Kasica

Priče priča: DAVOR ŠPIŠIĆ, književnik

Plodovi gnjeva

“Ti, stari, kao da si ispao iz nekog Fordovog filma”, rekao mu je, prije par mjeseci, njegov petnaestogodišnji sin Miroslav, veliki filmofil. “Di ćeš brijat protiv mafije? Daj oladi, čovječe!”

Sad je Miroslav pokunjen sjedio na podu, čupkao je pertlu na tenisici i gotovo da nije dizao pogleda prema ekranu. Radimir ga je svako malo nježno grlio, ali sin se nije dao utješiti. Nije mala stvar kad posumnjaš u oca.

Dnevna soba Petelićevih bila je puna do posljednjeg milimetra. Natiskalo se tu susjeda, rodbine, Radimirovih prijatelja, kolega šofera i konduktera iz Gradskog prometnog poduzeća… Napeto su zurili u televizor, dodavali jedno drugom gemište i tanjure s gibanicom koju je ispekla Zdravka. Lista nezavisnog kandidata Radimira Petelića nije imala para da iznajmi glamurozni hotelski štab za čekanje rezultata. Ovdje nije bilo niti jedne televizijske kamere, ali je soba odisala zagrljajima, čvrsto stisnutim pesnicama, kao kad se u kvartu igra važna tekma. Radimir je ušao u drugi krug izbora za gradonačelnika, zaostajući za aktuelnim gradonačelnikom Sinišom Bučetićem tek za šest posto. Potpuni autsajder ugrozio je donedavno neprikosnovenog vladara grada.

Dogodilo se da su početkom godine, nakon jednog sindikalnog sastanka, dečki načeli i neodrživu gradsku situaciju. Korupcija, nepotizam, zastrašivanje otkazima ako nisi član stranke koja drma gradom, bahatost… Sve je to udaralo po glavama građana, jače od bejzbol palice. I njihov direktor, parajlija s pet kuća, bio je do lakata uronjen u korupcijske igre. Obilato podmazujući gradsku upravu, istovremeno držeći radnike na minimalcu i tjerajući ih u autobuse s gumama glađim od putra.

“Neko bi tim gadovima jednom morao stati na kraj!” žestio se Radimir.

Bio je omiljen među kolegama po izbrušenom osjećaju za pravdu. Na svaku klicu nepravde, kako u firmi tako i šire, temperamentno je reagirao, boreći se beskompromisno za bližnjeg.

“Pa, srećo, ti bi mogao…”, ozbiljno je, otpivši gutljaj piva, rekao majstor Krsto, najstariji među šoferima.

Radimir prvo nije htio ni čuti za tu ideju, ali su momci zagrajali u zboru, grozničavo mu obećavajući svu pomoć. I materijalnu, ne samo moralnu. Naposljetku je promucao da se prvo mora posavjetovati sa svojom Zdravkom i da će im slijedeće jutro dati odgovor. Zdravka mu je samo nijemo stisnula ruku i povela ga u krevet.

Dogovoreno je da Radimir digne nenamjenski kredit na 30.000 eura, kao hipoteka poslužio je njihov stan, za koji su još uvijek otplaćivali otkup stanarskog prava. Radimirovi kolege, neki najbliži frendovi, uključivši i vjenčanog kuma, njih dvadeset sveukupno, skupili su još dvadeset hiljada eura. Kampanja je mogla početi. Bez skupih plakata i zakupa oglasnog prostora, s jedinom vjerom u Radimirov neposredni kontakt s biračima. Oči u oči, otvorenih dlanova.

Kao opčinjeni su promatrali grafikone kojima je baratao izbrijani novinar u tirkiznom sakou.

“To, majstoreeee!” prvi je skočio kum Boško kad je pobjeda bila, napokon, važeća.

Radimir je za tijesnih sedamstopedesetdva glasa pretekao Sinišu.

Miroslav je prišao ocu i zagrlio ga.

“E, sad ti ne bi bila u koži”, sjetno se mužu nasmiješila Zdravka. “Treba sve ovo počistit, previše se smeća nakupilo…”

Grupa TNT

“Baš te puklo”, nacerila mu se Lidija. “Gle, ni jedan klinac ne skače kao ti.”

Miljenko je bio izvan sebe od uzbuđenja. Nije mogao dočekati da se glumci više pojave i predstava krene. Cupkao je na stolici, svaki čas ustajao, izvijao se prema pozornici, komentirajući scenografiju oronule cvjećarnice. Listao je programsku knjižicu, objašnjavao je Mateju i Ladi tko je tko u priči; pilio Lidiju da svako malo vadi strip iz torbe (naravno da je kupio raritetni prvi broj, iako ga je imao doma, ali “ovo je posebna prilika”, objašnjavao je) jer mora još nešto usporediti u castu, prije nego avantura počne… U dvoranu su ušli dobrih pola sata ranije. Davio je hostese, zabrinuto ispitujući hoće li predstava sigurno početi na vrijeme.

Miljenko Franković oduvijek je ludovao za stripovima. Ako bi u školi katkad popustio, najgora kazna, koju su mu roditelji mogli smisliti, bila je zabrana čitanja stripova. Jednoga dana, išao je tada u šesti razred, u njegovu sobu je ušao stric Krešo i na krevet mu bacio svesku s plavokosim mršavkom u crnoj rolki na coveru.

“Vidi šta sam ti donio, urnebes pravi!” rekao je stric, student medicine.

I tako se Miljenko navukao na Alana Forda i grupu TNT: Boba Rocka, Broja 1, Debelog šefa, Sir Olivera, Jeremiju, Grunfa i Nosonju. Otac je gunđao da je to čisti šund, mama je neodređeno slijegala ramenima, a u razredu baš nitko nije dijelio Miljenkovo oduševljenje iščašenim karakterima. Uopće nisu kužili u čemu je stvar. Osim beskrajne duhovitosti koja je resila avanture ubogih desperadosa iz konspirativne cvjećarnice, u tom se stripovskom svijetu mogla usvojiti temeljna lekcija života. Da novac jest neophodan za normalno življenje, ali nikako ne smije prerasti u pohlepu, u status zlatnog teleta kojemu se hipnotizirano klanjaju i bogati i siromašni. Sreća se nikada ne može kupiti, to je Miljenko naučio sudjelujući u smiješno-gorkim zgodama smotanog tajnog agenta Alana Forda. Tu je prtljagu nosio kroz cijeli život, pomogla mu je u studiranju, u borbi za svaki pedalj dokazivanja i hrvanja s lijenom djecom uglednika. Karijeru je izgradio vlastitim rukama, cijeneći svaku paru koju je ikada pošteno zaradio, ali nikada se ne pretvarajući u roba gramzivosti. Od iste je sorte bila i Lidija, ljubav njegova života. Tako su odgajali i svoju djecu – blizance Ladu i Mateja. Dom Frankovićevih cvao je kao banka neiscrpne sreće, oročene na milijun godina.

Kada je Miljenko doznao da se priprema kazališna verzija Alana Forda, njegovom uzbuđenju nije bilo kraja. Lidija je rekla da se s njim tih dana ne da živjeti. Odmah se angažirao da njegova banka (gdje je radio kao član Uprave zadužen za marketing, korporativne komunikacije i ljudske resurse) ponosno uđe u akciju kao generalni sponzor predstave. Dočekavši dan premijere, Miljenko je bio pod totalnim adrenalinom pozitivne treme, valjda jačim od glumačkog.

Nakon posljednje replike i gašenja svjetala, prvi je skočio na noge, frenetično aplaudirajući i urlajući: “Bravooooo!”

Grlio je Lidiju i djecu, podvriskujući kao malo dijete kad odmota neočekivani dar.

“I šta kažete?!!!” pljeskao je Ladu i Mateja po obrazima.

“Kul”, rekli su u glas, dosta rutinski po tatinom mišljenju.

“Šta kul, genijalnoooo!” proderao se, i odletio po autograme.

Plakatiranje

Miško je uparkirao na mjesto odmah do zida. Neće morati daleko nositi ljestve. Bjelko je nenadano zanjištao dok se gasio, i kao da se zanio.

“Valjda mu nije ništa”, zabrinuto je svrnuo pogled na Vitu.

Ona je pritezala maramu oko kose. Teško je bilo potrpati te njene neukrotive pramenove.

“Molim?”

“Ništa, učinilo mi se da motor ispušta neke nepoznate zvukove.”

“Dobar je on, ne brini.”

Bjelku, bijelom i oguljenom VW kombiju nakupilo se petnaestak godina, ako ne i više. Oni ga već voze šest. Istina, još ih nikad nije izdao.

Miško je izašao iz kombija i zagledao se u sivu boju dugog zida, visokog oko četiri metra. Dva, tri plakata već su bila prilijepljena na panoe. Ostali panoi zjapili su prazni. Navukao je rukavice, skinuo ljestve s krova i naslonio ih na zid. Uzeo je iz kombija prvi kvadrat jumbo plakata i zakoračio na prvu prečku. Vita priđe i objema rukama čvrsto uhvati ljestve.

“Polako, držim te!” podviknula je iz podnožja.

Najviše je volio taj trenutak. Penjati se potpuno siguran dok ona bdije nad njegovom ravnotežom. Pažljivo je prislonio papir uz podlogu i zatim ga posebnim valjkom potisnuo da se prilijepi. Kritički je promotrio urađeno. Nije zjapio ni jedan mjehurić. Od tipa se vidio lijevi kraj dubokog prosijedog zaliska i komadić čela. Plus prvi redak slogana.

“Može drugi komad!”

“Stiže, ljubavi!” kliknula je i poslala mu pusu.

Kad je odvojila ruke od ljestava, neka samoća ga na trenutak zaplahne.

Brzo je radila na Bjelkovoj stražnjoj platformi. Širokim zamasima četke nanosila je ljepilo, pažljivo presavila kvadrat plakata i ponijela ga Mišku. Spustio se nekoliko prečki dolje i preuzeo pošiljku. Stigao je i priljubiti usne na njeno čelo. Marama joj je mirisala po narančama.

Mali obrt za postavljanje plakata otvorili su one gadne zime. U roku od mjesec dana oboje je dobilo otkaz. Ona u šestom mjesecu trudnoće. Kombinat u kojem je on radio isplaćivao je neke mizerne otpremnine, imali su nešto malo ušteđevine i digli su kredit za otvaranje obrta. Makar spavali na podu, odlučili su početi vlastiti posao. Nekako se guralo.

Glava gradonačelničkog kandidata dobila je i drugo uho. Jednoga od petorice gradonačelničkih kandidata ovoga maja. Dijelilo ih je tjedan dana od izbora. I Vita i Miško raspadali su se od posla. Kad bi vidjeli da je negdje oguljen ili zagađen plakat koji su oni postavili, nešto bi ih steglo u grlu.

“Aman, ljudi, natječite se, ne morate uništavat”, komentirao bi Miško.

Ubrzo se na zidu ukazala figura do pojasa. Još posljednja trećina.

“Dođi sekundu, da popiješ malo kavice”, mahnula mu je termosicom.

Naslonili su se na rub kombija, pijuckali kavu i svako malo se dodirivali glavama. Donijela je i komad pite od jabuka.

Bila je prelijepa, zagledana u te plakate na kojima nije bilo niti jednog nabora.

Dovršio je kavu i pomazio Vitin obraz. Imala je kožu poput latice onih maćuhica koje je s ljubavlju držala na prozoru.

“Hoćemo?”

“Može.”

Lutka

Odzvonio je peti sat. Rebeka je hitro zgrabila svoj ruksak i prva istrčala iz učionice 7b razreda. Spustila se na klupu ispred škole. Promet je grmio iza njenih leđa. Nabrijani terenci jedva da su usporavali, jašući preko crno-žutih policajaca. Iz ruksaka izvadi par crvenih cipela s ubojito visokim potpeticama. Odveže tenisice, svuče sportske čarape i ostane u najlon čarapama boje mesa. Ubaci stvari u ruksak, nesigurno se osovi na štikle i odgega se prema trgu. Pored sparušenog fikusa, koji je držao mrtvu stražu na ulazu u hol, stajala je Rebekina razrednica i promatrala djevojčicu. Kad se vitka dugonoga prilika izgubila, razrednica je osjetila da joj se zapešća lede od gadne slutnje. Otišla je u svoj kabinet i nazvala Rebekine roditelje.

Sunce je nemilosrdno pržilo. Rebeka je gledala u daljinu, nadala se da se neće onesvijestiti (danas je zapara bila užasna, kao da nije početak svibnja) i napraviti budalu od sebe. U desnoj nozi putovali su trnci, kao da ju hiljade sićušnih kljunova nestrpljivo kljucaju. Osjećala je brojne poglede na sebi, nije se mrdala ni za milimetar, nepomičnija od Sfinge.

Zorko i Mina dijelili su jednu stolicu i zurili u pod. Razrednica je u nelagodi objašnjavala da to s Rebekinim “presvlačenjem” već dugo traje. Nekoliko mjeseci sigurno. Da ona ispočetka tome nije pridavala značaja, iako je svjesna da joj se morao odmah upaliti alarm, ali da tu nešto ne štima, da je cilj kamo njihova djevojčica odlazi nakon nastave, krajnje neizvjestan. I još je dodala razrednica, kako je u svemu najčudnije da Rebeka uopće nije popustila u učenju, redala je i dalje samo odlične ocjene.

“Nama uvijek kaže da uči kod drugarice…”, podigne umorne oči Mina.

Ona je koristila taj starinski izraz za prijateljstvo, izgovarala ga je meko i pouzdano. Zorko je nervozno čupkao komad zanoktice i nije govorio ništa. Brinulo ga je što je morao na koji sat zatvoriti radionicu. Nije si ni u snu mogao priuštiti još jednog radnika, vulkanizerski obrt jedva je krpao, tek toliko da nisu gladni – njegova peteročlana obitelj, za koju je bio odgovoran ovim ovdje šakama što ih zbunjeno stišće. Niz šiju mu se penjala druga, još opakija briga: u kakve crne belaje se upustila Rebeka?

Slijedeći dan su je pratili. Oboje. Zorko je kleo, a Mina je plakala i stiskala mokru maramicu u džepu. Dvojicu mlađih sinova (Pero je išao u prvi razred, a Darko još nije išao u školu), povjerili su susjedi na čuvanje.

Rebeka je zamakla za ugao, a oni potrčaše. U posljednji trenutak ugledali su kako ulazi u neki haustor pored niza uparađenih izloga. Slijedili su je niz hodnik, držeći udaljenost da ih ne bi primijetila.

Mala je šmugnula kroz vrata ispred kojih su pušile dvije žene u kutama.

Zorko dade znak Mini da ga polako slijedi. Prišli su sporednim vratima iza kojih je nestala njihova kći, kimnuli u znak pozdrava ženama, a onda je Zorko, kao da ga je ošinuo nevidljivi bič, sunuo naprijed i urlajući potrčao niz predsoblje puno bala s materijalima.

“Rebekaaaaa!”

Proletio je kroz veliku, svu u bijelo dizajniranu prostoriju, na trenutak su ga oči zabolile od silne bjeline.

“Tatice?!” začulo se iz pokrajnje prostorije.

Ne obazirući se na proteste dotjerane šefice u kostimu, upao je u nišu s garderobama. Na većini garderoba bila su otvorena vrata. Nasrne na prvu zatvorenu i zalupa šakama.

“Rebekaaaaa!”

Vrata se otvoriše a Rebeka se pojavi u crnoj svilenoj haljini, crvenokosa joj je punđa stajala visoko, a na rukama je nosila duge crne rukavice.

“Kako to izgledaš?! Izlazi!”

Rebeka je počela plakati, a dugi tragovi šminke ružili su njeno porculansko lice. Mina se probije u kabinu i zagrli svoju kćer, natapajući je vlastitim suzama.

Kasnije, dok su Zorko i Mina drhtavim prstima držali čaše soka, vlasnica je strpljivo, po deseti put objašnjavala o čemu je riječ. Ona je majka jedne od Rebekinih školskih kolegica, Rebeka joj se obratila u povjerenju da bi htjela nešto raditi i zaraditi koju paru. Toliko su je gnjavile, njena rođena i Rebeka, dok nije pristala da ova potonja glumi živu lutku u izlogu.

“Kći vam je prava ljepotica, to valjda znate… Kad mi je to predložila, nisam mogla odbiti.”

Rebeki je u tajnosti otvorila račun u banci i mjesečne honorare joj uplaćivala kao teens štednju.

“Ali, kakve su to gluposti?! Ti si mala za ovo maskiranje!” škrgutao je Zorko. “Tamo je ko u rerni!”

“Oprostite… Htjela sam samo pomoći malo, da i ja nešto zaradim za kuću”, ozbiljno je tumačila Rebeka. “Znam da vam nije lako.”

Zorko je progutao knedlu, promeškoljio se na tabureu i nije znao kamo bi s praznom čašom.

Eskimke

Ušle su u malu bankovnu poslovnicu. Pregrijanu.

“Sjedi tu, dok mama završi… Daj, da ti skinemo bundicu.”

Oslobodila je Kristu bunde i svukla svoju isto takvu, debelu s kapuljačom i krznom, impregniranu i opšivenu nepoderivim šavovima.

“Eskimke…”, značajno je debela žena u vesti, šapnula drugoj koštunjavoj, ogrnutoj štrikanom maramom.

Njihale su se u redu pred šalterom.

Ninoslava se pravila da nije čula njihove piskutave opaske. Pomilovala je blistave crne uvojke svoje jedinice i stala u red. Još da uplati avans pa da radovi počnu. Izgleda da je dosta glasno uzdahnula, jer debela ispred nje se odjednom obrecne:

“Gužva danas, a? Nema se vremena, a?”

“Nije ti to ona Amer’ka, jel?” prezrivo je dodala koštunjava.

“Kanada”, strpljivo se nasmiješila Ninoslava.

“Šta?” graknula je koštunjava.

“U Kanadi sam živjela.”

“Ma, boguizanogu, pa to ja rečem”, uzvrpoljila se koštunjava.

Kad su se napokon izgubile, Ninoslava pristupi šalteru i službenici pruži svoju karticu deviznog računa i još list papira.

“Molim vas, s deviznog ćete mi napraviti konverziju u kune i uplatiti na ovaj žiro.”

Rekla joj je svotu.

Službenica je tiho zviznula.

“Opa, nećete vi samo krečit!” ispalila je i odmah se zacrvenjela.

Cijele Delnice su naklapale o Eskimki koja preuređuje staru kuću Kvrgićevih.

“Otvorit ću frizerski salon” rekla je Ninoslava i šarmantno dodala: “Nadam se da ćete mi biti draga mušterija.”

“Ah, valjda, hoću da, kad stignem…”

Vrata pokrajnjeg ureda otvorila su se i ukazao se visok plavokos muškarac.

“Dobar dan”, rekao je i srdačno se nasmijao. “Je li sve u redu?”

“Je, šefe!” javila se zajapurena službenica.

“Da, da, da…” odgovorila je Ninoslava i nastavila potpisivati papire.

U Yukonu je živjela desetak godina. Otišla je u Kanadu odmah nakon mature. Majci i ocu je srce slomila. Promijenila je nekoliko gradova i kanadskih država dok se nije skrasila u zaleđenoj Nedođiji. Tamo se zaljubila u lokalnog vlasnika motela. Čim se Krista rodila otjerao ih je. Doduše, uz izdašnu otpremninu, ali ipak joj je slomio srce. Red je bio da i njeno srce plati. Nije se predavala, nego je otvorila mali frizerski salon i vrijedno radila. Otac joj je umro prije dvije godine. Ninoslava nije mogla doći na sahranu. Majka je tugu nosila godinu dana a onda pošla za njim.

I tako se Ninoslava vratila u rodni kraj.

“Mamice, vidi me!”

Okrenula se i ugledala Kristu kako stoji na stolici i izvodi baletnu figuru.

“Krista, pazi!” uskliknula je.

Ali mala je već letjela, i glavicom zakačila stolicu.

Plavokosi je bio brži od Ninoslave i priletio vrištećem djetetu.

“Ništa to nije… mala ogrebotinica…”, mrmljao je i već ju je unosio u svoj ured.

Hitro je posegnuo u ormarić s lijekovima. Izvadio sprej za rane i flastere.

“Jesam ti rekao da nije ništa”, nježno je posjeo malu u svoju fotelju, a iz ladice stola uzeo čokoladu. “Evo, od ovoga će još brže proći.”

Ninoslava je klečala uz Kristu i brisala joj mrlje od čokolade s obraza. Zatim je podigla glavu i postala svjesna da ih zabrinuto prate dva muževna oka, sjajnija od polarne svjetlosti.

Obala sunca

Melisa podigne glavu i ispljune pijesak.

Cijelo gradilište, sve sa bagerima i pneumatskim bušilicama, smjestilo se u predjelu njenih sljepoočnica. Noge nije mogla ni pomaknuti. Malo pridigne ukočeno tijelo. Naravno da su joj noge obamrle, jer cimerica Vilka izvalila se na leđa preko njenih butina, blaženo hrkala kao tornado, a komadi skorene pizze bili su joj zalijepljeni na čelo. I ostatak društva ležao je pješčano zakopan, usred gomile konzrevi piva, cole i praznih kanistera vina. Kako je tko već padao noćas, ostajao je na milosti plime. Već po navici, prvo su zaružili u klubu “Playa” i rasturali se na njegova četiri flora. Najluđi klub u Malagi –  tako su jednoglasno odlučili gimnazijalci iz Karlovca, nakon što su u prva tri dana izgustirali desetak psihodeličnih jazbina. Nakon tulumarenja u zatvorenom, dobrano podgrijani, spustili bi se do plaže, usput se još dobro opskrbivši cugom iz obližnjeg marketa. Pijesak je bio mrak za after.

Melisa se nalaktila na stolu i zurila u svoje jagode na tanjuru. Vilka je drijemala iza sunčanih naočala. Razrednik je davio po običaju, svako malo bi se zaletio u hotelski restoran i derao se da požure jer vozač ne misli cijeli dan čekati da se gospoda maturanti smiluju doručkovati.

Cijeli razred je crkavao putem do Barse. A Marin je kasnije, prezrivo pljucnuo kad je ugledao Sagradu Familiu:

“Koja pušiona, mogli su i dovršit ovo!”

I odmah je povukao nekolicinu, predloživši da odmore oči u mraku obližnjeg podrumskog bara. Razrednik je dobio slom živaca. Preostali dio razreda nezainteresirano se fotkao, dogovarajući se kamo bi mogli večeras.

Sedmi dan maturalne ekskurzije u Španjolskoj. Preostalo im je još toliko dana. Namjeravali su ih iskoristiti što je moguće luđe.

Melisin je mob bio pretrpan porukama i pozivima. Starcima se javila tek jednom kad je doputovala, i otada tišnjak. Nije stizala.

“Bit će ti divno”, uzdisala je mater dok su je ispraćali, a ćale mudro dodavao: “Pazi na pasoš.”

U grotlu “Playe” plesali su na stolovima.

Bilo je ludo sa svim tim margaritama koje su stizale nemilosrdno. Vilka je imala rođendan i društvo se u to ime odlučilo propisno oduzeti. U jednom trenutku, dok je čekala red u ženskom toaletu, Melisi je palo na pamet da se javi starcima. Nije fer prema njima, dali su sve od sebe da ona tulumari po Španjolskoj. Digli su potrošački kredit od deset milja kuna da bi podmirili njeno maturalno putovanje, nije to šala, a mlađi brat ostat će ove godine bez ljetovanja, dobra mu je i Korana… Ali već isti čas je zaboravila ideju javljanja kući, jer Feđa je izronio iz mraka, obgrlio ju je oko vrata i prošaputao da je ona njegova jedina ljubav.

I onda se dogodio užas. Sjedilo je njih desetak na terasi jednog kluba, prije nego će se spustiti do plaže i nastaviti briju. Klatili su se na ogradi, drali se neku turbokuruzu, da bi sve nadglasao vrisak. Vilka je izgubila ravnotežu i pala s visine od tri metra u podnožje terase. Izbezumljeni strčali su se dolje, dok su zaštitari zvali hitnu pomoć. Djevojka je imala neviđenu sreću da je zakačila donju tendu koja joj je posve ublažila pad. Bila je samo pošteno ugruvana, no morala je ipak ostati preko noći u bolnici da se liječnici uvjere je li sve u redu.

