča je sad?!” izdere se, uvijek ga iznervira s tim pitanjima kad će on više kući.

“Sritan ti Božić.”

“E, i tebi…”

Pokupio je kruhom ostatke ulja iz konzerve, uzeo drugo pivo i izvadio sliku iz stola. Tamo su svi četvero igrali picigin. Carići.

Djed Mraz

Uuuups! Skoro je iz krila ispustio mališana s laponskom kapom na glavi. Mali ga je zakačio gojzericom po drugom koljenu, izvodeći neki suludi manevar s nosačem aviona, izrađenim zamalo u prirodnoj veličini.

Kakve to igračke danas kupuju djeci, mislim, strašno…

“Djede, djedeeee!” žešće ga je povukao deran za bradu i skoro ju odlijepio. “Što si mi još donioooo!”

“Samo malo, Velimire, samo malo… Ho-ho-ho!!”

Pazeći da klinac ne blebne na uglačani mramorni pod, još mu samo treba neka tužba gnjevnih roditelja, posegne slobodnom rukom u vreću gdje je preostalo nekoliko darova. Svi su pripadali Velimiru, njegovom posljednjem djetetu večeras.

“Neću žirafuuuuuuuuuuu!” zabrazdio je Velimir kad je ugledao živinu od gume, također približno u mjerama iz stvarnosti.

“Ali, zaboga Velimire, to je baš lijepo, kolika bi djeca u Africi…”, tu je zastao jer su ga zabljesnuli blicevi Velimirovih predaka.

“Daj se smiri i poljubi Djedicu, taaaako!” namještala je majka Velimira, napasnija od mnogih redatelja koji ispiše krv Djedu Mrazu alias Stanku Klasiću.

U toj banci kao da su držali djecu u sefovima, a ne novce, naime, Stanko je mislio da se nikada neće izredati pred njim. A nije mu to bilo prvo ukazanje toga dana, nego četvrto. Četvrta gaža, ne računajući ranojutarnju privatnu posjetu kod vlasnika lanca benzinskih pumpi. Zbog njegove kćeri morao se spustiti kroz dimnjak, da bi gljiva razmažena prezrivo digla nos i rekla da to samo na Balkanu još djedamrazovi dolaze kroz dimnjak.

Noge su mu klecale, kostim je bio skroz mokar, desna čizma mu je propuštala, oči su ga pekle od prašine iz idiotske kićanke…

“A sada ćemo svi zajedno nešto vedro zapjevati dobrom Djedici za rastanak!” zapovijedila je mlada referentica, inače, kako je gordo istaknula, glavna za sve kulturne aktivnosti u banci.

“Pršti, pršti, bijela staza…!” zapjevali su pingvini, Stanku su se već pričinjali pingvini pred očima, iako je banka bila nahajcana do tropskih razmjera.

Od honorara za ovu bajkovitu tezgu nekako će platiti stanarinu za garsonijeru za slijedeća tri mjeseca. Kad grane proljeće, jadna mu majka. Stanko je godinama bio nezaposleni glumac i svoju vitkost mogao je zahvaliti krajnje reduciranim obrocima, a tamni podočnjaci od vječne brige u sutrašnji dan, odavno su njegovom licu podarili auru mistike.

“I nešto za našega Djedicu, i on je bio dobar, jako dobar!” kliktala je referentica, pružajući mu plišanog nilskog konja kojemu je oko vrata bila pričvršćena blještava crvena kuglica.

“On vam donosi sreću, znate”, ohrabrila ga je da ponese stvorenjce.

“Meni nema pomoći”, kiselo se nasmijao i odvukao iz banke.

Otključao je vrata, svukao čizme i ispustio maskotu na pod.

U tom trenutku zazvonio je mobitel.

“Stanko Klasić…?”

“Da, ja sam…”

Ugodan ženski glas s druge strane rekao je da je dobio glavnu ulogu u filmu tom i tom… Stanko je mislio da će se onesvijestiti, potražio je svog nilskog cimera, zagrlio ga i prošaputao: “Hvala, stari, faca si…”

Bankomat

Bruna je žurno ispijala dupli espresso i nije se osjećala nimalo bolje.

“Vesna ne ljuljaj se, prolit ćeš sok!” nervozno je zgrabila naslon stolice i zaustavila malu.

Oko njih je već narasla poveća gomila vrećica, a Bruna je tek bila na pola puta. Osjećala je da će podivljati. Naravno, Ivor se tradicionalno izvlačio iz predblagdanskih histerija. Kao, on ima posla i nakon uredovnog vremena. Nosio je gomile materijala kući i orao po laptopu, a ti Bruna samo izvoli.

“Hoćemo zvati taticu?!” opet se mala zanjihala na stolici i posegnula za maminim telefonom.

“Nećemo zvati taticu, tatica sad nema vremena, popij taj sok pa idemo!”

Purica (točnije: slonetina, pola slona su oni uzimali, a ne kao normalan svijet), bakalari, darovi, tone darova, ona je čak i za njegove poslovne partnere sve morala smisliti i pokupovati… U Brune nije postojao popis potrebnih stvari, nosila je desetak isprintanih stranica u torbi. I uvijek bi nešto pofalilo u zadnji čas.

“Platit!” izderala se na mamlaza u crvenoj pregači, koji je već deseti put prošao pored njihovog stola, ne obazirući se na Brunino mahanje.

“Polako, čemu žurba”, nacerio se balavac, pružajući joj račun.

Božić se približavao turbobrzinom, a Brunu je hvatala panika da neće sve stići. Ivor se samo blaženo smješkao kad bi ju ugledao kako tegli poput neke šiznute hrčkovice. Jednom će mu, bogme, priuštiti štrajk, odustajanje od bilo kakve nabavke. Ono, baš da vidi hoće li se gospodin zabrinuti. Naravno, znala je da lupeta sama sebi, da ni u ludilu neće posegnuti za takvom vrstom odmazde.

Povuče malu niz galeriju shopping centra i rijeka kupaca ih proguta.

U parfumeriji se Bruna nakratko opustila. Već je otkrila dobru kolekciju za njihovog odvjetnika, kao i mamin omiljeni parfem, dakle na jednom punktu skinula je dvije brige. I prolazno vrijeme joj se popravilo. No dok je blagajnica peglala Bruninu karticu, Vesni je postalo dosadno i počela je iz vrećica izvlačiti stvari koje su kupile.

“Ne diraj to, sad je mama gotova!” uzme joj skijaški skafander iz ruku i vrati ga u vrećicu. “Kad dođemo kući, onda ćeš ga pokazati tatici.”

Vesni se učinilo baš zanimljivim da iz kutije izvadi nove ukrasne kuglice i poreda ih po podu.

“Vesna, vrati to natrag, smjesta!”

Uputile su se prema bankomatu. Dok je Bruna prtljala oko novčanica, mala je hitro pokupila karticu i pojurila prema pokretnim stepenicama.

“Vesna!” vrisnula je i dala se u trk za njom, sa svim onim vrećicama.

“Brzo ću ja!” mala joj je mahnula i već se spuštala, preskaćući stepenice.

Jedva ju je sustigla, na samom izlazu.

“Jesi poludjela, zašto si to napravila?!” zgrabila je Vesnu i bjesomučno ju tresla.

Oko njih se okupila radoznala gomila.

“Htjela sam… htjela…”, zajecala je mala. “Poo-moći, onom dečkuuu…”

Bruna se okrenula, gledajući za ispruženim Vesninim prstom. Uz portal shopping-centra, baš ispod golemog adventskog vijenca, klečao je bosonogi dječak, Vesnin vršnjak, držao kapu u ruci i prosio.

Bruna se spustila na koljena, zagrlila Vesnu i pomiješala suze s njenima.

Upoznavanje

“Ne zanima me s kim se ona vucara!” izderao se Berislav Kovač na bijeloj hotelskoj plaži, negdje na Sejšelima.

Deseti je dan njihova odmora, a on se nikako ne uspijeva opustiti. Stalno visi na svim mogućim vezama, oboružan laptopima, smartphoneima i tabletima. I opako Berislav kune, ako se virtualni lanac makar i na tisućinku sekunde uspori ili pukne, tako psuje da sve hotelski lobi odjekuje ili se ocean uzvrpolji. Velika banka na čijem je čelu, ima vrhunski rejting poslovanja i Kovač nije kanio ništa prepuštati slučaju. Njegovi godišnji odmori jedva da su se razlikovali od sjednica posvećenih novim kamatnim stopama ili novim kreditnim plasmanima. Kovač vjerojatno nije ni primjećivao da se pejzaži svijeta oko njega mijenjaju. Tropska plaža, nova metropola ili mondena skijaška padina, više su imali status privremenih kulisa za njegove poslom nabijene dane. Kao da je na fronti, tako se Berislav Kovač ponašao u svijetu financijskog biznisa. Stalno na oprezu, pod punom “ratnom opremom”, spreman na instinktivnu, brzu reakciju.

“Taj šugavac neće mi u kuću, jel ti jasno?!” zaškrguće Berislav, prateći paralelne izvještaje njujorške, tokijske i frankfurtske burze.

Istovremeno je bio na konferencijskoj vezi s guvernerom Narodne banke i jednim od glavešina iz MMF-a.

“Eh, tvrde glave…”, zlovoljno je promrmljala Matilda, namještajući suncobran da joj napravi više hlada.

Srkala je koktel i po tko zna koji put pokušala nagovoriti muža da jednom zanemari svoje principe, barem za skorašnje blagdane. Jer, zaboga, ne radi se o tamo nekoj strankinji, nego o njihovoj jedinici Leonori. Njoj za ljubav mogao bi malo zažmiriti i zaboraviti na svoje tvrdokorne mjere.

Berislav Kovač se nije lako probijao kroz život, počeo je doista od nule. U jednoj sobici ih je osmero živjelo, šestero djece su njegovi roditelji odgojili, otac u rudniku ostavio pluća, a majka, sam Bog zna koliko snage mora biti u žene koja sve to nosi na svojim leđima. No, godine odricanja i borbe, u Kovača su stvorile neku čudnu netrpeljivost prema ljudima koji se na sličan način bore za opstanak. Kao da se bojao vlastite prošlosti, sav bi se narogušio na one koji su na društvenoj ljestvici bili daleko, daleko niže od njega.

Leonora je, nakon nekoliko usputnih veza, počela sve više govoriti o stanovitom Ivici, nekako je izgledalo da više nije u pitanju prolazno trošenje simpatija, nego nešto mnogo ozbiljnije. Kad je Berislav doznao da je Ivica doduše uzoran student, ali da nema oca a majka mu je tek pomoćna kuharica u nekoj menzi, jedva je zatomio svoj gnjev. Nadao se, ipak, da će i to proći, nikad ne znaš s tim mladenačkim ljubavima, začas se užare i još brže ohlade.

A onda im je Leonora, prije nego što su otputovali na Sejšele, najavila da će Ivicu dovesti za Badnjak na večeru. I još je rekla da će se do proljeća vjenčati, da ona bez njega ne misli živjeti. Berislav je pozelenio i odbrusio da će neki goljo u njegovu kuću samo kad on bude duboko pod zemljom. Leonora se rasplakala i uzvratila mu da onda neće ni nju vidjeti, pa neka mu takav Badnjak, neka samuje ko prokleti pustinjak. Svašta je toga dana još bilo rečeno, mnoga se gadna riječ otela preko usana.

Matilda je dva tjedna na Sejšelima pokušavala slomiti tvrdu glavu svoga muža. Već su letjeli kući kad se napokon predomislio. Uz određene uvjete. On s tim parazitom neće progovoriti ni riječi, i neka mu se lupež uopće ne obraća, kao da ga nema.

Večera je tekla u trpkoj atmosferi. Ivica je bio beskrajno šarmantan momak, osmijeh je s njegovih usana tekao poput nepresušnog slapa, nije bilo teme o kojoj ne bi započeo razgovor. Između njega, Matilde i Leonore iskrila je večer puna radosti, ali čim bi iskrice poletjele, razbijale bi se o šutnju s druge strane stola, gdje je na čelu sjedio Berislav. Tvrdo stisnutih zuba, oborene glave.

A onda, negdje pred ponoć, Leonori je definitivno pukao film.

“Tata pogledaj ovamo!”

Berislav je i dalje zurio u tanjur.

“Pogledaj ovamo smjesta!” izderala se i udarila po stolu. “Ako ne podigneš tu blesavu glavu, odlazim… Zauvijek!”

Zatim je uhvatila Ivicu za ruku i čekala.

Berislav je polako podigao glavu. I ugledao čudo. Vidio je čovjeka koji zaista ništa nije imao, jer sve je dao Leonori – srce, dušu, oči, ruke, sve. Leonora je blistala, a Ivica zahvalno disao. Berislav je ustao i zagrlio ih oboje.

Rebalans proračuna

Oprezno je srknuo juhu, krepku, govedsku.

Domaći rezanci brzali su mu preko usana, i činilo se da se ništa nije čulo, da je sve prošlo okej. Baš mu je prijala juhica, nema boljeg završetka radnog dana. Osjećao se kao u toplicama, na propisanoj kuri rehabilitacije.

“Opet srčeš!” vrisnula je.

Imala je sluh snažniji od Pentagonovih radara.

“Nisam, srce, nisam, majke mi.”

“Vjekoslave, čula sam, hoćeš reći da ja lažem?!”

“Nikako, ljubavi, ali mislim da je stol zaškripao, pa ti se učinilo… Slični su ti zvuci, čovjek se začas zabuni, dođe u dvojbu…”

“Govedo jedno!”

Ovo je zvučalo kao presuda. Zlatica uopće nije bila fer, ponekad bi mogla pokazati malo više empatije prema poslu svoga muža Vjekoslava Maštrovića. Jer, Vjekoslav se ne zavitlava po ulicama, nego radi častan i odgovoran posao. On je, naime, ministar financija. Krase ga sve vrline koje jednog ministra financija trebaju krasiti: marljiv i vrijedan kao mrav, štedljiv kao pčelica i uporan kao kornjača.

I sad ga ona tu gnjavi oko jednog neznatnog srkutavog, jedva čujnog tona. Umjesto da je sretna zato što mu juhica dođe kao melem na istanjene živce. Srećom, na stol je došlo glavno jelo, faširke s krumpir-pireom, pa se ministar više nije morao toliko koncentrirati. Mogao si je dati malo više lufta, osjetio je kako mu srce normalnije kuca a stomak se opušta.

“I kako je bilo danas na poslu?” zanimala se Zlatica.

Što se toga tiče, Vjekoslav je uvijek imao nesebičnu podršku supruge. Iznimno ljubopitljiva i osjetljiva na sve iz njegova resora.

“Ne pitaj…”, zarezao je Vjekoslav faširku. “Rebalans proračuna.”

“Uh, uh, gadno”, sućutno je Zlatica zavrtjela glavom. “Uzmi salate, dušo, vitamini su ti sad najpotrebniji.”

“Dobro kažeš”, složio se Vjekoslav i nagrabio si žbun radiča.

“Hoćeš li uspjeti izbalansirati novce?”

“Znaš mene, naravno da hoću.”

“Pametno moje”, razgali se Zlatica i poljubi svoga Vjekoslava baš usred pametnog čela.

Zatim mu je odrezala kraljevski komad čokoladne pite s preljevom od šumskog voća.

“Nghhhh”, zadovoljno je mrmljao ministar.

Slatko je obožavao i načisto se opustio.

“Čuj, danas mi je pala na pamet sjajna ideja. Ako to provedemo, do 2015. uštedit ćemo 200 milijuna kuna!”

“Ma, nemoj, pa to je fantastično!” složila se Zlatica, nisu to male pare. “A o čemu se točno radi?”

“Mislio sam da ukinemo državne poticaje za stambenu štednju”, ponosno će Vjekoslav. “Onih 750 kuna godišnje.”

Neka prijeteća tišina je zavladala.

“Vjekoslave, govedo jedno!”

“Pa, što je sad?”

“Ideja ti je glupa da ne može biti gluplja. Jesam li ja zato dvije stambene štednje pokrenila prije pet godina?! Da bi ti sad nama poticaje ukinuo?!”

Vjekoslav se oznojio i nije znao gdje da pogled svrne pred navalom pravedničkog gnjeva svoje supruge.

“Idi sad smjesta u ured, nema spavanja poslije ručka, i stopiraj tu budalaštinu.”

Redovi, ispovijedi…

Da vam pravo kažem, nekako osjećam nostalgiju za redovima u bankama. Ono, iz vremena dok vanjski bankomati nisu preuzeli glavnu ulogu podizanja i ubacivanja para, kontrole stanja na računu… Govorim o eri u kojoj nije bilo ni vađenja numeriranih ceduljica na automatima kod ulaznih vrata, ni oglašavanja naših brojeva na displayima. Kad se nije sjedilo okolo u foteljama ili čak izlazilo (danas procijeniš koliko ti minuta preostaje do cilja, pa odeš obaviti koji poslić, jer vrijeme je novac) i opet vraćalo. Imalo se vremena, a zakon je bio jedan-jedini: ni za živu glavu ne smiješ izgubiti red. Ni kod liječnika, ni kod mesara, a u banci pogotovo. Nisi se smio uspavati, nego ful na oprezu, da se netko ne ubaci s onim nevinim: “Samo da nešto pitam…” i šmugne naprijed, eno ga već kod šaltera, a tek je ušao. Na takvoga bi se padobranca odmah izlila bujica negodovanja i najčešće se vraćao posramljen na začelje. Naravno, ako nije neki neosjetljivi debelokožac.

U redovima je, nekoč davno, najčešće vladala prisna atmosfera. Bankarski redovi tu su posebna sojta i još su im samo čekaonice narodnog zdravlja mogle konkurirati po domaćinskoj atmosferi. Novac je kao i zdravlje: ili ga imaš ili nemaš. Elem, u redovima do šaltera svašta se moglo čuti. Ljudi su, napredujući korak po korak, jedni drugima povjeravali najskrivenije tajne – probleme, poraze, uspjehe i nade. Kome se rodilo unuče, tko udaje kćer pa treba prasića po povoljnoj cijeni, kome je sin boksač osvojio pehar u perolakoj kategoriji a čija je majka proplakala jer je već na regrutaciju pozvan, čiji se muž sa dušom rastavio… Daktilografkinje iz obližnjih ureda, samo s nabačenim kaputima, doletjele bi da obave kakvu transakciju i jedna drugoj bi još stigle izjadati sve lomove srca u posljednjih godinu dana. Moglo se tu doznati štošta o džepovima suputnika u redu. Već si po držanju ramena znao ima li dotični ispred tebe solidniji račun ili je, ono što se kaže, skromnijih prilika. Ovi drugi još bi neprestano izvlačili novce iz ispresavijane koverte i prebrojavali ih. Ali vremena nisu bila grabežljiva. Onaj lovarniji ipak nije raspolagao milijardama deponiranim na nekom dalekom kajmanskom otoku. Razlike između imati i nemati bile su tijesne, bez opakog bljeska u očima. U redovima se mogla čitati knjiga, probati mladi sir (o, da, od domaćica koje su toga jutra u rutu nakon pijace ukalkulirale i posjet banci) ili zapisati kakav dobar recept.

Tada nije bilo žutih ili plavih crta ispred šaltera. Oko onoga tko je na redu, natiskali bi se ostali. Jer, pretjeranih tajni nije bilo. Kao ni pred blagajnama. Niste odlazili sami iza vrata od zamućenog stakla i škljocaja šifriranih brava, nego ste usred bučne grupe čekali da gospođa u štrikanom prsluku uzvikne vaše ime. I podizali pare. Ili ih ulagali.

Danas, brate, sve to ide nekako šutke. Ljudi ne komuniciraju, ne govore među sobom, nego gledaju u pod ili u daljinu. Bijesni i nestrpljivi, vječno s nekim prezirom na usnama. Bez obzira na to, koji broj stišću u ruci.

Sad ili nikad

“Kamata je, ako sam dobro shvatio, fiksna?”

Marinko jedva da je svjestan što mu taj udaljeni glas govori. Noge su mu bile mekanije od gumenih bombona, a prsa samo što ne eksplodiraju. Tako se osjećao kao mali, kad je znao imati visoku temperaturu a mater mu vezala obloge od octa.

“To za kamatu… važi za cijeli rok otplate?”

“Molim?” prene se Marinko napokon iz bunila.

Pred njim je sjedio prosijedi gospodin u skijaškoj jakni. Naočale za čitanje gurnuo je na vrh nosa i pred sobom rastvorio prospekte za “O!siguran kredit”.

“Da, da, da…”, rafalno je odgovorio Marinko, uspravivši se na stolici. “Imate li status klijenta?”

“Naravno!”

“Dakle, uz status klijenta, kamata za cijeli period otplate iznosi 8,49 posto.”