Melisa se bacila na krevet u sobi tako tužnoj bez cimerice i gorko plakala. Zatim se jedva pribrala i nazvala roditelje.

Punoljetnost

Sjedili su u bolničkoj sobi i čekali da se Andrej probudi.

Jedva su ga nazirali, sina jedinoga, kroz slapove suza. Jana i Miško držali su se za drhtave ruke, a srca su im uzbuđeno lutala, nošena pomiješanom rijekom straha i nade.

I prije mjesec dana nisu mogli dočekati da se njihov Andrjuša probudi. Noć uoči osamnaestog rođendana, bio je petak, slavio je dugo s društvom. Tako da u subotu nije prijetila opasnost da će se probuditi rano i osujetiti ih u naumu. Iskrali su se već oko sedam i s prikolicom odvezli do Yamahinog salona. Osobno su htjeli preuzeti skuter, toliko su bili nestrpljivi. Bila je to Miškova ideja. Andrej je već dugo uzdisao za motorima, bio je duša od djeteta, nikakvih problema s njim nisu imali. Jana se malo protivila, rekla je da to i nije najpreče što bi jednom osamnaestogodišnjaku trebalo, da su luda vremena i da su na cestama sami kreteni… Naposljetku su uzeli kredit za motorna vozila, 15.000 eura na pet godina.

Dok su radnici u salonu utovarali blještavocrveni Majesty 400 u njihovu prikolicu, Miško je pljeskao dlanovima poput dječarca, a Jana je oprezno kuckala po kacigi iste crvene boje, ispitujući njezinu čvrstoću.

Kad se Andrej spustio na doručak, teško da je i njih pravo vidio. Proslava punoljetnosti mora da je bila burna. Zijevajući je hruskao kukuruzne pahuljice s jogurtom, a njih dvoje su ga gledali zaljubljeno i čekali da mu pogled odluta kroz prozor. I onda ga je ugledao, kako se presijava na dvorištu. Vrisnuo je, zagrcnuo se, polio jogurtom i istrčao van. Kad su se dogegali za njim, grlio ih je i skakao u sedlo skutera, pa opet ljubio, sad mamu, sad tatu. Zatim se presvukao i odjurio po curu.

“Biba neće moć belivet!” klicao je dok je odlazio.

Tada je došla kobna večer.

Dok se Andrej vozio cestom s pravom prvenstva, imao je i zeleno, na raskršću je pred njega svom silinom izletio terenac, vozač je bio mrtav pijan i nagazio je gas na svoje crveno. Andrej se zabio u kobno vozilo, udarac ga je katapultirao i odletio je na obližnju tratinu. Samo čudo ga je spasilo. Uz napuknuće zdjelice, lom desne bedrene kosti i višestruke prijelome rebara, imao je vraške sreće. Kako su rekli liječnici, ne gine mu nekoliko mjeseci gipsa i kreveta, ali snažne je konstitucije, nema nikakvih unutranjih povreda i sve bi trebalo biti u redu.

“Za sve si ti kriv…”, uzdahnula je Jana, i obrisala suze.

“Nemoj tako… Misliš da se ne žderem dovoljno…”, pokunjio se Miško, sav se nekako smanjio i pogrbio.

“Mama…”, začuo se šapat.

Andrej je otvorio oči.

“Mili moj…”, ljubila je Jana njegovo blijedo, oznojeno čelo.

“Motor…?”

“Pusti sad… Odmaraj se, sine”, procijedio je Miško.

“Nisam htio… Bacili ste… pare… Oprostite…”

“Nek si ti živ, biće motora…”, zaplakao je Miško.

Siroče

Leon Kursar nije imao puno godina, tek je tridesetu prošao, ali iskustva se već nakrcao kao neki matori Buda. Profesiju reportera ispekao je bogme pošteno. U desetak godina obišao je valjda svako vražje svjetsko žarište, od ratova i terorističkih zgarišta do opustošenih područja nakon kataklizmi. Ali, trenutno se nalazio u svojoj najtežoj misiji, ne samo karijere, nego života.

Kabul je bio njegova prekretnica. Osjećao je to, dok se znojio pred službenikom afganistanske socijalne službe. Čizme su mu bile pune znoja, a košulja je izgledala kao da su ga izvukli iz bureta dragocjene kišnice.

U Afganistan je došao na šest mjeseci, angažiran od jedne američke tv-kuće. Vrlo brzo je oformio izvrsnu lokalnu ekipu, a posebno mu je zlata bio vrijedan snimatelj Emal Zadran. Emalova obitelj pružila je Leonu drugi dom. Često bi u njihovoj skromnoj kućici i prespavao – kad bi se Emal i on kasno vratili s terena, pa nije imao volje ići u depresivni hotel. Bahira je bila prava ljepotica, Leon je zavidio Emalu na supruzi. No, malena četverogodišnja Laima, djelovala je upravo nestvarno, kao nacrtana. Obožavala je Leona i čak je komično frfljala “dobar dan” na hrvatskom, i “pusica”.

Bližio se kraj Leonove šihte. Negdje prvog vikenda posljednjeg mjeseca u Afganistanu, imali su jedan od rijetkih slobodnih dana. Leon se zadržao u hotelu, cjenkao se za neku opremu s portirom, i malo je kasnio na sastanak s Emalom i njegovim ljepoticama. Htjeli su zajedno popiti čaj na tržnici. Još dok je vozio rasturenu Toyotu prema pijaci, odjeknula je razorna eksplozija, a Leonov potiljak pogodio je tajfun stravičnog predosjećaja.

Podmetnuta bomba usmrtila je 25 ljudi. Bahira koja se malo udaljila, kupujući kod tezge s loncima, i nalazila se bliže epicentru eksplozije, ostala je na mjestu mrtva. Emal je od krhotina pretrpio teške, po život opasne ozljede. Laimu je samo čudo spasilo, nije imala ni ogrebotine. Dok su vozila hitne pomoći odnosila Emala i desetke drugih ranjenika, Leon je zgrabio Laimu i osluškujući žestoke udarce toga malog prestravljenog srca, sklonio ju u hotel.

Kasnije, u bolnici, držeći Emala za ruku, plakao je i pratio kako se gasi život njegovog vjernog snimatelja. Zakleo ga je Emal, prije nego je izdahnuo, da se pobrine za Laimu. Djevojčica nikoga više nije imala. Leon Kursar bio joj je sve na svijetu. Gluhom od eksplozija.

I tada je počela trka Leonovog života. Curica jest bila siroče, Leon je na komadu papira imao i napisanu Emalovu posljednju želju, ali birokracija je bila tvrda. Grozničavo je telefonirao i, probijajući se kroz šumove iskidanih veza, uspio je nekako objasniti svom zagrebačkom bankaru da mu s tekućeg računa konvertira određenu svotu u eure, prebaci na devizni i spoji sa svime što je trenutno imao na računu. Kako mu je objasnio direktor one hotelske jazbine, tih petnaest milja eura trebalo bi biti dovoljno. Za dva ključna žiga kojima se malenoj dopušta odlazak iz zemlje u Leonovoj pratnji.

Čekajući avion na kabulskom aerodromu, njihao je usnulu Laimu u svome krilu i nekako vraški osjećao da je ovo njegov posljednji teren.

Ozdravljenje

Mala je veselo skakutala među kozama. Obožavale su je, to je čudo jedno kako su radosno blejale kad bi se i Bruna pojavila u štali.

Katja je baš završila s mužnjom i odvajala mlijeko za sirenje. Ranko je istimario jarce, dični kvartet tvrdoglavih mužjaka. Uz njih četvoricu imali su još 120 koza.

Bruna se zakotrljala u travi, dopustivši jednom crno-bijelom jaretu s mrljom u obliku srca na čelu, da ju gurka nogicama.

“Večerica!” najavila je Katja a iz njenih je ruku bljesnuo stolnjak od grubog platna, bijel kao pjena vala.

Bruna se uzverala u svoju posebno istesanu stolicu (tatinih ruku djelo) i slatko obliznula usne. Apetit joj je naprosto buknuo otkad su ovdje. Katja na široki drveni stol u dvorištu iznese pladanj pun sira i pršuta i još golemu zdjelu salate. Paradajz i krastavci rasli su im u vrtu, jedri kao da su mutanti, a nisu. Ranko je donio vino za njih dvoje i vrč mlijeka za malenu. Sunce je zapadalo u more i čarobno krasilo rubove njihove večere.

Godina je dana prošla kako su iz Zagreba doselili u jedan zaseok na Dugom otoku. Zubarica Katja i arhitekt Ranko Filić, prekaljeni brijači koji nekad nisu mogli ni zamisliti život bez gradskog turbotempa. Vikende su često provodili u Londonu ili Parizu, a nije im ništa bilo skočiti ni do New Yorka, ako bi ocijenili da je kakva brija ondje, koja se nikako ne smije propustiti. Kad se Bruna rodila, njihov se urbani pogon i nije puno izmijenio. Sistemi dadilja i baka servisa lijepo su se umrežili i gotovo da Filićevi ništa nisu morali poraditi na smanjenju svojih navika.

Sve dok preslatkoj Bruni, čiji su uvojci bili kao od čistoga meda, nije dijagnosticirana rijetka vrst astme. Vjenčani kum, ugledni internist s uhodanom privatnom praksom u Bonnu, pregledao je malu i najozbiljnije im rekao da imaju otprilike mjesec dana vremena za pakiranje kofera. Točnije, morat će zauvijek zapakirati svoj bivši način života. Rekao im je, kum, zabrinutog lica, da ako pod hitno ne presele s Brunom na morski zrak i to ne na bilo kakav morski zrak, dakle ništa gradsko s lučkim zagađenjima…, da mogu pomišljati i na najgore. Naravno, u hipu su rasprodali sve što su imali, ona se oprostila od stomatološke karijere a on je dao otkaz u arhitektonskom birou u kojem je radio. Nakon dužeg vijećanja i lutanja kroz ponude i opcije, odlučili su se za preseljenje na Dugi otok. Kupovinu stare kuće i otvaranje kozarskog obrta. Financijski plan na kraju su zatvorili kreditnom linijom koju je banka davala za male poduzetnike. Uzeli su 200.000 eura na trideset godina. Naučili su praviti sir, baš njih dvoje koji su dotad samo tamanili zrele i plemenite sireve po pariškim restoranima.

Nisu se bojali budućnosti. Jer, ona je sjala u svakom rumenilu oporavljenih Bruninih obraza. A gradova, tko se više sjećao.

Bucmasti ljubimci

“Aaaaaaa!” zaurlao je Ivica, prenuvši se iz sna.

Pored kreveta, u svjetlu mjesečine, stajao je Danijel i povlačio ga za rukav pidžame.

“Danijele, dušo, što se dogodilo?” upalila je Marta svjetlo na svom ormariću. “Zašto ne spavaš?”

“Malo si prestrašio taticu, znaš…”, drhtao je Ivica, kao da je upao u nekakav horor prizor.

“Šta rade Maša i Karlo? Jel i oni ajaju…?”

“Da, zečiću, ajaju, svi sad ajaju”, zagrlila ga je Marta. “Ajde se i ti sad lijepo vrati u svoj krevetić…”

“Maša ne voli murkvu. Karlo voli murkvu”, krepko je razlagao njihov četverogodišnji jedinac, kao da nije bilo tričavih tri u noći.

“Da, da, naravno, mrkva…”, sanjivo je mrmljao Ivica.

“Čitaj o konjićima vodenim…”

“…ćeš ti?” pitao je Ivica, ali realno je već tonuo natrag u san.

“Ne ti ćeš”, huknula je Marta i pružila ruku Danijelu, poravnavši mu pidžamicu. “Ali samo pet minuta, mili, a onda moraš ajati…”

“Maša aja…”

“I Maša, naravno.”

Točno prije mjesec dana, jedna nevina dražesna svečanost uvela je Katančićeve u period vrlo burnog življenja. Da ne kažemo da su im se noći i dani pretvorili u permanentnu uzbunu. Njihov život se, od te inauguracijske nedjelje, preselio u zonu neugaslog alarma. Naime, kad je zagrebački ZOO na poklon iz Afrike dobio prinove – dva mališana, mužjaka i ženku, patuljaste vodenkonje, Martina se banka prihvatila ponosnog sponzorstva nad slatkim stvorenjima. Prvu donaciju od 40.000 kuna i dvije velike plave mašne za “bucmaste” bebirone Mašu i Karla (svako je stvorenjce već težilo blizu stotinjak kilograma) uručila je baš Marta. Danijel je skoro upao u bazen u kojem su se brčkali vodenkonjići, a kad mu je Maša dala pusu, načisto se dijete oduzelo. Hipersenzibilan, kakav je već bio, Danijel je sve dane koji su bili pred njima podredio vodenim bićima. Znali su na smjene, Marta i Ivica, voditi dječaka do ZOO-a i po nekoliko puta dnevno. Stan im je bio ispunjen plakatima s njihovim likovima, a gluho doba noći redovito bi se ispunjavalo čitanjem priča o avanturama vodenkonjića.

Katančićevi su obožavali svoga jedinca, bilo je divno da je tako osjećajan i da voli životinje, ali jednostavno su morali smisliti neko rješenje. Manje stresno.

Marta se dala u traganje po bančinim marketinškim resursima, ne bi li pronašla najveću maskotu, rađenu po modelu nilskog konja. Ali ona najveća plišana stvorenja sva su već odavno razgrabljena, a u novim kontigentima stizale su posve drukčije dizajnirane lutke.

Marta se nije predavala, obišla je sva predstavništva u zemlji i inozemstvu, sve tragajući za spasonosnom maskotom. Naposljetku je, tragom neprovjerene vijesti, otišla u jedno austrijsko selo. Gdje su živjeli jedan stari blagajnik i njegova supruga. Čim su je uveli u primaću sobu, ugledala je najvećeg plišanog vodenkonja na svijetu. Kad im je objasnila o čemu se radi, nisu htjeli ni čuti o prodaji. Rekli su da je to njihov dar Danijelu. Naravno, na odlasku je primijetila da oboje kradomice brišu suze.

Koje je to veselje nastalo, ljudi moji, kad je Danijel ugledao Grgu – svog novog plišanog prijatelja, dvaput većeg od njega. Otad su bili nerazdvojni, njih dva. Dakako, nedjeljni posjeti ZOO-u i dalje su bili obavezni. Tek toliko da se Maša i Karlo ne naljute.

Šefice računa

Kad sam bio mali, najmoćnije žene su bile one koje su radile u računovodstvu.

Ako su još imale sudbinsku sreću pa zasjele u stolicu šefice, njihova je moć dosezala fantastične razmjere. Oko svih tih drugarica (mlađih, starijih, namćorastih, šarmantnih, zgodnih, nezgodnih, debelih i vitkih, udanih ili usidjelica, pripravnica ili pred penzijom…) plela se tajanstvena aura, neka magična nit posvećenosti. One su vladale financijama i informacijama. Nešto kao vestalke, upućene u sve moguće tajne poduzeća. One su znale doista SVE.

Recimo, precizne datume kad stižu sindikalne svinjske polutke ili pileća krilca i točan razrez rata kojima će biti terećene plaće. One su, i u pola noći da ih probudiš, znale zamršene rasporede smjena u radničkom odmaralištu na moru i uz kilu kave kod njih se moglo ogrebati za povoljniji datum ljetovanja. One su, u povjerenju, prve slale “neslužbene” signale tko je u čijoj sobi završio na osmomartovskom sindikalnom izletu. Stvarne gabarite solventnosti poduzeća poznavale su samo One. Kad će točno plaća i hoće li biti viška, koliko će se firma isprsiti za paketiće Djeda Mraza i hoće li biti para za odlazak delegacije na Karavanu prijateljstva do Đerdapa… mogli ste doznati samo ako se ne zamjerate elitnim računovodstvenim amazonkama. U najčešće skučenim uredima, zatrpane spisima, filadendronima i cekerima za pijac, te su žene vladale mikrosvijetom većine života.

Oko sebe su širile sustav egzotičnih titula i šifri, ne bi ih se postidjele ni najdugovječnije obavještajne službe tadašnje hladnoratovske podjele.

Sjećam se jedne mamine frendice iz poduzeća, često je dolazila kod nas, zdepasta u cicanim haljinama i vestama od sintetike. Ona je bila, kako je to mater stalno ponavljala zvučno poput mantre, “referentica salda konti”. U te tri zakučaste riječi, dotična je referentica ulila svoje držanje kao da je, najmanje, predsjedavajuća na njujorškoj burzi. Njih su dvije ćućorile nad kavicom, a do mene su dopirale nerazumljive konstrukcije o datumima knjiženja i datumima dospijeća, a kad bi se zahihotale i povjerljivo zakolutale očima, tu su dramatično stišavale glasove, sve da dječje uši ne čuju više nego što treba.

Kad je mama mog najboljeg prijatelja postala šefica računovodstva u jednom uspješnom kombinatu, cijela je ulica pozvana na roštilj u njihovo dvorište. Bio je to dan za slavlje, a frendova je majka sjedila na plastičnoj stolici na čelu stola i važno pridržavala novu frizuru.

Danas je važnost tih udarnica financijskih misterija posve umanjena. Da ne kažem nestala. Umjesto njihovih megavještina, nastupili su bezimeni servisi, softverski paketi ili bezbojne revizijske kuće. Da pitate nekog iz današnjih tvrtki gdje sjede gospođe iz računovodstva, vjerujem da pojma ne bi imao.

Čovjekoljublje s kamatama

Cijelu noć je pisala govor. Nakupilo se toga na kraju. Pred zoru, kad se napokon uvukla u krevet do muža a prvo svjetlo se probijalo na istoku, u fajlu je ostalo preko dvadeset tisuća slovnih znakova.

“…Ooovaaa i…”, nešto je promrmljao Vitomir u polusnu.

“Spavaj”, rekla je i pokrila mu krsta.

Za nekoliko sati planirala je Zrinka Lanišić puno toga reći o korporativnoj etici i društvenoj odgovornosti kao temeljima poslovanja njezine banke. Zatim je svakako htjela ispričati i nešto o povijesti bankarstva kroz stoljeća te izložiti viziju daljnjeg razvoja lokalne zajednice u kojoj je njezina banka neizostavni dio. Nikad u životu još nije osjetila takvo uzbuđenje. Ni onoga dana kad je diplomirala, ni dok je radila kao financijski savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, ni one godine kad je bila gost predavač na Yaleu, niti onda kad je dobila laskavu ponudu da preuzme dužnost regionalne direktorice banke. Kao najmlađi član direktorskog boarda u povijesti ove ugledne bankarske tvrtke.

Sjela je u prvi red raznobojnih veselih fotelja, između gradonačelnika i župana, a srce joj je tuklo kao ludo. Adrenalin ponosa toliko je snažno pojurio Zrinkinom dušom da je na trenutak pomislila da će se onesvijestiti.

“Nije vam dobro?” zabrinuto je pitao šarmantni gradonačelnik.

“Ne, ne, sve je u redu… Malo sam uzbuđena.”

Uspjela se svladati ali još uvijek su joj pred očima treperile slatke iskrice ganuća. Njezinoj banci pripala je nagrada za filantropa godine. Svečanost se održavala u Dječjem kazalištu, maloj srčanoj teatarskoj oazi, čije je kvalitetne i maštovite projekte banka godinama usrdno sponzorirala. Pozornica je bila ukrašena golemim maskotama banke, popularnim nilskim konjićima, i purpurnim srcima uklesanim u slovo “F” – službenom logotipu nagrade. Prvo su glumci izveli prizor iz jedne predstave s aktuelnog repertoara, o vragolanu Grgi koji se bori za svoju jedinstvenost i različitost. Zrinka je oduševljeno zapljeskala kad su se glumci naklonili. Uslijedili su govori gradonačelnika i župana, da bi potom na scenu istrčala razdragana grupa mališana u plavim pidžamicama s bančinom maskotom na prsima. Bili su to klinci iz Doma za napuštenu djecu “Sanak”, ustanove koju banka također pomaže, a prihvatila se i desetogodišnjeg kumstva za desetero štićenika Doma. Djeca su izvela igrokaz (sama su ga napisala i izrežirala) o avanturama nestašnog nilskog konjića koji ne sluša mamu i tatu i zapada u niz pustolovina.

Nakon što su mališani završili, pobravši ovacije, a Zrinkine se oči zamaglile suzama, posjedali su po sceni u krug. Predstavnica Zaklade utemeljitelja nagrade, pročitala je obrazloženje, naglasivši da ova banka od početka svoga poslovanja u Hrvatskoj nesebično djeluje za dobrobit lokalne zajednice i poboljšanje kvalitete života građana u ovoj regiji te predstavlja hvalevrijedan primjer tvrtke koja živi sa svojom zajednicom.

Zrinka se popela na pozornicu da bi preuzela nagradu.

Djeca iz “Sanka” načinila su plavi vijenac oko nje. Stavila je svoje papire na pult s mikrofonima, pogledala dvoranu, zatim djecu u pidžamicama… I tada je učinila nešto što možda ozbiljne korporativne direktorice i ne čine tako često, ali purpurna srca su bila jača od svake poslovne etikete. Sjela je na pod, raširila ruke, pustila da se one pidžamice povješaju po njoj i kliknula iz sve snage: “Hvala vam srca moja najslađa!!”

Uskrsnuće Norme Jean

Blesavo, ali istinito: on je uvijek tvrdio da im je krevet prevelik.

Ona nije marila za “standarde”. Još otkad se kao mala morala gurati u istom krevetu sa sestrom, zaklela se da će jednom, kad poraste, imati najveći krevet na svijetu. I sad ga ima. Možda nije globalno najveći, ali da je stadionskih dimenzija, to je činjenica. Dali su ga raditi po mjeri i trojica majstora su tu kuckali, pilili, tesali i šarafili puna četiri dana. Madrac je specijalno naručen iz Švedske, nestvarno tvrd i podatan, osjećaš se kao fakir na njemu a opet te grli mekše od labuđeg krila…

I sad je u njemu sama.

Dok se okreće na drugu stranu i uzalud ga traži prstima, protječe vječnost. Norma Jean, u davnašnjem izdanju kao loknasta djevojčica (anđelak koji će jednom kasnije postati ikona), bdije nad njom sa suprotnog zida i spokojno se smiješi, čak i u mraku.

Sudbina ima nevjerojatan smisao za humor, da krepaš od smijeha. Prije tri mjeseca, dok je producentica Tamara Pavlović ispijala prvu uredsku kavu, i brinula se hoće li uopće uspjeti do kraja zatvoriti financijsku konstrukciju (rokovi snimanja serije opako su se bližili), javila se njena bankarica. I kao da je med najfiniji potekao iz telefona, rekla je da je Tamari odobren kredit, s iznimno povoljnom kamatom, neka hitno dođe u banku pa da srede transfer novca.

Melodrama će započeti na vrijeme, ta serija od 30 epizoda, priča o tridesetgodišnjoj ljubavi između udane žene i oženjenog muškarca.

Odmah je Franu javila predivnu vijest, da priredi neku ludu gozbu pod svijećama, za njih dvoje, kad ona navečer stigne kući. Fran je, kao poručeno, imao slobodan dan. Piloti ih baš i nemaju, slobodne dane. Svijeće su bile na stolu, i tatarski biftek je bio savršen i rožata maestralna.

A onda joj je rekao. Da želi razvod, da bi htio nekoga da ga čeka kad se vraća s letova… Bila je previše sretna pa nije odmah shvatila o čemu priča. Ne, nema drugu, ali jednostavno misli da ovako dalje ne ide. Malj za meso razbio joj je srce u kašu. Uzeo je svoju torbu u ruke i otišao. Istina, plakao je, ali koga to sad briga.

Na uskršnje jutro spustila se u pub u prizemlju svoje zgrade.

Mazohistički je žvakala sendvič sa šunkom i kuhanim jajima, rasijano slušajući barmenove psovke o prokletom snijegu.

“Sretno!” poželio je kad je odlazila, izlivši malo loze na šank, da umilostivi nebesa.

Ekipa je bila fenomenalna. Svi do jednoga su pristali da rade i na Uskrs, da udare prvu klapu, bez obzira što je blagdan. Rokove su već prekardašili, nek im se to upiše kao jedini grijeh kad sudnji dan jednom dođe, bit će dobro.