“Dobro, još me zanima nešto…”

Opet je Marinko odlutao. Tamo iza boksova, postojala je manja sala za sastanke, i tamo je Sonja pripremala zakusku za posadu filijale. Njen posljednji radni dan, večer… Brza, britka, obrazovana, s posebnim klikerima za financijske rizike, privukla je pažnju nekih skauta u Vladi, i jednoga dana stigla je ponuda od ministra financija (poznatog “buldožera” na području fiskalnih okršaja) da se kao zamjenica pridruži njegovom kabinetu. Sutra je već putovala u metropolu, na novo radno mjesto. Marinku je ostalo još samo par sati. Ili će biti prekasno, a Sonja će zauvijek otići iz njegovog života.

“Koje osigurane slučajeve pokriva!” izderao se tip i bijesno skinuo naočale. “Vi mene uopće ne slušate!”

“Ne, ne, pardon, učinilo vam se”, sabrao se Marinko jedva. “Primjerice, pokriće od rizika otkaza, što je, priznat ćete, u današnje vrijeme izvrsna pogodnost…”

Marinko je nadljudskim naporima uspio obuzdati svoj nemir, skoncentrirati se na tematiku i na kraju je čovjek zadovoljno kimao glavom, odlučivši se za kredit.

Radno je vrijeme završilo, svi kolege su se već preselili na tulum, a Marinko je još malo posjedio za stolom, preturajući po ladicama.

“Može neka cuga?” dočekala ga je uz improvizirani švedski stol. “Moraš probati ove medaljone od srnetine, ili koktel od škampa…”

Vodila ga je za ruku kao dječaka i smiješila se, birajući za njega.

“Jaooooo, stara, ne da sam otresla kad sam čulaaaa!” bacila joj se kolegica Lada oko vrata. “Kao da su mene zvali, tako mi je bilo!”

Svaki čas bi se neko zaletio i obasipao Sonju čestitarskim poljupcima, zagrljajima ili suhim rukovanjem. Marinko se pržio od muke, vrijeme je grabilo, a on nije znao kako da počne. Zapravo, s njom nikada nije znao kako da počne. Jednom su bili u kinu zajedno, banka je dobila neke karte za premijeru iznenađenja u multiplexu, pa se dogodilo da su im sjedala jedno do drugoga. Jedina lutrija u Marinkovom životu koja je upalila. I to je bilo sve. Tri godine je on skupljao hrabrost. Da bi ona sad otišla. Nije fer.

“Idem, kasno je…”, rekla je. “Sutra rano krećem.”

Pružila mu je ruku: “Čujemo se.”

Krenula je. Izašla je iz dvorane i prošla kroz hol. Požurio je za njom.

“Sonja!”

Zastala je.

“Ovaj, ako sam u Zagrebu… Mislio sam, za neku kavu… kratku.”

“Joj, ne vjerujem, imat ću toliko posla. Znaš kakvi su u ministarstvu. Žao mi je…”

“Da, razumijem… Pazi na sebe.”

Otvorila je vrata a njegov san se prebrzo budio.

“Ali, ako si vikendom tamo…”, okrenula se. “Kažu da je Sljeme prelijepo.”

Kako je zelena bila njena dolina

“Evo, dvije pinte…”, rekao je i stavio pivo pred njih.

Maureen se zagledala u barmenove oči a onda je Fionina čaša nestrpljivo kucnula o njenu. Bradonja i mršavica, na malom stageu u kutu, otvorili su set Poguesa.

“Mrtva sam”, izbečila se Fiona i progutala dobar gutljaj tamnog. “Uh, ovo liječi…”

Radile su u maloj osiguravajućoj firmi. Kao administratorke. Te večeri kao da je pola Dublina naumilo osigurati svoje živote.

When it’s Summer in Siam…

Dobro su zvučali ono dvoje, na maloj oguljenoj pozornici. Mršavica je skinula martensice i  bacila ih pod stol. Pub je pjevao s njima. Uobičajeno prepun, rastvorenih prozora i vrata.

“Hoćemo još dvije…?” pogledala je Fionu i odmah dala znak barmenu.

“Evo ih”, nasmiješio se.

Bože, mislila je da Fiona ima najzelenije oči na svijetu. Ovaj dečko nije imao oči nego smaragde.

Maureen Flaherty osjetila je kako ju napetost napušta. Dvoje tustih američkih turista proguralo se do šanka, lamatali su kamerama i tražili od njega da ih snimi zajedno. Predano je to radio, smiješio se i ponosno vratio novčanicu koju su mu uporno gurali u džep na košulji.

Maureen je nastavila dolaziti u taj pub u ulici što se spuštala do rijeke. I kad bi Fiona odglavinjala u nekom drugom smjeru, kad bi frendicu Dublin odvukao, Maureen je odlazila do šanka za kojim je naučila da je more zelene boje. Imao je snažne ruke. Misliš mogao bi deset pinti odjednom ponijeti. Zvao se Tomislav. Ni u ludilu ne bi mogla izgovoriti to ime. Tomy je najviše što je uspjela oblikovati. Bio je iz Hrvatske, pričao o svom gradiću na obali Dunava i pletenicama s makom koje njegova majka peče u starom šporetu na drva i poslije ih njiše u košaricama i pjeva im kao da su bebe. Volio je Poguese više nego ona, što je bilo praktično nemoguće. Crvekonosa djevojka po prvi put je zaista zaboravila gada s kojim je tri godine izdržala u braku. A kad se Tomislav jedne večeri pred cijelim pubom spustio na koljena i pitao je hoće li se udati za njega, osjećala se kao u nekom Fordovom filmu, klekla i ona i naručila pivo za sve.

Jedne noći, vratio se nakon smjene, a one njegove oči zaplakane i otečene.

“Mama… umrla je.”

Ona nije mogla dobiti slobodno, Dublinersi u zadnje vrijeme kao da su poludjeli za osiguranjima, on je sam otišao na sprovod. Kad se vratio iz Iloka (Maureen je uporno taj njegov rodni gradić zvala Clock) danima je bio sav smušen, pričao je o komadu zamrlog vinograda na brdu s kojeg se vidi Dunav, i da je iza majke ostalo pismo u kojem ga moli da se pobrine za zemlju, nema je puno, ali nije zavrijedila da i ona umine…

“Šta ćemo…?” pogledao je u Maureen, a ona je samo htjela da njegove oči opet vrate staru smaragdnu boju.

“Tvoja kuća je tamo, a moja je gdje si ti”, rekla je i nazvala agenciju za nekretnine.

Prodali su njen stančić i odletjeli.

Kućica se jedva držala na nogama. Ali kad je Tomislav otključao vrata i duboko uzdahnuo, znala je da će još noćas svezati kosu u rep i naučiti peći pletenice s makom. Novce od prodanog stana iskoristili su kao polog i u banci dobili kredit za razvoj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Vinogradi se ne obnavljaju preko noći, ali već prvi korov kad izvadiš, loza kao da se trgne. Došao je i taj dan. Tomislav je uzeo bokal, iz bureta pustio mladu graševinu, prvu koju je sam stvorio, i natočio svojoj Maureen u čašu. Polako je srknula, prvi put je u životu probala vino, kao da joj grlo miluje, sjećala se Dublina i zaboravljala ga u isti mah, a Tomyjeve oči opet su vratile onu zelenu boju. Do zadnje kapljice.

Britva

“Čekaj, ne mrdaj sad, još ispod nosa i gotovo”, sonornim je baritonom Miho umirio mušteriju.

Nadvio se nad debeljuškastog tipa sa smiješnim čuperkom na ćelavoj glavi. Jednim elegantnim potezom britve skinuo mu je čekinje iznad usne. Zatim ulije losion u dlanove i protrlja mu lice.

“Aiiiii”, vrisne ovaj i skoro nogom zakači kaktus u kutu.

“Vidi ga, ko maneken!” naceri se Miho, približivši mu ogledalo.

“Baš sam ti ja maneken.”

“A kad ćeš doći na šišanje?”

“Zezaj ti, zezaj, dok imaš koga”, reče Antun i ustane.

Uzme kapu sa veš mašine i pokrije čuperak.

“Lijepe su vam pločice”, stajao je neodlučno nasred kupaonice.

“Kao da ih prvi put vidiš.”

“Ovaj… ako me možeš pričekati do šestog, dok penzija stigne…”

“Ma, nikako!” namigne mu Miho.

S gornje police bijelog ormara izvuče veliku crvenu bilježnicu, tvrdih korica. Izvadi kemijsku i prolista po bilježnici.

“Da vidimo… Imali smo jedno brijanje. Bez masaže ovaj put”, promrmlja Miho i podvuče nekoliko crta u bilježnici. “Dobro… Urudžbirano!”

“Malo sam se preračunao, znaš, inače mi uvijek ostane… Vraćam s kamatama.”

“Znaš šta, mlatnut ću te ovom tekom ako ne umukneš!”

Majstor Miho je bio ono što se kaže brijač od zanata. Cijeli grad je opsjedao njegovu radnju. Mušterijama nije bilo teško ni čekati vani u redu. Samo da ih Miho brije i šiša. Mode su dolazile i prolazile a Mihina ruka upijala ih je poput darovitog dirigenta. Gradske legende su pričale da bi se od kose koju je oštrigao majstor Miho mogla triput Zemlja opasati. Odradio je pun puncati radni staž, do posljednje minute, a da se nije ni za vlas pogrbio. Snažan a delikatnih ruku, ni jedan krivi zarez nije na bradi napravio. Nikome. Osim što je virtuozno baratao britvom, škarama i mašinicama, Mihu je krasila neviđena znatiželja. O svemu ste mogli s njim prodiskutirati, od politike do cijena na tržnici i najnovijih tehnoloških dostignuća. Kada se jednom umirovio, Miha nije ni sekunde mogao mirovati. On i njegova Barica, marljivi i štedljivi, uštedili su Mihi za laptop pa je mogao napajati svoju znatiželju do mile volje. I plaćati račune. Odavno je naučio sve plaćati putem internet bankarstva. Ozbiljan i vedar dok bi pažljivo ukucavao šifre i cifre.

Zanata se nikada nije ostavio. Iako je Barica uvijek malo gunđala, da njena kupaonica nije vašar, zapravo se radovala da Mihine ruke ne posustaju. Iz cijele njihove zgrade i mnogih okolnih iz naselja, dolazilo je i staro i mlado kod majstora Mihe na brzo šišanje ili pedantno brijanje. Miha nikada nije pravio problem oko plaćanja. Zato je postojala njegova crvena teka. Raskupusana, debela, puna kolona, zagrada, stupaca, imena i računa. Bilo je tu duga i po godinu dana. Ništa zato. Rastegnu ljudi koliko mogu. Mihi je bilo dovoljno da oni i dalje dolaze, zavale se u stolicu, zabace glavu i s povjerenjem mu pogledaju u oči, prije nego što kažu: “Šišaj, majstore.”

Novine na pomolu

“Samo da ti posljednji put kažem da nisi normalan”, bijesno je puhala Višnja. “Toliko da znaš.”

Ništa novo. Proteklih pola godine Siniša se naslušao takvih dijagnoza. Ali bolilo ga je kad to čuje od vlastite žene. Nije fer da ti podrška izostane u domu u kojem sanjaš. Izdržat će i to, ali gorko je, prokleto je gorko.

“Ti kao da si vanzemaljac!” žestila se, a kosa joj se zalijepila na čelo. “Mars je za tebe, ništa drugo!”

“Nećeš mi poželjeti sreću?” ponadao se na vratima.

“Ej, rekla sam ti da mene brišeš iz toga. Ne zanima me.”

Bilo je godina kad ju je zanimalo. Kad su ZAJEDNO sve radili. Slušali njene monologe, štrihali njegove kolumne, skidali njegove interviewe s diktafona, pregledavali snimke njenih generalki u još nedovršenim kostimima, lovili greške u njenom oku, ispravljali ih, gledali prve grubo montirane verzije njenih filmova, smijali se i otvarali butelju, pili iz jedne čaše…

Izašao je u noć.

Niz šiju mu je projurila jeza. Još sat vremena do pokretanja rotacije. “Vi ste za Vrapče!”, neuvijeno im je istresao predsjednik Uprave dok su prije šest mjeseci sjedili kod njega. Siniša i Tihomir, dve neprijeporne zvijezde cijeloga koncerna.

“Čekaj, jel u lovi riječ?!” podrhtavao je gazda. “Pa, imate ugovore za poludit!”

Samo da mu ne pozli, tlakaš je bio žestok. Ne moraju još i njega nositi na duši, ionako kreću od vražje nule. Nije stvar bila u lovi, pokušali su mu to objasniti, Tihomir i Siniša, dok su načimali novu bocu Jacka. Gazda se uzvrpoljio po svom ofisu od sto kvadrata na vrhu kompanijinog oblakodera, oči su mu već odavno bile izvan duplji.

“Uzmite godišnji, koliko treba!” sad je već urlao.

Spominjao je neka krstarenja, kompanija plaća, samo neka napune baterije gdje hoće, i prestanu jednom zauvijek s tim budalaštinama.

Kako da mu rasvijetle da im je naprosto dosta. Da im se gadi čitati svoje tekstove okružene okolnim smećem. Da im je dosta mučnine dok svoja dobro plaćena imena pronalaze u istom košu s najnižim šljamom kojemu ništa od profesije više nije sveto. Siniša i Tihomir možda su bili nepopravljivi romantici, kako im je gazda upravo izvrištao u lice, i možda veze nemaju šta se događa, ali nekako im je obojici godilo kad su izašli iz zgrade.

Obojica su imali nešto ušteđevine i odlučili su pokrenuti dnevne novine. Na petnaest godina su u banci podigli kredit za nove investicije, platili najam rotacije i prostora, dosta blizu svoje stare firme, okupili redakciju, i avantura se mogla početi printati. Usput su slušali zluradosti: samo idioti sada pokreću novine, koga više zanima taj dinosaurski medij, da će zaroniti odmah nakon prvog broja, sigurno neka politika stoji iza njih, da peru lovu, kako će kredit vraćat… Tihomir je barem imao kućni backup, Majda je bila stoposto uz novu ludost svoga muža.

Siniša se kući vratio oko dva sata. Noć je bila tiha, a u njegovoj glavi rotacija nije prestajala pjevati. Provirio je u spavaću sobu. Ona je čitala neki scenarij.

“Izašle su. Hoćeš vidjeti?”

“Daj, molim te…”, prezrivo ga je pogledala preko naočala.

Sjeo je u mraku za kuhinjski stol. I stao ih udisati. Još je samo kruh tako mirisao.

Babin bon

Da u pola noći probudite Jelisavetu i pitate koji joj je najdraži dan u godini, kao iz topa će ispaliti: Mirandin rođendan. I tako već sedam godina. Nema tog praznika koji bi nadmašio onaj cijuk koji Miranda proizvodi jurcajući po kući, grleći goste i mačku sijamku. Nema tog blaženijeg dana od njenih malih crvenih usana i prćastog nosića umrljanih čokoladom i šlagom. Sedam godina se Jelisaveta budila točno u pet, bilo je to doba Mirandinog rođenja, njoj drugog alarma nije trebalo. Sjećala se kako je stajala sa cvijećem i gledala kroz staklo svoju veknicu-unučicu, skoro da je bila ljubomorna na kćerku Stanislavu dok drži malo toplo blago i tepa mu u ušnu školjku.

Uvijek bi padao prvi snijeg. Nije bilo ni jednog Mirandinog rođendana a da pahulje ne zabijele svijet. Prve u sezoni. Jelisaveta je više voljela ljeto, ali to dijete je bilo naprosto ludo za snijegom. Kao i njena mama, uostalom. Jelisaveta ih je znala čeznutljivo promatrati kroz prozor kako se valjaju u zasniježenom dvorištu ili kližu na dnu zaleđenog bazena. Kamin je pucketao, ni zet Ivica nije podnosio snijeg, pa bi često natočio konjak u dvije zagrijane čaše i pridružio se punici u praćenju zimskih radosti…

Još u pidžami prvo je uzela pakirati bon. Kupila je tirkizni zeleni papir, baš u boji Mirandinih okica. Uložila je bon u kovertu i pažljivo umotala u papir. Pridodala je i čokoladu i sve skupa povezala ukrasnom žutom vrpcom. Činilo joj se praktično da maloj uzme taj limač bon. “Umjesto igračaka, kojih se najmlađi vrlo brzo zasite, limač si nakon nekog vremena može kupiti puno vredniju stvar koju će daleko više cijeniti nakon što je sam štedio za nju”, slušala je reklamu banke i odmah se složila da je to dobra ideja. Kupila je bon u vrijednosti od 200 kuna, nije više mogla taj mjesec, da može ona bi Mrinadi i zvijezde skinula s neba, Bog joj je svjedok da bi. Pa neka joj roditelji otvore štednju. Neka se dijete uči da ništa ne pada s neba.

Sati do ručka trajali su dulje od vječnosti. Stanislava je tradicionalno priredila ručak za familiju. Navečer bi dolazili prijatelji s klincima. Stanislava je bila praktičnija u rasporedima. U Jelisavete je to uvijek išlo uđuture. Kad se napokon približila njihovoj kući a Miranda joj se bacila u naručje i, klikćući, povukla ju pravo u dnevnu sobu, Jelisaveta se raspametila od sreće.

Prija Katica je već sjedila tamo i važno se smijuckala. Uvijek je imala malo nadmoći u kutu usana.

“Sretan rođendan, bubice!” podigla je Jelisaveta malu i zavrtjela se po sobi.

Zatim je iz torbe izvadila dar.

“Gle, šta je baba tebi kupila.”

Prsti male lukavice hitro su odvezali vrpcu, odvojili čokoladu, da bi sekundu ispitivački opipavali kovertu pod zelenim papirom. Razderala je papir, otvorila kovertu, izvadila bon i podigla oči prema željnoj babi.

“Šta je ovo?” zazvučala je podrugljivo i odmah se prebacila u drugu dimenziju: “Dođi da vidiš šta je baba Katica donela!”

Mala je na koljenima živahno otklizala do kamina. Ondje se ustremila kuća na par katova, prava pravcata kuća sa namještajem, tepisima, vazama s cvijećem, a ispred kuće sjede Barbie i Ken, drže se za ruke i nadgledaju feštu.

“Divno je, dušo!” nasmiješila se Jelisaveta, ne smiješ dijete razočarati.

Spustila se na pod, da je bliže Mirandi, a iz srca kao da joj se odlomio komadićak, ne veći od zrna bibera.

Devizne rezerve

Prve prave devize, ono, ne kupovinom na domaćem terenu nego radom u tuđini, stekao sam u dvadesetoj godini. Današnje generacije na pragu Europske unije i eurozone, navikle su na euro kao potrošni dubler domaće valute i na manje-više virtualnu lovu preko kartica i ostalih digitalija. Novim naraštajima teško je predočiti da su devize svojedobno imale posebno značenje, gotovo mitsko. A među narodima bivše Jugoslavije poseban je status, upravo svetački nedodirljiv, držala njemačka marka. Mit su rodile, oblikovale i njegovale na životu, generacije i generacije gastarbajtera koje su crnčile u Njemačkoj. Današnji postjapijevski klinci vjerojatno ne razumiju svu silu značenja ugrađenu u rečenici: “Aaaa, sinko moj, ne znaš ti šta znači feninga zaradit…!” Iza te rečenice ne stoji samo konkretna zarada, nego priča o životu na hiljadu načina i milijun nijansi, ispričana od golog kamena do bauštela i podzemnih platformi njemačkih metroa. Njemačka marka nije bila samo valuta, ona je doslovce bila ulaznica za imaginarni svijet zapadnjačke Dembelije.

Elem, dugo sam i ja smarao strica veterinara “na privremenom radu” u Frankfurtu da mi nađe neki poslić preko ljeta, onako na crno. Napokon je popustio. Rekao je da mi je nešto sredio, ništa na duge staze ali neka dva tjedna posla solidno plaćenog. I tako, prvog sparnog ljeta nakon vojske, u julu 1982. obreo sam se kod njega. Nakon par dana šalabajzanja sa stricem i strinom Njemicom, došlo je vrijeme da uranim i zasučem rukave. Strinin tetak držao je birtiju. Zidovi u istrošenoj lamperiji, plakati puni konobarica s Oktoberfesta, izbušeni pikado i gomila mesara iz obližnje klaonice. Pili su pivo u potocima, udarali recke na kartonske podmetače, mezetili neke ćufte što ih je mijesila gazdarica i pekla na tavi. Pomagao sam u kuhinji, istovarao gajbe piva, prao ljepljive podove i šank iza ponoći, kad otpuže zadnji mesar.

No, posljednja tri dana moga dvotjednog angažmana bila su prava robija. Da sve ostane u gabaritima autentičnog gastarbajterskog mita, naravno da se morala izroditi i neka bauštela. Strinin tetak nije samo bio krčmar nego i građevinski poduzetnik. Imao je nekakvu sitnu šljunčaru i skladište kojekakve građevinske skalamerije. Elem, jednoga jutra, oko 6 smo već bili na terenu, odveo me, i pokazao neviđenu planinu cigala. Nekih tridesetak metara od tog zlokobnog brda nalazio se prostor s drvenim paletama. Zadatak: odvajati cijele, neoštećene cigle, tovariti ih u japaner, voziti do paleta i slagati u uredne redove. Ko za vraga, tih je dana valjda prebačen sav rekord temperature u Frankfurtu ikad! Ličio sam na beduina s majicom omotanom oko glave, proklete cigle kao da su izvirale iz zemlje i crvenjele se pred mojim očima. Tri dana sam na gradilište dolazio u 6, a nakon dvanaest žuljevitih sati dovezla bi se strina i nalazila me polumrtvog.

Uglavnom, nakon obavljenog posla, moj privremeni gazda svečano se pojavio u stričevoj kući i pozvao me na pivo, no da ćemo prvo do banke. Tamo je rekao da ga pričekam, sjeo sam na plastičnu stolicu iznad koje je bio obješen plastični orao raširenih krila, vrlo sličan onome na markama. Gazda se ubrzo vratio, otišli smo na pivo u prvi bife do banke. Nacerio se, obrisao pjenu sa usana i objavio: “Dein Geld!”. Uzeo sam kovertu koju mi je tutnuo u dlan i prebrojao pare: 700 maraka za četrnaest dana tlake! Mislio sam da je cijeli svijet moj, a devizne rezerve nepresušne. Već slijedećeg jutra izašao sam na autoban, podigao prst i krenuo prema Amsterdamu. Gradu gdje se teško zarađena lova troši brzinom zvuka.

Jutro zauvijek

“Ujutro kad se probudiš, tata će već biti tu”, uvjerljivo mu je namignula majka.

Aljoša nije baš povjerovao u njenu prognozu. Lice joj je bilo nepromijenjeno, jednako nasmiješeno kao i uvijek kad bi mu davala poljubac prije spavanja, oči pune nekakvih čudesnih duga u kutevima, a prsti, kojima mu je sklonila kosu sa čela, topli poput medenjaka. Ali, danima je bila nekako drukčija, to ipak nije bila njegova prava mamica i Aljoša se u svojoj maloj glavi već pitao nisu li je otele vještice, pobjegle s njom kroz prozor, a umjesto nje ostavili neku drugu ženu. Jednoga dana tata ga je uzeo na krilo, zagrlio ga čvrsto, Aljoša je na trenutak malo ostao bez zraka i zagrcnuo se, pokazao mu je tatica jednu pa drugu ruku raširenih prstiju i onda opet još jednu: “Tatica sad putuje u Njemačku, a kad prođe ovoliko dana, vraća se svome Aljoši”, rekao je, uzeo kofere i otišao.

“Ovo nam je zadnja šansa!”viknula je dok je tatica odlazio niz stubište i pljusnula vodu iz bokala za njim. “Ja više ne mogu!”

Čudni dani počeli su puno prije nego što je tata otišao. Jednom je stigao navečer, sjeo za stol i nervozno lupkao vilicom po praznom tanjuru.

“Da ti izgrabim?” pitala ga je mamica.

“Nisam gladan”, odgovorio je.

“Ubiće te kocka, jesi ti toga svjestan?”

“Nemoj pred malim.”

“Šta nemoj…?!”

Aljoša nije baš shvaćao kakva se to golema kocka negdje valja koja će ubiti njegovog taticu, ali odmah se rasplakao.

“Nije ništa, sine, to se mama šali…”, pomilovala ga je, uzela u krilo i opet se obratila tatici: “Petsto hiljada, ej, pa nije to kikiriki! Ja ću te ostavit, bogami hoću, lako za mene ali dijete ćeš mi upropastit dugovima!”

Tada je u tati nešto zaškripalo, Aljoši se učinilo da se tatica čudno treska, kao da plače, ali tate ne plaču, a onda je kleknuo na pod, zagrlio mamine noge, isto kao i Aljoša kad se igra s njom na podu, i čuo ga je kako šapuće: “Pomozi mi… Nemoj ići… Neću nikad više, samo pomozi… Ne mogu sam.”

“Da pitaš brata da digne kredit?” šapnula je mamica kasnije, kad se Aljoša naveliko pravio da spava.

Svake subote smio je prespavati u njihovom krevetu. Nije mu bilo jasno šta to striko treba podići ali izgleda da je nešto jako teško, jer tata je bolno zastenjao:

“Ne znam, ne volim to…”

“Nema nam druge. Bolje da si bratu dužan. Pa ćemo mu polako vraćat, cijeli život ako treba.”

I kad je došla ta noć uoči jutra u kojem se kao tatica trebao vratiti, Aljoša nije više vjerovao da će ga ikada vidjeti. Potrošio je sve prste brojeći dane, mamica je stalno ciktala po kući da se tatica javio i da će, rekao je, biti sve u redu i da će Aljoši svašta kupiti tamo u Njemačkoj… Ali Aljoša se bojao probuditi, bojao se da ga neće ujutro ugledati iznad otvorenih kofera i s mamicom oko vrata.

“Šta sam ti rekla, ko je nama došaoooo!” povlačila ga je mamica za obraz.

Tata je sjedio na njegovom krevetu i držao golemi bager koji je grmio i svjetlio moćnim reflektorima. Svuda naokolo bili su razbacani koferi puni nekih vrećica i odjeće s ceduljicama.

“Zamisli, za sedam dana je kredit bio gotov!” ushićeno je tatica gledao u mamicu. “I rekao je da mu ne moram ništa vraćat, da je to zbog Aljoše…”

Samo djeca

Stajali su u dovratku, zagrljeni i zbijeni, ne bi se maknuli, vala, ako treba i danima.

Gledali su je gladnih očiju. Udisali njen adrenalin. Spremala se satima, Jelena, u svom sobičku, vrteći se između ormara i radnog stolića s milijunima stihova i tajnovitih sitnica. Njihala se u ritmu “Glorie” a pod naborima njene bijele košulje sve više je treperila Patti.

“Jelo, hoćeš one moje naušnice?” javila se Magda.

“Mama, neee!” uzmahala se uzrujana košutica. “Nikakav nakit!”

“Jesi vodu spakovala?” sjetio se Raša.

“Ma, jesam…”, uzmuvala se pred ogledalom obješenim na vrata ormara, prošla prstima kroz jogunastu crnu grivu i zabacila sako preko lijevog ramena.

“Idemo”, rekla je odlučno, kao na čelu herojske kolone.

“Čekaj, imamo nešto…”, zasjala je Magda i munula Rašu. “Za sreću.”

Iz džepa veste izvukao je zamotanu knjigu.

“Jedna dječja, za našu bebu”, sav je bio štosan.

Kad je nestrpljivo razderala papir i ugledala “Just Kids” na svom dlanu, zavrištala je iz sve snage: “To je Patti, ona njena knjiga, vi ste ludiiii!” i ljubila ih, brzim, rafalnim pusama. Da nisu morali krenuti, ne bi valjda nikad stala.

Da je njihova Jelena pljunuta Patti Smith, rekao je Raša za jedne pauze, prije sedam godina, dok su jeli sendviče.

“Ne budali, kakve su to gluposti!” ražestila se Magda. “Ako te neko čuje, mislit će da si malo skrenuo.”

“Ja ti kažem. Vidjet ćeš.”

Radili su u istoj firmi, u tvornici čokolade. Magda na pakiranju a Raša na viljuškaru. Ionako su imali dosta problema u komunikaciji s ostalim radnicima, ne trebaju im još i zlurade priče kako za svoju kćer tvrde da sliči nekoj tamo strankinji. Dala bi Magda i život za svaki Pattin stih, nije to u pitanju, ali najviše od svega htjela je sreću svojoj Jeleni. Da se malo manje ističe u razredu. “Ona vam je dosta na svoju ruku”, rekla im je učiteljica, i zabrinula ih, jer nitko se nije baš trpao da s malom dijeli klupu. Pjevala je od malih nogu, prokleto dobro je pjevala, i kad god su imali goste, Jelena bi stala na sredinu tepiha i razvalila točku. U šesnaestoj je stekla takav poseban alt da su te, ako nisi neosjetljivi debelokožac, žmarci gonili noćima. Kolike su snove probdjeli uz njen krevet. Jela bi već i zaspala, a Magda i Raša uzdisali sretni i zabrinuti za svoju Jelu, Jelenu. Cover starog albuma “Horses” bio je zakucan iznad Jelinog uzglavlja i pouzdano se bjelasao u mraku.

I evo je sad, u samom finalu Teen Music Starsa. Natjecanja za tinejdžerske rock talente, pod sponzorstvom banke u kojoj su Magda i Raša imali tekuće račune. Osvojila ih je ideja da banka podupire ulaganje u revitalizaciju rock muzike. Naravno, kad je Jela čula, ni vrag ju ne bi zaustavio, smjesta se prijavila.

Desire is hunger is the fire I breathe
Love is a banquet on which we feed

Bože, čuješ li ti ovo? Može li šesnaestogodišnje dijete ovako pjevati o gladi strasti? O vatri koju diše. Može li balavi curetak odsjecati kriške bolne i uzvišene o ljubavnim gozbama, kao da joj je posljednja večera servirana? Nije uopće otvarala oči dok je gazila sve pred sobom, Jelena, samo dijete. I onda je završila, stisnula prst oko petlje na sakou i čekala. Prvo je vladala grobna tišina. Raša je zabrinuto zagrlio Magdu. A onda je šator za hiljadu duša eksplodirao, samo da se ne zapali. Klinci frenetično skaču i urlaju njeno ime. Žiri guta knedle.

Banka je najboljoj pjevačici osigurala i nagradu od 100.000 kuna. Primajući kovertu od predsjednika žirija, na njegovo pitanje što će s lovom, Jelena je odmah ispalila: “Mami ću kupiti novu torbu a tati štapove za pecanje.”

Raša je poveo Magdu na svježi zrak. Tamo će pričekati svoju nadu u rock ‘n’ roll. I u život općenito.

Na Nilu

Ramses je sjekao uljastu površinu goleme rijeke. Obalama su promicale kućice od blata i bujna vegetacija. Neki čamdžija s čudno ispletenim košarama punim banana mahnuo joj je i podigao veslo u znak pozdrava. U jednom selu skupina djece kotrljala se u prašini a visoki muškarac u bijeloj galabiji čuvao je koze i galamio na djecu. Na najgornjoj palubi bazen je bio pun, a konobari su, nikad ne skidajući osmijeha s lica, jurcali po stepenicama i donosili ohlađena pića.

“Ramses kralj Nila” bio je natovaren bankarima. Jedan je neku večer ispalio nešto kao vic da se kojim slučajem brod potopi da bi na svjetskim burzama nastao krah. Merita, kao jedina “civilka” među njima, osjećala se beskrajno usamljenom. Kamate, indeksi vrijednosti, grejs periodi, štednje po viđenju, BDP, kreditni rejtinzi država, bonusi i beskontaktna plaćanja, o svemu tome ona nije imala pojma a oni su o tome živo raspravljali za ručkom uz teška egipatska crna vina, čak i za vrijeme obilaska veličanstvenih hramova na kopnu. Nakon četverodnevnog siječanjskog kongresa u Aleksandriji (Đuro je bio jedini iz Hrvatske koji je dobio pozivnicu za važno savjetovanje pod pokroviteljstvom MMF-a) domaćini su im organizirali četiri dana krstarenja po Nilu, od Luksora do Asuana. Bankar iz Kaira oduševio se kad je na Đurinim službenim vizitkama ugledao biće čija je prapostojbina Nil.

“Uhvatit ćemo ludu boju”, rekao joj je Đuro dok su prolazili kroz nizove usidrenih kruzera. Njihov je Ramses bio ukotvljen posljednji u nizu.

Đurina projekcija novog brončanog tena nije se razlikovala od projekcija valutnih poremećaja. Izgovarao je to jednakim glasom. Ranije nije bio takav. Pogotovo ne u prvim godinama braka. Ali kako su se poslovi gomilali, on je sve više izbivao od kuće, mijenjao aerodrome i hotele, a ona je sve više samovala. Nisu se nikad svađali, niti je Đuro imao ljubavnicu, bio je pouzdan i na njega se uvijek mogla osloniti, ali neka čudna distanca, ponekad tanja od paučine, spuštala se između njih. Frendice su joj zavidjele i psovale svoje muževe a Marita je osjećala kako nešto nepovratno curi kroz njene i Đurine prste, rahlije od ovoga pijeska što leti zrakom. Kada joj je predložio da pođe s njim u Egipat pomislila je da će im promjena klime dobro doći. Već prvog dana znala je da neće. Kao uljez pratila je njegovo suvereno vladanje bankarskom materijom dok su za brodskim šankom ispijali aperitive. I na tom Ramsesu on je bio poput princa, a ona se osjećala sve beskorisnijom. Bjesneći na sebe i na njega što ne umiju prepoznati zašto ljubav sporo odlazi kvragu.

“Idem dole, ljubavi”, dobacila mu je, prolazeći pored stola od bambusa za kojim je Đuro upravo tumačio nešto o fondovima za stabilnost eura.

“Sad ću i ja”, odgovorio je.

Spustila se do njihove kabine na drugoj palubi. Iz susjedne kabine upravo je izlazila visoka Latvijka, u puloveru i trapericama, slovila je za najbolju financijašicu baltičkog kruga. Marita joj je kimnula glavom i gurnula ključ u bravu, već je ulazila u kabinu kad začuje jecaj. Vrati se u hodnik i ugleda Latvijku naslonjena čela na vrata. Tresla se od plača.

“Što se dogodilo, mogu li vam pomoći?” zabrinuto joj se obratila na engleskom.

“Ne, hvala… Evo, već je dobro”, uzdahnula je žena i obrisala suze. “Oprostite.”

“Ništa, ništa… Oprostite vi meni, ako sam ispala nepristojna.”

“Znate, danas mi je godina dana…”, uzdahnula je Latvijka. “Kako sam sahranila muža. Nikad nisam putovala bez njega.”

Otišla je niz uski hodnik.

Marita je ušla u kabinu. Dva snježnobijela ručnika na njihovom francuskom krevetu bila su smotana u obliku labuda. Sobari su bili kao razigrana djeca.

Sjela je na krevet i napokon je znala. Ima da se bore za njihovu ljubav makar ostali u tom pijesku hiljadu godina.

Preživljavanje

Okej, nije baš u koži Ivice Kičmanovića, daleko mu kuća tom vječnom modelu studenata dotepenaca, ipak smo malo odmakli od 19. stoljeća… Ali, Antiša Čikara osjećao se prilično zgužvano, da ne kažemo zgureno, kad se napokon iskrcao na peron Glavnog kolodvora. Himalajski ruksak na leđima i torbetina u svakoj ruci. Kao loša dosjetka u glavi hopsala mu je Štulićeva ideja nenadanog zagrebačkog susreta baš s djevojkom iz Hrvaca, čije su usne vrelije od ljetnih višanja. Otkad se Antiša u sedmom osnovne navukao na ćaćinu kolekciju Azre, bio je drugi čudak u Hrvacama i cijeloj Krajini s tako iščašenim smislom za muziku. Njegov ćaća Jere bio je prvi. Sad, da će tu već pred Zrinjevcem nabasati na kakvu malu iz Hrvaca i još da će višnjama obasuti njegov vrat, teško je bilo za povjerovati. No, možda, kresnula je iskrica nade u Antiši, možda ju sretne tamo na Filozofskom, kod tih referada nikad se ne zna, dok stojiš u redu, ili na brucošijadi, ako baš ne razvale odmah kakvu turboljigu, možda ga tamo negdje čeka ona da zajedno skoče u zrak i zapjevaju: “A šta da radim, kada odu prijatelji moji?!” Zagreb bi se nekako lakše podnio uz nju, mantrao je Antiša i skoro srušio dugonogu curu na rolama.

“Fala, šta san dužan?!” zapleo se, stisnuvši plavu brošuru koju mu je djevojka tutnula u ruku.

“Free, stari! Uživaj!” odjurila je.

ZAGREB Glavni kolodvor pisalo je na naslovnici i još: Student survival guide. Džepna tiskovina je sadržavala kartu grada uz paket bitnih studentskih informacija, popis studentskih domova, fakulteta, menzi, bankomata i poslovnica banke koja je sponzorirala brošuru. Antiša zaključi da mu je svaka pomoć dobrodošla i strpa vodič u džep ruksaka. Nekako ga je razgalila i bančina poruka podrške. “S vama. Uz vas. Za vas.” Ponavljao ju je poput mantre za opstanak, dok se vozio tramvajem prema Črnomercu. Neka daljnja rodica papetove krizmane kume izdavala je sobu s posebnim ulazom. Za relativno normalnu lovu. Prilazeći zapuštenoj trokatnici, s druge strane ulice ugledao je banku čiji je logo nosio i vodič kroz njegov budući Survival. Osjećao se kao da je sreo starog frenda.

I tako, faks je deverao pristojno, ćaća i mater su bili zadovoljni, nisu šoldi išli đavlu za starost, kako bi mater znala kazat. Ali Antiša je i dalje bio uglavnom sam. Došla je i druga zima, a on je na prste jedne ruke mogao nabrojati tulume na koje su ga zvali. Ionako bi tamo stajao na balkonu, pušio i skupljao se među prvima. Sve do jedne večeri. Pukom inercijom neko ga je poslije seminara povukao čak na Pantovčak, u viletinu sličnu tvrđavi, po čijim je prostorijima ubrzo bilo stakla do koljena. A mjuza je bila gora od najgorih jazbina za cajke.

Stajao je na ogromnoj terasi s pogledom na usnuli Zagreb. Bilo mu je ledeno ali sve je bolje od onog gušećeg tornada unutra. Taman je popušio posljednju cigaretu i mislio je poći u svoju sobicu.

“Koma, koma, koma!!!” čuo je iza leđa ženski glas i tresak vrata.

Na terasi se pojavila djevojka, umotana u debelu parku.

“Koja seljačija…” zabrundala je. “Imaš cigaretu?”

Ponudio ju je, a ruka mu se tresla.

“Ja sam Višnja.”

Zinuo je gore od idiota. Pomislio na ćaću kako sad pretura po Azri a mater ga beštima. I bilo mu je dobro.

Pod stare dane

Kasja je bila spremna. Osjećala je neizmjerno uzbuđenje, ali situaciju je držala pod kontrolom. Ustala je u zoru da bi što bolje rasporedila vrijeme. Svaka sekunda se činila dragocjenom. Naprosto je sve moralo ispasti savršeno i nije namjeravala dopustiti nervozi da sve pokvari. Mogla je zamoliti komšinicu Baru da joj pomogne, ta bi objeručke dočekala, ali nije htjela da joj se itko mota po kuhinji. Ne danas. Godina dana je prošla otkako je posljednji put vidjela svoje jedine i drage. Danas je dan za pamćenje. Prvo je očistila cijeli stan. Uvjetno rečeno “očistila”, jer generalku je obavila prije nekoliko dana, kad je i posljednji majstor napustio poprište. Zatim se bacila na spravljanje đakonija. Kćerka Varja je obožavala bečke šnicle i krem juhe. Zato je strpljivo na osjetljivoj temperaturi pekla bundevu turkinju, pasirala je i opet kuhala s malo klinčića i dosta bibera, vrhnje dodala u finalu. Zetu vegetarijancu izrežirala je nekoliko raskošnih složenaca od krumpira, tikvica, paprike, gorgonzole, bulgura… Zoca, kako su odmilja zvali medenjaka Zoranu, tjesteninom se gušila, njoj će baba kad sjednu za stol servirati paštu s mljevenom junetinom, takvu da bi i Talijani svisnuli od jada. Godinu dana su sirotanovići jeli američki nezdravo, zamrznuto i umjetno, sigurna je u to. Kvragu i Fulbrightova stipendija koju je Predrag dobio kao povjesničar, kad izgubiš ritam zdrave prehrane. Godinu dana je prošlo u telefoniranjima i onim čudesima preko kamera, ali sad će se izgrliti i napričati ko ljudi. A još kad njeni najdraži vide kako je preuredila stan, uh, Kasjini obrazi već od rana jutra su se ugrijali od pomisli kako će pljuštati pohvale.

Odluku je donijela prije dva mjeseca. Imala je nešto ušteđevine, već je dugo vagala želje i mogućnosti, zatomljavala pa opet puštala novoprobuđenu strast za promjenom. Kad je ugledala reklamu banke za zgodne kreditne pogodnosti ako preusmjeri penziju na tekući račun (ionako joj je već duže išla na živce gnjavaža s poštarima, jedan bi uvijek zasjeo kao da ona ima vremena na bacanje), shvatila je da je vrijeme da totalno pretumba svoje gnijezdo. Uostalom, osamdeseta je baš idealna okrugla brojka života da se otvori novo poglavlje. Btw vitalnosti, Kasja je dvaput tjedno posjećivala gradski bazen i nije se kao neke samo kvasila uz rub, nego bogme disciplinirano plivala uzduž i poprijeko. Obavila je sve formalnosti, uzela kredit a još je dobila poklon dobrodošlice – odlučila se za poklon bon za Limač štednju, za pčelicu Zocu. Elem, dala je ofarbati svu drvenariju, promijenila parkete, pločice u kuhinji i kupatilu, naručila novi namještaj za dnevnu i spavaću sobu i to baš onako mladenačkog dizajna punog boja.