Kad je stigla na set svi su već bili tamo, čak i oni koji poslovično kasne, sporo se bude i treba ih tetošiti da se smiluju za prvu lajnu. Donijeli su valjda sve što su imali, na stolovima su se gurali njihovi umnoženi domovi, sve te šunke, pisanice, mladi luk, pince i hren-sosovi. Nije znala kako bi ih sve odjednom zagrlila, njenu jedinu porodicu, najveću na svijetu.

Jaja za dušu

Jasmin se kući vratio baš kad je Marinka vadila kruh iz rerne.

Otpasao je pištolj, navukao papuče, dok mu se sijamac Krele motao oko nogu. Natočio je svakom po prst kajsijevače, obgrlio je oko struka i udahnuo miris njenog kruha.

“Mirišiš na pare”, namignula je, dotaknuvši mu usne.

Tako dvadeset i dvije godine, svaki dan. Uvijek istom rečenicom bi ga dočekala.

“Pustiš mi Cohena?” pitala je, a znala je da hoće.

And Jesus was a sailor
When he walked upon the water

Ona je narezala sir, a on otvorio crnjak. Kruh je pričao za oboje. Jeli su, i Krele je dobio svoje. Bili su sami. Višnja je vodila turu po Izraelu, vratit će se tek u ponedjeljak navečer.

Nakon jela, bacili su se na posao. Marinka je pristavila šunku. On je farbao jaja. Prvi put se okušao u tome prije petnaest godina.

Kao i danas, bio je Veliki petak. Točno dva mjeseca nakon što je jednoga jutra radio svoj posao i obranio banku. Još uvijek su mu se znojile ruke.

Otišli su rano na tržnicu, u taj petak, svi troje. Višnjica je hopsala oko njih, noseći svoju majušnu košaricu i u njoj vezicu rotkvica.

Zaustavili su se pored jedne tezge za kojom je tip u ribarskim gumenim čizmama, trenirci i kecelji, marljivo šarao pisanice. Marinka se sjetila da bi joj moglo ponestati crvene boje.

“Idemo nas dvije stati u red za meso, a ti uzmi tri kesice crvene pa dođi za nama”, rekla je i požurila s malom naprijed.

“Neće vam trebati”, rekao je čovjek i smaknuo kapuljaču s lica. “Koristite ono što je Bog dao: kupus, luk, špinat, ciklu, kurkumu… Svaki od tih plodova ima po jednu nijansu iz duge naših života…”

“Dobro, dobro…”, nervozno ga prekine Jasmin. Nije imao vremena natezati se s ovim stihoklepcem. “Pogledat ću dalje.”

“Ali, mogu vam ponuditi ovu pisaljku i ovaj vosak. Samo pustite neka vas vode i jaja će procvasti. Izliječit će vam dušu.”

“Meni nema pomoći. Ja više nemam duše.”

“Nemate pojma, to je jedina istina.”

“Pošto?” sumnjičavo se Jasmin zagledao u to lice, kao da ga je negdje već vidio.

“Ništa. Daće Bog.”

Prvo jaje koje je iscrtao i zatim usjajio slaninom, zadržao je malo na dlanu, kao da ga oprezno važe, a onda zadrijemao nalakćen na kuhinjski stol. Prvi put da je zaspao nakon onog nemilog dana u kojem je ubio čovjeka.

Kada je toga sniježnog jutra, prije petnaest godina, u još praznu banku ušetao tip s nabijenom šubarom na oči i u crnom kaputu, odjednom isukao uzi pa zaurlao da mu smjesta predaju sav novac, Jasmin je potegao svoj revolver i povikao: “Ne pravi gluposti. Baci oružje!”

Pljačkaš je u tom trenutku preskočio pult i zgrabio službenicu za kosu: “Mrdni samo i prosvirat ću joj glavu.”

“Dobro… samo polako…”, smirivao ga je Jasmin i već je odložio pištolj na mramorni pod.

U tom času u blagajničinoj torbi zazvoni mobitel.

Dovoljno da tip samo milimetar svrne oči na drugu metu. Jasmin se bacio prema naprijed i zapucao.

Dobio je priznanje i bonus na plaću od uprave. Ali tek u gnijezdu s pisanicama pronašao je melem oprosta. Svake godine na Veliki petak, dok je strpljivo nanosio vosak na njihove osjetljive opne.

Vatikanska banka

Franjka Braun se spremala na put.

Pogledala je kroz prozor svog penthousea na Cvjetnom trgu i zatvorila koferčić. Pozvala je taksi. Ostalo je još tri sata do leta za Rim, ali ona je voljela duga aerodromska ispijanja kave i promatranja ljudi. Izgledala je fenomenalno za svojih šezdesetak i oho-ho godina. Nikad nije mrvu šminke uzela. Niti jedan skalpelić nije zarezao to njeno njegovano lice. Jednostavno je imala čarobne gene, čvrste kao kamen. Prirodna elegancija žene, koja se rodila u rudarskoj obitelji u Travniku a probila se među najutjecajnije slikarice europske i svjetske scene osamdesetih, stajala joj je saliveno. Na jednoj od svojih berlinskih izložbi upoznala je Jacoba Brauna, utjecajnog direktora Deutsche Bank i planula je ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se u Parizu, a dobar dio godine živjeli su na imanju u Provansi. Petnaest godina zajedničkog života proletjelo je kao sekunda. Jacobov avion survao se u more kod Cipra. Vijest ju je zatekla u njihovom stanu na Manhattanu, baš je imala jednu od svojih retrospektiva. Prvi put u životu opsovala je Boga, vrišteći u golemoj kupaonici. Otada je sama. Nije se željela udati ponovo. Jacob je ostao jedini u njenom prstenu. Prestala je slikati. Društvenog života nije se odrekla, ali slike je zatrpala u zaborav. Bez Jacoba nije imalo smisla.

Špricnula je malo parfema na zapešća i vrat. Prošle godine su joj ponudili da snimi barnumsku reklamu za vodeću francusku kozmetičku tvrtku. Učinila je to iz čiste dosade.

Otvori raskošnu pozivnicu s vatikanskim grbom u zlatotisku i još jednom provjeri lokaciju svečane inauguracijske večere. Na koju su bili pozvani zaista rijetki. Nadala se da je novi Papa zaista tako duhovit kako se priča, inače bit će naporno.

Spustila se liftom u prizemlje, izašla na ulicu. Na ulaznim stepenicama u zgradu sjedio je mlad franjevac, duže smeđe kose i brade. Iako je bilo hladno, ispod mantije su mu se nazirale bose noge u snadalama. Kidao je komadiće kifle i hranio dvoje plavokosih klinaca. Djevojčica je bila u iskrzanom kaputiću prekrojenom od “đubretarca”, a dječak u prevelikoj šarenoj vesti s kapuljačom preko koje je nosio dres nekog španjolskog nogometnog kluba. Franjka se nije razumjela u nogomet, ali je zastave poznavala.

“Dobro jutro”, nasmijao se plavooki franjevac.

“Utro…” istrtljala je mala, mljackajući kiflu.

Dječak se samo zagledao u Franjku i nasmijao.

“Dobro jutro, trebate nekoga?” blebnula je.

“Ne”, odgovorio je franjevac.

“Tu vam baš nije uobičajeno, da se zadržavaju, nepoznati…”, prtljala je. “Mislim, meni ne smetate, ali…”

“Nećemo dugo. Slavimo novog Papu”, rekao je a licem mu je proletio treptaj, kratki bljesak kroz trepavice.

“Apu, apu…”, važno je kimnula mala i pružila dlan za još malo kiflice.

Franjka se iskrcala na Plesu i svalila se u prvi kafić. Nazvala je odvjetnika u Berlin i rekla mu da pokrene prodaju sve njene imovine. Zatim je uzela salvetu i grozničavo počela skicirati kućicu u Travniku. Bit će to jednom dom za puno, puno djece.

Maturalna haljina

Gledali su omiljenu sapunicu, ali Jelica nikako da počne uživati. Inače se s lakoćom probijala kroz zamršene odnose i spletke dosadašnjih 215 epizoda, ali s večerašnjom jedva da je hvatala priključak. Stalno je ustajala, poravnavala prekrivač na kauču, pa odlazila do kuhinje, donosila jabuke, oguljene i rasječene na četvrtine…

“Ha, majku joj njenu, opet ona zmija muti!” proderao se Grga i pojačao ton. “Ma šta je ne zatuku, neće se ta nikad smirit!”

“Koga?” prenula se Jelica.

“Pa kad ne pratiš, nego samo šećeš! Zlatomira se vratila i upala ravno sinu na vjenčanje!”

“Isuse, nemoj mi reć!”

“Zamisli ti, tračerica matora, sad se sjetila da ima sina!”

Nekako se Jelica ipak skoncentrirala na ostatak epizode, a kad je krenula odjavna špica htjela je odmah ugasiti televizor. Grga se usprotivo, čekao je još neke golove da vidi. Popustila je, strpljivo je zurila u travnjake i mreže kroz koje su jurile lopte, a onda napokon zamračila ekran.

“Moramo razgovarati. Brzo, dok se Buba ne vrati.”

Objasnila mu je situaciju. Groznu situaciju. Njihova Ljuba ove je godine maturantica, zlato njihovo jedino, ponos i sreća njihova neizmjerna. Išla je u razred “elitne” djece, čiji su roditelji držali prestižne klinike, sjedili u vladi i bavili se naftom. Nekako su se othrvali dosadašnjim ekskurzijama u Dubai, krstarenjima po Mediteranu i drugim divotama koje su roditelji Bubinih kolega odobravali ni ne trepnuvši. I Buba svojim starcima zaista nikada nije prigovorila zbog toga što je ostajala po strani od svih tih čudesa. No, sad je vrag došao po svoje. Djevojke iz razreda, sve odreda su već uplatile letove za Pariz gdje će si pokupovati haljine. Večera je organizirana u Sheratonu, neka đavo nosi i te skupe hotele i ko ih izmisli.

“Ne možemo… Ma, da se ubijemo, ne možemo”, problijedio je Grga od muke.

“Možda se i njoj ne ide…”, procijedila je Jelica, ni sama ne vjerujući u to.

Začuo se ključ u bravi.

“Jel bio dobar film, bubice?” reče Grga kad ga je poljubila u čelo.

“Super! Ej, ljudi, kakav je sako Ivor donio iz Londona, izgleda kao princ, kunem se!” uzvrpoljila se Buba po dnevnoj sobi. “Ljudi, ja, ne mogu dočekat, to će bit najljepši dan mog života!”

Ivor je bio Bubin dečko. Podsjećao je na mladog Delona.

“Mila, možda to nije najbolja ideja…”, oprezno je počela Jelica. “Ti znaš da bi mi sve za tebe učinili, ali ne možemo se nositi s njima…”

“Mogu prati stubišta, mamice!” zagrijala se Buba. “Tu u naselju ima toliko zgrada, sigurno trebaju čistačice!”

“Srce, ne može to tako…”, zabrinuto je Grga zakimao glavom. “Ti moraš učiti.”

Nije ga uopće slušala, sva je već bila u mislima na maturalnom plesu. Odlepršala je do svoje sobe i ubrzo spavala snom pravednice.

“Grga, svisnut će nam dijete ako ne ode na tu prokletu zabavu.”

“Znam…”, rekao je, sjeo na kauč i podbočio glavu šakama.

“Ja sutra idem uzet kredit. Uzet ću petnaest hiljada kuna, mora bit dosta. Na dvije godine.”

“Ma šta pričaš?!” pogledao ju je Grga kao da nije pri sebi. “Kako ćemo?”

“Dobro dijete kaže, te zgrade okolo, stalno kubure s čistačicama. Uzet ću bar dva ulaza, ako ne i tri… Lijepo sve stignem uz posao. Kad radim prije podne, popodne ima da oglancam sve da se blista. I obratno. A kad sam u noćnoj, onda mi je tek milina!”

Nakon dva tjedna, došla je i ta večer. Grga i Jelica sakrili su se u jednoj maloj prostoriji (neki Grgin frend ima kuma čiji bratić je konobar u Sheratonu i tako…), odmah do glavne sale u kojoj je bila pripremljena raskošna maturalka. Konobar im je pokazao kako će se zguriti ispod jednog stola u kutu. Mogli su virkati kroz prorezanu rupicu na stolnjaku i još jednu u zastoru navučenom na stakleni zid sale. Malo šturo, ali ipak će se moći nagledati svoje male sirene.

I kad je ušla, uhvativši pod ruku svoga Ivora, a ona blijedoružičasta svilena haljina počela pjevati oko njene maslinaste puti, cijeloj je dvorani zastao dah.

Grga je stisnuo dlan svoje Jelice i brzo, da ona ne vidi, otro suzu izdajnicu.

Na krovu svijeta

“Višnja, ja više ne mogu s njim!” zapomagala je majka preko mobitela.

Toliko je urlala da bi ju čula i mimo svih mreža.

“Molim te, dolazi smjesta ovamo i ti popričaj sa svojim ocem! Ja sam na izmaku snaga, a ti znaš da sam ja borac, da ja ne odustajem tek tako…!”

“Mama, smiri se, još je mjesec dana do puta, možda se i predomisli.”

“Da se predomisli?!” decibeli maminog kristalnog soprana opasno su jurnuli prema gore. “Pa, on se već potpuno spakirao! Kuća nam izgleda kao vojni logor!”

Njezina majka bila je iznimno talentirana za pretjerivanje, ali ni tata nije bio nevinašce. Najnovija kriza je očigledno dosegla vrhunac, a od Višnje se, kao i uvijek, očekivalo da bude racionalni sudac između dva teškometalna ega. Navikla je na tu ulogu, praktički još od puberteta.

“Jesam ti rekla?!” zajapurila se mama na vratima.

Dugo predsoblje stana bilo je nakrcano ruksacima, mrežama, vrećama za spavanje, metalnim porcijama, termosicama i plastičnim sanducima nepoznate namjene.

“Dođi ovamo!” povukla ju je živčano. “Pogledaj ovaj rusvaj!”

Pod u tatinoj radnoj sobi bio je prekriven specijalnim gumenim podlogama. Šator sličan eskimskom igluu, u crvenoj i srebrnoj boji, uzdizao se usred sobe.

“Vidiš, ovdje spava već tjedan dana! Osjećam se kao na manevrima!”

“A gdje je on…?”

“U vražjoj materi, eto gdje je!” planula je mama. “Eno ga u kadi, vježba zadržavanje daha!”

Višnja se jedva suzdržala da ne prasne u smijeh, smiješni su njih dvoje kako se vječno glože, iako tatina najnovija avantura i nije bila baš tako smiješna. Strastveni planinar spremao se na novi pohod. Problem je bio što mu je cilj Mount Everest, a netom je navršio 68. godinu života na Zemlji.

“Eno ga, yeti izlazi!” zajedljivo je komentirala mama, kad su se začula vrata od kupaonice.

Uz ručak je Višnja pokušala diplomatski riješiti slučaj. Mama je priredila čarobnu patku s narančama. Tata je petljao golemim nožem po nekoj četvrtastoj konzervi.

“Aha, šta kažeš, Višnjice?” ponosno se nacerio. “Original nož američkih marinaca!”

Mama je uvrijeđeno šmrcala.

“Tata, idemo još jednom razmisliti… Lijepo je da si ti u kondiciji i da voliš prirodu, svi se tome veselimo…”

“Dragan-uragan, tako me dečki iz planinarskog zovu!”

“… Ali, tamo gore su i mlađi nastradali”, nastavila je Višnja. “Na tom Mount Everestu.” “Sagarmathi.”

“Molim?”

“Tako ga zovu Nepalci. To mu je pravo ime.”

“Svejedno, daj ti razmisli!”

“Jesam. Donijet ću vam nešto lijepo s krova Svijeta”, rekao je stari i zadovoljno progutao posljednji komad nečeg sprešanog iz svoje konzerve.

Kasnije toga popodneva (dok je tata u kadu s vodom dodavao i nekoliko kofa leda te se spremao na novu kontrolu disanja u “posebnim uvjetima”…) Višnja je odvela mamu do njene banke. Banka je s poznatom osiguravajućom tvrtkom otvorila program kojim se klijentima pruža osiguranje od nezgode uz sve vrste oročenih štednih uloga u kunama i eurima. Premiju za policu osiguranja plaća banka u ime klijenta iz ostvarene kamate, a premije su za klijenta povoljnije od onih pojedinačno ugovorenih. No, posebna je pogodnost bila što mamina banka nudi osiguranje od nezgode i za tipove do 80 godina starosti. Njihov himalajski slučaj baš se uklapao u ciljanu grupu.

Vremeplov

“Ali, ja sam bankar!” proderao se iz petnih žila.

I žestoko bubnuo glavom o policu za knjige iznad kreveta.

“Dalibore, šta to buncaš?!” upalila je Nikolina svjetiljku pored svog uzglavlja. “Rekla sam ti već da smanjiš s prežderavanjem navečer.”

Ugasila je svjetlo i okrenula se na svoju stranu. Ubrzo je hrkala, kao da ništa nije bilo. On je otišao do kuhinje, popio čašu mineralne, podrignuo (Možda su mi stvarno naškodile one krvavice, pomislio je pokajnički) i vratio se u krevet. Malo se još bacakao s jedne na drugu stranu, a onda je opet shvatio da sjedi iza grubo tesane daščane tezge i u pokrpane vrećice slaže nekakve musave srebrnjake. Na sebi je imao zamašćenu čojanu tuniku s kapuljačom, a oko pasa nosio je svežanj ključeva.

Ljudeskara u razdrljenom kožnatom prsluku i nekoj halji tresne dva svezana purana pred Dalibora i izdere se: “Svijeće, amo!”

“Kakve svijeće, čovječe božji?!” uzrujao se Dalibor. “Ja sam bankar, ne pravim ja svijeće! Vi ste se zabunili!”

“Dva purana, deset svijeća!” popljuvao ga je div, unoseći mu se u lice.

Dalibor nikako nije mogao dokučiti gdje se nalazi. Livada na obali rijeke, puna šatora, sklepanih koliba, zaprežnih kola i stoke, kao da ga je podsjećala na lokaciju gdje se uzdizala njegova banka, ali banke ni za gorom! Kao da je u zemlju propala. Na njenom mjestu bio je ograđeni prostor gdje su neki oklopljeni jahači nosili duga koplja i probijali njima tikve nanizane na ogradu.

Odjednom se pored tipa s puranima progurala debela žena u blatnoj suknji. Vukla je ovcu na užetu.

“Oće bit za buzdovan?” zapuhnula ga je stajskim smradom. “Ovca ova, jedna?”

“Ja vas ne razumijem, dobra ženo…”, Dalibora je oblijevao znoj. “Vi to nešto prodajete ili kupujete…?”

“Makni se, baba!” zareži ljudeskara. “Ja sam prvi!”

Purani se razgalamiše, samo što mu na glavu ne skoče.

“Vi ste pogriješili, ovo je banka…”, zamuca Dalibor, nervozno trzajući očima. “Ako želite kreditnu liniju za vaša obiteljska gospodarstva…”

“Buzdovan!” zakriještala je debela. “Da mijenjamo!”

Tik do Daliborove desne šake zabije se nožina.

“Svijeće!” zaorilo se iz diva.

Gomila ljudi, privučena drekom, natiskala se oko njih i prijetila kvrgavim toljagama.

Dalibor je izgubio svaku nadu da će ikada vidjeti svoje najdraže i pripremio se na najgore…

Ujutro je imao podočnjake do obraza.

Bezvoljno je mrljao džem od jagoda po prepečencu. Kajganu nije ni taknuo. Amela i Jerko prebirali su svaki po svom mobitelu, a Nikolina nije prestajala s prodikom:

“Doručak je najvažniji, Dalibore. Rekla sam ti, bolje smanji navečer, ali ti si gori od magareta, nikad ti ne slušaš…”

Srce u sefu

Malo je zadrhtala od tolikog metala oko sebe. I samoće. Franciska Begović organski nije podnosila samoću. Cijeloga života uspješno se borila protiv samoće. Zato je bila neizmjerno aktivna: putovala, trenirala yogu, družila se s prijateljima, društveno se angažirala u brojnim građanskim forumima… Ni odlaskom u mirovinu nije smanjila svoj tempo druželjubivosti.

Potisnula je nelagodu, sjela za stol i otvorila duguljastu metalnu kutiju.

Banka je garantirala punu diskreciju. I zaista, službenik koji joj je, nakon potpisivanja ugovora o najmu sefa, uručio njene ključeve, ostao je u glavnoj dvorani, iza šaltera. U prostoriji sa sefovima Franciska je bila potpuno sama.

Ostalo joj je još tjedan dana da posvršava sve poslove. Ovaj današnji, jedan je od najprečih. Selila se na godinu dana u Miami. Darija je bila pred porodom drugog djeteta. Bit će curica, Petra će se zvati. Johnu je dvije godine, to je izvrsna razlika za klince, ali gomila posla za roditelje. Zet Arthur, jedan od suvlasnika odvjetničke firme, osim vikendom, jedva da je kući stizao. Ovoga puta, Franciska je namjeravala biti uz Dariju. Njenu jedinicu, njeno sve. Začela ju je jednom davno, s čovjekom kojega nije voljela ali bila je spremna pokušati, no, on se ponio kao đubre i ostavio ih. Možda je tako i bolje. Istinski je voljela samo jednom u životu, jedva nekoliko mjeseci, i nikad više.

Iz džepa kaputa izvadi iskrzanu plavu kovertu, punu žigova. Otvori je, odmota presavijen list papira i stane čitati, znala ga je napamet:

Najdraža moja,

sutra idemo na teren, na udaljenu stražu, ostajemo sedam dana. Noći su ovdje tople, i veselim se noćnim smjenama. Gledat ću u nebo posuto zvijezdama i misliti na tebe, jedina moja. U svakom gutljaju vode, kao da tebe osjećam, u svakom koraku tebe dostižem. Dečki se ovdje žale na hranu, a meni ne treba ništa. Ti si me nahranila zauvijek, oko moje, živote moj. Barem da se nikad više ne probudim, da te mogu vječno sanjati.

Ljubim te, rođenje moje

Jaroslav

Upoznala ga je kad je maturirala. Crnokos, visok, prsti kao u pijanista. Kad god bi ga ugledala, nju je nešto presjeklo u prsima, ostala bi bez daha. Mislila je da je glupost ona priča o ljubavi koja boli. Sve dok nije upoznala Jaroslava. Četiri mjeseca su proveli skupa, onda je on morao ići odslužiti vojni rok. Zapala ga Makedonija, karaula u blizini Ohridskog jezera. Svaki dan joj je pisao. Pisma su putovala čitavu vječnost. Ovo posljednje došlo je mjesec dana nakon njegove smrti. U službenom izvještaju je stajalo da se samo srušio u jutarnjem stroju, na onom divnom južnom suncu.

Franciskino srce ostalo je zauvijek u tih par redaka, na papiru istrgnutom iz bilježnice “s kockicama”. Pismo je bilo njeno najveće blago. Jedino što je namjeravala pohraniti na sigurnom, dok je nema. Spustila ga je u metalnu kutiju, a kutiju gurnula u sef i zaključala ga. Malo je sjedila i gledala u sefove, a grudi su joj se ispunile onom poznatom slabošću, kakvu je osjećala samo od Jaroslavovih očiju.

“Sve u redu, jeste li zadovoljni uslugom?” pitao je službenik za šalterom.

“Apsolutno”, odgovorila je. “Vidimo se nagodinu.”

Minus

Učini posljednji zamah i uhvati se za rub.

Četrdeset puta je preplivao olimpijski bazen. Njegova uobičajena ruta, triput tjedno. Pogleda na veliki sat iznad sivoplavih pločica: točno 8. Ima još relativno dosta vremena do presice, zakazane za pola 10. Istuširao se, osušio kosu i pažljivo je nagelirao i otputio se do šanka. Kafić je bio pust. Glavna gužva kreće kasnije.

“Kao i obično, ministre?” nasmiješila se crvenokosa šankerica u majici s delfinom na prsima.

“Nisam vam ja ministar”, uzvratio joj je osmijeh i odjednom poželio poljubiti morčiće na njezinim ušnim resicama.

“Niste još…”, rekla je, sipajući mu dupli espresso.