“Bakoooo!” zatrčala se Zoca u spremne Kasjine zagrljaje.

Na maloj se jedinoj nije vidjela ni trunčica jet laga. Varja i Predrag izgledali su kao da je bager prešao preko njih.

“Bako, da vidiš šta smo ti kupili!” čavrljala je, obasipajući Kasju poljupcima. “Još je kod kuće, sutra ćeš dobit!”

“Nismo se ni raspakirali. Jutros smo odmah pali u nesvijest…”, grlila ju je Varja a Predrag nespretno tapšao po ramenu.

Varja je toliko bila grogirana da u prvi mah nije primijetila promjenu.

“Isuse, mama, šta je ovo?!”

“Malo sam se ponovila…”, još brže je zakucalo Kasjino srce. “Zar nije sad bolje?”

“Šta je ovo neka skrivena kamera?!” planula je Varja. “Čekaj, ti pod stare dane ideš cijeli stan mijenjat, sav taj namještaj! Mislim, kakvi su to šokovi?!”

Kasja se osvrnula oko sebe. Odjednom je namještaj izgubio svoje boje. I sve je nekako postalo sivo.

Crni leptir

Namjere u osnovi nisu bile loše. U tom kampu kojeg je punio Crveni križ iz cijele Jugoslavije. Alpska klima, na svježem zraku djeca sve jedu pa organizatori i nemaju nekih prevelikih rashoda u kuhinji, ko te, brate, pita za nutritivne tablice. Roditelji nisu zanovijetali, ni oni najsiromašniji čija su djeca imala besplatan dvotjedni turnus, niti oni koji su kao bolje stajali i sredstva za ljetovanje odvajali na rate. Spavaonice su bile u nekadašnjim rudarskim nastambama, prefarbane u živahne pastelne boje, jednako šuplje i pune vjetra u kostima, kao i u rudarskim vremenima. Postojao je i bazen napuklih rubova i zahrđala odskočna daska, potok ledene vode i oštrog kamenja, ambulanta u središtu kampa sa zgodnom studenticom medicine i neograničenom zalihom žutog spreja za oguljena koljena.

Iz nekog razloga, ljetovati u Kropi polovinom sedamdesetih bio je kult. A pobjeći predvečer iz kampa i u seoskom dućanu kupiti štogod za svoju dušu, Zagora ili tek rođenu tablu Eurocrema, da po noći u spavaonama trampiš, e to je bio nepisani zakon jačega. Da bi se zakona pridržavao morao si od kuće ponijeti džeparac. Lovu unaprijed raspoređenu po danima, svezanu gumicom i uloženu u kovertu. U drugoj koverti bile su prazne dopisnice s ispisanim adresama rodbine i važnijih znanaca. Kao, da se svima javiš i poručiš da ti je lijepo što i njima želiš. Nisam se nešto pretjerano mogao ritati s džeparcem (bilo je, bogme, malih bossova koji su se itekako bahatili), ali od kuće me otpremili baš s toliko para da se ne moram crveniti. Obje koverte, onu s netaknutim dopisnicama i onu s lovom, zašuškao sam ispod poslaganih majica i džempera u metalni ormarić pored kreveta. Moj ormarić je bio gornji, u ravnini gornjeg kreveta. Ispod mene je spavao neki crnokosi tip dugih trepavica, prokletnik je stravično dobro svirao gitaru i sve su ga cure obožavale. Kad ti je dvanaest godina, te stvari znaju biti sudbonosne, a posljedice gore od svjetskih ratova.

Jednoga dana opazih da mi fali nešto para. Ormarići se nisu zaključavali. Nisam odmah digao uzbunu, pomislih da sam možda izgubio novac. Sutradan se ponovilo isto. Prijavio sam krađu voditelju smjene, nastavniku fiskulture koji je uživao udarati nas šakom u stomak i cerekati se vlastitom smislu za humor. Kada je došla završna večer natjecanja u pjevanju, lopova još nisu otkrili. Moja dva frenda i ja revali smo na pozornici, neritmički udarali takt nogama i optimistično očekivali skandiranje:

Nekad sam leteo, leptir bio i ja
svetlost me mamila, krila mi spržila
crni leptiru beži u nooooć

jutro sačekaj, svetlost će dooooć’

Ni Yu grupa nije nam pomogla. Nismo se probili ni u četvrtfinale. Pobijedio je naravno Trepušan, stajao je tamo, zastirao oči trepavicama a ispod njegovih žica izvirala je “Bacila je sve niz rijeku”. Na krilima Indexa klanjao se valjda deset puta a klinke su vrištale.

Kasnije, izvukao sam se s dosadnog plesnjaka i otišao do spavaone. Upalio sam svjetlo, ugledao ga kako stoji ispred mog ormarića, drži moju kovertu i prtlja po njoj. Nećeš, gade, pomislio sam, i zaurlao u hodnik: “Dečki, evo lopova!”

Nije se ni snašao a soba je bila puna gnjevnih klinaca. Bacili smo se na njega, udarajući ga tvrdim jastucima, kaiševima, nogama. Pao je na pod, sklupčao se poput mačića i plakao. Raspalio sam ga nogom u slabine i odmakao se, uživajući u prizoru kako ga drugi cipelare.

“Zašto si ukrao moj novac?!” derao sam mu se iznad glave. “Zašto, svinjo?!”

Jecao je i stenjao, jedva su nepovezane riječi probile iz tog izgaženog dječaka.

“Nemojte me… Nisam htio, ja nemam ništa… Ja sam iz Doma…”

Trepušan je bio siroče. Nije bilo nikoga da mu pošalje džeparac.

“Pustite ga”, rekao sam momcima, a stid me je raznio da ga nikada ne zaboravim.

Na cilju

Ležala je u krevetu i uživala.

Voljela je ovakvu jesen. Sunčanu, toplu preko dana a izjutra već resku, baš da se pokriješ do brade. I da ti je krevet kao školjka koju nikada ne misliš napustiti. S jastuka je gledala njihov vjenčani prizor na zidu nasuprot. Ona i Ognjen sjede na klupi uz Dravu, ona u bijeloj vesti s bijelom margaretom u kosi, a Ognjen u bijeloj košulji i posuđenom prsluku. Mrzio je odijela. Fotografija je neoštra jer se kum tresao od napadaja smijeha. Bilo mu je sve smiješno toga dana, njihovom kumu kojega su voljeli više od svega. Do dana njihovog sudbonosnog DA, kum je već imao jedan neuspio brak iza sebe i tri loše veze. Sad živi u San Diegu, California, upravo se razveo i četvrti put. Čovjek koji se zauvijek zaljubljivao točno u petoj minuti svake nove ljubavi, a zauzvrat je ostajao sam.

Iskliznula je iz kreveta. Ugasila je alarm na budilniku da ne tuli. Ognjen se nije ni mrdnuo. U kuhinji je pristavila kavu, natočila sok i poljubila uramljene kopije diploma. Originali vise u radnji. Oboje su slastičari od zanata. Kad su prije dvadeset godina digli kredit i kupili lokalčić u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, krenuli su na put neizvjesnosti, odricanja i muke. Ali i neizmjerne sreće što zavise samo od svojih ruku. Pogotovo onog večernjeg blaženstva, kad posljednja zadovoljna mušterija ode iz radnjice u kojoj su stiješnjena četiri minijaturna stola, kad ona i njen Ognjen sjednu i uzmu kolač s grožđicama i čokoladom, lomeći ga zajednički, brišući jedno drugome mrvice s usana, spokojni jer su prevalili još jedan dan…

Uspjeli su. Gotovo je. Sjela je na hoklicu, noge su joj malo klecnule od uzbuđenja. Skoro je i kava pobjegla.

“Mama, pusa, ne spavaš?! Samo malo, imam drugu… Ja sam, žurim, može, dogovori u podne na Kvatriću… Evo me, super su klinci, znaš njih… Samo malo… Da, grejs period svakako… Tu sam, mama, ma doći ćemo…!” prštala je Antonija iz Zagreba, razgovarajući usput još s nekim na drugoj liniji.

Nije stigla kćerki reći koji je važan dan osvanuo.

Vrati se u spavaću sobu, noseći kavu na tacni. Miris kave poleti prema Ognjenovom nosu.

“Ljubavi, kavica…”

Ognjen polako izviri ispod pokrivača.

“Jutro…”, rastegnuo se i počešao po tjemenu.

Dok su doručkovali jedva se suzdržavala da mu ne kaže, a zatim ga je nestrpljivo povukla za rukav i odvela u radnju. Izvadila je kesten pire, stavila ga između njih i rekla:

“Znaš koji je danas dan, srećice?”

“Srijeda”, važno je ispalio.

“Danas nam ide zadnja rata kredita. Uspjeli smo, dušo”, smijala se i gurnula prst u šlag i namazala mu nos.

To je učinila i na prvom spoju, jednom davno. Otada je kesten pire njihov slatkiš za posebna slavlja.

“Prošlo dvadeset godina?” čudio se Ognjen. “Leti vrijeme.”

A ona je počistila stol. I dočekala gospođu Đanić. Tradicionalno prvu mušteriju u danu. Već dvadeset godina.

“S makom, gospođo Đanić?”

“Dvije”, odgovarala bi gospođa Đanić i pružala joj spreman novac.

Zdrava kuća

“Nisu normalni!” ražestila se Bisera i naprasno ukinula Dnevnik.

“I zašto si ga sad ugasila?” pobunio se Milivoj.

Dosta blesavo se osjećao, zureći u tamni ekran.

“Digli su mi tlak!” objasnila je nenadani blackout.

On se i dalje nije micao. Kupujući vrijeme. Sve iščekujući neće li se ona za koju sekundu ohladiti pa vratiti Dnevnik. Nadao se da mu neće pobjeći sportski blok. Nekako mu se večeras nije dalo svađati oko daljinca u njenim rukama.

“Jel čuješ koliko ovi hoće poskupit grijanje?! Tridesetsedam posto! Tridesetsedam munja ih spalilo! Tridesetsedam bezdana ih progutalo!”

Kad je bila osobito bijesna, Bisera je odnekud čupala prilično arhaične kletve.

“Kao da će nas pitati…”, defetistički zaključi Milivoj. “Daj, ne živciraj se. Izgurat ćemo nekako. Gradsko grijanje je još uvijek najjeftinije.”

“Daaa, ali ne u ovoj vili propuha! Kao da ulicu grijemo! Vidjet ćeš kad nam razvale novu ratu, pitat ću te čija majka crnu vunu prede.”

I to s vunom je izvukla iz nekih zapretenih kuteva narodne mudrosti. Nema sumnje, zakuhala je od srdžbe. A bijesna Bisera bila je spremna na sve. Toga se Milivoj i pribojavao. Samo da se ne zaleti u Toplinarstvo i ne digne ih u zrak.

Istina, njihov stančić od trideset kvadrata nije idiličan primjer izolacije. Građen krajem pedesetih 20. stoljeća bio je porozniji od sita, s prozorima koji nisu nikad “dihtali” i vlagom po kutevima. Muzejska podstanica u podrumu zgrade, u dane kad se nije kvarila neviđeno je rasipala energiju. Stan je Bisera naslijedila od bake, uljudili su to oni, pokrpali ga i dali mu dušu, ali sve više je pucao. Kad su došle živahne blizanke i kad su im od špjajze i komadića kuhinje sklepali sobicu s krevetom na kat, stanje je preraslo u krajnje složeno. Prosvjetarske plaće nisu pružale odviše manevarskog prostora. A i Milivoj se sve više nekako mirio sa sudbinom. Bisera je već dugo osjećala da nije daleko dan kad će kapnuti kap koja će prepuniti čašu, i kad će se morati poduzeti nešto. Sreća prati hrabre, vjerovala je u to. Povod s najavljenim drastičnim poskupljenjem grijanja, učvrstio je u Biseri odluku da presječe neodlučnost. S tim krepkim uvjerenjem brzo je zaspala, dok se Milivoj još dugo gnijezdio na svojoj strani razvučenog kauča, gledajući neki kasni politički davež o početku kampanje za lokalne izbore.

“Želite izgraditi niskoenergetsku kuću? Dok vi mislite na okoliš, nagrađujemo vas povoljnim kamatnim stopama na eko stambene kredite već od 4,90%”, čitala je bančin prospekt dok se u tramvaju truckala na putu do maminog naselja. Zamišljala je njihovu novu kućicu, rađenu onako kao u finskim katalozima, svu prirodnu, bez ijednog milimetra trovačkog materijala, punu drveta i svjetla. Milivoj je radio jutranju smjenu, Bisera popodnevnu i imala je dovoljno vremena da skokne provjeriti kako mama diše u ovom osjetljivom pitanju. Nekoliko puta ih je mama već nagovarala da uđu u kakav kredit za veći stan ili kuću, a da će im ona jamčiti hipotekom na svoj stan. Milivoj bi dobio napadaje i na samu pomisao na takve ideje, a nije ni Bisera bila oduševljena. Dosta se mama u životu naodricala, ne treba joj to nad glavom.

“Aha, otkad sam ti ja govorila, a ti filozofiraš…”, nije propustila mama da ju pecne. “Idemo odmah do banke, da nas stave u postupak.”

Milivoj je navečer sam ugasio Dnevnik. Kad mu je rekla. Cure su spavale kod bake. Pogasili su sva svjetla u stanu. Dugo su gledali kroz prozor, zagrljeni, i birali brežuljak na kojem će graditi kuću.

Njena sretna zvijezda

“Noši!” zagugutao je plavokosi medvjedić s rasplesanim Yogijem na pidžami i pružio ručice prema njoj. Ovlaš mu je promrsila kovrče i već ju je dalje odgurala svita novinara, uzvanika, bolničkog osoblja. Na sredini hola bila je improvizirana mala pozornica. Puna šarenih balona, dječjih crteža i cvijeća. U prvom redu sjedili su ministri zdravlja i financija, ravnatelj Kliničkog bolničkog centra, gradska uprava. Kristina Perišić popravila je svoj kostim boje nježne breskve i uspela se na pozornicu. Dala je znak jednoj od hostesa koja je pristupila i malo nespretno joj dodala stilizirani veliki ček na 200.000 kuna. Kristina se zatim raskošno osmjehnula direktoru KBC-a, pozivajući ga da joj se pridruži i uručila mu donaciju namijenjenu jedinici intenzivnog liječenja djece na Klinici za dječje bolesti. Dok je odjekivao aplauz, osjetila je lagani umor. Sat vremena prije ove bolničke, obavila je i feštu otvaranja nove poslovnice. Tu odmah, preko puta bolničkog kompleksa. Novinarima je strpljivo objašnjavala prigodne akcije za klijente, poseban akcent dajući novom paketu tekućeg računa “Vaša sretna zvijezda”. Još je hladno ali uljudno odbila udavaranja arhitekta koji je uredio trgić ispred banke. Ubila ga je u pojam kad mu je rekla da po njenom mišljenju na skveru, kako je Mr. Nadobudni zvao ono par kvadrata betona, nedostaje velika figura nilskog konja. Da bi svakako bilo zabavnije. Obožavala je maskotu svoje banke. To što je bila jedna od najperspektivnijih direktorica u cijelom bančinom pogonu, Kristinu nije smetalo da sivkasto stvorenjce drži i u bračnom krevetu, na užas njenog supruga Tibora.

Rekla je još par riječi o nadi da će ova skromna donacija pomoći hrabrim mališanima u borbi s bolestima, kad joj je pažnju privukao dječačić s Yogijem na prsima. Njihao se u naručju medicinske sestre, naslonio je glavicu na njeno rame i razrogačenim očima pratio što se događa na pozornici. Kristina mu se nasmiješila a ono što je dobila natrag bilo je nalik osmijehu iz bajke.

“Čiji si ti?” pomilovala je švrću po obrazu.

“Noši kući” zafrfljao je i pružio ručice prema njoj.

Kad ga je uzela, kao da je šnenoklu uzela.

“Kako se zove?” pitala je sestru.

“Borko.”

“Noši Bojka”, ozbiljno je kimnuo glavicom i poljubio ju u nos.

Ubrzo ga je morala vratiti. Obaveze su bile nemilosrdne, tajming još nije bio gotov. Još je morala odraditi i svečani ručak. Ministri su inzistirali da to bude u bolničkoj menzi. Kad je protokol napokon završio i društvo se počelo razilaziti, osjeti neki čudan poriv da još jednom ode do Pedijatrije. Ušla je u lift i popela se na treći kat. Borko je spavao na trbuhu. Jednom rukicom čvrsto je stiskao uši nilskog konjića kojega mu je Kristina darovala.

“Godinu dana je ovdje”, namrštila se glavna sestra. “Ja ne znam kakvi su to ljudi.”

Ispričala je da su Borka doveli jedne noći u groznici i samo ga ostavili. Ni pomoću policije nisu im uspjeli ući u trag. Bližio se dan kada će dječaka morati dati u dom. Toga dana, rekla je glavna, cijeli će odjel svisnuti.

Kristina je klekla pored kreveta i naslonila glavu tik do Borkovih kovrčica. Zatim je uzela mobitel i nazvala Tibora u Zagreb.

“Nisam krenula još…” odgovorila je mužu. “Ni neću, nego ti sjedaj u kola. Mislim da sam našla našu bebu.”

Glavna je otišla skuhati kavu, a Kristina je bila spremna pobiti se sa cijelim svijetom i administrativnim aždajama. Ako treba i godinama, sve dok ova šnenoklica ne bude zauvijek njena.

Tarzan na rate

U ona stara socijalistička vremena cvao je posao akviziterima knjiga. Tipovi u preuskim sakoima, s flekama gulaša na reverima i razvezanim vunenim kravatama, parkirali bi svoje karavane u školska dvorišta ili na parkirališta tvornica i općinskih ureda. Zatim bi u holu ili menzi dobili dozvolu da spoje nekoliko stolova i rasporede svoje blago. Kompleti Tolstoja, šarena enciklopedija Svijet oko nas u dva toma, Churchillovi memoari, kuharice sa obiljem svjetskih trpeza, narodni ljekari, monografije o Titu i divot izdanja o egzotičnim životinjama, ljubavni romani Mir-Jam i Zagorka u totalu, Uradi sam priručnici… Na školskom odmoru ili radničkoj pauzi, akviziter je postajao glavna faca. Kao nekakav prvosvećenik nedokučivog kulta, kao da je sam glavom pročitao te stotine i stotine knjiga. Redovito bi se ogrebao za ručak u firmi, primali su ga i direktorske tajnice kod kojih bi ispio kavicu i vinjačić, od rabata se bogovski živjelo. Kreditnu liniju obično je zatvarao sindikat s nekom bankom kao jamcem, a rate su “skidali” zaposlenima s plaće. Zato su tadašnji stanovi većinom bili nalik jedni na druge: isti regali sa zatvorenim bifeom u sredini, prostorom za televizor i gomilom istih knjiga. Mnoge od njih nisu nikada bile ni taknute, ali nema veze. Ugodna je pomisao da su sindikalni krediti nekad služili i za nadgradnju a ne samo za goli život.
Elem, otac se jednog dana vratio s posla, uprtivši ogromnu kutiju od mesnih doručaka. Radio je, naime, u mesnoj industriji. Otvorio je kartonske stranice a umjesto vesele praseće njuške s loga njegove tvornice, iz kutije je bljesnulo nešto opako uzbudljivo.
“Ovo su knjige o Tarzanu”, lanuo je uz svečani osmijeh.
Stripova o tom majstoru iz džungle već sam progutao sijaset ali ovo…
“Kako si ih kupio?” mater je, naravno, imala praktično pitanje.
“Na dvanaest rata”, rekao je ćale i izvukao ih napolje, sve do jedne.
Deset ih je bilo. Hrbat i trećina naslovnice pokriveni napetim platnom a zlatasta slova ispisivala su ime Edgara Ricea Burroughsa, čovjeka zaslužnog za rođenje ovog junaka našeg djetinjstva. Dvije trećine zauzimala je raskošna ilustracija u boji, a unutar stranica svako malo bi osvanuo crno-bijeli crtež. Tek mnogo kasnije saznao sam da su crteži djelo majstora stripa Julesa Radilovića. Raširio sam tu desetoricu veličanstvenih oko sebe, legao potrbuške na pod i zaronio u Burroughsovu bujnu maštu. Tarzan, Jane, njihov sin Korak, blago Opara i kraljica La, ratnici Waziri i bijela gamad… Odvojio sam se od njih, tek kad su me roditelji istjerali van, da se igram.
U kasnijim selidbama i odrastanjima desetodijelni Tarzan netragom se izgubio iz mog života. Pojma nemam kamo je nestao. Jesu li izblijedila zlatna slova na kičmama njegovih epizoda? Stanovi više ne sliče jedni na druge. I baš nitko pred vas neće iznijeti napolitanke iz onog bifea s ogledalom u pozadini, i poslužiti ih na stolu s pogledom na sindikalne knjige.