Odmah je zatomio grešnu misao. Nedavno se zaručio i zapravo bi morao misliti na svoju dragu, a ne da mu misli lutaju kojekud.

Tibor Vujović svrnuo je pogled, daleko od djevojčinih dugih trepavica. Ispio je kavu.

“Moram ići.”

“Pazite na sebe”, namignula mu je, a onaj delfin na njenoj majici kao da je veselo mahnuo repom.

Vozio je do ministarstva, slušajući novog Cavea. Obožavao ga je. Monika, njegova zaručnica, nije ga mogla smisliti. Monika je malo toga mogla smisliti a što je Tiboru bilo drago. Skoro se zabio u neku džipčinu, dok mu je frajer bezobrazno uletio u traku. Bili su zajedno od prvog gimnazije. Monika i on. Dugo.

“Jesi vrijedan, srce?” pozvala ga je na mob. Dosađivala se, kao i obično. Radila je u jednoj izdavačkoj kući, a mrzila je knjige. I čitanje bilo čega.

“Jesam. Javim ti se kasnije.”

Prošao je aulom ministarstva i provjerio je li sve pripremljeno za medijski stampedo. Danima su se, u novinskim izdanjima ili u udarnim tv-dnevnicima, novinari i komentatori nabacivali nagađanjima s kakvim će to novim potezom ministar financija izaći u javnost. Tibora (za kojega su kuloari tvrdili da nije tek običan glasnogovornik nego i spin doktor) su bjesomučno lovili, ne bi li izlanuo štogod. Ali, on se držao poput monaha u zavjetu šutnje.

U 9.25 sva sjedeća mjesta predviđena za novinare bila su popunjena, a svuda okolo stajali su oni nabrijani koji tradicionalno kasne na početke presica.

Nakon uvodnika, Tibor je dao riječ ministru. Gazda je ravnodušnim glasom, koji kod njega baš nikada nije mijenjao ni boju ni tempo, izdeklamirao da će njegovo ministarstvo, između ostaloga, predložiti izmjene u korištenju minusa na tekućim računima građana. Odnosno, građanima bi dozvoljeni minus ubuduće bio do visine njihove plaće. Nastao je totalni lom od novinarskih pitanja.

Nakon što je press-konferencija završila, Tibor je nazvao Moniku. Namjeravao se dogovoriti kakvi su im planovi za večer.

“Ti si potpuno skrenuo!” vrištala je. “Dobro da me nije moždani strefio kad sam čula!”

“Ljubavi, o čemu ti?”

“To s minusima, ti nisi normalan!”

“Ja nemam ništa s tim.”

“Ne, ja imam! Pa šta ti misliš da sam ja na lutriji onu kožnu jaknu dobila, da su tri soma eura meni s neba pala?! Išla sam fino u minus, a sad se mogu slikat!”

“Ljubavi…”, pokušao je obuzdati tu bujicu gnjeva.

“Ma, nosi se, da te ne vidim!” izderala se i prekinula vezu.

Tibor je u tom trenutku samo osjetio golemo olakšanje. I ponadao se da oni morčići nisu zauzeti i da će ih ubrzo poljubiti.

Legalizacija

“Ujutro rušim”, uzdahnuo je i okrenuo se na drugu stranu kreveta.

Ona nije ništa rekla. Čupkala je jorgan i gledala u mrak. Tamo na ormaru sjedila je lutka iz Trsta. Jedna joj je noga ispala, inače je skroz bila čitava. Čak su joj se i mašnice još držale. Anđelko ju je donio, tu lutku, na prvi spoj, nabavio ju je od nekog švercera. Svi su ih gledali dok su ulazili u kino-dvoranu, držali se za ruke a lutkina haljina šuštala usred sveg tog krckanja špica i kikirikija.

Ujutro se iskrao prije zvonjave budilnika. Gordana nije voljela taj osjećaj kad otvori oči a njega nema pored nje. Takav je već dva tjedna. Skuhala je kavu. Bez šećera. On je pio isključivo gorku, a ona je sebi šećerila. Izašla je kroz kuhinjska vrata u dvorište i otvorila vrata radione.

“Dođi da popijemo kavu!”

Sjedio je na sanduku u svojoj maloj radioni, sve po špagi je u njoj složeno, na sanduk je naslonio pijuk i jednu od onih teških zidarskih macola. Mačak Cvele ležao mu je do nogu i glavu naslonio na staru gazdinu patiku kao da je jastuk najmekši.

“Gamad jedna”, promunđao je, poljubio joj ruku koju mu je pružila dok je ustajao sa sanduka, a Cvele zafrktao jer ga budi, i pošli su na kavu.

Dva je tjedna kako svaki dan izjutra ulazi u radionu, odlučan da je sruši do temelja. I svako jutro odustaje. Prije dvadesetak godina, šupu je proširio, jedva je malo dogradio, stavio u nju furunu na drva i tamo se prepustio svome carstvu dasaka, blanjalica, testera i mirisa piljevine. Imao je zlatne ruke, pa je uz posao prodavača u jednom željezaru, iz njegove radione izlazila sva sila korisnih stvari: stolica, stolova, dječjih igračaka… Tih par dodanih kvadrata nije Anđelko nikad prijavio. Zapravo, htio je, i pošao je tamo, to se još općina zvalo, pa su ga ismijali da šta ih zamajava s glupostima, da nemaju oni vremena s nekim krletkama se natezat. No, promijenile se države, došli drugi zakoni i ljudi, jednoga dana je s televizije ministar pod žutim zidarskim šljemom priprijetio: ili plaćaj legalizaciju, ili bageri stižu.

“Ja para nemam, a ne dam, bogme, ni da mi ruše! Prije ću sebi glavu rascopat onom macolom!” nervirao se Anđelko, dok je srkao kavu. “Šta one krupne ribe ne hvataju, a ne ovo malo jada što je sirotinja skucala po dvorištima!”

Dovršio je kavu. Bezvoljno je žvakao kruh s paštetom i sve gunđao preko zalogaja: “Od djeteta, ne pada mi na pamet da tražim!”

Vesnu su izveli na pravi put. Medicinu završilo, janje njihovo. Udala se u Opatiji. Dobar joj je muž. Imaju dvoje djece, ni njima ne pretiče.

“Sutra rušim i gotovo!”

Izašao je van. Uvijek bi prošetao jedan krug, do parka i natrag, a onda u radionu.

Sačekala je da nestane s vidika i brzo se spremila. Pogledala se u ogledalo, popravila maramu i požurila u grad.

Ujutro ju je opet prevario i ustao iz kreveta prije nje. Nabacila je vestu i onako u spavaćici istrčala na dvorište. Kad je banula u radionu, Anđelko je baš podigao pijuk i da će raspaliti po zidu…

“Nemoj!” vrisnula je i zgrabila ga za ruku.

“Goga, makni se, pusti me da rušim!”

“Nećeš! Srce će ti prepući ako i jednu ciglu razbiješ!”

I onda mu je rekla da je otišla u banku i uzela namjenski kredit baš za legaliziranje objekata. Uzela je 20.000 kuna na dvije godine.

“Od naše dvije penzije nekako ćemo otplatit, gladni nećemo bit. A ti sad vidi šta ćeš…”

Neko ju je vrijeme zgranuto gledao a onda je odgurnuo pijuk.

“Ajde ti bolje vidi šta ćeš s ručkom…”, nasmijao se. “Dok ja izrežem dasku za novu tacnu. Brate, ona se za kavu već sva ofucala. Ko da majstora nema u kući…”

“Anđele moj”, rekla je Goga i ostavila ga da radi u miru božjem.

Prsten

Gledali su ga zajedno, u izlogu. Svjetlucao se na podlozi od crvenog baršuna. Od bijelog zlata, s majušnim srcem od cirkona u sredini.

“Joj, što je divan!” Ljerka je priljubila nos uz staklo. “Ja u životu nešto ljepše nisam vidjela!”

“Nije loš”, složio se Janko i poljubio je u sleđeni obraz.

“Fantastičaaaan!” skakutala je pred izlogom. “Jednom ćemo ga kupiti, zar ne? Kad budemo veliki, jel da hoćemo?!”

To je bila njihova zajednička dosjetka. Često su maštali o tome, kako će “biti veliki” kad se uzmu, i kad im život podari sanjane uspjehe. Ona je sanjala da će jednom imati vlastiti frizerski salon, a on je konobarčio s nadom da bi možda, ako im krene, mogao otkupiti kafić u kojem je radio dvostruke smjene. U vezi su bili dvije godine, baš će ovoga Valentinova napuniti pune dvije godine od prvog dejta. Oboje su i dalje živjeli kod roditelja. Na ljeto će se vjenčati pa u podstanare, i onda kako im bude.

Jedva se odvojila od izloga. Toliko joj je taj prsten srcu prirastao.

Janko bi nebo poderao zbog nje, toliko ju je volio. Na računu u banci imao je ušteđenih nekih četiri tisuće kuna. Čim je prvi put zamijetio njen čeznutljiv pogled prema malom okruglom nakitu, znao je što će učiniti. Samo je još čekao Dan zaljubljenih pa da ga kupi i položi na njen svileni dlan. S naporom se svladavao da odmah ne podigne lovu i otrči u zlatarnicu. Nije više mogao slušati kako njegova draga uzdiše pred izlogom.

Tri dana do Valentinova. Janka je uzbuđenje toliko spucalo da je morao napregnuti sve svoje snage da bi uopće funkcionirao na poslu. Pravo je čudo da nikome od gostiju nije sasuo vrelu kavu u krilo. Kad se kasno navečer vratio kući, zatekao je oca i majku snuždene. Sjedili su u kuhinji oborenih glava. Istoga dana pokvarili se veš-mašina i štednjak. Crkli zauvijek, rekao je majstor. Od očeve dimnjačarske plaće nije bilo teorije da sad odvoje za novu bijelu tehniku.

“Prat ću na ruke, nije mi problem”, rekla je majka i uzdahnula. “Ali za jelo, ne znam…”

“Ništa ti nećeš na ruke”, zagrlio ju je sin. “Pusti to meni.”

Sutradan je s kolegom dogovorio da ga zamijeni u popodnevnoj smjeni i podigao novce iz banke. Zatim je nazvao Ljerku. Veselila se što će mu pomoći u kupovini. Obilazili su trgovine njih dvoje, marljivo bilježili cijene i garancije, da bi se napokon odlučili.

Kad su kasnije prolazili pored one zlatarnice, Ljerka se zaustavila i zagledala u prsten. Rekao joj je kakav je plan imao dok se proklete stvari nisu pokvarile.

“Iznevjerio sam te. Oprosti…”, zagledao se u izlog, možda mu je i suza pobjegla.

“Budalo”, rekla je. “Nikad nisam bolji dar dobila. Sretno ti Valentinovo!”

Pratnja do kuće

“Pav’ce, dajdera rastoč’ nam jope!” zalupao je šakom po šanku debeli Mile.

Vani je vladao snježni kijamet, ali mješinasti tip kao da je bio imun na ledene igle koje je vjetar kovitlao. Na razdrljenu košulju zasukanih rukava tek je navukao nekakav prsluk od ovčje kože a na glavu nabio vojničku maskirnu kapu.

“Da nije bilo dosta, a, Mile?” umorno se Pavica zagledala u njegove zakrvavljene oči.

“Ne gonjaj me tute ka’ una moja Ivka, neg’ sam ti reka’ toč’!”

“Bez mene”, hukne mišićavi muškarac izbrijane glave.

Sjedio je u kutu na pivskim gajbama i listao novine.

“Šta je, zamjen’če, da neš kamil’ce prije spavanja?” naceri se Mile i proguta svoju duplu lozu koju je Pavica stavila pred njega.

U birtiji su bili još samo njih dvojica.

“Dobro je, Mile, završili smo.”

“A, jes’ neki…”, progunđao je Mile i sve pušući izašao iz sklepane LORELEY.

Nije postojao stvor u tom selu, nedaleko Korenice, koji bi bio u stanju propentati ime Pavičinog bifea, improviziranog od stare kamp-prikolice. Niti su se manje namučili oni iz katastra u Korenici dok su je upisivali u knjige. Ali zato su bili redoviti bučni gosti za šankom pod imenom starogermanske vile. Četiri je godine proteklo kako je Pavica Sabljak stigla u njihov kraj, napustivši život u malenom gradiću na Rajni. Kad je njen Karlo jednog dana pao na baušteli kroz rupu za lift, pokupila je crkavicu osiguranja nakon njegove smrti i doselila se u Liku. Možda nije tako zamišljala svoj život, ali drugi teško da će joj se otvoriti.

Oprala je i posljednju čašu, prebrisala šank, prvo spužvom a zatim suhom krpom.

“Hoćeš kavu?”

“Može, ako ti nije problem”, rekao je Damir, prišao bliže i popravio uniformu.

Prije dvije godine zabrljavio je nešto gore u Zagrebu. Damiru Ercegu je uglavnom predstavljalo problem držati jezik za zubima, osobito pred glavešinama s putrom na glavi. Premjestili ga u Korenicu za zamjenika šefa policijske stanice. Neke budaletine koja ako je imala dva razreda osnovne, puno je imala.

Da nije bilo Pavičinih očiju boje meda, Erceg bi poludio. Nije znao kako da joj priđe. Zato je svaku slobodnu večer koristio da ju čuva. Barem to.

“Jel dobra kava?”

“Najbolja.”

Očistila je ogledalo sa zataknutim paunovim perom u kutu.

“Hoćemo?”

“Ajmo”, složio se.

Dok je otključavala kapiju iznajmljene kućice u kojoj je živjela, on je svijetlio farovima službene lade, stajao oslonivši desnu nogu na prednji lijevi točak i pušio. Ušla je u kuću i upalila svjetlo u kuhinji. Pogledala je kroz prozor i mahnula mu. Sjeo je u vozilo i otišao. Povukla je vrata kredenca, sa dna uzela kofer i otvorila ga. Iz džepa je izvukla večerašnji utržak i spustila novčanice u kofer. Svakih šest mjeseci nosila ih je u banku. Jednom će zaraditi toliko da se zauvijek spusti prema moru.

Naj-maska

Prije mjesec dana Aneta ga je upoznala s idejom maskiranja. Osjećao se prilično nemoćno dok se pokušavao suprotstaviti njenom opakom planu. Okej, tu je odmah kapitulirao. Otići će na bal pod maskama, nije baš neki fan plesanja, ali to može učiniti njoj za ljubav. Ali, kvragu, Luka se zaista nije mogao ufurati u njenu gorljivu želju da se i oni maskiraju. Toliki na feštu dolaze u strejt izdanju, lijepo smontirani, i ništa im ne fali. Da ne dolazi u obzir da idu “u civilu” (kako je to Aneta okarakterizirala, presjekavši ga sijevanjem očiju) i to je odmah shvatio i već se počeo osjećati dosta glupo. Zatim je krenuo taktizirati. Kad se već blesira, onda bi bio i red da zaigra nekog superheroja, tako je to Luka maštao: Batman, Superman, Captain America… Aneta je, naravno, imala posve drukčiji kurs.

“Banke”, kratko je rekla, kao da se na haiku poeziju baca. “To je tema.”

Zasvjetlucao je tračak nade, poput svježe iskovanog novčića, i Luka se vidio s nekom aktovkom punom lažnih para ili tako nečim. Ali, ne lezi vraže, priča se imala drukčije odvijati. Jaaaako nepovoljno po njega. Lupežica je sebi dodijelila ulogu bankara. Kosu je ionako nosila kratko šišanu, namjeravala je nabaciti još neke naočale strogih okvira, šešir i crno odijelo, i to je bilo to. Izgledala je prokleto seksi u muškom odijelu, i Luka je znao da će sve oči na tulumu biti uperene u nju. Njemu je namijenila glavnu ulogu: imao se uvući pod plišanu kožu nilskog konja, omiljene maskote banke u kojoj su oboje bili klijenti. Zaustio je da nešto kaže protiv te nepotrebne klaunerije, ali Aneta je već mjerila njegova pleća. Najbolja prijateljica bila joj je glumica, tako da će krojački odjel u njezinu kazalištu obaviti taj posao začas. Znoj ga je oblio samo kad je i pomislio kakva mu se pokladna avantura sprema.

Elem, došla je i ta sudbonosna večer. Cijeli dan je Aneta cvrkutala po kući, sva nabrijana, a Luka je objesio nos i osjećao se dosta kretenski. Kad su zakoračili u glamurozno ukrašenu salu, znao je da je “kreten” tek prijelazna faza a da je “idiot” ono kako bi najistinitije opisao vlastite osjećaje. Preostalo mu je da se ubije od alkohola i nekako preživi torturu. Iako je bio samo u donjem rublju, u utrobi plišane živine vrilo je kao u kotlu. Naravno, oko njega sve sami revolveraši, vitezovi, mafijaši, rock zvijezde, komandosi, astronauti, Batmani & Bondovi… Nikome na um nije palo nešto slično kao njegovoj životnoj izabranici.

Ono što je prava tortura bila jest snalaženje za šankom. Dosta komplicirano mu je bilo da razjapi ralje nilskog prijana i da istoči u sebe brojne pivo-burbon-pivo-burbon kombinacije. A zbog pravila igre (dakako, Aneta ih je prijavila za izbor naj-krabulje) nije smio skidati masku prije reda.

Bio je dobrano nacvrcan, i već mu je postalo savršeno svejedno, kad je osjetio da ga Aneta povlači prema centralnom podiju. Popeli su se na pozornicu, a predstavnik sponzora, moćne bliskoistočne avio-kompanije, pružao im je ček na trideset tisuća kuna. Nekako se cifra probila do usporenih Lukinih misli. Skinuo je debeljkovu glavu i poljubio ga u njušku. Uopće nije loše izmaskirat se tu i tamo.

Put u život

Sjedili su, zavaljeni u fotelje, isijavajući takvu vrelu sreću da su se stakla Jankovih naočala svaki čas maglila. Dva ogromna nepoderiva ruksaka, crveni i maslinasti, pogodna i za himalajska iskušenja, naslonili su na pregradu. Oboje su imali gojzerice na nogama, a za remenje na ruksacima bile su im privezane sandale. On je nosio vojničku šiltericu, a ona je vezala kefiju oko vrata. Pintarovi su se držali za ruke i treperili od guste tajanstvene energije.

Janko Berislavić, njihov osobni bankar, nije baš odmah shvatio u čemu se radi i što oni zapravo žele. Onako brzopleto je pomislio da putuju na uobičajeni odmor van zemlje (naime, puno su putovali njih dvoje) pa žele dodati još neki polog na devizni račun.

“Dakle, dio sredstava na tekućem računu želite da vam konvertiram… U eure ili dolare?”

“Ne dio…”, nasmiješila se Jona Pintar, šarmantno se igrajući pletenicom jantarne kose. “Sav novac s tekućeg pretvorite u dolare i prebacite na devizni račun.”

“I podigli bismo petsto dolara”, dodao je Miho Pintar, zagrlivši svoju dragu. “Ako može u novčanicama ne većim od deset dolara.”

Na tekućem računu imali su 700.000 kuna. Prodali su stan, sav namještaj i tehniku, auto i vinograd. Kredita nisu imali. Janko je napokon razabrao da se u njihovim životima dogodila drastična promjena. Da, istina je da putuju, ali odlaze zauvijek. Tu u foteljama ispred Jankova kompjutera, upravo su povlačili crtu – razdjelnicu između bivšeg i budućeg života. Janko se uzvrpoljio od nelagode, kao da je nehotice postao svjedok njihove sudbinske odluke.

“I gdje ćete sa sobom?” blebnuo je blesavo, brzo obrisao naočale i odmah se ispravio: “Mislim, kamo putujete?”

“Prvo ćemo do Indije”, rekla je Jona nehajno, kao da idu do susjednog kioska po cigarete. “A dalje ćemo vidjeti…”

Ispričali su mu kako je to išlo. Naravno, nisu odluku donijeli preko noći, vagali su dugo, izbacivali argumente “za” i “protiv”, a onda shvatili da je taj rez zapravo dugo čučao u njihovim srcima. Ono što je najbitnije, istodobno su osjetili da je odluka zrela, da se ne žele razdvajati, da će rastanak od rodbine i prijatelja, svih onih dragih koje su voljeli, biti težak i da će sigurno ostaviti sjenovita mjesta na njihovim dušama. Ali shvatili su da bi sve drugo bilo suprotno onome što njihova srca zaista žele i za čime kucaju najsnažnije. Jona i Miho odlazili su da se nikada više ne vrate u bivšu histeričnu svakodnevicu. Osim dva ruksaka ništa im više nije bilo potrebno.

Kad su obavili sve transakcije, Miho je zagrlio Janka a Jona mu je dala poljubac u obraz i na stolu mu ostavila maleno licitarsko srce.

Dok su odlazili, a pokretna vrata šumjela za njima, Janko je bijesno udarao po tipkovnici. Pokušavao je progutati knedlu u grlu i razmišljao o svojoj Zdenki. Ona je mrzila putovanja. Takav je život.

Haljina

“Oči bih joj mogla iskopati”, prosiktala je Ina, žestoko stisnuvši rame svom zamjeniku Vencelu.

“Ej, boli me…”, zapištao je on ispod glasa i stisak je popustio.

Zamjenik Vencel je barem tri dana tjedno provodio u teretani, ne može se reći da je neki mršavko, ali ipak ga je vraški zaboljelo rame. Energična šefica Ina Kontić kao da je kliješta ponijela. Njihovi prvi susjedi za raskošno postavljenim stolom uopće nisu registrirali ovu kratku scenu. Oproštajna večera bila je na vrhuncu a financijaši su se već pristojno otkravili. Uz svakog je na podu stajala otmjena košara puna hrvatskih proizvoda: arhivskih vina, maslinova ulja, kulena, pršuta i paškog sira. Osobno ih je naručivala kod biranih proizvođača, kao što je, izvan radnog dijela, osmislila i niz atraktivnih izleta i prijema, sve da uzvanicima do u tančine ispuni njihov boravak u Zagrebu. Niti jedan kotačić nije prepuštala slučaju, skup vodećih banaka podunavskih zemalja morao je šljakati kao podmazan. Bila je to stvar prestiža ali i njenog karaktera. U fokusu Ine Kontić nikad nije smjelo biti odgođenih, promašenih ili nerješivih slučajeva. Zato i jest u svojoj banci predsjednica uprave već četvrti mandat.

“Divna zemlja, baš uživamo…”, nazdravila joj je Njemica s druge strane stola, malo se zaljuljavši.

Celofan u njenoj poklon-košari zacvilio je, valjda je cipelom zakačila košaru.

Ako te ja dohvatim, nećeš više nikada uživat, gnjevno je kuhala Ina u sebi, a glasno i javno nasmiješila se uglednoj gošći: “Oh, neobično mi je drago da se ugodno osjećate u našoj zemlji.”

Nije da joj je brojala, ali Njemica je bogme istrusila dvije butelje postupa. I kao da ne namjerava stati.

Tebe će morati odnijet u hotel, ispičuturo, zlobno je mantrala Ina u mislima.

Diskretno je kimnula dalmatinskoj klapi da nastave s novim blokom pjesama.

Društvu je posebno dobro legao dvodevni izlet u Dubrovnik, upriličen usred simpozija, dobro tempiran kao središnji relaks od napornih sesija. Ina je uživala zbog neskrivenog čuđenja kolega kad im je servirala podatak da je Dubrovnik imao uhodanu kovnicu novca već u 13. stoljeću.

Sve je bilo savršeno. Do posljednje večeri.

Elem, tjednima prije spomenutog samita, Ina je pomno planirala što će obući za završni gala banket. Sve dok u zagrebačkoj filijali jednog prestižnog svjetskog dizajnera nije pronašla neviđen kostim rubinove boje. Istodobno elegantan, strog i nekako vojnički, a opet prepun neke fine erotične slutnje u pregibima… Ma, divota jedna. A, onda ju je ugledala, kod šanka kako ispija aperitiv. Njemačka pokondiruša nosila je potpuno isti kostim! Naravno, na njoj je stajao kao na vješalici, ali ipak… Ina bi je najradije zadavila. Zato je ispod svoje savršene šminke osjećala milijune malih eksplozija i jedva čekala da već jednom završi ova posljednja večera i da rospiji ugleda leđa. Ne ponovilo se.

Sapunica

Uletjela je kao furija.

“Ove taksiste treba sve pohapsit, banda neodgovorna!”

Bacila se na prvu stolicu, strgla šubaru i protresla vranom kosom.

“Prvo sam ga satima čekala, a onda je milio kroz snijeg kao da će krepat!” huktala je razdraženo, dok je cijela ekipa buljila u nju. U Korinu Zorić, megapopularnu zvijezdu sapunica.

“Gdje je moja garderoba?!” ustremila se na prvu djevojku s blokom u ruci.

Odveli su je do sobe u kojoj je već sjedio mališan u pidžami. Ustao je sa stolice i pružio joj ruku.

“Zdravo. Ja sam Teo.”

“Moooolim?!!” vrisnula je Korina, ignorirajući dječakovu ruku. “Ko je ovaj?! Zašto ja nemam svoju garderobu?!!!”

Na jedvite jade su joj objasnili da je garderoba zajednička, da nema potrebe za odvajanjem, da su ovdje svi jedna velika obitelj i neka se ona samo opusti, da nikakvih problema neće biti…

“Obitelj, ma nemoj…”, gunđala je dok joj je šminkerica nanosila puder. “Meni je vrijeme novac, a oni se tu igraju dječjeg vrtića…”

Po žutim medijima naveliko se naklapalo da Korina uopće ne čita scenarije za projekte na kojima je angažirana, da nju samo zanimaju ugovori i konkretne cifre u ugovorima. Tako je velika vjerojatnost postojala da uopće nije ni pročitala o čemu se u reklami radi. Inače se ne bi zgranula što je u produkciji za priču o limač štednji, zatekla živahnog momčića u pidžami sa preslatkim nilskim konjićem i njegovim zmajem.

“Voliš štrudle?” ponudi joj Teo plastičnu kutiju punu još toplih kolača. “Mama je ispekla.”

“Ne doručkujem”, zarežala je. “Hoćeš reći da sam ionako debela?!”

“Imaš djece?”

“Šta te briga?!”

“Aha, i mislio sam da nemaš.”

“Slušaj ti, balavac…!” prasnula je Korina.

No, u tom je trenutku u garderobu provirio asistent režije i rekao im da počinju za pet minuta.

Kuhinja je bila sva u modrim bojama. Teo se muvao uz Korinu koja je, opasna keceljom, sjeckala mrkvu na radnoj plohi.

“Hajde, zlato, pođi se presvući…”, izgovorila je tekst Korina.

“Još malo, mamice!”

“Moramo požuriti u banku, srećice. Da ti otvorimo limač štednju.”

“Super!” kliknuo je Teo.

No, u tom trenutku nož je krivo kliznuo i okrznuo Korinin palac.

“Aaaaa!” zaurlikala je kao da je cijelu ruku otcaparila i ispustila nož.

Ekipa se zamrznula od njene nepodnošljive sirene. Jedino je Teo skočio brže od komandosa. Zgrabio je jedan od uškrobljenih bijelih ubrusa, naslaganih na radnoj plohi, i hitro ga omotao oko Korininog palca.

“Drži tako čvrsto”, rekao je mudro poput stogodišnjeg liječnika.

“Ovaj, hvala…”, šmrcnula je i zagrlila ga neozlijeđenom rukom.

Ekipa je zapljeskala.

Spas

Oliver se bezvoljno spremao. Činilo mu se da satima isprobava koju kravatu da stavi, koju košulju da izabere, da bi ga Tonka naposljetku upozorila da je obuo samo jednu čarapu. On se i probudio čak dva sata prije nego što se alarm oglasio. Unezvjereno je hodao dnevnom sobom i grickao usne. Tonku je tek alarm razdrmao. Sinoć, kad su legli u krevet, čvrstim glasom je rekla: “Što mora biti, bit će” i zagrlila ga je. Dugo je tako ležao, udišući svoje srce iz njenoga, ona je već tonula u san, a on se pitao hoće li ona imati dovoljno snage – da na površini drži i sebe i njega i njihove blizance. Koliko god zatreba.

Doručkovali su. Kukuruzne pahuljice veselo su letjele iz Majine i Franove zdjelice, brbljali su kao navijeni. Oliver je zurio u prazno i krckao tost. Tonka je uspjela srediti klince, izvaditi punjene paprike da se odlede, i još je objesila veš na balkon i sebe je dotjerala… A Oliver je i dalje sjedio i grickao tost.

“Moramo krenuti, ljubavi, da ne zakasnimo.”

Prvo su Maju i Frana ostavili u vrtiću a zatim se uputili prema banci.

Oliver je šutke vozio kroz neočišćene ulice, a ona je govorila o nekom planu za vikend, da odu njih četvero na sanjkanje na Sljeme.

Oliver je peti mjesec bio bez posla. Privatna gimnazija u kojoj je predavao fiziku, odlučila je srezati nastavni kadar. Oliver je u rukama imao i zanat kuhara, pa se javljao i na restoranske adrese, ne samo na one iz fizičarske struke. Nije se bojao nikakvog posla, bojao se da ga neće više naći. Zasad su rate za stambeni kredit uplaćivali redovito. “Vidjet ćeš, sve će se srediti”, bodrila ga je Tonka. Kredit je bio na nju. Radila je u apoteci i u nje se zaista svaka kuna nekim čudom obrnula i udvostručila. Kako je istjecao peti mjesec a da se na vidiku nije pojavljivala niti jedna šansa za novi posao, Oliver je bio sve malodušniji. Grizla ga je i ta situacija, nije si mogao pomoći, da on trenutno “ne privređuje”.

“Ako te još jednom čujem da bulazniš o tome, odmah podnosim zahtjev za razvod”, zaprijetila mu je Tonka, a onda je prasnula u smijeh.

Njena je ideja bila da odu do banke i da, za svaki slučaj, izvide koje su im mogućnosti ako jednoga dana ne budu mogli podmirivati kredit.

Ljubazna bankarica dočekala ih je s toplim riječima nade, spomenuvši da ukoliko im se situacija s Oliverovim zaposlenjem ne promijeni, banka može ponuditi jednogodišnji moratorij na otplatu glavnice, uz obvezu otplaćivanja kamata.

“Čuješ! Ako baš bude bilo stani-pani, to nije loše rješenje”, vedro je komentirala Tonka, listajući kreditnu dokumentaciju.

“Sigurna sam da će vaš suprug vrlo brzo naći zaposlenje, a dotad mi smo tu da vam olakšamo situaciju, uz svu našu stručnu pomoć”, toplo ih je pogledala bankarica.

Iz Oliverovog kaputa začuo se mobitel.

“Da, ja sam…”, javio se. “Jesam, da… Mogu odmah… Kako da ne, hvala vam puno.”

Sjedio je i nije ništa govorio.

“Dragi, tko je to bio? Sav si problijedio.”

“Zvali su sa Filozofskog fakulteta. Dobio sam mjesto na katedri za fiziku.”

“Pa to je divnooooo!” kliknula je bankarica i poletjela im u zagrljaj.

E-knjižica

“Hm, da vidimo…”, zadubila se moja kućna ministrica financija u ekran laptopa. “Budući da si nam upropastio novogodišnje putovanje…”

Čekaj, čekaj, kao ja sam namjerno prizvao virozu i smlavljen odležao dane predviđene za trip?! Eto, kako se povijest začas izokrene. Iznajmili smo s frendovima apartman u centru Budimpešte, trebalo je biti ludo, ali u mom slučaju umiješala se virozetina i sve upropastila. Okej, već sam od prijatelja osuđen kao bezočni partibrejker, a sad još ovi prigovori od bračne družice. Taman sam uvrijeđeno digao nos, kad li me omekša njezin najmedeniji osmijeh.

“Zezam se, ne duri se.”

“Dobro, ali zašto to sad opet spominješ?” htio sam znati. “Zašto mi svrdlaš još svježu ranu?”

“Ma, ništa, samo kažem da je ta lova, predviđena za Budimpeštu, još uvijek ovdje na e-knjižici”, pokazala mi je na ekran.

E-knjižica?!! pomislih. Neka nova ujdurma?

“Daaa…”, važno sam se zadubio u polja koja je otvarala na ekranu.

Svi ti fondovi, online štednje, bankarstva i slično, po kojima moja ministrica suvereno orkestrira, prebacuje, dijeli i množi, za mene su velika mantra. I bolje da se držim podalje od njih. Ali, za podrobit pare, tu sam vidra. Uglavnom, rasijano sam pratio dok mi je objašnjavala performanse najnovije kasice što je plutala internetom. Razabrah da je e-knjižica stimulirana višim kamatnim stopama od 1,5 posto za kune, 1 posto za eure… Htio sam već nešto zaustiti, u svom sumnjičavom stilu, kako to i nije neka kamata, ali sam se ugrizao za jezik. Jer, u očima najdraže pročitao sam njen omiljeni i željezni logični hardware kojim me uvijek razoruža: “1,5 posto je 1,5 posto u plusu!”

Elem, riječ je o kratkoročnoj, nevezanoj štednji, na knjižicu se prebaci dio para s tekućeg računa, tamo stoji kao na štednoj knjižici, a kad zatreba za korištenje, opet se vrati na tekući i podiže. Tako sam si ja to ugrubo predstavio.

“Ovakav način poslovanja predstavlja jednostavnije planiranje kućnih financija i prikupljanja sredstava za neke izdatke, a sve to da se ne moram ni maknuti iz tople sobe…”, znalački je to draga opisivala, a meni je pažnja sve više lutala.

“Ne pratiš ti mene!” sad se ona naljutila, ulovivši ribice u mojim očima. “Mislila sam da dio novca kojeg nismo potrošili na putovanje, iskoristimo da kupimo tablet, ionako smo ga namjeravali uzeti…”

E, tu se meni koncentracija naglo povrati. Čim je riječ o kupovini, nema mi ravna.

“Što se mene tiče, spreman sam za pet minuta!” veselo namignuh svojoj ministrici.

Pancerice, sarma

“Kako to da, unatoč krizi, idete na skijanje?! Recite našim gledateljima, koliko mislite potrošiti?!” razmljela se ubundana cura, gurnuvši Alenu mikrofon pod nos.

“Nemoj…”, Zdravka spusti dlan na njegovu šaku, grčevito ovijenu oko volana.

Primjetila je kako kipti.

“Bit ćemo na Dnevniku!” javila se Mia sa zadnjeg sjedišta.

“Jupiiii!!” pridružio joj se i mlađi brat Karlo.

Alena su do ludila dovodile ovakve ankete. Svake godine ista priča. Početkom siječnja, mediji bi se pomamili. Udarne informativne emisije drečale su o stotinama tisuća građana koje se slijevaju prema granicama i tjeraju dalje do inozemnih skijališta. Polupismeni novinarčići kreveljili bi se u zasjedama uz naplatne kućice i javljali se nabrijanim urednicima u studiju, kao da su se natjecali tko će više skijaša pred kamerama natjerati u crvenilo.

“Kao da smo lopovi!” rasrdio se Alen a bijes je pokuljao iz njega, gotovo da se mogao opipati.

“Moramo javiti baki da nas gleda!” rekla je Mia.

“Tišina! Ništa mi nećemo javiti!” zaurlao je Alen i dao gas.

Zdravka je ponovo spustila dlan na šaku svoga muža i držala ga je tako dok se nije prestao tresti.

“Pa, nismo mi ništa ukrali!” nije jenjavalo njegovo uzrujavanje.

Kad bi se iz kadrova Dnevnika razlile slike kolona, podtekst je bio jasan: pogledajte ove parajlije, briga njih što je kriza…

Čak je i Zdravka ove godine obzirno pokušala mužu predložiti da skije ipak po mraku montira na automobilske krovne držače. “Da ne izazivamo susjede”, rekla je i postigla da je Alen dobio slom živaca.

Cijele godine sumanuto su šljakali, Zdravka i on, i tih tjedan dana skijanja, uz dva tjedna mora u ljeto, bilo je nešto od čega nije naumio odustajati. Preko godine jedva da su izlazili, djeca su im bila odlični đaci, ako je grijeh da im priušti sedmicu zdravog planinskog zraka, onda kvragu i takav život. Apartman u Nassfeldu plaćali su revolving kreditnom karticom, tako da se lakše podnese plaćenje ukupne svote, razbijene na rate. Sami su kuhali, nosili su i zamrznute sarme i graha na put, važan je spirit.

Kad su slijedećeg jutra djeca jurnula niz padinu, a snijeg prštao oko njih poput najfinijih dragulja, Alen je zaboravio na bijes s kojim je pošao na odmor. Zažareni obrazići njegovih klinaca učinili su da zaboravi na sva nerviranja. Zagrlio je Zdravku i otpio gutljaj kuhanog vina. Bogme, zaslužili su ga.

Svečanost

Gospođa Pepica je voljela prvi radni dan nove godine. Ako ćemo pravo, njoj su isprazna slavlja išla na živce. I u ona davna vremena dok su bili mlađi, dok je njen Ilija još živio a kuća im se danima tresla od veselih gostiju, ona bi jedva čekala da fešte uminu i da se život vrati u kolotečinu. Voljela je ona društvo, daleko od toga da nije, imali su jako puno prijatelja i svi su oni hrlili u njihov dom kao na neku terapiju. Ali, Pepica je mrzila besposlenost, makar i u dane odmora. Ni odlazak u penziju nije promijenio njene stavove. Zato bi sva nestrpljiva brojala sate do službenog prestanka plandovanja. Drugi siječnja, prvi radni dan godine koja se upravo rađala, za nju je bio osobit ritual. Ujutro bi, uz prvu kavicu, sva uzbuđena prelistala prve novine. Treba li reći: strahovito je mrzila praznične dvobroje, a oni dani kad novine nisu izlazile, za Pepicu su bili kao šugavi.

Nakon čitanja novina i ispijanja kavice, slijedilo je dugo i pomno biranje odjeće. Za taj dan Pepica je birala najbolje stvari iz svoje garderobe. Kad bi naposljetku bila zadovoljna postignutom elegancijom, uzimala bi bundu i izlazila iz kuće. Prezrivo je prolazila pored onih trgovina koje su toga 2. siječnja kukavički podlegle mamurluku i izvjesile natpis INVENTURA. Brzinski bi obavila osnovnu kupovinu, a zatim bi se uputila osnovnom cilju svoje svečanosti: banci. Njen pokojni Ilija uvijek bi je zadirkivao zbog te navade da transakciju baš mora obaviti drugog siječnja, pa makar “sjekire padale”, tako je on to okarakterizirao, keseći se. Što se Pepice tiče, godišnje oročavanje novca moralo je pasti ili na taj dan, točno u 11 sati, ili više ne bi imalo smisla. Nije bila praznovjerna, kako bi to mnogi brzopleto pomislili, ali se nekih principa tvrdoglavo držala.

Uzbuđeno je čekala red, nije bilo pretjerane gužve. Može se reći da je uživala u laganoj užurbanosti koja je vladala u banci. Bez nervoze, ali s onim finim, točnim i preciznim radom okupljenih službenika.

“Izvolite?” nasmiješila joj se mlada bankarica.

Pepica je još jače zablistala i rekla joj za oročenje, s time da bi svotu koja je upravo istekla još povećala za pedeset posto.

“Nema problema”, rekla je ljepotica. “No, niste morali žuriti baš danas, mogli ste na miru doći i koji drugi dan.”

“Neka, neka… Ovako sam ja mirna.”

U tom trenutku iza mlade kolegice zaustavila se starija. Čuvši njen savjet, a prepoznavši Pepicu, nagnula se i nešto prišapnula kolegici na uho.

“Naravno, naravno…”, brzo će mlada, zajapurivši se malo od nelagode. “Kako ste navikli, draga gospođo Pepice.”

Pepica je izašla iz banke i godina je sad zaista mogla početi.

Dar iz Houstona

“Molim vas, nemojte nas pogrešno shvatiti, ne želimo se praviti važni!” uzbuđeno je objašnjavala Greta. “Ali, puno bi nam značilo da prihvatite naš dar.”

Tomići su sjedili, nervozno lomili prste, i ništa im nije bilo jasno. Ne poklanja se 200.000 kuna tek tako. Petričevići, Greta i Slavko, pozvali su ih popodne na kavu. Rekli su da imaju o nečemu vrlo važnom s njima popričati i tajanstveno se smijali.

Sve je počelo prije dva tjedna. Nazvao je sin Vlatko iz Houstona i nakon kratkog rafala pitanja o zdravlju i rodbini, rekao je da im šalje na račun pedeset tisuća dolara.

“Vlatko, sine, pa ti si skroz pošašavio!” usprotivila se Greta. “Šta ćemo tata i ja s tim parama?!”

“Snađite se, radite s njima šta hoćete, meni ne trebaju”, lakonski je odvratio Vlatko i već načeo drugu temu.

Napokon je prodao stan koji mu je samo predstavljao balast otkako se prije par godina preselio u veliku kuću izvan grada. Višak novca, nakon što je poplaćao poreze, odlučio je podijeliti s roditeljima. Jedan od najuglednijih estetskih kirurga u Houstonu, u 35. još uvijek neženja, zaista je imao izvrstan standard, i Petričevići su zahvaljivali Bogu na tome. Još na studiju je bio nedostižna klasa za većinu kolega. Petričevići su znali, bilo je samo pitanje vremena kad će ga primijetiti svjetski lovci na talente.

“Šta će nam ti novci?” i Slavko je sav smušen postao otkako su dolari sjeli na račun. “Unučadi nemamo, nas dvoje imamo i više nego šta nam treba… Idi bestraga, samo jedna briga više u kući.”

“Imaš neku ideju?” zagledala se Greta s povjerenjem u supruga.

“Nemam pojma.”

Jednoga dana, mala Inga, ljepotica bez premca, ručala je s njima. Često je znala skoknuti do njih na ručak, u one dane kada bi mama i tata Tomić radili dvokratno. Dok je Inga u slast jela špagete sa šunkom, Greti je sinulo. Čim je Inga otišla, Greta je posjela Slavka do sebe i odlučno rekla: “Neka otvore Ingi štednju. Ima ona teens-štednja gdje se maksimalno može uložiti dvjesto tisuća kuna. Mi ćemo uplatiti te novce.”

Slavko se razniježio. Nije valjda bilo boljeg djevojčeta na svijetu. A njih je poštivala kao da su joj rođeni baba i djed.

“To će biti lijepa svota za njen daljnji život”, kimnula je Greta. “Ingica je vrijedna, ne sumnjam da će daleko dogurati.”

Kad su Tomići shvatili da nema načina da otklone neočekivani dar, samo su im odjednom popustile sve brane i oboje su se rasplakali kao tužne godine. Greta i Slavko sjedili su nasuprot sujedima, držali njihove dlanove u svojima i čekali da se smire pa da odmah odu do banke. Vrijeme je novac. A njihova Ingica ne smije čekati.

Silvestrovo

Pro je pomislio da se šali. I inače je imala sjajan smisao za humor, tako da je bio uvjeren da ga ipak malo vuče za nos. Šašavi su dani,godina se odbrojava, nema durenja ako te netko predribla u duhu sveopće luckaste atmosfere.

“Zezaš ti mene, ha?”

“Ne, ljubavi, ozbiljna sam.”

Sjedili su u kafiću i zamalo si je istresao kavu u krilo, kad mu je rekla.

“Kužim, peckaš me na tihoj vatri…”, nasmijao se Svjetlan i poljubio ju. “A, zapravo imaš neki ludi plan u rukavu, daj priznaj…”

“Rekla sam ti”, slegnula je Ljuba ramenima i pokupila šlag žličicom. “Ostajem kod kuće. Moram joj to učiniti. Zaslužila je.”

“E, pa onda se zabij tamo s njom i štrikaj!” skočio je, pucajući od bijesa. “I nađi si drugog kretena da trpi tvoje mušice!”

Tresnuo je par novčanica na stol i odjurio, ne pogledavši je više.

Ljuba je ostala sjediti još neko vrijeme. Oči su joj se napunile suzama, a grlo se očajno steglo. Pretpostavljala je da se Svjetlanu baš neće svidjeti to što ona na Silvestrovo namjerava ostati doma. Dugo je oklijevala reći mu istinu, sve dok više nije mogla odlagati. No, vjerovala je da će imati razumijevanja za njene razloge. Potajno se nadala da će im se i on pridružiti. Mami bi bilo jako drago.

Prije dva tjedna, ručale su baš, mama Tereza ju je dotaknula po ramenu i rekla: “Hoćeš mi ispuniti jednu želju?”

“Samo reci, mamice!”

“Mislila sam…”, krzmala je Tereza. “Ne znam šta mi je ove godine, zbunjena sam… Mislim, navikla sam, ne bi mi bilo prvi put… Tvoga tate nema već deset godina…”

“Ne razumijem, o čemu se radi?”

“Ako bi htjela ostati sa mnom, za doček mislim”, rekla je mama i zagledala se u kćer očima prepunim strepnje.

“Naravno”, rekla je Ljuba čvrstim glasom, a Tereza joj se bacila u zagrljaj.

Da joj je baš bilo svejedno, nije, ali majci nikako nije mogla odbiti tu neočekivanu želju. Toliko ljubavi što nesebično daje svojoj kćeri ili to kako se dan i noć bori za njih dvije i nikada joj ništa nije teško. Prije bi sebi od usta otkinula nego da Ljubi išta nedostaje. Da nije mama studentski kredit podigla i otplaćuje ga u njeno ime, ne bi Ljuba nikad mogla ni pomisliti da upiše medicinu.

To je, dakle, bilo riješeno. Ostaje s mamom. I osjećala se dobro zbog te odluke.

Ljubina je ideja bila da budu u pidžamama, njih dvije. Cijelu noć. Ogrnule su kućne ogrtače i uživale. Mama je rezala prasetinu, a Ljuba je servirala francusku salatu u zdjelice. Kasnije, dok se ponoć bližila, a njih dvije zagrljene sjedile na kauču, Ljubino srce dijelilo se napola. Nije mogla ni zamisliti da izgubi Svjetlana, ali nije imala izbora. Ako je tako suđeno, snaći će se već.

“Hvala ti, milo”, prošaputala je Tereza. “Ovo ti nikada neću zaboraviti.”

Ljuba je počela ljuštiti staniol sa čepa na pjenušcu. Još malo i otkucat će godina.

Začulo se zvono na vratima. Mama je pošla otvoriti. Ljuba ju je čula kako šuška s nekim na hodniku, sigurno susjedi Zoranići. Prtljala je oko čepa, odvila je žicu.

Mama se vratila u sobu sama. Minuta je preostala do ponoći.

“Čekaj, milo, da prvo zamislimo želje”, ozareno je predložila Tereza. “Prvo ti. Zatvori oči dlanovima i zamisli nešto lijepo…”

Tek što je Ljuba pokrila oči, osjetila je kako joj nečiji topli prsti nježno razdvajaju dlanove i ugledala Svjetlanovo lice.

“Sretno ti bilo, ljubavi, uvijek i zauvijek”, rekao je a vatromet je potekao s njegovih usana.

Čarape iznad kamina

Ušao je u lift. Zajapuren, oznojen, izgledao je kao da će svaki čas eksplodirati. Tri torbe za laptope i ostala čuda, sapinjale su mu prsa i leđa, a u rukama je još nosio gomilu mapa. Upravo je pokušavao oznojenim čelom pritisnuti dugme za deseti kat, kad je začuo povik: “Čekajte!” i vrata se otvoriše.

Zrinko je možda djelovao pretrpan, ali u usporedbi s Pericom je bio čisti amater: korpe, vrećice, kolica za tržnicu… Tko bi rekao da tako krhka može sve to tegliti. Aktivirala je dugme i skinula vunenu laponsku kapu. Ošišana kao dječak. Usne – nema takve ruže na svijetu.

“Hoćete me povesti, susjede?” nasmijala se i naslonila na metalnu stijenku pored ogledala.

“Dobra večer”, odgovori Zrinko, zureći u pod.

“I vi ste na Badnjak radili?” javila se opet. “I ja isto. Ma, nema veze, u radu je spas. Još ćemo sve stići, jel tako?”

“Valjda…”, odsutno je promucao, ne podigavši glavu.

Perica je radila na benzinskoj pumpi. Gadan posao za ženu. Osobito zimi. Jednom je spriječila noćnu pljačku. Svladala je razbojnika, špricajući mu u oči sredstvo za odleđivanje stakla. Zrinko je čitao u novinama o tom događaju.