Knjiga glavu čuva

Užurbano je dovršavala ručak. Odlučila se za musaku od patlidžana. Mala obožava musaku. Na ružičaste podmetače postavi tanjure za njih dvije, a na sredinu stola načini mjesta za ružu iste boje. Mogla bi otvoriti i butelju onog plavca, u čast prvog školskog dana. Neka i mala proba zericu vina, to je dobro za krv. Valjda je još dobar. Donijele su ga jednom s mora, Aida je tada završila četvrti razred. Bože, kako vrijeme leti, eto je sad već gimnazijalka, njena Didica.
Musaka se zanosno javila iz rerne. Nema do zemljane tepsije. Svi sokovi ostanu. Uh, Aida će već s vrata navaliti za stol. Za desert imaju lubenicu. Pukla je baš onako pravo kad ju je prodavač prerezao. Još se drže, lubenice, a rujan je počeo. Ništa to više nema veze s kalendarom. Bila je zadovoljna da je knjige za kćerku osigurala još krajem šestog mjeseca. Prije nego je počela udarna panika. I sjajno je prošla. Dobro očuvan polovni komplet za prvi razred jezične gimnazije uspjela je nabaviti za 700 kuna. Tamo na improviziranom sajmu u baroknoj gradskoj četvrti. U knjižarama je takav isti komplet bio barem trostruko skuplji. Nije dala da joj kožu gule. Nit je htjela, nit je mogla. Kao čistačica u jednoj novinskoj kući nije se baš mogla ritati. Valjalo je još i nove cipele za malu kupiti.
Provjeri musaku. Taman se pružila ko na suncu da se peče. Još malo i može gasiti rernu. Stavi poklon uz Aidin tanjur. Uramila je jednu njenu staru sliku. Imala je tri mjeseca i kupala se u kadici na tom istom stolu. Cijela kuhinja je tada lebdjela u balonima pjene.
Začula je ključ u vratima i bacila se maloj oko vrata. Da maloj, bila je visoka i vitka, da je sreće na tom svijetu odavno bi hodala na nekoj reviji u New Yorku ili barem Zagrebu.
“Janje, ništa ne jedeš, pogledaj kako je lijepa musaka, sto jezika govori!”
Mala je spustila glavu, premetala patlidžane i gradila od njih toranj na tanjuru.
“Pričaj, sve po redu, kako je bilo? Koliko vas je u razredu, jel imaš već novih prijateljica…?” brzala je s pitanjima a odgovora niotkud.
Onda je Aida podigla glavu, zagledala se u mater i protisnula: “Rekli su mi da sam prosjakinja, da skupljam knjige po ulicama.”
To je rekla a ruke su joj stale drhtati kao da se u hipu pretvorila u stogodišnju staricu.
Povukla ju je, onako dugačku, na krilo, i polako joj češkala vrat. Tamo gdje je koža najmekša i gdje anđeli odmaraju. Sve dok nije zaspala Didica u njenom krilu. Plavca je nestalo i nije imalo smisla plakati. Pokazat će ona njima, balavci neodgojeni, da njenu jedinicu ovako prvi dan zakucaju.
Istoga popodneva podigla je onih pet hiljada kuna što ih je uštedjela pa oročila na godinu dana, mislila je da se nađe za nedaj bože… Uzela je Aidu pod ruku i pravac u najbolju knjižaru u gradu. Biće još i za cipele, možda i za neku haljinu, računala je, pa nek svisnu kad Didica sutra uđe u razred. Sva nova.
Navečer je Aida legla ranije nego inače. Poredala je po stolu sve knjige i bilježnice. Osjetile su se na mango. Tako je prodavačica rekla, da su to posebne bilježnice s aromom manga. Odmah je zaspala Didica, zagrlivši čvrsto koalu Brika. Jednom ga je tata poslao iz Australije. I to je bilo sve.

Lediša

Oglasio se drukčije nego inače. Mogla se zakleti u to. Sedamdeset i peta je klepetala oko Vlastinih gegavih papuča, ali sluh ju je slušao bolje nego kakvu curicu. Lediša je svako jutro imao isti ritam. Prvo bi duboko zabrundao, zatim pustio dva kratka krckajuća zvuka, malo stresao svoje trbušasto tijelo i počeo smireno presti. Jutros, dok je u kuhinji pila kavu, milujući pogledom maćuhice na prozoru, odjednom je začula čudno pištanje iz dubine njegove utrobe. Kao kad se luftić ispuhuje. Sssssssss! Na trenutak je zavonjala spaljena plastika a onda je svaki zvuk zamro. Nije slutilo na dobro. Odložila je šalicu na tanjurić, pogledala još jednom prema maćuhicama kao da u njihovoj zemlji leži odgovor, i prišla Lediši. Nježno je položila dlan na njegov trbuh i prslonila uho uz stijenku. Ništa. Potegne tešku kvaku u ležištu, zaškripi tri prsta debela guma i Lediša otkrije svoju unutrašnjost. Mrak.

“Šta je ovo, gos’đo?!” zinuo je mladić obrijane glave s istetoviranim orlom na šiji.

“Moj Lediša”, ponosno je odgovorila, skidajući heklani tabletić i vazu s frižidera.

“Ja ovak’ šta nisam vidio!”

Po stolu je rasporedio mobitele, kablove, detektore, otvorio prenosni kompjuter i nešto nervozno tražio po ekranu. Odbio je rakijicu i njen sok od bazge.

“Koliko je staro to sra… taj frižider?”

“Ima preko pedeset sigurno”, odgovorila je, bljesnuvši očima.

“Pa šta ste nas onda zvali?! Ovo je zrelo za otpad!”

“Jeste li sigurni da ne možete ništa učiniti? Mislim, sve se može popraviti, samo kad se hoće.”

“Ovoooo?! Nema teorije!” unezvjerio se serviser, kupeći svoje alate. “To vam je sto kuna za izlazak na teren.”

Nestao je, mrmljajući si u bradu o starudijama i dosadnim babama koje gnjave.

Vlasta je privukla stolicu i sjela do Lediše. Upitno se zagledala u njegovu zaobljenu obrazinu boje bijele kave, kao da očekuje da joj se izjada. Potapšala ga je po boku i šmrcnula malo u maramicu.

“E, moj Lediša…”

Moralo mu je biti više od pedeset ljeta, tom dobroćudnom gorostasu iz porodice Ignis. Kupili su ga polovnog od Boškove prve plaće. Njihova prva zajednička imovina. Naseljakali se Vlasta i njen Boško po podstanarskim stanovima i gdje god su pošli, nosili su Ledišu sa sobom. Kasnije, kad su se skućili, digli kredit i kupili stan, nije uopće dolazilo u obzir da se Ledišu mijenja. Postao je više od člana obitelji, on je bio dijete koje nikada nisu imali. Prije pet godina dočekali su zlatni pir. Priredili su zabavu za prijatelje, ih šta je u Ledišu stalo, milina jedna! A ne kao u ove današnje fižidere, sve okićeni nekim plavim lampicama, ekrančićima, a mjesta u njima nema ni za lijek. Tri dana nakon što su proslavili pedesetu godišnjicu njihova zavjeta, Boško je prilegao poslije ručka, pokrio se novinama preko lica, tako je najviše volio da dremucka, i nije se više probudio.

“E, moj Lediša”, uzdahnula je još jednom i u rokovniku potražila broj svoje banke.

Morat će uzeti kredit, čula je da daju na osnovu mirovine. Kupit će novi frižider, šta je tu je. Ali Ledišu ne izbacuje ni mrtva.

Petak

Pogleda na sat. Šest i trideset. Još pola sata i gotova mu je smjena. Nije bilo previše posla večeras. Kolegica je otišla ranije, ima neki dječji rođendan. Uživao je u tišini.

Zazvoni mu mobilni u džepu.

“Ej, ljubavi!” ozari se Miran. “Još malo i gibam. Imaš plan?”

Petra je, kao i uvijek, imala niz prijedloga za večernji provod. Uostalom, petak je. Vikend pun obećanja samo što nije počeo.

“Bojim se da večeras ne možemo”, s uzdahom odbije njenu maštovitu ideju da se odvezu do Pečuha na tatarski biftek. “Mama me je zamolila da ostanem, nešto se ne osjeća dobro… A da dođeš k meni, gledat ćemo film…”

Isti čas je shvatio svu bijedu ove ponude. Naravno da nije željela provesti petak uz neki dosadni film, stiješnjena na kauču između njega i njegove mame.

“Kako hoćeš… Nazvat ću te sutra. Volim te.”

Prekinula je.

Iako je Miran već godinu dana imao odličan posao u banci (primljen je između dvije stotine kandidata i osjećao se kao da je lutriju izvukao), još uvijek se nije odvažio odseliti od mame. Nekako je sve odlagao taj trenutak, bojeći se da bi joj to slomilo srce. Majka Brigita se s djetetom zlopatila cijeli život. Miranov otac je poginuo na motoru, slaveći rođenje sina. Više gladni nego siti, dvoje Šarićevih se s mukom probilo do Miranove diplome na ekonomiji.

Provjeri vrijeme: deset do sedam, gotovo je.

Zaključa ulazna vrata. Iz toaleta donese rolnu s papirnatim ubrusima. Otkine ih nekoliko i prebriše pult. Začuje kucanje na vratima. Vani su stajala dvojica u radnim kombinezonima.

“Ispričavam se, ali radno je vrijeme isteklo…”, rekao je, otvarajući vrata.

Jedan viši, suhonjav, duge kose. Podsjetio ga je na onog glumca iz reklame za pivo. Drugi je bio zdepastiji, kombinezon mu se rastvarao na bačvastoj trbušini.

“Mi zbog struje”, istisne mršavko i prstom dotakne HEP-ov logo iznad džepa.

“Nema potrebe, sve je u redu…”

“Imamo dojavu”, zareve debeli ispod sala, kao da mu se grlo raspadalo. “Pad napona u cijeloj ulici. Može doć do iskrenja. Đe je razvodna kutija?”

“U stražnjem dijelu”, namrgođeno je Miran kimnuo prema dubini banke. “Dođite, pokazat ću vam.”

Kao zadnji idiot okrenuo im je leđa. Istoga časa stigla ga je kazna. Tusta podlaktica stegnula mu je adamovu jabučicu do prsnuća a hladna cijev zabila se iznad desnog oka.

“Ne mrdaj, glavu ću ti rascopat”, zarežao je u Miranovo uho. “Mali, brže s tim lisicama!”

Mršavi električar zastruže lisicama po njegovim dlanovima. Bolni škljocaj oko zapešća pratio je silovit udarac pištoljem u čelo. Miran izgubi ravnotežu, odleti preko prostorije i sruši se na aparat za vodu.

Krv je curkala iz rasječenog čela i slijevala mu se u usta. Jedva je otvorio oči. Glavu mu je probadalo tisuću borera. Dugajlija je rastvarao crne vreće a stokilaš ih je punio novčanicama.

“Ljudi…”, zastenjao je. “Nemojte…”

“Zaveži!” izdere se trbonja. “Jezik ću ti odrezat!”

Mršavom su se tresle ruke. Očima je histerično kolutao na sve strane.

“Molim te, dečko, razmisli…”, zapiljio se u mršavog. “Ne gine ti deset godina.”

“Marš!” debeli se ritne i odvali ga nogom u prsa. “Jesam ja nešto reko?!”

Miran zahropće, pljujući krv, dok se lova sve brže selila u vreće.

“Drž’ ovo!” gurne buldog pištolj glisti.

Zaveže vreće i nasloni ih na pult.

“Idem ja one žice prespojit, da malo zakurimo banku, jel tako… A ti ne skidaj oka s ovog manekena. Ako mrdne samo, pravo u glavu! Petak je dan za metak, šta nije?!”

Debeli nestane u stražnjoj prostoriji. Mršavi je objema šakama zgrabio dršku pištolja. Drhtao je kao da ga skidaju s heroina. Kosa mu se slijepila od znoja, teško je disao.

“Oslobodi me, molim te”, pokuša Miran.

“Ne seri!” vrisne mršavi i odjednom se zanese, nasloni se na vitrinu s bankovnim suvenirima, teško loveći dah. Miran poput predatora ulovi grešku u koracima prestravljenog dečka. Tijelo mu primi naredbu, skupi posljednju snagu, nekako se uspravi i sune prema lopovu. I dok mu je nešto tvrdo i vrelo razdiralo prsa, ponadao se da nije ništa ozbiljno i da će u ponedjeljak opet biti u svojoj banci.

Neki novi klinci

Pet tisuća ljudi pjevalo je doslovce svaki Đoletov stih. Neumorni su već sat vremena, usprkos večernjoj temperaturi od augustovskih tridesetak stupnjeva. Nenadu se činilo da cijela Opatija podrhtava posebnim taktom. Da se kupa u čudesnom koktelu sreće i čežnje, iskričavog smijeha i nekakve rastuće knedle tuge. Prije dva dana, osobno je provjerio stanje svakog billboarda u radijusu od stotinu kilometara. Tjednima unaprijed, zahvaljujući prije svega njegovim dobrim medijskim vezama, besprijekorno je funkcionirala kampanja na svim platformama. Sa scenografom, jednim od najprestižnijih u regiji, Nenad je do posljednjeg milimetra prošao svaku vizualnu stavku, sve s ciljem da se logo banke skladno uklopi u opremu pozornice. Kao jedan od ključnih ljudi u medijskoj pratnji turneje (partner nove turneje Đorđa Balaševića po Hrvatskoj je banka u kojoj Nenad vodi marketing) zaista je dao sve od sebe da bi se “Osmijeh vratio u grad”. Ne samo zbog toga što mu je to išlo u opis poslova. Još snažniji motiv nosio je zakucan u dubini srca. Obožavao je Đoletovu muziku punih 33 godine. I za sve je kriva Irina Arsulov, djevojka zbog koje je bio spreman čak i snijeg podnositi.
Nenad je volio odlaziti u Novi Sad. Vjenčani kumovi njegovog djeda držali su mali fotografski obrt u centru. Kum, zaljubljenik u moćnu rusku optiku, satima je Nenadu znao objašnjavati kako su ti aparati praktički neuništivi, a kuma se samo smješkala i iznosila brda hrane na stol, posebno vrele kiflice koje nikada nisu prestajale disati. Irina je bila njihova unuka, ljubimica, jedinica od jedinice kćeri. Godinu dana starija od Nenada, kao da se preko noći iz umrljane klinke pretvorila u djevojku. Kada je 1979. Nenad za zimske praznike došao u Novi Sad, banula je u babinu kuhinju, ćopnula komad gibanice i povukla ga za ruku: “Dođi da čuješ nešto novo!” Uzela je gitaru i prešla vitkim sedefastim prstima po žicama.

Kroz maglu treperi
devet sveća na torti
tad sam dobio par mandarina
i malog, belog zeca…

Slušao je zatravljen, držeći onu kuminu zadihanu kiflicu u stisnutoj šaci, gledajući Irininu pjesmu. Nije mu se nikamo išlo s tog magičnog rođendana. Preko volje se dao nagovoriti da istrče do Dunavskog keja. Na prokletu košavu, u snijeg do koljena. Kao prava unuka svoga dede, Irina je s lakoćom škljocala i okidala iz Zenita, bilježila Nenadove suze izvučene mrazom. Cerekala se njegovom crvenom nosu, a onda mu prišla. Naravno, imala je šubaru s onim ušima sa strane, kosa joj je provirivala i osjetila se na snijeg i maline. Poljubila ga je u smrznute usne, pa u oči s injem, a onda ga je, lopuža mala, gurnula u snijeg. I bacila se za njim. Kotrljali su se tako, valjda do Sjevernog pola.
Irinu je vidio još samo jednom u životu. Osamdesete godine, kada su joj baba i deda pravili oproštajni bal pred odlazak u Njemačku. Irinini su roditelji išli u gastarbajtere. Tijesto stare kume valjda prvi put u životu nije disalo. Bilo je razgaženo od suza.

A ja, ja se kockam
s’ prevarantom životom
iz rukava on svakoga dana
izvuče nekog keca.
I stariji mi kažu
“Sad si u pravom dobu”
a u ulici Jovana Cvijića
rastu druga deca…

Irina podigne iPhone i usnimi Đoleta na stageu.
“Čuj, stari, nije ti loš ovaj”, reče, prtljajući po fejsu.
“Šta loš…”, zagrli Nenad kćerku Irinu, svoju obožavanu. “Majstor!”

Partnerstvo

U rano proljeće 1978. moj kasniji vjenčani kum i ja odlučili smo se ponašati poslovno. Jest da smo bili balavi sedamnaestogodišnjaci, ali namjere su nam zvučale ozbiljno. Nema veze što su svi oko nas pucali od smijeha na sam spomen naših poslovnih transakcija. Mi smo vjerovali da jesmo na pravom putu. Dotadašnji izviđački staž odlučismo podići na višu razinu osamostaljenja. Ljeto koje se približavalo prijetećom brzinom činilo se idealnim za inicijaciju naše prve prave životne avanture: stopiranje do obale i kampiranje od Splita do Dubrovnika. Plan je u startu imao dva krupna nedostatka – nismo imali šator i bili smo švorc. Kad si mlad ideje te ništa ne koštaju, ubrzo je pala jedna. Osnovali smo neku vrst dioničkog društva, otvorili štednu knjižicu i pohranili je u kutiju od cipela na kojoj je crvenim flomasterom bilo ispisano “LJETO ’78”. Plebiscitarno smo odlučili da kutija svaki tjedan mijenja sjedište, malo je u mom a malo u njegovom ormaru. Svaki dinar viška stavljali smo na štednju. Pomagali smo rođacima kod selidbe, čuvali susjedinog klinca dok ona dila traperice iz Trsta, nosili geometrima sprave po selima, prodavali staru odjeću na pijaci… Ondje bismo i mjerkali šatore. Naime, Poljaci su dolazili i nudili najraznovrsnije kontigente polovne opreme za šatorovanje. Čekali smo početak ljeta za konačni obračun. Išlo se u metlice. Tako se zvao posao u poljima sjemenskog kukuruza. U 6 ujutro moraš biti na startu. Zadužiš red i tjeraš do kraja, berući muški cvat (metlicu) na vrhu. Kad si gotov s jednim, započinješ drugi red. Interno smo ih zvali “pakleni rovovi”, jer, ubrzo te visoke stabljike i listovi izgrebu po licu i prsima do maskirne neprepoznatljivosti, svaki prokleti komarac misli da te mora isisati, ispiješ galone vode a žeđ nikako ne prestaje… Radilo se dvanaest sati dnevno. Poljoprivredni kombinati pristojno su to plaćali. Izdržali smo dva tjedna. Dok nas je šef debelih zulufa tražio u musavoj bilježnici, brojao nam satnicu i zbrajao dobit, cerekali smo se ko dva kretena.

Sutradan smo uzbuđeno odjurili u banku, podigli sve pare s knjižice, priložili kukuruzne nadnice i uputili se na pijacu. Naravno, ni slučajno nam nije zapelo za oko kakvo šatorče od onih minijaturnih u koje se ulazilo potrbuške, tek da imaš gdje prespavati. Nabasali smo na Poljaka koji nas je, nakon kratkog objašnjavanja, odveo do svog Moskviča karavana, u čijem se prtljažniku nalazio neki hangar u gumiranoj vreći. Pokazao nam je prospekt s fotografijama plave šatorčine dostatne za šestero namjernika. Imao je čak i predsoblje s mrežama protiv komaraca! Cijena prava sitnica. Moj budući kum i ja kratko smo se pogledali i znali da je šator naš.

Kad smo se za koji dan našli na cesti s palčevima okrenutim prema gore, shvatili smo da nas je zapravo troje. Poljski grmalj je zauzimao podosta mjesta u vozilima. Praktički su nas mogli povesti samo kamioni ili američke cestovne krstarice. Kako ove potonje baš i nisu navraćale, šleperi su bili naša jedina šansa. Tri dana smo se spuštali kroz Bosnu do Jadrana.

Jedan kamiondžija u Višegradu doslovce je rekao: “Ajde, upadajte, vas tri hajvana!”

Kad smo se napokon dočepali Omiša i ubauljali u kamp u suton, napustio nas je entuzijazam za podizanjem šatora u svoj njegovoj raskoši. Više je nalikovao posustaloj kamili. Predsoblje se vuklo po zemlji a pola onih motki iz konstrukcije ležalo je u dnu wigwama. Sjedosmo na kamen da povečeramo ko ljudi, odnosno da zgutamo sardine u ulju, kad odjekne neki topao ženski glas: “Hej, momci, volite roštilj? Dođite slobodno, pa prvi smo komšije!” Plavokosa žena u trapericama stajala je uz roštilj ispred kamp-prikolice i usrdno nam domahivala. Njezin suprug upravo je okretao pozamašne pljeskavice. Obitelj suca iz Novog Sada ubrzo je razdragano slušala gluposti s autostoperske epopeje. Imali su kćerke blizanke, naše vršnjakinje. Preplanule i pjegave po obrazima. Naše dioničko društvo sve više je imalo smisla.

Kec, kume!