“Evo nas!” objavila je i uprtila svoju prtljagu.

Pridržao je vrata nogom.

“Hvala”, zacvrkutala je i spustila košare pored svojih vrata.

On je već otključavao svoja, sa pet brava, debljine poput sefa u banci u kojoj je radio.

“Ako ste za kavicu, prije večere…”, zaustila je.

“Ne hvala, moram još raditi.”

“Sretan Božić!” doviknula je, ali on je već nestajao u svom golemom stanu. Najvećem stanu u zgradi. Stotinu i pedeset kvadrata samoće. U dva nivoa. Jednom tjedno joj je ostavljao ključeve da mu napravi generalno spremanje. Plaćao je bogovski.

Pijuckao je konjak i odgovarao na mail jednom od svojih klijenata:

… u vezi Vašeg upita, a u skladu s Vašim navikama i željama, preporučio bih Vam HI-conservative fond. U privitku Vam dostavljam cijenu udjela na današnji dan. Srdačan pozdrav, i želim Vam sretne božićne i novogodišnje blagdane.

Izašao je na prostranu terasu. Rafali su već odjekivali na sve strane. Ubrzo mu je postalo hladno, onako samo u košulji. Vratio se u sobu. Još će skicirati nekoliko ključnih prednosti nove linije s gold karticama, da bi prvog radnog dana odmah mogao sastaviti nacrte ugovora.

Zaustavio se pored kamina i pogledao obješene crvene čarape. Volio je taj običaj, a čarape su ipak ostajale prazne.

Zvono na vratima podsjetilo ga je da je naručio večeru. Ali nije bio catering.

“Htjela sam vam predložiti… ako ste za šarana s rižom… U rerni, znate…”, smiješila se, u majici i kecelji sa zelenim kruškama.

“Hvala puno, ali naručio sam večeru.”

“Ih, to vam je sve umjetno, samo da probate mog šarana, odmah ćete osjetit…”

Nije dočekao da čuje što bi to osjetio.

“Hvala, ali još imam dosta posla”, zatvarajući vrata, Zrinko je ulovio njeno razočarano lice.

Deset minuta nakon Perice, pozvonila je njegova večera. Radeći uz ekrane, jedva da je brljao po lososu u želatini.

Telefon ga je uzdrmao.

“Ako ste se predomislili, baš vadim šarana…”, začavrljala je.

“Ne zamjerite, ali nemam vremena”, odsjekao je razgovor.

Ugasio je sve ekrane. I sjeo uz kamin s čašom u ruci. Možda je zadrijemao.

Zvono se razleglo kao da je smak svijeta.

Odjenula je bijelu bluzu, dugačku crnu suknju, a u onu kratku dječačku frizuru nekim čudom je uplela ljubičice. Na dlanu je držala malog Isusa u kolijevci.

“Ne mrdam s vašeg praga dok ne izađete”, odlučno je rekla i pružila mu ruku.

Kao u nekom snu, pustio se da ga vodi. Iza sebe je začuo škljocanje onih silnih brava, a na ulazu u njen stan veselo ga zagrliše mirisi sa stola.

Ka’ Betlehem

Frane je protrljao bolne kosti. Imao je osjećaj kao da mu neki cirkular reže desno rame. Iskreno, noge više nisu bile njegove. Na lijevom stopalu prokrvario mu je žulj. Zadnja dva mjeseca, tamo od kraja listopada, premješten je u kvart finih starih hamburških četverokatnica. Sve lakirana hrastovina na ulazima, mesingane kvake, mramor, portiri i debeli tepisi. Ali bez prokletih sandučića za poštu u prizemlju. Svi stanovnici u kvartu imali su istu naviku: otvori za poštu bili su im ugrađeni na vratima stana. Isto je vrijedilo za novine. Frane je dostavljao novine i lipsao pod golemom torbom već nakon prvog kata. Posebno nakon što bi prošao stotinu zgrada. Blagdanske novine u trobroju za tri dana, kao da su se u nakovnje pretvarale u njegovoj torbi.

Kog im đavla tribaju take debele? stenjao je u sebi, dok je raznosio pozamašne smotuljke.

A još je morao i trčati po stepenicama. Pa onda uzjaši bicikl i tjeraj ulicama. Naime, važan je bio i tajming. Broj primjeraka i vrijeme za koje bi ih podijelio, činili su važnu stavku u varijabili na kraju mjeseca. Plus bonus za dežurstvo na Badnjak. Petsto eura nije malo. Toliko je Frane Carić prebacio.

Zato je odmah nakon arbajta pohitao u poslovnicu Western Uniona. Neka Luce još večeras dobije novce. Može ih podići u banci u Omišu.

“Alo, evo šaljen!” proderao se u mobitel, čim je došao na red. “Oli si na mistu? Dobro, mučaj sad tamo, javin ti se posli.”

Kad je otključao vrata iznajmljene garsonjere skoro se srušio u uskom predsoblju i tamo zaspao. Ipak, jedva se nekako natjerao pod tuš, a i crijeva su mu gadno zavijala. Zamutio si je kajganu od tri jaja, otvorio konzervu tunjevine i sjeo za stol. Otpije gutljaj piva i pozove ženu.

“Jesu stigli šoldi?”

“A, jesu, jesu, pola san ostavila na račun, a pola prominila…”

“Dobro”, kimne Frane i kruhom pokupi trag kajgane.

“Evo, Franka te nešto triba, već je tila zvat!”

“Ćaća, ćaća…!”

“E, tu san.”

“Jel da je Amburg lipo okitit, najlipše na svitu?!”

“Ka’ Betlehem.”

“Rekla san ja u školi, a oni mulci ne viruju.”

“Daj mi sad mater.”

Frane se zagleda kroz prozor. U njegovom predgrađu vladao je mrkli mrak. Ako se ne računaju škiljava svjetla po zagušljivim stanovima.

“Jesi ča skuva?”

“Nisan. Jeo san u firmi”, slagao je, gnječeći viljuškom komad tune. “Bila fešta za radnike.”

“Mi ćemo srdele na brujet. I fritule san pekla. Sad će i Roko, pa ćemo za stol.”

“A di je on?”

“Još na treningu.”

“Na Badnjak?!”

“E…”

“Đava ih odnija, zato i oćedu ispast u treću ligu…”

“Frane…”

“Reci.”

“Dokad ćemo mi ovako, ka’ psi… Da si na more iša, bija bi više dolazija.”

“Ajd, muči, nesrićo! Ča me sad pilaš?!”

“Frane…”

“Ča je sad?!” izdere se, uvijek ga iznervira s tim pitanjima kad će on više kući.

“Sritan ti Božić.”

“E, i tebi…”

Pokupio je kruhom ostatke ulja iz konzerve, uzeo drugo pivo i izvadio sliku iz stola. Tamo su svi četvero igrali picigin. Carići.

Djed Mraz

Uuuups! Skoro je iz krila ispustio mališana s laponskom kapom na glavi. Mali ga je zakačio gojzericom po drugom koljenu, izvodeći neki suludi manevar s nosačem aviona, izrađenim zamalo u prirodnoj veličini.

Kakve to igračke danas kupuju djeci, mislim, strašno…

“Djede, djedeeee!” žešće ga je povukao deran za bradu i skoro ju odlijepio. “Što si mi još donioooo!”

“Samo malo, Velimire, samo malo… Ho-ho-ho!!”

Pazeći da klinac ne blebne na uglačani mramorni pod, još mu samo treba neka tužba gnjevnih roditelja, posegne slobodnom rukom u vreću gdje je preostalo nekoliko darova. Svi su pripadali Velimiru, njegovom posljednjem djetetu večeras.

“Neću žirafuuuuuuuuuuu!” zabrazdio je Velimir kad je ugledao živinu od gume, također približno u mjerama iz stvarnosti.

“Ali, zaboga Velimire, to je baš lijepo, kolika bi djeca u Africi…”, tu je zastao jer su ga zabljesnuli blicevi Velimirovih predaka.

“Daj se smiri i poljubi Djedicu, taaaako!” namještala je majka Velimira, napasnija od mnogih redatelja koji ispiše krv Djedu Mrazu alias Stanku Klasiću.

U toj banci kao da su držali djecu u sefovima, a ne novce, naime, Stanko je mislio da se nikada neće izredati pred njim. A nije mu to bilo prvo ukazanje toga dana, nego četvrto. Četvrta gaža, ne računajući ranojutarnju privatnu posjetu kod vlasnika lanca benzinskih pumpi. Zbog njegove kćeri morao se spustiti kroz dimnjak, da bi gljiva razmažena prezrivo digla nos i rekla da to samo na Balkanu još djedamrazovi dolaze kroz dimnjak.

Noge su mu klecale, kostim je bio skroz mokar, desna čizma mu je propuštala, oči su ga pekle od prašine iz idiotske kićanke…

“A sada ćemo svi zajedno nešto vedro zapjevati dobrom Djedici za rastanak!” zapovijedila je mlada referentica, inače, kako je gordo istaknula, glavna za sve kulturne aktivnosti u banci.

“Pršti, pršti, bijela staza…!” zapjevali su pingvini, Stanku su se već pričinjali pingvini pred očima, iako je banka bila nahajcana do tropskih razmjera.

Od honorara za ovu bajkovitu tezgu nekako će platiti stanarinu za garsonijeru za slijedeća tri mjeseca. Kad grane proljeće, jadna mu majka. Stanko je godinama bio nezaposleni glumac i svoju vitkost mogao je zahvaliti krajnje reduciranim obrocima, a tamni podočnjaci od vječne brige u sutrašnji dan, odavno su njegovom licu podarili auru mistike.

“I nešto za našega Djedicu, i on je bio dobar, jako dobar!” kliktala je referentica, pružajući mu plišanog nilskog konja kojemu je oko vrata bila pričvršćena blještava crvena kuglica.

“On vam donosi sreću, znate”, ohrabrila ga je da ponese stvorenjce.

“Meni nema pomoći”, kiselo se nasmijao i odvukao iz banke.

Otključao je vrata, svukao čizme i ispustio maskotu na pod.

U tom trenutku zazvonio je mobitel.

“Stanko Klasić…?”

“Da, ja sam…”

Ugodan ženski glas s druge strane rekao je da je dobio glavnu ulogu u filmu tom i tom… Stanko je mislio da će se onesvijestiti, potražio je svog nilskog cimera, zagrlio ga i prošaputao: “Hvala, stari, faca si…”

Bankomat

Bruna je žurno ispijala dupli espresso i nije se osjećala nimalo bolje.

“Vesna ne ljuljaj se, prolit ćeš sok!” nervozno je zgrabila naslon stolice i zaustavila malu.

Oko njih je već narasla poveća gomila vrećica, a Bruna je tek bila na pola puta. Osjećala je da će podivljati. Naravno, Ivor se tradicionalno izvlačio iz predblagdanskih histerija. Kao, on ima posla i nakon uredovnog vremena. Nosio je gomile materijala kući i orao po laptopu, a ti Bruna samo izvoli.

“Hoćemo zvati taticu?!” opet se mala zanjihala na stolici i posegnula za maminim telefonom.

“Nećemo zvati taticu, tatica sad nema vremena, popij taj sok pa idemo!”

Purica (točnije: slonetina, pola slona su oni uzimali, a ne kao normalan svijet), bakalari, darovi, tone darova, ona je čak i za njegove poslovne partnere sve morala smisliti i pokupovati… U Brune nije postojao popis potrebnih stvari, nosila je desetak isprintanih stranica u torbi. I uvijek bi nešto pofalilo u zadnji čas.

“Platit!” izderala se na mamlaza u crvenoj pregači, koji je već deseti put prošao pored njihovog stola, ne obazirući se na Brunino mahanje.

“Polako, čemu žurba”, nacerio se balavac, pružajući joj račun.

Božić se približavao turbobrzinom, a Brunu je hvatala panika da neće sve stići. Ivor se samo blaženo smješkao kad bi ju ugledao kako tegli poput neke šiznute hrčkovice. Jednom će mu, bogme, priuštiti štrajk, odustajanje od bilo kakve nabavke. Ono, baš da vidi hoće li se gospodin zabrinuti. Naravno, znala je da lupeta sama sebi, da ni u ludilu neće posegnuti za takvom vrstom odmazde.

Povuče malu niz galeriju shopping centra i rijeka kupaca ih proguta.

U parfumeriji se Bruna nakratko opustila. Već je otkrila dobru kolekciju za njihovog odvjetnika, kao i mamin omiljeni parfem, dakle na jednom punktu skinula je dvije brige. I prolazno vrijeme joj se popravilo. No dok je blagajnica peglala Bruninu karticu, Vesni je postalo dosadno i počela je iz vrećica izvlačiti stvari koje su kupile.

“Ne diraj to, sad je mama gotova!” uzme joj skijaški skafander iz ruku i vrati ga u vrećicu. “Kad dođemo kući, onda ćeš ga pokazati tatici.”

Vesni se učinilo baš zanimljivim da iz kutije izvadi nove ukrasne kuglice i poreda ih po podu.

“Vesna, vrati to natrag, smjesta!”

Uputile su se prema bankomatu. Dok je Bruna prtljala oko novčanica, mala je hitro pokupila karticu i pojurila prema pokretnim stepenicama.

“Vesna!” vrisnula je i dala se u trk za njom, sa svim onim vrećicama.

“Brzo ću ja!” mala joj je mahnula i već se spuštala, preskaćući stepenice.

Jedva ju je sustigla, na samom izlazu.

“Jesi poludjela, zašto si to napravila?!” zgrabila je Vesnu i bjesomučno ju tresla.

Oko njih se okupila radoznala gomila.

“Htjela sam… htjela…”, zajecala je mala. “Poo-moći, onom dečkuuu…”

Bruna se okrenula, gledajući za ispruženim Vesninim prstom. Uz portal shopping-centra, baš ispod golemog adventskog vijenca, klečao je bosonogi dječak, Vesnin vršnjak, držao kapu u ruci i prosio.

Bruna se spustila na koljena, zagrlila Vesnu i pomiješala suze s njenima.

Upoznavanje

“Ne zanima me s kim se ona vucara!” izderao se Berislav Kovač na bijeloj hotelskoj plaži, negdje na Sejšelima.

Deseti je dan njihova odmora, a on se nikako ne uspijeva opustiti. Stalno visi na svim mogućim vezama, oboružan laptopima, smartphoneima i tabletima. I opako Berislav kune, ako se virtualni lanac makar i na tisućinku sekunde uspori ili pukne, tako psuje da sve hotelski lobi odjekuje ili se ocean uzvrpolji. Velika banka na čijem je čelu, ima vrhunski rejting poslovanja i Kovač nije kanio ništa prepuštati slučaju. Njegovi godišnji odmori jedva da su se razlikovali od sjednica posvećenih novim kamatnim stopama ili novim kreditnim plasmanima. Kovač vjerojatno nije ni primjećivao da se pejzaži svijeta oko njega mijenjaju. Tropska plaža, nova metropola ili mondena skijaška padina, više su imali status privremenih kulisa za njegove poslom nabijene dane. Kao da je na fronti, tako se Berislav Kovač ponašao u svijetu financijskog biznisa. Stalno na oprezu, pod punom “ratnom opremom”, spreman na instinktivnu, brzu reakciju.

“Taj šugavac neće mi u kuću, jel ti jasno?!” zaškrguće Berislav, prateći paralelne izvještaje njujorške, tokijske i frankfurtske burze.

Istovremeno je bio na konferencijskoj vezi s guvernerom Narodne banke i jednim od glavešina iz MMF-a.

“Eh, tvrde glave…”, zlovoljno je promrmljala Matilda, namještajući suncobran da joj napravi više hlada.

Srkala je koktel i po tko zna koji put pokušala nagovoriti muža da jednom zanemari svoje principe, barem za skorašnje blagdane. Jer, zaboga, ne radi se o tamo nekoj strankinji, nego o njihovoj jedinici Leonori. Njoj za ljubav mogao bi malo zažmiriti i zaboraviti na svoje tvrdokorne mjere.

Berislav Kovač se nije lako probijao kroz život, počeo je doista od nule. U jednoj sobici ih je osmero živjelo, šestero djece su njegovi roditelji odgojili, otac u rudniku ostavio pluća, a majka, sam Bog zna koliko snage mora biti u žene koja sve to nosi na svojim leđima. No, godine odricanja i borbe, u Kovača su stvorile neku čudnu netrpeljivost prema ljudima koji se na sličan način bore za opstanak. Kao da se bojao vlastite prošlosti, sav bi se narogušio na one koji su na društvenoj ljestvici bili daleko, daleko niže od njega.

Leonora je, nakon nekoliko usputnih veza, počela sve više govoriti o stanovitom Ivici, nekako je izgledalo da više nije u pitanju prolazno trošenje simpatija, nego nešto mnogo ozbiljnije. Kad je Berislav doznao da je Ivica doduše uzoran student, ali da nema oca a majka mu je tek pomoćna kuharica u nekoj menzi, jedva je zatomio svoj gnjev. Nadao se, ipak, da će i to proći, nikad ne znaš s tim mladenačkim ljubavima, začas se užare i još brže ohlade.

A onda im je Leonora, prije nego što su otputovali na Sejšele, najavila da će Ivicu dovesti za Badnjak na večeru. I još je rekla da će se do proljeća vjenčati, da ona bez njega ne misli živjeti. Berislav je pozelenio i odbrusio da će neki goljo u njegovu kuću samo kad on bude duboko pod zemljom. Leonora se rasplakala i uzvratila mu da onda neće ni nju vidjeti, pa neka mu takav Badnjak, neka samuje ko prokleti pustinjak. Svašta je toga dana još bilo rečeno, mnoga se gadna riječ otela preko usana.

Matilda je dva tjedna na Sejšelima pokušavala slomiti tvrdu glavu svoga muža. Već su letjeli kući kad se napokon predomislio. Uz određene uvjete. On s tim parazitom neće progovoriti ni riječi, i neka mu se lupež uopće ne obraća, kao da ga nema.

Večera je tekla u trpkoj atmosferi. Ivica je bio beskrajno šarmantan momak, osmijeh je s njegovih usana tekao poput nepresušnog slapa, nije bilo teme o kojoj ne bi započeo razgovor. Između njega, Matilde i Leonore iskrila je večer puna radosti, ali čim bi iskrice poletjele, razbijale bi se o šutnju s druge strane stola, gdje je na čelu sjedio Berislav. Tvrdo stisnutih zuba, oborene glave.

A onda, negdje pred ponoć, Leonori je definitivno pukao film.

“Tata pogledaj ovamo!”

Berislav je i dalje zurio u tanjur.

“Pogledaj ovamo smjesta!” izderala se i udarila po stolu. “Ako ne podigneš tu blesavu glavu, odlazim… Zauvijek!”

Zatim je uhvatila Ivicu za ruku i čekala.

Berislav je polako podigao glavu. I ugledao čudo. Vidio je čovjeka koji zaista ništa nije imao, jer sve je dao Leonori – srce, dušu, oči, ruke, sve. Leonora je blistala, a Ivica zahvalno disao. Berislav je ustao i zagrlio ih oboje.

Rebalans proračuna

Oprezno je srknuo juhu, krepku, govedsku.

Domaći rezanci brzali su mu preko usana, i činilo se da se ništa nije čulo, da je sve prošlo okej. Baš mu je prijala juhica, nema boljeg završetka radnog dana. Osjećao se kao u toplicama, na propisanoj kuri rehabilitacije.

“Opet srčeš!” vrisnula je.

Imala je sluh snažniji od Pentagonovih radara.

“Nisam, srce, nisam, majke mi.”

“Vjekoslave, čula sam, hoćeš reći da ja lažem?!”

“Nikako, ljubavi, ali mislim da je stol zaškripao, pa ti se učinilo… Slični su ti zvuci, čovjek se začas zabuni, dođe u dvojbu…”

“Govedo jedno!”

Ovo je zvučalo kao presuda. Zlatica uopće nije bila fer, ponekad bi mogla pokazati malo više empatije prema poslu svoga muža Vjekoslava Maštrovića. Jer, Vjekoslav se ne zavitlava po ulicama, nego radi častan i odgovoran posao. On je, naime, ministar financija. Krase ga sve vrline koje jednog ministra financija trebaju krasiti: marljiv i vrijedan kao mrav, štedljiv kao pčelica i uporan kao kornjača.

I sad ga ona tu gnjavi oko jednog neznatnog srkutavog, jedva čujnog tona. Umjesto da je sretna zato što mu juhica dođe kao melem na istanjene živce. Srećom, na stol je došlo glavno jelo, faširke s krumpir-pireom, pa se ministar više nije morao toliko koncentrirati. Mogao si je dati malo više lufta, osjetio je kako mu srce normalnije kuca a stomak se opušta.

“I kako je bilo danas na poslu?” zanimala se Zlatica.

Što se toga tiče, Vjekoslav je uvijek imao nesebičnu podršku supruge. Iznimno ljubopitljiva i osjetljiva na sve iz njegova resora.

“Ne pitaj…”, zarezao je Vjekoslav faširku. “Rebalans proračuna.”

“Uh, uh, gadno”, sućutno je Zlatica zavrtjela glavom. “Uzmi salate, dušo, vitamini su ti sad najpotrebniji.”

“Dobro kažeš”, složio se Vjekoslav i nagrabio si žbun radiča.

“Hoćeš li uspjeti izbalansirati novce?”

“Znaš mene, naravno da hoću.”

“Pametno moje”, razgali se Zlatica i poljubi svoga Vjekoslava baš usred pametnog čela.

Zatim mu je odrezala kraljevski komad čokoladne pite s preljevom od šumskog voća.

“Nghhhh”, zadovoljno je mrmljao ministar.

Slatko je obožavao i načisto se opustio.

“Čuj, danas mi je pala na pamet sjajna ideja. Ako to provedemo, do 2015. uštedit ćemo 200 milijuna kuna!”

“Ma, nemoj, pa to je fantastično!” složila se Zlatica, nisu to male pare. “A o čemu se točno radi?”

“Mislio sam da ukinemo državne poticaje za stambenu štednju”, ponosno će Vjekoslav. “Onih 750 kuna godišnje.”

Neka prijeteća tišina je zavladala.

“Vjekoslave, govedo jedno!”

“Pa, što je sad?”

“Ideja ti je glupa da ne može biti gluplja. Jesam li ja zato dvije stambene štednje pokrenila prije pet godina?! Da bi ti sad nama poticaje ukinuo?!”

Vjekoslav se oznojio i nije znao gdje da pogled svrne pred navalom pravedničkog gnjeva svoje supruge.

“Idi sad smjesta u ured, nema spavanja poslije ručka, i stopiraj tu budalaštinu.”

Redovi, ispovijedi…

Da vam pravo kažem, nekako osjećam nostalgiju za redovima u bankama. Ono, iz vremena dok vanjski bankomati nisu preuzeli glavnu ulogu podizanja i ubacivanja para, kontrole stanja na računu… Govorim o eri u kojoj nije bilo ni vađenja numeriranih ceduljica na automatima kod ulaznih vrata, ni oglašavanja naših brojeva na displayima. Kad se nije sjedilo okolo u foteljama ili čak izlazilo (danas procijeniš koliko ti minuta preostaje do cilja, pa odeš obaviti koji poslić, jer vrijeme je novac) i opet vraćalo. Imalo se vremena, a zakon je bio jedan-jedini: ni za živu glavu ne smiješ izgubiti red. Ni kod liječnika, ni kod mesara, a u banci pogotovo. Nisi se smio uspavati, nego ful na oprezu, da se netko ne ubaci s onim nevinim: “Samo da nešto pitam…” i šmugne naprijed, eno ga već kod šaltera, a tek je ušao. Na takvoga bi se padobranca odmah izlila bujica negodovanja i najčešće se vraćao posramljen na začelje. Naravno, ako nije neki neosjetljivi debelokožac.