Tata se opasno zanjihao, dok je ustajao sa čašom u ruci. Sandra je bila sigurna da će već za koju sekundu njen neposredni predak, na veselje uzvanika, zaroniti usred goleme šesterokatne torte. Minijaturni dvojnici novopečenih bračnih drugova još su se šepurili gore na vrhu. I samo bi trebalo da ih stari rasturi prije rezanja svadbenog kolača broj jedan. Bilo ih je valjda milijun, tih torti. Gdje god je pogled zapeo, kočila se neka slastičarska ikebana.

“Kec, kumeee!” grleno je nazdravio Sandrin stari nageliranom kumu preko stola, a potom zaprtljao oko tanjura, birajući žlicu kojom će dati znak.
Napokon se odlučio za jednu i zacilinkao po čaši. Ravnotežu je izgleda definitivno izbalansirao. Valjda neće izvaliti neku glupost. Pa da svi propadnu u zemlju. Ono, barem gosti s mladenkine strane, njih 150. Mladoženjine snage bile su brojnije: 250. Sandra je ispod stola potražila Davidovu ruku i nervozno ju stisnula.
“Dran-gi gosti, rođaci, frijate-ljii!” startao je tata, optimistično nadjačavajući žamor stadionskog mnoštva. “Srce mi je ves-elo i ružno, mizlim tužno u isti čas!”
Odjekne spontani ohrabrujući aplauz. Tata prekine oduševljenje širokim dirigentskim gestama ruku. Sandra se pitala koliko li je u ova dva dana utočio u sebe. Bio je u debeloj frci, nikada ga tako uspaničenog nije vidjela. Počeo je lokat još u petak u podne i kao da nije namjeravao prestati. Mama je samo uzdisala i brojala mu čašice.
***
Ni Sandra ni David nisu planirali spektakle. Njih dvoje, kumovi, i bijeg na neku večericu. To su bili gabariti. Njezini su malo gunđali, mama je i prošmrcala, ali bili su svjesni da nemaju novca za velike fešte. Tako da im je odluka zaljubljenog para nekako došla i kao olakšanje. Kod Davidovih je, naprotiv, nastao žešći lom. Majka mu je složila pravi mali slom živaca a otac je lupao svim vratima po kućerini, da kakav je to divlji način, da nema on deset sinova nego samo jednog i da će tog jednog oženiti kako Bog zapovijeda ili neka mu više ne izlazi na oči i tako redom… Uglavnom, ubrzo su došli do liste od skromnih 250 najbitnijih članova familije, prijatelja i poslovnih partnera. Kad su se mladi pojavili pred Sandrinim roditeljima, iznijeli im novonastalu situaciju i još prenijeli velikodušnu ponudu Davidova tate da će snositi sve troškove pira, red je bio na Sandrinog oca da zamrači.
“Zar ja da jedinu kćer udajem kao zadnju prosjakinju, nema šanse! Ili sve troškove dijelimo ili mene u svatovima nećete vidjet! Niti ću vam ikad doći u kuću!”
Elem, sutradan je uranio i, načisto gluh na ženina zvocanja o tvrdoglavom ponosu, odlučio podići gotovinski kredit. I još je, tako je mama kasnije pričala Sandri, pola banke htio pozvati u svatove, dok je potpisivao papire.
Iako se stvar oko vjenčanja posve otela kontroli, a mladenci čeznuli za svojom romantičnom večerom daleko od svatovske gomile, Sandri je nekako došlo milo od tog očevog ovnovski (dupli ovan u horoskopu, šta više reći) armiranog ponosa. I eno ga sad, gdje pokušava nadglasati čak i dječju ciku namlađih rođaka što su upravo povukli jedan stolnjak u desnom kutu dvorane i pretvorili stol br. 45 u šašavi krš.
“Ali, dragi moji svatovi…!” proderao se tata, štucnuvši jednom. “Otkrit ću vam tajnu… Znate šta se, šta se dogodilo kad sam prvi put zav-zavirio u oči tom dilberu tamo… Davidu, mom zetu… U njegovim očima ja, ja sam Sandru vidio. Ništa više. Samo Sandru, očiju mi. I tu sam znao, ode mi dijete u prave ruke. Eto, toliko. Živjeli!”

El Carbone

“Rez, rez! Ja ću poludit!”

Debil je zavrištao kao da mu je netko u gaće isipao solnu kiselinu. Srušio je stolicu, raspalio nogom u reflektor i tresnuo kapu na stolić, poprskavši skripterku kavom.

Samo ti razbijaj, majmune, nije tvoje, pomislio je Ranko, odloživši kameru.

“Pola sata pauze! Važi za sve!” arlaukao je krivonogi tip koji je za sebe umislio da je Coppola glavom, toliko je bio pun sebe.

“Matori je totalno na kvasini”, zakolutala je očima starleta, dokaskavši na vrtoglavim potpeticama. “Ja više nemrem s njim!”

“Daj si popij kavu, sredit ćemo to”, zaštitnički ju je zagrlio redatelj, očigledno slab na njeno poprsje.

Što se Ranka tiče, filmovi Manola Tandarića bili su čisto smeće. Ako je Ranko nešto od pokojnog oca Jakše naučio, to je da se nikad ne žali na težinu kamere (“Vidićeš, nadoče jedared ove kante da budu lakše od guščeg perja”, mantrao je ćaća proročanski) i da nepogrešivo nanjuši redatelja papka. Na kilometar. Tandarić je bio prekostrašan. Trebao bi dan i noć paliti svijeće i plaćati mise za Ranka i montažera Joleta. Jer, samo njima može zahvaliti što je priveo kraju ovaj serijal reklama za banku. A, derao se na njih gore od pavijana. Urlao je i na ostatak vrijedne ekipe, ponižavao ih kao da sa stokom radi a ne s ljudima. Da banka nije dobro plaćala, odavno bi se svi pokupili kući a Manola stjerali u vražju mater.

Ekipa se razbježala sa seta. Samo se stari zgurio u fotelji i gladio šešir. Ranko mu priđe s termosicom: “Jeste li za šalicu kave?”

“Ako moram”, nasmiješio se Uglješa Jovanović, čovjek koji je posmicao hiljade Švaba po neretvama, sutjeskama, zelengorama i ostalim setovima Rankova djetinjstva. U kosi crnjoj od ugljena nije bilo niti jedne sjedine.

Legendarni El Carbone, kako su ga obožavatelji prozvali, svojedobno je bio najveća zvijezda partizanskih epova. Onomad mu je prikolica bila odmah do Burtonove, a pričalo se da je jednom u Cannesu zaludio i ledenu Grace Kelly. Osim toga, ta glumčina je briljirala i u kazalištu. Nitko ni prije ni poslije Uglješe nije tako rasno odigrao Edipa ili Raskoljnikova.

“Vi se mene ne sjećate, jel da?” sjeo je Ranko do starog i uzeo ga za ruku, kao da će mu u dlan gledati.

“Pa…”

“Ja sam Jakšin sin… Pintarićev, snimao je s vama…”

“Ranko?!” preduhitri ga Uglješa, a kraljevski osmijeh za kojim su ludovale žene svijeta, obilježi mu lice. “Bože, dijete, koliki si…”

Kao klinac Ranko se naterenčio s ocem snimateljem, ćaća ga je uvijek vodio po setovima najvećih produkcija. Razjapljenih očiju mali je pratio svaki zvjezdani korak ispred kamere. Uglješa mu je bio poput rođenog djeda.

“Ne znam šta mi je danas, ne mogu prevalit tu prokletu rečenicu”, teško uzdahne stari heroj i obriše znoj s čela. “Krečana me neka dohvatila.”

“Ma, nije to ništa, svakome se to dogodi. Da mene pitate, ja nemam pojma šta sam jučer ručao. Sad ste se fino osvježili i sve će doći na svoje.”

“Valjda”, kiselo će El Carbone. “Znaš, ovo je moj život. Ako stanem, odapet ću taj čas.”

“Znam”, reče Ranko. “Dajte da vam namjestim šešir.”

“Rankan moj, kako je on narastao”, povuče ga stari nježno za uho.

Ekipa se vraćala.

“Hoćemo li, presvijetli?!” iskreveljio se Manolo, unoseći se komandantu Uglješi u isklesano lice. “Ako ste raspoloženi, ja bih nastavio!”

Stari elegantno zasjedne u fotelju unutar sagrađenog boksa. Starletuša nategne minicu i uvuče se za radni stol, sučelice starom. Popravi ruž i zagleda se kroz njega.

“Svi na svoja mjesta!” zahisterizira Manolo. “Kamera, ide…!”

“Dopustite da vas ukratko upoznam s našim novim programom nagrađivanja korisnika debitnih, kreditnih i kartica s odgodom plaćanja”, počne cura, ravnodušnije od automatske sekretarice. “Naše je geslo: samo opušteno, mi brinemo.”

Kako je bilo i predviđeno scenarijem, Uglješa skine šešir, povjerljivo se nagne prema loše odglumljenoj bankarici, šeretski popravi mašnu… Slijedio je njegov krupni plan. Stari je namignuo i za dijelić sekunde nije se čulo ništa. Kao da se svijet zaledio zauvijek. A onda mu je Ranko u oku pročitao da zna i zatim je odjeknuo onaj neponovljivi baršunasti bariton:

“Naravno da ne brinem. U ovoj banci, ja sam uvijek opušten, draga moja gospođice.”

“Savršeno!” zakreštao je Manolo.

Ranko je ugasio kameru. Znao je da ga ćaća gleda odnekud i zadovoljno se kesi.

Sladoled

“Daj, preuzmi stranku!” nervozno je pozvala kolegicu i napustila boks.
Odmarširala je do majstorskog tandema. Mlađi se naslonio na prozor i opušteno gutao sendvič a stariji je zajahao ljestve i kuckao odvijačem po odškrinutom klima-uređaju. Prošlo je tri sata otkad su ovdje, a čini se da bi mogli ostati još danima.
“Napredujemo li?!” proderala se, pogledavši gore prema ćelavom u majici s reklamom za šampon od kopriva. Iz nepoznatih razloga nosio je vojničke čizme. Na dlanu je okretao nekakav plastični dio i proučavao ga kao da ga vidi prvi put u životu.
“Samo šta nismo, šefice”, namigne mlađi, podrigne, zgužva masni papir i hitne ga kroz prozor.
Zapuhnuo ju je vonj salame i senfa. Vani je žarilo plus 35. U banci najmanje 40. A klima riknula. Maskara ispod lijevog kapka istopila se. Desna se još držala junački. Kad je Gordana jutros uzela daljinski, pritisnula opciju brzog hlađenja i čekala da ledeni zrak pomiluje usijanu poslovnicu, nije se dogodilo ništa. Na trenutak joj se učinilo da je opazila slavodobitan smiješak na usnama kolegice, ali nije se mogla zakleti. Inače bi joj oči iskopala. Vječno su ratovale njih dvije oko daljinca za klimu. Gordana je spuštala temperaturu do polarnih nizina. Mala krofnasta kolegica baš je uživala u jari. Kao da nije bila baždarena na utjecaje paklenog sunca.
Nisu to bile sve nevolje koje su strefile Gordanu. Onaj debil Krešo sinoć joj je dao nogu. Tek tako. Kaže treba mu malo vremena da se izlufta, da pronađe sebe, da razmisli treba li mu ozbiljna veza. Stoka nevezana. Gađala ga je tanjurima dok je odlazio.
“Čekajte reda i ne prelazite tu liniju bez potrebe!” zarežala je.
Baka u zelenoj haljini malo se lecnula od njenog vriska ali mirnim je glasom uzvratila: “Samo da provjerim je li penzija stigla, da ne čekam džabe u redu.”
“Pa što ako čekate, kao da imate nekog drugog posla!” bijesno je Gordana frknula, ljepljivo otresajući papire oko sebe.
Kad je baka došla na red, šutke je spustila karticu tekućeg računa na pult. Nosila je heklane rukavice. Pročistila je grlo i rekla: “Penzija je trebala stići, ako je, sve bih podigla…”
Gordana uzme karticu, utipka broj računa i pogleda u ekran. Tisuću i petsto kuna.
“Hoćete moći sve to ponijeti odjednom?” neka zluradost nahrupi Gordani na jezik. “Da pozovem kombi sa zaštitarima?”
“Hvala, imam ja kovertu”, ozbiljno je rekla baka, uzimajući novac.
Već se odmaknula od pulta a onda je ipak dometnula: “Znam, vrućina pasja udarila, dušo, nije ti lako…”
“Gledajte svoja posla, može?!”
Nije prošlo ni desetak minuta eto bake natrag.
“Opet vi! Što sad hoćete, zaostatke, regres?!”
“Mislila sam, dobro će ti doći da se osvježiš…” nasmijala se baka i pred Gordanu izvukla veliko pakiranje sladoleda.
“Čekajte, zašto…?” soptala je Gordana a u onom oku bez maskare nešto je gadno zasvrbilo.
“Tako. Sladoled je hranjiv.”
“Ali, ja…”
Bake nije više bilo. Gordana se presavila u struku i zajecala. Gle čuda, nije ni osjetila da su suze bile kipuće.

Kamenice u grlu

Predstava će biti žešća pušiona. Denisu je to postalo jasno nakon jedva pet minuta trpljenja druge generalne probe. Ne, nije u pitanju uobičajena tehnička frka, kad rikavaju “bubice”, svjetla kasne, oparao se rukav na nečijem kostimu ili nadlijetanje aviona zakoči monolog prvaka… Ova predstava jednostavno nije imala blage šanse da se pretvori u nešto ozbiljnije od turističkog crtića. Redatelj ne da je otaljavao “Hamleta” nego ono, zadnja tezga. Doajen kazališne režije odavno se pretvorio u vlastitu karikaturu, no i dalje je besramno tržio masne honorare, u rangu najsvjetskijih. Naravno, maestro je i debelo budžetiran – na plaći redovnog profesora Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Elem, zašto bi se naprezao. Shakespeare je svoje odavno učinio i stvorio remek-djelo a Lovrijenac će svojom magijom dodati neophodne začine. Kad nagrnu engleski penzioneri s kruzera, njima će ionako biti svejedno uz što će dremuckati.

Ali u općoj muteži letargičnog showa, svjetlucalo je razorno energetsko polje. Usamljena nuklearka čiste umjetnosti. Ofelija kao da nije potjecala s ovoga svijeta, tako je rasturala sve oko sebe, u toj bezvoljnoj dubrovačkoj noći. Vanzemaljka Melita Savanović, studentica treće godine, pojela ih je sve do koske. Denis je osjetio kako mu se uši žare, a trbuh mu ispuniše nebrojeni leptirići. Odjednom mu više nije bilo dosadno i želio je da taj “Hamlet” nikada ne završi. Napokon je i festival dobio smisao. Honorarčio je za vodeći dnevni list, imao je 24 godine i nadao se stalnom poslu.

Sjedila je kasnije, iza ponoći, bosonoga na skalinama, pušila i odsutno natezala jedan rukav šlampave veste.

“Sa mnom? A zašto?” iskreno se začudila kad ju je zapitao bi li mogao napraviti interview s njom.

Dogovorili su se naći oko podneva na kavi. Denis se cijelu noć prevrtao na kauču u cisterni u kojoj je konačio (gazdarica je uporno tvrdila da se radi o jednoj od najboljih soba u Dubrovniku, tek pet minuta od Straduna) i na zadatak je stigao sa simptomima jet lega. Melita je, naprotiv, bila svježa i ljupko mu je domahivala bijelim borsalinom. Nevjerojatna kombinacija grungea i glamoura u te je cure stajala saliveno. Čavrljali su neobavezno, ona ga je zabavljala svježim tračevima iz hamletovske ekipe, smijala se glasno, lupajući se po prelijepim osunčanim bedrima koja su provirivala iz poderane jeans suknje. Baš je htio uključiti diktafon, kad ga je presjekla: “Gladna sam, idemo na ručak pa ćemo tamo na miru brijat!” Otišao je do šanka i platio. Ona je istrusila i dva amara uz dupli espresso, plus njegov espresso – 150 kuna. Posljednjih 150 kuna u džepu Denisa Katušića. Honorar je, naime, kasnio i on je bio švorc. Sutra se kanio pokupiti i stopom kući. To s ručkom nije slutilo na dobro. Još kada je izgovorila ime fensi restorana, mislio je da će ga infarkt složiti da se nikad više ne digne.

“Prvo ćemo kamenice, ako si za, obožavam kamenice, tako su seksi!”

Denisova utroba se stisnula gore od limuna kojeg je ona cijedila po sedefastim stvorenjima i slatko ih usisavala.

“Rekla mi je frendica da je ovdje carpaccio od grdobine prva liga, moramo probat, ha?!” namignula mu je.

Niz leđa kao da mu je netko izlio bačvu ledene vode. Mora provjeriti banku, ako je možda prečuo poruku.

“Sori, samo da nešto… provjerim”, zamucao je i izvadio mobitel.

“Ahaaa, ljubavne porukice”, zacerekala se.

Ništa. Stanje nepromijenjeno. Kad je stigla orada na žaru, panika mu je nakratko prekinula dovod krvi u mozak.

“Jel ti dobro?”

“Je…, ovaj, super…”

“Problijedio si, daj si cugni malo tog plavca”, nazdravila mu je i cmoknula usnama na rubu svoje čaše.

Naravno da je on taj koji treba platiti ove bakanalije, ipak je on muško, još i novinar velike korporacije a ona samo studentica… Nema kud, otići će do gazde i sve mu objasniti, ako treba prat će suđe do jutra, samo da nekako izbjegne blamažu.

“Račun, molim!” mahnula je konobaru.

“Čekaj, ne dolazi u obzir!” usprotivio se.

“Naravno da dolazi”, rekla je i zavalila se u stolici.

“Zaboravi, kažem ti”, on je sad žestoko kockao na sve ili ništa.

Konobar je prišao stolu, držeći na pladnju kožnate korice s računom.

“Dajte meni”, posegne Denis za računom, a nevidljiva bejzbol palica raspali ga u potiljak.

“Dosta, naljutit ću se!” nestrpljivo je lupila dlanom o stol i šarmantno kimnula konobaru: “Da čujemo, koliko smo krivi.”

Izvadila je karticu i riješila stvar.

U Denisovom džepu zajaukala je poruka.

“Stvarno je zaljubljena u tebe”, rekla je Melita i ustala. “Idemo? Moram se jos naspavat, stari će nas noćas peglat tko zna dokad…”

Bacio je pogled na mob. Banka. U tom trenutku za Denisa najpoželjnija žena na svijetu. Honorar je sjeo. Počeo se cerekati kao idiot.

U crvenom – reminiscencija na čekove

Eh, što se nagledao talk-show daveža, za ovih dvadeset godina… Imaš, brate, osjećaj da što si sjevernije to su ljudi sve ovisniji o live prijenosima kojekakvih lupetanja. Ljubo je mehanički vrludao kanalima, pijuckajući pivo, krvavo se dosađivao. Saška je s djecom otišla sestri u Beograd na par dana. On je ostao radi zahuktale ordinacije. Pacijenata je imao sve više, stizali su kao s tvorničke trake. Navečer je padao s nogu i nije mu bilo ni do čega.

Primetime švedske državne televizije trošio je dragocjene minute na još jednu panelku o uzrocima balkanskih ratova iz devedesetih. Bujna starleta u minijaturnoj haljini vodila je emisiju kao što bi vodila i kuharski show ili vremensku prognozu – posve nezaiteresirano. Neki fizičar, rodom iz Mostara, upravo je odgovarao na pitanje gledatelja u studiju, može li reći po čemu pamti sam početak rata na području Jugoslavije. Fizičar se razmahao, živo opisujući fijuk granata, zavijanje sirena, prasak stakla, bogme su ga oni plaćeni gledatelji pratili otvorenih usta.

Što se Ljube Zorice tiče, kad god bi njemu netko postavio slično pitanje, a u dva desetljeća novog švedskog života naslušao ga se, već mu je na uši izlazilo, on je pred očima imao samo jedan odgovor: “Čekovi.” Bilo kakav spomen o zaoštravanjima, prvim pucnjima i eskalaciji nasilja u zemlji na brdovitom Balkanu, u Ljube je izazivao isti refleks. Odmah bi se sjetio ružnih tvrdih čekovnih knjižica i u njima po deset čekova (kad ti je sjela plaća na tekući, toliko si mogao dobiti van, osim ako nisi imao poznatog u banci) loše pričvršćenih jedan za drugi. Mnogi Ljubini poznanici ili rođaci na prvi zveket oružja bacili se u suluda trošenja, unovčavanja čekova po seoskim poslovnicama, mantrajući jednu vodilju: “Deri samo, ko će te pitat za pokriće kad sve ovo pukne!”

Ljubo se nije dao navući na slične čekovne marifetluke. Bio rat na vidiku ili ne bio, Ljubo Zorica je vjerovao u platni sustav. I lijepim sitnim brojkama i dalje ispisivao samo one svote koje je doista posjedovao. No, Ljubo je iz dna duše mrzio nasilje, nije mogao ni zamisliti situaciju da digne ruku na drugog čovjeka. A vrijeme je vučje, znao je Ljubo, doći će i taj čas, hoćeš nećeš. Zato se pokupio, napustio rodni Karlovac i pravac Švedska. Specijalizacija iz interne medicine nije mu bila od prevelike vajde dok je ribao toalete i praznio guske u jednoj bolnici u Stockholmu. Ali imao je stalne prihode, mršave ali točne, i Ljubo je bio zahvalan na tome. Kada je otišao u banku, podići prvu plaću, Ljubo je prvi put u životu stao u red kraj automata koji je izbacivao listiće s brojevima. Zbunjeno je prtljao po ceduljici, proučavao crni broj a tada mu je neka bakica pokazala prstom na crvene displaye iznad šaltera od jelovine. Shvatio je da mora čekati da se brojka na displayu i ona na njegovom papiriću savršeno poklope. Nema muljanja, nema preko reda, sve čisto i jednostavno.

Sašku je upoznao na brzom kursu švedskog za useljenike. Beograđanka, povjesničarka umjetnosti, imala je skandinavskije jagodice od mnogih po ulicama. Zahvaljujući Saški ostao je na nogama. Bolničke kible davna su prošlost, a Ljubina ordinacija jedna je od uglednijih u gradu. Tek ponekad u san mu zapadne noćna mora. Ispunjava one čekove, ispisuje, brate, cifre sa šest nula, samo dere. Bez pardona.

Splavarenje

Tara se ludo zabavljala.

Pjevala je, klebarila se, protezala svoje duge brončane noge u ribarskim čizmama, entuzijastički isprobavala rakiju nuđenu od splavara, mezetila, mijenjala slamnate šešire, kefije i bejzbol kape, a njena crvena kosa prkosno je uživala na vjetru. Oči su joj imale istu nijansu smaragdno zelene rijeke niz čije su se brzace strmoglavljivali danima. Nosile su isto ime – Hinkova zaručnica i rijeka.

“Ej, kužiš briju… Ono, kad te ljudi pitaju gdje ćeš na odmor, a ti odvališ: ‘Na Taru’. Šta nije fora?!” uživala je u dosjetkama dok se prije mjesec dana čekirala na stranicu sa splavarskim aranžmanima.

Hinko uopće nije planirao ići na odmor. Suvlasnik prestižne reklamne agencije s gomilom klijenata u četrdesetak zemalja, jednostavno si nije mogao dozvoliti ljetno plandovanje. Pokušao je obzirno predložiti Tari da možda sama nekamo otputuje, pa je dobio porciju. Da kakav je to način, da on nju ne voli, da sigurno ima neku ljubavnicu u rezervi… Naposljetku je pristao. Pet dana i nije tako puno. Ajde, spustit će se niz tu kanjončinu, Tari za ljubav.

“Taj ti je, bolan, odma drugi iza onog amer’čkog”, pohvalio se vođa puta, sjedokosi Nurija, čim su se ukrcali na vražje balvane.

Svaki od debala kao da je imao svoj nezavisni život, đipao je i ljuljao se na ludoj vodenoj matici. Između povezanih balvana jasno se vidjela mokra zelena neman. Oštre stijene vrebale su na sve strane. Darkwood se nadvijao nad njima, a uska traka neba visoko, visoko gore, nije baš ulijevala spokoj.

“Od kanjona Tare još je dublji samo Grand Canyon”, važno je dodala žena Tara.

Ostatak putničkog stuffa bio je uvozni: japanski par, neka mlada Francuskinja i tip iz Litve. Na stražnjem kraju škripećeg krša sjedio je još jedan splavar, Mido, mladić s milijunima trbušnih pločica. Samo kad bi mogao opet odvojiti tajming za squash, pomislio je zavidno Hinko, kad je sjeo na sanduk ispred Mide i navukao zaštitni prsluk.

“Na, bolan, meka ko duša”, gurne mu Mido bocu pod nos.

“Neka, hvala, kao da sam uzeo”, otklonio je cugu i nastavio prtljati po svom smartphoneu.

“A jes ti neki ugursuz”, prezrivo je Mido pljunuo u vodu i poslao bocu dalje među žedne.

Splavari nisu takli ni kapi, ali putnici bogme jesu. Litvanac je miksao pivo i žestu, Japanci su pjevali karaoke, a Francuskinja je upravo fotografirala Taru u pin-up pozi.

Balvani gadno zarikaše kad splav preleti preko jednog buka. Hinku je telefon skoro izletio iz ruke. Baš je usnimio račun za vodu u firmi pa da ga odmah i plati. Usluga mobilnog bankarstva savršena je stvar. Dobro, pod pretpostavkom da niste na divljim brzacima usred kanjona Tare.

“Šta s’ navro prtljat, bolan?! Bac’ to čudo, na živce ćeš navuć belaj!” dovikivao je Nurija kroz huku riječne mrcine.

Splav je prebrzo izletjela u jednoj okuci, cijela se konstrukcija opako nagnula, a stražnjim dijelom silovito je udarila u nakupinu stršećih stijena. Mido izgubi ravnotežu, posrne natrag, glavom zakači oštar kameni rub i nestade pod vodom. Hinko je prvi reagirao.

“Tjeraj u plićak!” vrisnuo je, zbacio prsluk sa sebe i skočio u vodu.

Zaronio je a jato ledenih strijela zabolo mu se u pluća. Ugledao je mladića kako besvjesno tone prema dnu. Zgrabio ga je, krv je zacrvenjela sve oko njih. Snažno ga povuče i izroni.

“Hinkoooooo!” vrištala je Tara.

Svojski zalupa nogama, pridržavajući Midinu glavu iznad površine, i u zadnji čas se zakači za debelo korijenje što je raslo između stijena. Nurija i Litvanac, tamo na splavi, već su povezivali gumene pojaseve i bacali ih prema njima. Hinko provuče Midin trup kroz jedan pojas, sam se uhvati za drugi i opusti se.

“A jes ti njeki šejtan!” cerio se Nurija dok je izvlačio Hinka na balvanastu palubu.

Mido je došao svijesti i bljuvao iz sebe svu moguću Taru.

Tara je zagrlila Hinka, a splav je hitala dalje. Da pristanu prije noći.

Arena od suza

Dok se penjao na pozornicu, Vanjine noge bile su mekše od plastelina. Reflektori su tukli kao nikad dosad, skoro je promašio posljednju stepenicu. Kroz zavjesu svjetla jedva je uspio razabrati široko nacerenog šefa žirija koji mu je pružao neko teško čudo a hostesa je spremno doskakutala i uvalila mu još i buket ruža. A onda je začuo glumca-voditelja kako se dere poput pavijana: “Pozdravimoooo još jednooooom dobitnika Velikeeee Zlatneee Areneeeee…!” i približio se rubu pozornice. Grunuše mu suze kad je spazio maminu žutu haljinu u prvom redu. Stajala je i slala mu poljupce.

Vanja Radan već se mirio s tim da nikad neće snimiti film. U tridesetpetoj su mu još tepali da je dečko koji obećava, tapšali ga po ramenima i govorili da ne gubi nadu. Nakon diplome režije na zagrebačkoj Akademiji, uglavnom je “statirao” po nekim sumnjivim produkcijama, lijepio satnice setova na panoe i budio glumce u zoru. Usput je godinama dilao jedan svoj scenarij, no stalno je trokirao na natječajima. Da je isuviše crna priča, to su mu poručivala razna povjerenstva, udobno smještena na državnim jaslama. Naravno, eventualni sponzori ostajali bi savršeno nezainteresirani čim bi saslušali njegovu izbediranu filmsku storiju. “Gdje ima takvih ljudi?” sumnjičavo su ga pogledavali korporativni menadžeri, slijepi za stvarni svijet oko sebe. Ali on je znao da u kompu ima pravu bombu, melodramu o maloj obitelji životnih luzera koja se grčevito bori za opastanak. Zaljubio se Vanja u svoju glavnu junakinju, ženu izudaranu porazima a tako jaku u želji da zaštiti svoje drage.

Majka Alma nije ga više mogla gledati kako se grize. Jednoga jutra, baš je na kuhinjskom stolu razvlačila koru za baklavu, i kao da je u tijestu bio upisan odgovor, definitivno je odlučila.

“Ma, ne dolazi u obzir!” uzrujao se Vanja na jednom nedjeljnom ručku.

Obožavala je te nedjeljne ručkove, kad bi joj on došao i natrpao pun tanjur juhe s njenim vlastoručnim zlatnožutim rezancima.

“Ne znam, sine, to je sad tvoje a ti vidi.”

Podigla je svu svoju životnu ušteđevinu, tristo tisuća kuna, i predala mu novce. “Da uslikaš to čudo”, tako je rekla.

Vanja je dugo gužvao kovertu i šutke ju gledao preko tanjura. Skoro je izvalio “Ništa ne mogu s tim…”, a onda je primijetio s koliko nadajućeg žara plamte majčine oči. Ustao je i poljubio joj ruke.

“Srećo moja”, nije skidao oka s lica svoje producentice.

Dalje se sve odvijalo kao u gerilskoj noćnoj mori. Za dvadeset dana je napravio film. Ekipa se odazvala bez kune honorara. Radili su ko konji, a navečer su samo šutjeli i hranili se čudnom slutnjom da rade nešto prokleto važno.

***

“Ali toooo nijeee sveeee!” kreveljio se onaj voditelj u fensi odijelu. “Našem slavodobitniku pripada još jedna vrijedna nagradaaaaa!”

Vanji je prilazila elgantna crnka u prekrasnoj večernjoj haljini. Nosila je ogroman kartonski plavo-bijeli ček s upisanom cifrom: 30.000 kuna. Da je njenoj banci čast dodijeliti skromnu potporu najboljem filmu Pulskog festivala, rekla je ta žena i pružila mu još i bančinu modru maskotu.

Još jednom se, grčevito stišćući u šaci nilskog konjića, Vanja naklonio publici i zahvalni talas ispunio mu je grudi. Tu će lovu podijeliti između šest svojih glumačkih desperadosa. Svakome po pet milja.

Preko velike bare

“Ala, Duje, prikini više!”

Išao joj je strašno na živce. Od trenutka kad su predali kofere onoj naprlitanoj curi na vaganje, kao da je neki đavo ušao u njega. Uzvrpoljio se po aerodromskom predvorju, svako malo nešto zapitkuje na šalteru informacija, otvara i zatvara Nenin pasoš, provjerava skeniranu fotografiju pa se upilji u dijete kao da ju prvi put vidi… Evo, dok njih dvije pijuckaju kavu i sok u kafeteriji, on cupka oko stola i unezvjereno pogledava na sat. Zapravo, već tjednima je s njim neizdrživo. Takav je otkako su odlučili malu poslati na mjesec dana u Ameriku. Na napredni kurs engleskog jezika.

“Sidi i uzmi malo kave, neće oni avion uteć!” napokon je izgubila strpljenje Jadranka i natjerala Duju da sjedne.

Nije ni njoj svejedno, ali kakve koristi ako sad svi paniče. Bit će kako mora bit. Mala nije više tako mala. Četrnaest je navršila. Snalažljiva je, zna se ta snaći bolje nego neki odrasli. Dobro, cura prvi put ide u inozemstvo. Ako se ne računa kad ju povedu u one mjesečne odlaske preko granice, u Hercegovinu, zbog jeftinijih namirnica. Ni Jadranka ni Duje nisu vidjeli svijeta, ovo je prvi put da netko od Perkušića ide u pravo inostranstvo.

Vozili su cijelu noć od Splita, po starim cestama, da ne bacaju novce na autoput. I sad su tu, na Plesu, ispraćaju malu. Neka se barem ona nadiše nečeg novog.

“Nemoj zaboravit uzet tablete ako ti pođe loše” podsjetila je kćerku. “Mislin, ako uletidu u niku buru…”

“To se kaže turbulencija”, ozbiljno će Nena. “Ali, neće mi tribat.”

“Sam ti slušaj ča ti mater reče!” uzvrpolji se Duje.

“Mogli bi polako, da ja prođen kontrolu pa san mirna”, reče mala hladnokrvno, kao da već godinama leti uzduž i poprijeko po kugli zemaljskoj.

“I nemoj da ja čujen da nisi izila sve ča ti daju gori”, dosjeti se Jadranka dok su se približavali crti s koje onima koji ostaju, nema dalje. “Dug je put do Amerike.”

Imali su sreće s malom. Kad čuješ s kakvim sve problemima roditelji deveraju, oni su zaista imali sreće. Sve petice od prvog do osmog razreda. A jezici joj idu kao da je strankinja u deset koljena. Pogotovo engleski. Još im je u petom razredu njezina nastavnica engleskog rekla: “Ja je više nemam čemu naučiti. Šteta bi bilo da ne ide na napredniju razinu.”

Otkako se Nena rodila, Jadra i Duje nisu bili na godišnjem, niti su malu igdje slali. Rodbine izvan Splita nisu imali, a za kupanje su dobre i Bačvice. No, kad je Nena uz svjedodžbu osmog razreda kući donijela šareni prospekt škole engleskog u New Yorku, zalijepila ga u svojoj sobi na zid i danima čeznutljivo gledala u Kip slobode, Jadra i Duje su odjednom pukli i presjekli lošu tradiciju. Nenamjenski kredit s osiguranjem korisnika kredita ukazao se kao spas s neba. Uostalom, gorljivo je snatrila Jadranka, to je ulaganje u djetetovu budućnost. Tko zna, sutra se ona možda dokopa i zgrade Ujedinjenih nacija. Kao Nicole Kidman u onom filmu.

“Dođi papetu, mišu moj”, zagrli Duje kćerku i ne pušta ju.

Još će mala zakasniti na ukrcaj.

“Ala, ala, more li i u matere malo?!” klikče Jadra a grlom joj sve žileti putuju.

“Ajmo, ljudi, razlaz!” zacerekala se mala i potrčala ka policajcu iza šaltera, šarmantno mašući pasošem ispred njegova nosa.

“Piši odma kako je vanka!” zaurla Duje.

Mahali su dugo, zagrljeni i sretni, dok se prva nije prenula Jadranka: “Ajmo, Duje moj, da smo u Splitu do mraka…”

Invazija majstora

Sve je počelo dosta nevino. Oko prve jutarnje kave. Meteorolozi su javljali da će do podneva zavladati mali pakao, s brojkama i do 35 stupnjeva celzijevih. Neka doktorica je iz radija vapila da ne zaboravljamo piti dosta tekućine. Lipanj se bliži kraju i krajnje je vrijeme da odlučimo kamo ćemo na odmor.

“Jedva čekam da otputujemo”, izdahnio sam između dva srka kavice.

“Da… i ja”, složila se žena mog života, pecajući kocku leda iz đusa.

Nešto u njenom glasu nije mi se svidjelo. Ubrzo sam doznao i zašto.

“Mislim da bi nam dobro došlo jedno krečenje”, rekla je draga zloslutno. “Ništa komplicirano, samo lagani refresh.”

Da se ubijem, nisam na našim bijelim zidovima mogao pronaći razloge predložene operacije. Zato me je ona povukla do spavaće sobe i pokazala dvije crvene piknjice iznad njenog stolića za šminkanje: “Gle, špricnulo mi je kad sam lakirala nokte.”

Aha, tu smo. Nema veze što ih, te proklete mrljice, ni NASINI teleskopi ne bi otkrili.

Hajde, dobro, jedno krečenje tamo-vamo, preživjet ćemo. A onda brijemo, pakiramo kofere i ubrzo se više nećemo ni sjećati molerskih dana.

Drugi mučki udarac stigao je sutradan, za vrijeme ručka.

“Gledam ove naše prozore…”, odjednom je ustala i zapiljila se u prozorsku dasku.

Obožavam bečku šniclu, ali zapela mi je u grlu, dok sam napeto čekao nastavak rečenice.

“Pa baš si nešto mislim, kad već krečimo…”, nastavila je.

“Da i njih ofarbamo?” brzo predložih.

“Da ih promijenimo”, dovršila je skicu prozorskog plana.

Financijsko-strateške parametre potanko mi je izložila, dok sam bezvoljno mrljao po sladoledu od čokolade. Glupo bi bilo da odmah ne ubijemo dvije muhe jednim udarcem (tako je to ona zvala), istoj firmi ćemo povjeriti oba posla. Kako nam baš sada ističe desetljeće stambene štednje, koju smo, podsjetila me je mila moja, baš i pokrenuli za veće renovirajuće zahvate, prava je prilika da to riješimo.

Hm, hm, kalkulirao sam, jedan dan za krečenje, jedan dan za prozore (navodno se to sad montira u tričavih par sati efektivnog posla), jedan dan za glanc, i eto nas na konju. Neće put pobjeći.

“Vidjet ćeš, ljubavi, kako će nam biti lijepo!” kliktala je, ljubeći me po vratu, tamo gdje sam najviše volio. “Ovo je već bio pravi svinjac!”

***

“Oooo, tu se radi na veliko, dobro je, dobro je, zadovoljna sam dečki…” trtljala je neka žena s aktovkom, upadajući u stan i domahujući majstorima.

Promrmljala je ime, bilježeći nešto u rokovnik, rekla je da je inženjerka i da je ona zadužena za nadzor gradilišta. Ništa nisam shvaćao o kakvom to gradilištu bulazni. Draga mi trenutno nije bila doma, skoknula je po nove reflektore. Dvojica električara upravo su štemala plafon, prebacujući instalacije u dnevnoj sobi. Srećom, žena mog života tog se trenutka pojavila na vratima. I riješila me dileme.

“Mislila sam, kad već prašimo, onaj pobočni zid u kuhinji, baš ničemu ne služi, najbolje je da to mi srušimo…”

Nešto mi je govorilo da ćemo ljetovati s bušilicama. Aktivno.

Švicarka

Danka je šizila. Palila je cigaretu na cigaretu. Srećom, kod stare se smjelo pušiti.

Već je prošlo pola devet. Zoki mora da luduje tamo sam. Čudila se da još ne zove. Možda je i zaćorio. Ovo je bio peti Badnjak zaredom da on dežura na bolničkoj porti. Drugi portiri su se nekako izvlačili, ali on bi samo slegnuo ramenima. Računala je, sjest će malo sa starom, praviti joj društvo dok večera (lešala joj je brancina i skuhala blitvu) i čim prođe dnevnik, a stara legne, ona je vani. I pravac bolnica! Usput će uzeti girice iz obližnjeg bifea, pa će se ona i Zoki šćućuriti oko grijalice i zagrljeni slušati božićne pjesme na tranzistoru. Nije baš po propisima da žena obilazi muža u noćnoj službi, ali nije bilo bojazni da će ih netko prijaviti. Sve što je u svetoj noći dežuralo, ionako se podnapilo.

Ali gospođa Bartok djelovala je živahnije nego ikad.

Po svemu sudeći, nije uopće kanila na spavanje. Smazala je večeru odlučnim apetitom, popila čašu bikove krvi, natjerala i Danku da preko volje popije jednu (“Dajte, Danči, ovo je kao Kristova krv, nećete valjda piti pivo, pa to piju zidari, neee?”) a Danka je u tom trenutku samo željela orošenu kriglu piva… Za to vrijeme, stara Bartokova je prepričavala cijelu povijest švicarskog zdravstva i potanko opisivala zasniježene ženevske ulice. Radni vijek medicinske sestre ispekla je u Ženevi, ondje je imala i kratku avanturu s mladim stažistom, ostala je trudna a roditelji nisu htjeli ni čuti da bi se njihov jedinac oženio za tamo neku gastarbajtericu. Pravnim mahinacijama uzeli su joj kćerkicu, njenu majušnu Barbaricu i nikada ju više nije vidjela. O svemu tome Bartokova je nerado govorila. Ako biste ju pitali ima li djece, zagonetno se nasmijala i kratko odgovorila: “Da su djeca dobra, i đavo bi ih imao.” Susjedi su zato pričali, govorkali su da stara nikad nije oprostila kćeri što ju ova kad je odrasla nije potražila. Krv nije voda, trabunjali su komšije, naklapajući i o prilično visokoj penziji koju je stara zaradila u pečalbi. “Slamarica mora da joj se raspada od švicaraca! Baba ne vjeruje bankama!” šuškali su po stubištu, kao da pričaju o zakopanom blagu.

Danka i Zoran stanovali su u stančiću iznad Bartokove, pa kad je Danka prije godinu dana dobila otkaz u obližnjem marketu, slučajno se jednom ponudila staroj da joj pomogne. I tako, honorar koji je dobijala od stare, zlata im je vrijedio.

“Danči, lutko, odi do moje sobe pa iz komode donesi damastne salvete, ove papirnate su grozne, pa nismo u bolnici!” kliktala je stara, svježa kao u podne.

Držala je trodijelni poslužavnik za kolače, nezadovoljno odmahivala glavom i gužvala papirni podmetač.

“Vidjet ćeš, u najdonjoj ladici.”

Danka je bijesno povukla tešku ladicu, skoro joj je desna mjedena kvaka ostala u ruci, pograbila je salvete i već htjela zalupiti ladicu natrag, kad joj se učini da ispod naslaganih stolnjaka nešto proviruje. Gurne prste unutra, podigne krajeve stolnjaka, a ispod bjeline ukazaše se svežnjevi novčanica. Sve sami švicarski franci, prepoznala ih je, toliko se Danka razumjela u valute.