U redovima je, nekoč davno, najčešće vladala prisna atmosfera. Bankarski redovi tu su posebna sojta i još su im samo čekaonice narodnog zdravlja mogle konkurirati po domaćinskoj atmosferi. Novac je kao i zdravlje: ili ga imaš ili nemaš. Elem, u redovima do šaltera svašta se moglo čuti. Ljudi su, napredujući korak po korak, jedni drugima povjeravali najskrivenije tajne – probleme, poraze, uspjehe i nade. Kome se rodilo unuče, tko udaje kćer pa treba prasića po povoljnoj cijeni, kome je sin boksač osvojio pehar u perolakoj kategoriji a čija je majka proplakala jer je već na regrutaciju pozvan, čiji se muž sa dušom rastavio… Daktilografkinje iz obližnjih ureda, samo s nabačenim kaputima, doletjele bi da obave kakvu transakciju i jedna drugoj bi još stigle izjadati sve lomove srca u posljednjih godinu dana. Moglo se tu doznati štošta o džepovima suputnika u redu. Već si po držanju ramena znao ima li dotični ispred tebe solidniji račun ili je, ono što se kaže, skromnijih prilika. Ovi drugi još bi neprestano izvlačili novce iz ispresavijane koverte i prebrojavali ih. Ali vremena nisu bila grabežljiva. Onaj lovarniji ipak nije raspolagao milijardama deponiranim na nekom dalekom kajmanskom otoku. Razlike između imati i nemati bile su tijesne, bez opakog bljeska u očima. U redovima se mogla čitati knjiga, probati mladi sir (o, da, od domaćica koje su toga jutra u rutu nakon pijace ukalkulirale i posjet banci) ili zapisati kakav dobar recept.

Tada nije bilo žutih ili plavih crta ispred šaltera. Oko onoga tko je na redu, natiskali bi se ostali. Jer, pretjeranih tajni nije bilo. Kao ni pred blagajnama. Niste odlazili sami iza vrata od zamućenog stakla i škljocaja šifriranih brava, nego ste usred bučne grupe čekali da gospođa u štrikanom prsluku uzvikne vaše ime. I podizali pare. Ili ih ulagali.

Danas, brate, sve to ide nekako šutke. Ljudi ne komuniciraju, ne govore među sobom, nego gledaju u pod ili u daljinu. Bijesni i nestrpljivi, vječno s nekim prezirom na usnama. Bez obzira na to, koji broj stišću u ruci.

Sad ili nikad

“Kamata je, ako sam dobro shvatio, fiksna?”

Marinko jedva da je svjestan što mu taj udaljeni glas govori. Noge su mu bile mekanije od gumenih bombona, a prsa samo što ne eksplodiraju. Tako se osjećao kao mali, kad je znao imati visoku temperaturu a mater mu vezala obloge od octa.

“To za kamatu… važi za cijeli rok otplate?”

“Molim?” prene se Marinko napokon iz bunila.

Pred njim je sjedio prosijedi gospodin u skijaškoj jakni. Naočale za čitanje gurnuo je na vrh nosa i pred sobom rastvorio prospekte za “O!siguran kredit”.

“Da, da, da…”, rafalno je odgovorio Marinko, uspravivši se na stolici. “Imate li status klijenta?”

“Naravno!”

“Dakle, uz status klijenta, kamata za cijeli period otplate iznosi 8,49 posto.”

“Dobro, još me zanima nešto…”

Opet je Marinko odlutao. Tamo iza boksova, postojala je manja sala za sastanke, i tamo je Sonja pripremala zakusku za posadu filijale. Njen posljednji radni dan, večer… Brza, britka, obrazovana, s posebnim klikerima za financijske rizike, privukla je pažnju nekih skauta u Vladi, i jednoga dana stigla je ponuda od ministra financija (poznatog “buldožera” na području fiskalnih okršaja) da se kao zamjenica pridruži njegovom kabinetu. Sutra je već putovala u metropolu, na novo radno mjesto. Marinku je ostalo još samo par sati. Ili će biti prekasno, a Sonja će zauvijek otići iz njegovog života.

“Koje osigurane slučajeve pokriva!” izderao se tip i bijesno skinuo naočale. “Vi mene uopće ne slušate!”

“Ne, ne, pardon, učinilo vam se”, sabrao se Marinko jedva. “Primjerice, pokriće od rizika otkaza, što je, priznat ćete, u današnje vrijeme izvrsna pogodnost…”

Marinko je nadljudskim naporima uspio obuzdati svoj nemir, skoncentrirati se na tematiku i na kraju je čovjek zadovoljno kimao glavom, odlučivši se za kredit.

Radno je vrijeme završilo, svi kolege su se već preselili na tulum, a Marinko je još malo posjedio za stolom, preturajući po ladicama.

“Može neka cuga?” dočekala ga je uz improvizirani švedski stol. “Moraš probati ove medaljone od srnetine, ili koktel od škampa…”

Vodila ga je za ruku kao dječaka i smiješila se, birajući za njega.

“Jaooooo, stara, ne da sam otresla kad sam čulaaaa!” bacila joj se kolegica Lada oko vrata. “Kao da su mene zvali, tako mi je bilo!”

Svaki čas bi se neko zaletio i obasipao Sonju čestitarskim poljupcima, zagrljajima ili suhim rukovanjem. Marinko se pržio od muke, vrijeme je grabilo, a on nije znao kako da počne. Zapravo, s njom nikada nije znao kako da počne. Jednom su bili u kinu zajedno, banka je dobila neke karte za premijeru iznenađenja u multiplexu, pa se dogodilo da su im sjedala jedno do drugoga. Jedina lutrija u Marinkovom životu koja je upalila. I to je bilo sve. Tri godine je on skupljao hrabrost. Da bi ona sad otišla. Nije fer.

“Idem, kasno je…”, rekla je. “Sutra rano krećem.”

Pružila mu je ruku: “Čujemo se.”

Krenula je. Izašla je iz dvorane i prošla kroz hol. Požurio je za njom.

“Sonja!”

Zastala je.

“Ovaj, ako sam u Zagrebu… Mislio sam, za neku kavu… kratku.”

“Joj, ne vjerujem, imat ću toliko posla. Znaš kakvi su u ministarstvu. Žao mi je…”

“Da, razumijem… Pazi na sebe.”

Otvorila je vrata a njegov san se prebrzo budio.

“Ali, ako si vikendom tamo…”, okrenula se. “Kažu da je Sljeme prelijepo.”

Kako je zelena bila njena dolina

“Evo, dvije pinte…”, rekao je i stavio pivo pred njih.

Maureen se zagledala u barmenove oči a onda je Fionina čaša nestrpljivo kucnula o njenu. Bradonja i mršavica, na malom stageu u kutu, otvorili su set Poguesa.

“Mrtva sam”, izbečila se Fiona i progutala dobar gutljaj tamnog. “Uh, ovo liječi…”

Radile su u maloj osiguravajućoj firmi. Kao administratorke. Te večeri kao da je pola Dublina naumilo osigurati svoje živote.

When it’s Summer in Siam…

Dobro su zvučali ono dvoje, na maloj oguljenoj pozornici. Mršavica je skinula martensice i  bacila ih pod stol. Pub je pjevao s njima. Uobičajeno prepun, rastvorenih prozora i vrata.

“Hoćemo još dvije…?” pogledala je Fionu i odmah dala znak barmenu.

“Evo ih”, nasmiješio se.

Bože, mislila je da Fiona ima najzelenije oči na svijetu. Ovaj dečko nije imao oči nego smaragde.

Maureen Flaherty osjetila je kako ju napetost napušta. Dvoje tustih američkih turista proguralo se do šanka, lamatali su kamerama i tražili od njega da ih snimi zajedno. Predano je to radio, smiješio se i ponosno vratio novčanicu koju su mu uporno gurali u džep na košulji.

Maureen je nastavila dolaziti u taj pub u ulici što se spuštala do rijeke. I kad bi Fiona odglavinjala u nekom drugom smjeru, kad bi frendicu Dublin odvukao, Maureen je odlazila do šanka za kojim je naučila da je more zelene boje. Imao je snažne ruke. Misliš mogao bi deset pinti odjednom ponijeti. Zvao se Tomislav. Ni u ludilu ne bi mogla izgovoriti to ime. Tomy je najviše što je uspjela oblikovati. Bio je iz Hrvatske, pričao o svom gradiću na obali Dunava i pletenicama s makom koje njegova majka peče u starom šporetu na drva i poslije ih njiše u košaricama i pjeva im kao da su bebe. Volio je Poguese više nego ona, što je bilo praktično nemoguće. Crvekonosa djevojka po prvi put je zaista zaboravila gada s kojim je tri godine izdržala u braku. A kad se Tomislav jedne večeri pred cijelim pubom spustio na koljena i pitao je hoće li se udati za njega, osjećala se kao u nekom Fordovom filmu, klekla i ona i naručila pivo za sve.

Jedne noći, vratio se nakon smjene, a one njegove oči zaplakane i otečene.

“Mama… umrla je.”

Ona nije mogla dobiti slobodno, Dublinersi u zadnje vrijeme kao da su poludjeli za osiguranjima, on je sam otišao na sprovod. Kad se vratio iz Iloka (Maureen je uporno taj njegov rodni gradić zvala Clock) danima je bio sav smušen, pričao je o komadu zamrlog vinograda na brdu s kojeg se vidi Dunav, i da je iza majke ostalo pismo u kojem ga moli da se pobrine za zemlju, nema je puno, ali nije zavrijedila da i ona umine…

“Šta ćemo…?” pogledao je u Maureen, a ona je samo htjela da njegove oči opet vrate staru smaragdnu boju.

“Tvoja kuća je tamo, a moja je gdje si ti”, rekla je i nazvala agenciju za nekretnine.

Prodali su njen stančić i odletjeli.

Kućica se jedva držala na nogama. Ali kad je Tomislav otključao vrata i duboko uzdahnuo, znala je da će još noćas svezati kosu u rep i naučiti peći pletenice s makom. Novce od prodanog stana iskoristili su kao polog i u banci dobili kredit za razvoj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Vinogradi se ne obnavljaju preko noći, ali već prvi korov kad izvadiš, loza kao da se trgne. Došao je i taj dan. Tomislav je uzeo bokal, iz bureta pustio mladu graševinu, prvu koju je sam stvorio, i natočio svojoj Maureen u čašu. Polako je srknula, prvi put je u životu probala vino, kao da joj grlo miluje, sjećala se Dublina i zaboravljala ga u isti mah, a Tomyjeve oči opet su vratile onu zelenu boju. Do zadnje kapljice.

Britva

“Čekaj, ne mrdaj sad, još ispod nosa i gotovo”, sonornim je baritonom Miho umirio mušteriju.

Nadvio se nad debeljuškastog tipa sa smiješnim čuperkom na ćelavoj glavi. Jednim elegantnim potezom britve skinuo mu je čekinje iznad usne. Zatim ulije losion u dlanove i protrlja mu lice.

“Aiiiii”, vrisne ovaj i skoro nogom zakači kaktus u kutu.

“Vidi ga, ko maneken!” naceri se Miho, približivši mu ogledalo.

“Baš sam ti ja maneken.”

“A kad ćeš doći na šišanje?”

“Zezaj ti, zezaj, dok imaš koga”, reče Antun i ustane.

Uzme kapu sa veš mašine i pokrije čuperak.

“Lijepe su vam pločice”, stajao je neodlučno nasred kupaonice.

“Kao da ih prvi put vidiš.”

“Ovaj… ako me možeš pričekati do šestog, dok penzija stigne…”

“Ma, nikako!” namigne mu Miho.

S gornje police bijelog ormara izvuče veliku crvenu bilježnicu, tvrdih korica. Izvadi kemijsku i prolista po bilježnici.

“Da vidimo… Imali smo jedno brijanje. Bez masaže ovaj put”, promrmlja Miho i podvuče nekoliko crta u bilježnici. “Dobro… Urudžbirano!”

“Malo sam se preračunao, znaš, inače mi uvijek ostane… Vraćam s kamatama.”

“Znaš šta, mlatnut ću te ovom tekom ako ne umukneš!”

Majstor Miho je bio ono što se kaže brijač od zanata. Cijeli grad je opsjedao njegovu radnju. Mušterijama nije bilo teško ni čekati vani u redu. Samo da ih Miho brije i šiša. Mode su dolazile i prolazile a Mihina ruka upijala ih je poput darovitog dirigenta. Gradske legende su pričale da bi se od kose koju je oštrigao majstor Miho mogla triput Zemlja opasati. Odradio je pun puncati radni staž, do posljednje minute, a da se nije ni za vlas pogrbio. Snažan a delikatnih ruku, ni jedan krivi zarez nije na bradi napravio. Nikome. Osim što je virtuozno baratao britvom, škarama i mašinicama, Mihu je krasila neviđena znatiželja. O svemu ste mogli s njim prodiskutirati, od politike do cijena na tržnici i najnovijih tehnoloških dostignuća. Kada se jednom umirovio, Miha nije ni sekunde mogao mirovati. On i njegova Barica, marljivi i štedljivi, uštedili su Mihi za laptop pa je mogao napajati svoju znatiželju do mile volje. I plaćati račune. Odavno je naučio sve plaćati putem internet bankarstva. Ozbiljan i vedar dok bi pažljivo ukucavao šifre i cifre.

Zanata se nikada nije ostavio. Iako je Barica uvijek malo gunđala, da njena kupaonica nije vašar, zapravo se radovala da Mihine ruke ne posustaju. Iz cijele njihove zgrade i mnogih okolnih iz naselja, dolazilo je i staro i mlado kod majstora Mihe na brzo šišanje ili pedantno brijanje. Miha nikada nije pravio problem oko plaćanja. Zato je postojala njegova crvena teka. Raskupusana, debela, puna kolona, zagrada, stupaca, imena i računa. Bilo je tu duga i po godinu dana. Ništa zato. Rastegnu ljudi koliko mogu. Mihi je bilo dovoljno da oni i dalje dolaze, zavale se u stolicu, zabace glavu i s povjerenjem mu pogledaju u oči, prije nego što kažu: “Šišaj, majstore.”

Novine na pomolu

“Samo da ti posljednji put kažem da nisi normalan”, bijesno je puhala Višnja. “Toliko da znaš.”

Ništa novo. Proteklih pola godine Siniša se naslušao takvih dijagnoza. Ali bolilo ga je kad to čuje od vlastite žene. Nije fer da ti podrška izostane u domu u kojem sanjaš. Izdržat će i to, ali gorko je, prokleto je gorko.

“Ti kao da si vanzemaljac!” žestila se, a kosa joj se zalijepila na čelo. “Mars je za tebe, ništa drugo!”

“Nećeš mi poželjeti sreću?” ponadao se na vratima.

“Ej, rekla sam ti da mene brišeš iz toga. Ne zanima me.”

Bilo je godina kad ju je zanimalo. Kad su ZAJEDNO sve radili. Slušali njene monologe, štrihali njegove kolumne, skidali njegove interviewe s diktafona, pregledavali snimke njenih generalki u još nedovršenim kostimima, lovili greške u njenom oku, ispravljali ih, gledali prve grubo montirane verzije njenih filmova, smijali se i otvarali butelju, pili iz jedne čaše…

Izašao je u noć.

Niz šiju mu je projurila jeza. Još sat vremena do pokretanja rotacije. “Vi ste za Vrapče!”, neuvijeno im je istresao predsjednik Uprave dok su prije šest mjeseci sjedili kod njega. Siniša i Tihomir, dve neprijeporne zvijezde cijeloga koncerna.

“Čekaj, jel u lovi riječ?!” podrhtavao je gazda. “Pa, imate ugovore za poludit!”

Samo da mu ne pozli, tlakaš je bio žestok. Ne moraju još i njega nositi na duši, ionako kreću od vražje nule. Nije stvar bila u lovi, pokušali su mu to objasniti, Tihomir i Siniša, dok su načimali novu bocu Jacka. Gazda se uzvrpoljio po svom ofisu od sto kvadrata na vrhu kompanijinog oblakodera, oči su mu već odavno bile izvan duplji.

“Uzmite godišnji, koliko treba!” sad je već urlao.

Spominjao je neka krstarenja, kompanija plaća, samo neka napune baterije gdje hoće, i prestanu jednom zauvijek s tim budalaštinama.

Kako da mu rasvijetle da im je naprosto dosta. Da im se gadi čitati svoje tekstove okružene okolnim smećem. Da im je dosta mučnine dok svoja dobro plaćena imena pronalaze u istom košu s najnižim šljamom kojemu ništa od profesije više nije sveto. Siniša i Tihomir možda su bili nepopravljivi romantici, kako im je gazda upravo izvrištao u lice, i možda veze nemaju šta se događa, ali nekako im je obojici godilo kad su izašli iz zgrade.

Obojica su imali nešto ušteđevine i odlučili su pokrenuti dnevne novine. Na petnaest godina su u banci podigli kredit za nove investicije, platili najam rotacije i prostora, dosta blizu svoje stare firme, okupili redakciju, i avantura se mogla početi printati. Usput su slušali zluradosti: samo idioti sada pokreću novine, koga više zanima taj dinosaurski medij, da će zaroniti odmah nakon prvog broja, sigurno neka politika stoji iza njih, da peru lovu, kako će kredit vraćat… Tihomir je barem imao kućni backup, Majda je bila stoposto uz novu ludost svoga muža.

Siniša se kući vratio oko dva sata. Noć je bila tiha, a u njegovoj glavi rotacija nije prestajala pjevati. Provirio je u spavaću sobu. Ona je čitala neki scenarij.

“Izašle su. Hoćeš vidjeti?”

“Daj, molim te…”, prezrivo ga je pogledala preko naočala.

Sjeo je u mraku za kuhinjski stol. I stao ih udisati. Još je samo kruh tako mirisao.

Babin bon

Da u pola noći probudite Jelisavetu i pitate koji joj je najdraži dan u godini, kao iz topa će ispaliti: Mirandin rođendan. I tako već sedam godina. Nema tog praznika koji bi nadmašio onaj cijuk koji Miranda proizvodi jurcajući po kući, grleći goste i mačku sijamku. Nema tog blaženijeg dana od njenih malih crvenih usana i prćastog nosića umrljanih čokoladom i šlagom. Sedam godina se Jelisaveta budila točno u pet, bilo je to doba Mirandinog rođenja, njoj drugog alarma nije trebalo. Sjećala se kako je stajala sa cvijećem i gledala kroz staklo svoju veknicu-unučicu, skoro da je bila ljubomorna na kćerku Stanislavu dok drži malo toplo blago i tepa mu u ušnu školjku.

Uvijek bi padao prvi snijeg. Nije bilo ni jednog Mirandinog rođendana a da pahulje ne zabijele svijet. Prve u sezoni. Jelisaveta je više voljela ljeto, ali to dijete je bilo naprosto ludo za snijegom. Kao i njena mama, uostalom. Jelisaveta ih je znala čeznutljivo promatrati kroz prozor kako se valjaju u zasniježenom dvorištu ili kližu na dnu zaleđenog bazena. Kamin je pucketao, ni zet Ivica nije podnosio snijeg, pa bi često natočio konjak u dvije zagrijane čaše i pridružio se punici u praćenju zimskih radosti…

Još u pidžami prvo je uzela pakirati bon. Kupila je tirkizni zeleni papir, baš u boji Mirandinih okica. Uložila je bon u kovertu i pažljivo umotala u papir. Pridodala je i čokoladu i sve skupa povezala ukrasnom žutom vrpcom. Činilo joj se praktično da maloj uzme taj limač bon. “Umjesto igračaka, kojih se najmlađi vrlo brzo zasite, limač si nakon nekog vremena može kupiti puno vredniju stvar koju će daleko više cijeniti nakon što je sam štedio za nju”, slušala je reklamu banke i odmah se složila da je to dobra ideja. Kupila je bon u vrijednosti od 200 kuna, nije više mogla taj mjesec, da može ona bi Mrinadi i zvijezde skinula s neba, Bog joj je svjedok da bi. Pa neka joj roditelji otvore štednju. Neka se dijete uči da ništa ne pada s neba.

Sati do ručka trajali su dulje od vječnosti. Stanislava je tradicionalno priredila ručak za familiju. Navečer bi dolazili prijatelji s klincima. Stanislava je bila praktičnija u rasporedima. U Jelisavete je to uvijek išlo uđuture. Kad se napokon približila njihovoj kući a Miranda joj se bacila u naručje i, klikćući, povukla ju pravo u dnevnu sobu, Jelisaveta se raspametila od sreće.

Prija Katica je već sjedila tamo i važno se smijuckala. Uvijek je imala malo nadmoći u kutu usana.

“Sretan rođendan, bubice!” podigla je Jelisaveta malu i zavrtjela se po sobi.

Zatim je iz torbe izvadila dar.

“Gle, šta je baba tebi kupila.”

Prsti male lukavice hitro su odvezali vrpcu, odvojili čokoladu, da bi sekundu ispitivački opipavali kovertu pod zelenim papirom. Razderala je papir, otvorila kovertu, izvadila bon i podigla oči prema željnoj babi.

“Šta je ovo?” zazvučala je podrugljivo i odmah se prebacila u drugu dimenziju: “Dođi da vidiš šta je baba Katica donela!”

Mala je na koljenima živahno otklizala do kamina. Ondje se ustremila kuća na par katova, prava pravcata kuća sa namještajem, tepisima, vazama s cvijećem, a ispred kuće sjede Barbie i Ken, drže se za ruke i nadgledaju feštu.

“Divno je, dušo!” nasmiješila se Jelisaveta, ne smiješ dijete razočarati.

Spustila se na pod, da je bliže Mirandi, a iz srca kao da joj se odlomio komadićak, ne veći od zrna bibera.

Devizne rezerve

Prve prave devize, ono, ne kupovinom na domaćem terenu nego radom u tuđini, stekao sam u dvadesetoj godini. Današnje generacije na pragu Europske unije i eurozone, navikle su na euro kao potrošni dubler domaće valute i na manje-više virtualnu lovu preko kartica i ostalih digitalija. Novim naraštajima teško je predočiti da su devize svojedobno imale posebno značenje, gotovo mitsko. A među narodima bivše Jugoslavije poseban je status, upravo svetački nedodirljiv, držala njemačka marka. Mit su rodile, oblikovale i njegovale na životu, generacije i generacije gastarbajtera koje su crnčile u Njemačkoj. Današnji postjapijevski klinci vjerojatno ne razumiju svu silu značenja ugrađenu u rečenici: “Aaaa, sinko moj, ne znaš ti šta znači feninga zaradit…!” Iza te rečenice ne stoji samo konkretna zarada, nego priča o životu na hiljadu načina i milijun nijansi, ispričana od golog kamena do bauštela i podzemnih platformi njemačkih metroa. Njemačka marka nije bila samo valuta, ona je doslovce bila ulaznica za imaginarni svijet zapadnjačke Dembelije.

Elem, dugo sam i ja smarao strica veterinara “na privremenom radu” u Frankfurtu da mi nađe neki poslić preko ljeta, onako na crno. Napokon je popustio. Rekao je da mi je nešto sredio, ništa na duge staze ali neka dva tjedna posla solidno plaćenog. I tako, prvog sparnog ljeta nakon vojske, u julu 1982. obreo sam se kod njega. Nakon par dana šalabajzanja sa stricem i strinom Njemicom, došlo je vrijeme da uranim i zasučem rukave. Strinin tetak držao je birtiju. Zidovi u istrošenoj lamperiji, plakati puni konobarica s Oktoberfesta, izbušeni pikado i gomila mesara iz obližnje klaonice. Pili su pivo u potocima, udarali recke na kartonske podmetače, mezetili neke ćufte što ih je mijesila gazdarica i pekla na tavi. Pomagao sam u kuhinji, istovarao gajbe piva, prao ljepljive podove i šank iza ponoći, kad otpuže zadnji mesar.

No, posljednja tri dana moga dvotjednog angažmana bila su prava robija. Da sve ostane u gabaritima autentičnog gastarbajterskog mita, naravno da se morala izroditi i neka bauštela. Strinin tetak nije samo bio krčmar nego i građevinski poduzetnik. Imao je nekakvu sitnu šljunčaru i skladište kojekakve građevinske skalamerije. Elem, jednoga jutra, oko 6 smo već bili na terenu, odveo me, i pokazao neviđenu planinu cigala. Nekih tridesetak metara od tog zlokobnog brda nalazio se prostor s drvenim paletama. Zadatak: odvajati cijele, neoštećene cigle, tovariti ih u japaner, voziti do paleta i slagati u uredne redove. Ko za vraga, tih je dana valjda prebačen sav rekord temperature u Frankfurtu ikad! Ličio sam na beduina s majicom omotanom oko glave, proklete cigle kao da su izvirale iz zemlje i crvenjele se pred mojim očima. Tri dana sam na gradilište dolazio u 6, a nakon dvanaest žuljevitih sati dovezla bi se strina i nalazila me polumrtvog.