Osjeti nešto vrelo u grudima, a slabine joj počeše drhtati. Pred očima joj pukne plaža na Karibima, gdje ona i Zoran leže na pijesku, ljube se i piju koktele. Prođe joj u mislima crveni metalik terenac kojeg Zoki ponosno uparkirava pored njihove oguljene stare Bube, bljesne joj sauna u Alpama u koju ulaze još promrzli od snoubordanja… Nitko ne bi ni saznao, svi ionako misle da je Bartokova senilna, tko bi joj vjerovao i da prijavi krađu. Danka samo treba da ih pokupi i njihov život će se okrenuti, možda i otvore vulkanizersku radnju za Zorana, zašto ne? Samo da ih zgrabi, proklete švicarce, tu su nadohvat… Zatim je trenutak zauvijek prošao, a Danka vratila ladicu na mjesto. Stala je uz prozor i naslonila usijano čelo na staklo. U predsoblju je resko zazvonio telefon.

“Danči, dušo, daj se javi!”, čula je Bartokovu. “Ja ne mogu, kardinal je počeo poslanicu…!”

Danka je podigla slušalicu. S druge strane neki ženski glas mljeo je nešto na njemačkom, jedva je razabrala da spominje staričino ime.

“Samo malo… moment…”, promucala je i odvukla antikni telefon do stare, žica je bila dovoljno duga.

Slušala je kako stara dugo špreha, prvo je problijedila, pa zatvorila oči, pa ih otvorila a suze grunuše kao da je netko branu otvorio. Naposljetku je spustila slušalicu na viljušku telefona.

Zurila je neko vrijeme kroz Danku, negdje u daljinu. A onda ju je pogledala i počela se hihotati i lupati šlapama o parket kao da je šašava curica.

“Zamisli, to je bila moja…”, grcala je stara u smijehu. “Moja Barbara… Dolazi ovamo, želi me upoznati…”

Čuda se ipak događaju, palo je Danki na pamet, dok je po naređenju stare otvarala šampanjac. Uglavnom, kad ta Barbara dođe, Danka će ozbiljno porazgovarati s njom. Moraju zajedničkim snagama nagovoriti staru da doznake penzije prebaci na devizni račun u kakvu banku. Nije dobro tolike pare držati u kući.

Poljska u njenom srcu

Semafor je pokazao 88. minutu. Nada je svjetlucala sve jače.

Još samo malo, dečki…, drhtao je od zebnje, a oči su ga pekle pod debelim naslagama crvene i bijele boje.

I tada je stadion u Gdanjsku zahuktao gore od havarije nuklearnog reaktora. Usamljeni Pletikosa očajnički se baca prema Iniesti, ovaj ga hladnokrvno vara i dodaje Navasu. Prokleti Jesus Navas bez po muke smješta loptu u mrežu prazniju od oceana. Furija vodi 1:0. Na Krstinu sreću pao je mrak. A san je tako lijepo počeo.

Ideja se rodila od kuma Nikole. Još dok su tamo kod kuće slavili, nakon tekme s Ircima. Nikola se sav zajapuren nagnuo preko zadimljenog balkonskog roštilja, svečano nazdravio konzervom pivske zmije i objavio: “Krle, na Španjolce bogami idemo u Poljsku! Benzin dijelimo!”

Krsti je bilo dovoljno da pogleda svoju Slavicu u oči pa da zna kako ništa od takvog putešestvija.

“Smanji doživljaje, kume”, procijedio je, bezvoljno progutavši ćevap.

Navečer je dugo osluškivao navijačke kolone i prevrtao se na razvučenom trosjedu. Valjalo im je pod hitno kupiti novu veš mašinu, stara je na svaku centrifugu uzvraćala poplavom. I Minja najesen kreće u prvi srednje, tko zna koliko će to progutati love. Njegova plaća montera radijatora još je bila redovita ali nije im davala previše manevarskog prostora. “Od jedne plaće ne možemo se ritati”, jezgrovito je mantrala Slavica, svakog prvog u mjesecu. Ustao je, naslonio glavu na prozorsko staklo, a onda je začuo Slavicu kako poravnava njegov jastuk i šapuće: “Hajde, jutro je pametnije od večeri.”

Ujutro je bila subota, san je Krstu prevario, spavao je, ono što bi se reklo, ko zaklan. Odjednom je skočio, razvaljen zvonjavom na vratima.

“Ustaj radni narode!” kikotale su uglas Slavica i Minja.

Svaka je nosila košaru s namirnicama. Kruh je mirisao na dobro jutro i Krsto je već pomalo zaboravljao na reprezentaciju. Kasnije, dok su srkali prvu kavu, Slavica je iz torbe izvadila fascikl.

“Otvori”, rekla je.

Prtljao je po papirima za gotovinski kredit. Bez jamaca, uz policu životnog osiguranja… Zvali su to Proljetni paket.

“U ponedjeljak trebaš samo otići do banke i potpisati.”

“Čekaj, zašto si…?”, nije shvaćao. “Ovaj, kako ćemo…?”

“Nekako”, nasmiješila se. “Sretan put, ljubavi.”

***

Na povratku, cijelim putem od Gdanjska do Zagreba, Nikola i Krsto jedva da su progovorili koju. Stisnutih lica napeto su zurili na ceste pred sobom. Petnaest sati vozili su u mučnoj tišini, proklinjući sudbinu koja je ugasila Vatrene prije reda a njihov trijumfalni povratak kući pretvorila u gorki trošak bez pokrića.

Kada ga je kum ostavio ispred zamračene zgrade prošlo je tri sata. Niti jedan televizor više nije treperio u naselju. Otključao je vrata, skinuo sandale i ušao u predsoblje. Zavirio je prvo u Minjinu sobicu. Spavala je potrbuške. Polako, zaustavljajući dušu na trenutak, pored uzglavlja joj je spustio maramu s izvezenim pjetlićima.

Zatim je otapao do dnevne sobe. Svukao se i legao. Nešto ga je steglo u grlu. Tada je shvatio da je Slavica budna. Pružila je ruku i pomilovala mu čelo.

“Dođi…”, začuo je njen glas.

Kao da ga čitavu vječnost nije čuo.

Naslonio je glavu na njene grudi. Poljska je kucala tamo.

Put u Rusiju

Bogme, dok živim neću prežaliti dva propusta u mladosti.

Za jedan sam isključivi krivac ja, zbog toga se i dan-danas žderem ko pas. Popravnog tu nema. Drugi gaf skrivili su drugi. Minirajući maturalno putovanje. Srećom, u zrelim godinama mogao sam ga nadoknaditi.

Elem, treći srednje upisao sam u prehrambenoj školi, za pivarskog tehničara. Bubao teorije o kvascu, vrenju, sladu, sastavu vode; prolazio osvježavajuće prakse u gradskoj pivovari… Naposljetku uspješno sam maturirao i svjedodžbu o ispečenom pivarskom zanatu gurnuo negdje u ormar, a da, realno, pojma o tome nisam imao. Otišao sam posve drugim putevima u život. Debil čisti! Umjesto da sam zaista naučio praviti pivo. Da sam usvojio i zapamtio tajnu stvaranja zlatnog nektara s nesalomljivom kraljevskom pjenom na vrhu, ih, gdje bi mi bio kraj. Možda bih emigrirao i dobio azil negdje vani, po njemačkim, češkim ili irskim pivarskim carstvima. Ili bih ostao ovdje, domogao se kakve kreditne linije za malo poduzetništvo i već imao svoju solidnu obiteljsku pivovaricu negdje pod Velebitom.

Prvog školskog dana okupila nas je razrednica Danica. Vrijeme još rujanski sparno, mi ispod stola poskidali japanke, a ona je ogrnula sintetičku vesticu sa zakačenim brošem od lakiranih sjemenki kukuruza i bundeve. Vrućina tuče a njeni modeli upoznavanja krvavo dosadni, suvlji od TV-kalendara: “Hajde, reci nam nešto o sebi” pa “Zašto si upisao baš ovu školu?” te kvaziopušteni “Koji je tvoj omiljeni hobi?” ili “Imaš li simpatiju?” Bezvoljno smo mrmljali, jedno po jedno, a razrednica Danica je sve marljivo zapisivala u rokovnik. Razabrao sam da nas je otprilike fifti-fifti, pola pivarskog a pola voćarskog smjera. Hmeljari i paradajzi – tako smo se kasnije častili u beskonačnim svađama.

“A sad, djeco, da malo porazgovaramo o maturalnoj ekskurziji!” odjednom je zaustila inženjerka Danica.

Dosta bijelo smo je gledali. Koja crna maturalna, ženo, tek nam je prvi dan. Ali, kako je dalje govorila, nešto se oblikovalo, imalo je smisla, nije uopće bila blesava ideja:

“Znate, brzo će to doći. Dok se okrenete, eto mature na vrata. Vjerujem da ćete i vi htjeti otputovati na neko lijepo mjesto, jer, maturalne ekskurzije ostaju u sjećanju za čitav život.”

Kasnije se ispostavilo da se većina morona u tom razredu nije željela ničega sjećati.

“Samo, vremena su teška, znam da vašim roditeljima nije jednostavno odjednom skupiti veće svote novca. Zato predlažem da još danas počnemo štedjeti za putovanje u Rusiju…”

Tu sam se definitivno navukao na ideju. Rusija je odmah uzburkala moju maštu.

“Otvorit ćemo zajednički štedni račun i lijepo, svaki mjesec, koliko tko može, uplaćivati na rate…”, razlagala je razrednica daljnji monetarni plan. “Vidjet ćete, za dvije godine skupit će se pristojna svota i onda će biti lakše doplatiti ostatak. Razmislite o tome.”

I jesu, razmislili su. Većina je potkopavala ideju o šetnjama po Crvenom trgu. Mi, spremni za uzbudljiv put vlakom u Rusiju, ostali smo u poraženoj manjini. Većina je kasnije za maturalnu zabavu otišla u Milano, hladno zdrobila gomilu para za maturalne haljine i odijela. Nama manjincima je bilo dosta da odvrnemo “Maljčike” Idola i ubijemo se votkom.

U Rusiju sam prvi put otišao u 48. godini života. Osjećao sam se kao na ispitu zrelosti.

Osobna bankarica

Ferdo se neugodno meškoljio na položaju. Potočići znoja potekoše mu niz leđa. Zacrvenio se, pomislivši na izdajničku mrlju kako se nemilosrdno širi službenom košuljom. Klima je radila besprijekorno, ali on se ipak osjećao kao da je zatvoren u nekoj prokletoj sauni. Barem je nagađao da tako mora biti u naloženoj sauni, jer, Ferdo nikada nije bio tamo. Patio je od klaustrofobije, a i nije baš imao para za razbacivanje. Za rekreaciju je posve dovoljan bio mali vrt iza njegove kućice. Vrt okupan suncem, jedino je još u njemu bilo dovoljno sunca. Dvije peterokatnice samo su izniknule preko noći i opkolile Ferdinu prizemnicu sa svih strana. Kad nije bio u smjeni, najviše je volio raditi u baščici. Gredica paradajza, gredica paprike, nešto kelja, mrkva, jagode… naročito je bio ponosan na margarete. Izgledale su kao nasmijana djeca, zato bi se uvijek potrudio i svakoj dao ime. Gorica, Biba i Tihana, povezane crvenom vunicom, od jutros su se kočoperile na Njenom stolu. Dobro, jedva su se, jadne, nazirale od silnih bombonijera, buketa ruža, orhideja i kojekakvih plamenih čudesa žilavih stapki, za koje Ferdo nije ni čuo. Ostavio je margarete rano jutros, dok je još sam tumarao praznom bankom, položio ih nježno na staklenu ploču, zamišljajući kako joj na obraz spušta rođendanski poljubac…

“Paket je namijenjen klijentima koji žele više za svoj novac. Stoga je razvijen i niz pogodnosti koje klijentima štede novac i koje omogućuju da ‘Vaš novac radi za vas’”, iz boksa je dopirao njezin čvrst i šarmantan glas, malo je kotrljala R.

Nikad se nije šminkala. Njenom licu to nije bilo potrebno. Valjda tako još samo stjuardese izgledaju, mislio je Ferdo kad ju je prvi put ugledao. Bila je osobna bankarica, jedna od najboljih u cijelom bankinom lancu. I jedna od najomiljenijih. Stranke su znale u gomilama stajati oko njenog boksa, satima strpljivo čekajući da dođu na red. Ona nije samo bila njihova bankarica, nego i doktorica za dušu, najbolja prijateljica. Ferdo je često zamišljao kako svoju neizrečenu ljubav spašava od dugih cijevi zamaskiranih razbojnika, kako skače ispred nje i prima metak, a ona kasnije dolazi u bolnicu i zahvalno mu na ormarić pored kreveta ostavlja naranče u štaniclu.

“I uključuje multivalutni tekući račun…”, njezina simfonija iz boksa blažila je kao melem.

Da bi prikrio drhtanje ruku, desni dlan je položio na kundak pištolja a prstima lijeve ruke stao je listati prospekt sa nilskim konjem na naslovnici. Inače je volio tog vragolana, jednoga je držao na svom kuhinjskom prozoru, ali danas mu se činilo da mu se čak i plavi debeljko ruga. Ferdi su noge klecale i nije si mogao pomoći. A mogao je sve riješiti još jutros. Kad ju je začuo da kroz smijeh dovikuje kolegama:

“Ljudi, čije su ovo margarete?! Divne su. Tko ih je ostavio, neka se javi, neću mu ništa!”

Trebao je samo zakoračiti, približiti se njenom stolu, i hrabro priznati. Ali on je mučao gore od tvrdoglavog magarca. Srce mu je tuklo bučnije od njegove stare veš mašine. Uostalom, šta bi ona s njim, običnim zaštitarom.

Prva kasica prasica

Pravo je čudo da nisam postao bankar. Ili pljačkaš banaka.

Jer, priznajem da sam kao klinac gajio osobitu simpatiju prema bankama. Dobro, u mojoj se djetinjastoj produkciji, ovisno o fazama, izredalo toga još: Tarzan, Winnetou, Flash Gordon, pa gomila anonimnih vitezova, dimnjačara i kuhara… Ali, nekako sam se najčešće prepuštao maštarijama oko bankovnog svijeta. Od svih Disneyevih junaka bio sam najveći fan Baje Patka, onog multimilijarderskog Pajinog strica. Fascinirali su me njegovi golemi sefovi, slični džinovskim bazenima i dupkom ispunjeni zvečećim dolarima. U njima se matori Baja praćakao poput razigranog djeteta a ja sam umirao od smijeha, jer nikad mi nije bilo jasno kako to lukavi parajlija može skočiti na glavu u dolarske dubine a da mu nije ništa.

Omiljena mi je zabava bila da u jednom kutku djedove šnajderske radnje izgradim svoju Banku. Za to je idealno poslužila masivna tezga za krojenje. Na bočnim stranama imala je niz ugrađenih drvenih ladica. Punih dugmadi. Znao bih satima sjediti na šamlici, dok je deda brundao da mu se ne petljam pod nogama i da više nađem neku drugu igračku. Ja sam ga jedva slušao, sav fasciniran prtljao sam po ladicama i pretvarao dugmad u tvrdu valutu. Treba li reći – bio sam bogat kao Krez. A kad bi netko još doputovao iz velikoga svijeta i ostavio mi koju preostalu zgužvanu novčanicu čudnih boja, naprosto bih pobenavio.

Jednoga dana, nisam još išao ni u prvi razred, deda mi je za doručkom značajno objavio:

“Danas te vodim u banku.”

“U bankuuuu?!” razjapio sam usta i smjesta zaboravio na parizer.

Za parizerom sam, naime, bio jednako lud kao za bankama.

Još i danas pamtim prvi ulazak u taj dvorac. Na središnjem gradskom trgu. Već na ulazu, lijevo i desno, svjetlucale su ploče od crnog mramora s uklesanim zlatnim slovima.

“To su čike koje su osnovale banku”, tumačio je deda.

“Banku…”, odgovarao sam zatravljenim haikuom.

A onda, kad nas je uparađeni portir pozdravio na ulazu u glavnu dvoranu, mila majko, kao da smo se odjednom stvorili na dvorcu kralja Arthura. Zeleni mramorni stupovi, uglačani podovi u kojima sam mogao prepoznati svoje lice, zlatni vijenci i štukature, lakirano drvo… I u ona socijalistička vremena banke su bile začarane ljepotice.
“Znači, ti ćeš biti naš novi mali štediša?” nasmijala se žena s ogromnom pundžom.

Smio sam čak sjesti na pult, dok je, iza stakla, teta-pundža nešto energično štambiljala.

Deda je potpisao neke papire i pružio mi elipsasto stvorenje: “Ovo je tvoja kasica!”

Drhteći primio sam blještavoplavu metalnu kutiju. Na trbuhu je imala pčelinje saće.

“Za našu malu pčelicu štedilicu i jedan mali poklončić”, kesila se pundža.

Kroz rupu na šalteru gurnula je paketić s drvenom olovkom i šiljilom. Tu sam posve zanijemio.

Okej, danas je limačima i teensima na raspolaganju čitav splet mogućnosti štednje, darova, valutnih bonova, nagradnih igara, različitih kamata i bonusa. Sijaset čudesa, brate, samo da biraš. Ali ja ću nekako zauvijek pamtititi onu prvu kasicu. Htio sam čak navečer zaspati s njom na jastuku. Što je baba glatko odbila. Rekla je da kasica nije stvar za “ludesanje”. Zaspao sam, napokon, sanjajući da sam portir u banci.

Draga me opet oročila

Zazvonio je telefon. Baš u ono osjetljivo vrijeme neposredno nakon ručka. A u tom tajmingu varenja nisam baš koncentriran. Dok je poslovan ženski glas pitao može li govoriti s mojom suprugom, tko zna zašto ali uobrazio sam da je to još jedna od mnogobrojnih telefonskih anketa. Znate onih, na bazi slučajnog uzorka, što ispituju vjerujete li u antioksidanse i za koga ćete glasati na slijedećim izborima. Već sam htio odbrusiti jedno odlučno “Ne, hvala, ne zanima nas!” i prekinuti vezu, kad mi je gospođa s druge strane uspjela objasniti da je naše “oročenje upravo isteklo” i da nam želi ponuditi nekoliko prijedloga… Banka, dakle. Ipak sam bankaricu morao razočarati i prekinuti u zanosnom nabrajanju raznih opcija pomoću kojih bi se najbolje mogli oploditi naši euri. Naime, draga mi je bila na putu, šta da se zamajavamo, ja se u te stvari razumijem kao u španska sela. U trošenje para, to da. O toj problematici mogao bih simpozije držati. Na svjetskom nivou.

“Dobro, dobro, javit će se ona vama, kad se vrati”, otpravio sam bankaricu, istog trena zaboravljajući naš razgovor.

Moja supruga je naša uspješna kućna ministrica financija. Nema bolje odavde do MMF-a, vjerujte mi. Ona je ta koja brije po online bankingu, suvereno vlada svim tim tokenima, ne svađa se s bankomatima i u stanju je bez po muke napraviti hitni rebalans budžeta. Kod nas sam ja problem. Što bi se reklo, lake sam ruke. Potežem karticu brže od revolveraša. Za mene je kreditna kartica najveći izum čovječanstva, još tamo otkad se prvi točak zakotrljao. U našoj skladnoj bračnoj zajednici ja sam okorjeli šopingholičar, a moju ženu duži boravak po trgovinama prilično užasava.

Elem, vratila se draga s puta. Kažem tako i tako, zvalo iz banke.

“Ah, znam, oročeni devizni depozit”, odmah stručno izbaci draga. “Sigurno zbog toga zovu. Pa da, istekla je godina dana. Kako vrijeme brzo leti…”

Hm, hm, zgodna činjenica.

“Fino, to ćemo sad podići i raspalimo po…”, brzopleto sam se ponadao da najdraža nema plan.

“Ništa mi nećemo podići”, sasjekla je moje jeftine ideje na prvu loptu.

Ubrzo se vratila s novim ugovorom.

“Ovo je mudro uokvirena štednja”, rekla je s vizionarskim smješkom na licu, kvrcnuvši prstom po fasciklu.

Našu svotu, uvečanu za obračunatu dobit opet je oročila. Opet na godinu dana. Moja draga jako voli ta oročavanja para.

Ajde da se radi o milijunima eura, ne bih ništa rekao, onda bi se 4% godišnje kamate već osjetilo. Ali, nismo tajkuni, majku mu.

“Meni je to glupo držat u banci za tu malu kamatu. Bolje da smo sve potrošili.”

“Četiri posto je ipak četiri posto u plusu, šta nije?” željezna je logika moje ministrice.

“I to u eurima!” pokušam zadnjim argumentom. “Pa, eurozona se raspada!”

“Ne raspada”, reče draga, odlučnija od Angele Merkel.