Uglavnom, nakon obavljenog posla, moj privremeni gazda svečano se pojavio u stričevoj kući i pozvao me na pivo, no da ćemo prvo do banke. Tamo je rekao da ga pričekam, sjeo sam na plastičnu stolicu iznad koje je bio obješen plastični orao raširenih krila, vrlo sličan onome na markama. Gazda se ubrzo vratio, otišli smo na pivo u prvi bife do banke. Nacerio se, obrisao pjenu sa usana i objavio: “Dein Geld!”. Uzeo sam kovertu koju mi je tutnuo u dlan i prebrojao pare: 700 maraka za četrnaest dana tlake! Mislio sam da je cijeli svijet moj, a devizne rezerve nepresušne. Već slijedećeg jutra izašao sam na autoban, podigao prst i krenuo prema Amsterdamu. Gradu gdje se teško zarađena lova troši brzinom zvuka.

Jutro zauvijek

“Ujutro kad se probudiš, tata će već biti tu”, uvjerljivo mu je namignula majka.

Aljoša nije baš povjerovao u njenu prognozu. Lice joj je bilo nepromijenjeno, jednako nasmiješeno kao i uvijek kad bi mu davala poljubac prije spavanja, oči pune nekakvih čudesnih duga u kutevima, a prsti, kojima mu je sklonila kosu sa čela, topli poput medenjaka. Ali, danima je bila nekako drukčija, to ipak nije bila njegova prava mamica i Aljoša se u svojoj maloj glavi već pitao nisu li je otele vještice, pobjegle s njom kroz prozor, a umjesto nje ostavili neku drugu ženu. Jednoga dana tata ga je uzeo na krilo, zagrlio ga čvrsto, Aljoša je na trenutak malo ostao bez zraka i zagrcnuo se, pokazao mu je tatica jednu pa drugu ruku raširenih prstiju i onda opet još jednu: “Tatica sad putuje u Njemačku, a kad prođe ovoliko dana, vraća se svome Aljoši”, rekao je, uzeo kofere i otišao.

“Ovo nam je zadnja šansa!”viknula je dok je tatica odlazio niz stubište i pljusnula vodu iz bokala za njim. “Ja više ne mogu!”

Čudni dani počeli su puno prije nego što je tata otišao. Jednom je stigao navečer, sjeo za stol i nervozno lupkao vilicom po praznom tanjuru.

“Da ti izgrabim?” pitala ga je mamica.

“Nisam gladan”, odgovorio je.

“Ubiće te kocka, jesi ti toga svjestan?”

“Nemoj pred malim.”

“Šta nemoj…?!”

Aljoša nije baš shvaćao kakva se to golema kocka negdje valja koja će ubiti njegovog taticu, ali odmah se rasplakao.

“Nije ništa, sine, to se mama šali…”, pomilovala ga je, uzela u krilo i opet se obratila tatici: “Petsto hiljada, ej, pa nije to kikiriki! Ja ću te ostavit, bogami hoću, lako za mene ali dijete ćeš mi upropastit dugovima!”

Tada je u tati nešto zaškripalo, Aljoši se učinilo da se tatica čudno treska, kao da plače, ali tate ne plaču, a onda je kleknuo na pod, zagrlio mamine noge, isto kao i Aljoša kad se igra s njom na podu, i čuo ga je kako šapuće: “Pomozi mi… Nemoj ići… Neću nikad više, samo pomozi… Ne mogu sam.”

“Da pitaš brata da digne kredit?” šapnula je mamica kasnije, kad se Aljoša naveliko pravio da spava.

Svake subote smio je prespavati u njihovom krevetu. Nije mu bilo jasno šta to striko treba podići ali izgleda da je nešto jako teško, jer tata je bolno zastenjao:

“Ne znam, ne volim to…”

“Nema nam druge. Bolje da si bratu dužan. Pa ćemo mu polako vraćat, cijeli život ako treba.”

I kad je došla ta noć uoči jutra u kojem se kao tatica trebao vratiti, Aljoša nije više vjerovao da će ga ikada vidjeti. Potrošio je sve prste brojeći dane, mamica je stalno ciktala po kući da se tatica javio i da će, rekao je, biti sve u redu i da će Aljoši svašta kupiti tamo u Njemačkoj… Ali Aljoša se bojao probuditi, bojao se da ga neće ujutro ugledati iznad otvorenih kofera i s mamicom oko vrata.

“Šta sam ti rekla, ko je nama došaoooo!” povlačila ga je mamica za obraz.

Tata je sjedio na njegovom krevetu i držao golemi bager koji je grmio i svjetlio moćnim reflektorima. Svuda naokolo bili su razbacani koferi puni nekih vrećica i odjeće s ceduljicama.

“Zamisli, za sedam dana je kredit bio gotov!” ushićeno je tatica gledao u mamicu. “I rekao je da mu ne moram ništa vraćat, da je to zbog Aljoše…”

Samo djeca

Stajali su u dovratku, zagrljeni i zbijeni, ne bi se maknuli, vala, ako treba i danima.

Gledali su je gladnih očiju. Udisali njen adrenalin. Spremala se satima, Jelena, u svom sobičku, vrteći se između ormara i radnog stolića s milijunima stihova i tajnovitih sitnica. Njihala se u ritmu “Glorie” a pod naborima njene bijele košulje sve više je treperila Patti.

“Jelo, hoćeš one moje naušnice?” javila se Magda.

“Mama, neee!” uzmahala se uzrujana košutica. “Nikakav nakit!”

“Jesi vodu spakovala?” sjetio se Raša.

“Ma, jesam…”, uzmuvala se pred ogledalom obješenim na vrata ormara, prošla prstima kroz jogunastu crnu grivu i zabacila sako preko lijevog ramena.

“Idemo”, rekla je odlučno, kao na čelu herojske kolone.

“Čekaj, imamo nešto…”, zasjala je Magda i munula Rašu. “Za sreću.”

Iz džepa veste izvukao je zamotanu knjigu.

“Jedna dječja, za našu bebu”, sav je bio štosan.

Kad je nestrpljivo razderala papir i ugledala “Just Kids” na svom dlanu, zavrištala je iz sve snage: “To je Patti, ona njena knjiga, vi ste ludiiii!” i ljubila ih, brzim, rafalnim pusama. Da nisu morali krenuti, ne bi valjda nikad stala.

Da je njihova Jelena pljunuta Patti Smith, rekao je Raša za jedne pauze, prije sedam godina, dok su jeli sendviče.

“Ne budali, kakve su to gluposti!” ražestila se Magda. “Ako te neko čuje, mislit će da si malo skrenuo.”

“Ja ti kažem. Vidjet ćeš.”

Radili su u istoj firmi, u tvornici čokolade. Magda na pakiranju a Raša na viljuškaru. Ionako su imali dosta problema u komunikaciji s ostalim radnicima, ne trebaju im još i zlurade priče kako za svoju kćer tvrde da sliči nekoj tamo strankinji. Dala bi Magda i život za svaki Pattin stih, nije to u pitanju, ali najviše od svega htjela je sreću svojoj Jeleni. Da se malo manje ističe u razredu. “Ona vam je dosta na svoju ruku”, rekla im je učiteljica, i zabrinula ih, jer nitko se nije baš trpao da s malom dijeli klupu. Pjevala je od malih nogu, prokleto dobro je pjevala, i kad god su imali goste, Jelena bi stala na sredinu tepiha i razvalila točku. U šesnaestoj je stekla takav poseban alt da su te, ako nisi neosjetljivi debelokožac, žmarci gonili noćima. Kolike su snove probdjeli uz njen krevet. Jela bi već i zaspala, a Magda i Raša uzdisali sretni i zabrinuti za svoju Jelu, Jelenu. Cover starog albuma “Horses” bio je zakucan iznad Jelinog uzglavlja i pouzdano se bjelasao u mraku.

I evo je sad, u samom finalu Teen Music Starsa. Natjecanja za tinejdžerske rock talente, pod sponzorstvom banke u kojoj su Magda i Raša imali tekuće račune. Osvojila ih je ideja da banka podupire ulaganje u revitalizaciju rock muzike. Naravno, kad je Jela čula, ni vrag ju ne bi zaustavio, smjesta se prijavila.

Desire is hunger is the fire I breathe
Love is a banquet on which we feed

Bože, čuješ li ti ovo? Može li šesnaestogodišnje dijete ovako pjevati o gladi strasti? O vatri koju diše. Može li balavi curetak odsjecati kriške bolne i uzvišene o ljubavnim gozbama, kao da joj je posljednja večera servirana? Nije uopće otvarala oči dok je gazila sve pred sobom, Jelena, samo dijete. I onda je završila, stisnula prst oko petlje na sakou i čekala. Prvo je vladala grobna tišina. Raša je zabrinuto zagrlio Magdu. A onda je šator za hiljadu duša eksplodirao, samo da se ne zapali. Klinci frenetično skaču i urlaju njeno ime. Žiri guta knedle.

Banka je najboljoj pjevačici osigurala i nagradu od 100.000 kuna. Primajući kovertu od predsjednika žirija, na njegovo pitanje što će s lovom, Jelena je odmah ispalila: “Mami ću kupiti novu torbu a tati štapove za pecanje.”

Raša je poveo Magdu na svježi zrak. Tamo će pričekati svoju nadu u rock ‘n’ roll. I u život općenito.

Na Nilu

Ramses je sjekao uljastu površinu goleme rijeke. Obalama su promicale kućice od blata i bujna vegetacija. Neki čamdžija s čudno ispletenim košarama punim banana mahnuo joj je i podigao veslo u znak pozdrava. U jednom selu skupina djece kotrljala se u prašini a visoki muškarac u bijeloj galabiji čuvao je koze i galamio na djecu. Na najgornjoj palubi bazen je bio pun, a konobari su, nikad ne skidajući osmijeha s lica, jurcali po stepenicama i donosili ohlađena pića.

“Ramses kralj Nila” bio je natovaren bankarima. Jedan je neku večer ispalio nešto kao vic da se kojim slučajem brod potopi da bi na svjetskim burzama nastao krah. Merita, kao jedina “civilka” među njima, osjećala se beskrajno usamljenom. Kamate, indeksi vrijednosti, grejs periodi, štednje po viđenju, BDP, kreditni rejtinzi država, bonusi i beskontaktna plaćanja, o svemu tome ona nije imala pojma a oni su o tome živo raspravljali za ručkom uz teška egipatska crna vina, čak i za vrijeme obilaska veličanstvenih hramova na kopnu. Nakon četverodnevnog siječanjskog kongresa u Aleksandriji (Đuro je bio jedini iz Hrvatske koji je dobio pozivnicu za važno savjetovanje pod pokroviteljstvom MMF-a) domaćini su im organizirali četiri dana krstarenja po Nilu, od Luksora do Asuana. Bankar iz Kaira oduševio se kad je na Đurinim službenim vizitkama ugledao biće čija je prapostojbina Nil.

“Uhvatit ćemo ludu boju”, rekao joj je Đuro dok su prolazili kroz nizove usidrenih kruzera. Njihov je Ramses bio ukotvljen posljednji u nizu.

Đurina projekcija novog brončanog tena nije se razlikovala od projekcija valutnih poremećaja. Izgovarao je to jednakim glasom. Ranije nije bio takav. Pogotovo ne u prvim godinama braka. Ali kako su se poslovi gomilali, on je sve više izbivao od kuće, mijenjao aerodrome i hotele, a ona je sve više samovala. Nisu se nikad svađali, niti je Đuro imao ljubavnicu, bio je pouzdan i na njega se uvijek mogla osloniti, ali neka čudna distanca, ponekad tanja od paučine, spuštala se između njih. Frendice su joj zavidjele i psovale svoje muževe a Marita je osjećala kako nešto nepovratno curi kroz njene i Đurine prste, rahlije od ovoga pijeska što leti zrakom. Kada joj je predložio da pođe s njim u Egipat pomislila je da će im promjena klime dobro doći. Već prvog dana znala je da neće. Kao uljez pratila je njegovo suvereno vladanje bankarskom materijom dok su za brodskim šankom ispijali aperitive. I na tom Ramsesu on je bio poput princa, a ona se osjećala sve beskorisnijom. Bjesneći na sebe i na njega što ne umiju prepoznati zašto ljubav sporo odlazi kvragu.

“Idem dole, ljubavi”, dobacila mu je, prolazeći pored stola od bambusa za kojim je Đuro upravo tumačio nešto o fondovima za stabilnost eura.

“Sad ću i ja”, odgovorio je.

Spustila se do njihove kabine na drugoj palubi. Iz susjedne kabine upravo je izlazila visoka Latvijka, u puloveru i trapericama, slovila je za najbolju financijašicu baltičkog kruga. Marita joj je kimnula glavom i gurnula ključ u bravu, već je ulazila u kabinu kad začuje jecaj. Vrati se u hodnik i ugleda Latvijku naslonjena čela na vrata. Tresla se od plača.

“Što se dogodilo, mogu li vam pomoći?” zabrinuto joj se obratila na engleskom.

“Ne, hvala… Evo, već je dobro”, uzdahnula je žena i obrisala suze. “Oprostite.”

“Ništa, ništa… Oprostite vi meni, ako sam ispala nepristojna.”

“Znate, danas mi je godina dana…”, uzdahnula je Latvijka. “Kako sam sahranila muža. Nikad nisam putovala bez njega.”

Otišla je niz uski hodnik.

Marita je ušla u kabinu. Dva snježnobijela ručnika na njihovom francuskom krevetu bila su smotana u obliku labuda. Sobari su bili kao razigrana djeca.

Sjela je na krevet i napokon je znala. Ima da se bore za njihovu ljubav makar ostali u tom pijesku hiljadu godina.

Preživljavanje

Okej, nije baš u koži Ivice Kičmanovića, daleko mu kuća tom vječnom modelu studenata dotepenaca, ipak smo malo odmakli od 19. stoljeća… Ali, Antiša Čikara osjećao se prilično zgužvano, da ne kažemo zgureno, kad se napokon iskrcao na peron Glavnog kolodvora. Himalajski ruksak na leđima i torbetina u svakoj ruci. Kao loša dosjetka u glavi hopsala mu je Štulićeva ideja nenadanog zagrebačkog susreta baš s djevojkom iz Hrvaca, čije su usne vrelije od ljetnih višanja. Otkad se Antiša u sedmom osnovne navukao na ćaćinu kolekciju Azre, bio je drugi čudak u Hrvacama i cijeloj Krajini s tako iščašenim smislom za muziku. Njegov ćaća Jere bio je prvi. Sad, da će tu već pred Zrinjevcem nabasati na kakvu malu iz Hrvaca i još da će višnjama obasuti njegov vrat, teško je bilo za povjerovati. No, možda, kresnula je iskrica nade u Antiši, možda ju sretne tamo na Filozofskom, kod tih referada nikad se ne zna, dok stojiš u redu, ili na brucošijadi, ako baš ne razvale odmah kakvu turboljigu, možda ga tamo negdje čeka ona da zajedno skoče u zrak i zapjevaju: “A šta da radim, kada odu prijatelji moji?!” Zagreb bi se nekako lakše podnio uz nju, mantrao je Antiša i skoro srušio dugonogu curu na rolama.

“Fala, šta san dužan?!” zapleo se, stisnuvši plavu brošuru koju mu je djevojka tutnula u ruku.

“Free, stari! Uživaj!” odjurila je.

ZAGREB Glavni kolodvor pisalo je na naslovnici i još: Student survival guide. Džepna tiskovina je sadržavala kartu grada uz paket bitnih studentskih informacija, popis studentskih domova, fakulteta, menzi, bankomata i poslovnica banke koja je sponzorirala brošuru. Antiša zaključi da mu je svaka pomoć dobrodošla i strpa vodič u džep ruksaka. Nekako ga je razgalila i bančina poruka podrške. “S vama. Uz vas. Za vas.” Ponavljao ju je poput mantre za opstanak, dok se vozio tramvajem prema Črnomercu. Neka daljnja rodica papetove krizmane kume izdavala je sobu s posebnim ulazom. Za relativno normalnu lovu. Prilazeći zapuštenoj trokatnici, s druge strane ulice ugledao je banku čiji je logo nosio i vodič kroz njegov budući Survival. Osjećao se kao da je sreo starog frenda.

I tako, faks je deverao pristojno, ćaća i mater su bili zadovoljni, nisu šoldi išli đavlu za starost, kako bi mater znala kazat. Ali Antiša je i dalje bio uglavnom sam. Došla je i druga zima, a on je na prste jedne ruke mogao nabrojati tulume na koje su ga zvali. Ionako bi tamo stajao na balkonu, pušio i skupljao se među prvima. Sve do jedne večeri. Pukom inercijom neko ga je poslije seminara povukao čak na Pantovčak, u viletinu sličnu tvrđavi, po čijim je prostorijima ubrzo bilo stakla do koljena. A mjuza je bila gora od najgorih jazbina za cajke.

Stajao je na ogromnoj terasi s pogledom na usnuli Zagreb. Bilo mu je ledeno ali sve je bolje od onog gušećeg tornada unutra. Taman je popušio posljednju cigaretu i mislio je poći u svoju sobicu.

“Koma, koma, koma!!!” čuo je iza leđa ženski glas i tresak vrata.

Na terasi se pojavila djevojka, umotana u debelu parku.

“Koja seljačija…” zabrundala je. “Imaš cigaretu?”

Ponudio ju je, a ruka mu se tresla.

“Ja sam Višnja.”

Zinuo je gore od idiota. Pomislio na ćaću kako sad pretura po Azri a mater ga beštima. I bilo mu je dobro.

Pod stare dane

Kasja je bila spremna. Osjećala je neizmjerno uzbuđenje, ali situaciju je držala pod kontrolom. Ustala je u zoru da bi što bolje rasporedila vrijeme. Svaka sekunda se činila dragocjenom. Naprosto je sve moralo ispasti savršeno i nije namjeravala dopustiti nervozi da sve pokvari. Mogla je zamoliti komšinicu Baru da joj pomogne, ta bi objeručke dočekala, ali nije htjela da joj se itko mota po kuhinji. Ne danas. Godina dana je prošla otkako je posljednji put vidjela svoje jedine i drage. Danas je dan za pamćenje. Prvo je očistila cijeli stan. Uvjetno rečeno “očistila”, jer generalku je obavila prije nekoliko dana, kad je i posljednji majstor napustio poprište. Zatim se bacila na spravljanje đakonija. Kćerka Varja je obožavala bečke šnicle i krem juhe. Zato je strpljivo na osjetljivoj temperaturi pekla bundevu turkinju, pasirala je i opet kuhala s malo klinčića i dosta bibera, vrhnje dodala u finalu. Zetu vegetarijancu izrežirala je nekoliko raskošnih složenaca od krumpira, tikvica, paprike, gorgonzole, bulgura… Zoca, kako su odmilja zvali medenjaka Zoranu, tjesteninom se gušila, njoj će baba kad sjednu za stol servirati paštu s mljevenom junetinom, takvu da bi i Talijani svisnuli od jada. Godinu dana su sirotanovići jeli američki nezdravo, zamrznuto i umjetno, sigurna je u to. Kvragu i Fulbrightova stipendija koju je Predrag dobio kao povjesničar, kad izgubiš ritam zdrave prehrane. Godinu dana je prošlo u telefoniranjima i onim čudesima preko kamera, ali sad će se izgrliti i napričati ko ljudi. A još kad njeni najdraži vide kako je preuredila stan, uh, Kasjini obrazi već od rana jutra su se ugrijali od pomisli kako će pljuštati pohvale.

Odluku je donijela prije dva mjeseca. Imala je nešto ušteđevine, već je dugo vagala želje i mogućnosti, zatomljavala pa opet puštala novoprobuđenu strast za promjenom. Kad je ugledala reklamu banke za zgodne kreditne pogodnosti ako preusmjeri penziju na tekući račun (ionako joj je već duže išla na živce gnjavaža s poštarima, jedan bi uvijek zasjeo kao da ona ima vremena na bacanje), shvatila je da je vrijeme da totalno pretumba svoje gnijezdo. Uostalom, osamdeseta je baš idealna okrugla brojka života da se otvori novo poglavlje. Btw vitalnosti, Kasja je dvaput tjedno posjećivala gradski bazen i nije se kao neke samo kvasila uz rub, nego bogme disciplinirano plivala uzduž i poprijeko. Obavila je sve formalnosti, uzela kredit a još je dobila poklon dobrodošlice – odlučila se za poklon bon za Limač štednju, za pčelicu Zocu. Elem, dala je ofarbati svu drvenariju, promijenila parkete, pločice u kuhinji i kupatilu, naručila novi namještaj za dnevnu i spavaću sobu i to baš onako mladenačkog dizajna punog boja.

“Bakoooo!” zatrčala se Zoca u spremne Kasjine zagrljaje.

Na maloj se jedinoj nije vidjela ni trunčica jet laga. Varja i Predrag izgledali su kao da je bager prešao preko njih.

“Bako, da vidiš šta smo ti kupili!” čavrljala je, obasipajući Kasju poljupcima. “Još je kod kuće, sutra ćeš dobit!”

“Nismo se ni raspakirali. Jutros smo odmah pali u nesvijest…”, grlila ju je Varja a Predrag nespretno tapšao po ramenu.

Varja je toliko bila grogirana da u prvi mah nije primijetila promjenu.

“Isuse, mama, šta je ovo?!”

“Malo sam se ponovila…”, još brže je zakucalo Kasjino srce. “Zar nije sad bolje?”

“Šta je ovo neka skrivena kamera?!” planula je Varja. “Čekaj, ti pod stare dane ideš cijeli stan mijenjat, sav taj namještaj! Mislim, kakvi su to šokovi?!”

Kasja se osvrnula oko sebe. Odjednom je namještaj izgubio svoje boje. I sve je nekako postalo sivo.

Crni leptir

Namjere u osnovi nisu bile loše. U tom kampu kojeg je punio Crveni križ iz cijele Jugoslavije. Alpska klima, na svježem zraku djeca sve jedu pa organizatori i nemaju nekih prevelikih rashoda u kuhinji, ko te, brate, pita za nutritivne tablice. Roditelji nisu zanovijetali, ni oni najsiromašniji čija su djeca imala besplatan dvotjedni turnus, niti oni koji su kao bolje stajali i sredstva za ljetovanje odvajali na rate. Spavaonice su bile u nekadašnjim rudarskim nastambama, prefarbane u živahne pastelne boje, jednako šuplje i pune vjetra u kostima, kao i u rudarskim vremenima. Postojao je i bazen napuklih rubova i zahrđala odskočna daska, potok ledene vode i oštrog kamenja, ambulanta u središtu kampa sa zgodnom studenticom medicine i neograničenom zalihom žutog spreja za oguljena koljena.

Iz nekog razloga, ljetovati u Kropi polovinom sedamdesetih bio je kult. A pobjeći predvečer iz kampa i u seoskom dućanu kupiti štogod za svoju dušu, Zagora ili tek rođenu tablu Eurocrema, da po noći u spavaonama trampiš, e to je bio nepisani zakon jačega. Da bi se zakona pridržavao morao si od kuće ponijeti džeparac. Lovu unaprijed raspoređenu po danima, svezanu gumicom i uloženu u kovertu. U drugoj koverti bile su prazne dopisnice s ispisanim adresama rodbine i važnijih znanaca. Kao, da se svima javiš i poručiš da ti je lijepo što i njima želiš. Nisam se nešto pretjerano mogao ritati s džeparcem (bilo je, bogme, malih bossova koji su se itekako bahatili), ali od kuće me otpremili baš s toliko para da se ne moram crveniti. Obje koverte, onu s netaknutim dopisnicama i onu s lovom, zašuškao sam ispod poslaganih majica i džempera u metalni ormarić pored kreveta. Moj ormarić je bio gornji, u ravnini gornjeg kreveta. Ispod mene je spavao neki crnokosi tip dugih trepavica, prokletnik je stravično dobro svirao gitaru i sve su ga cure obožavale. Kad ti je dvanaest godina, te stvari znaju biti sudbonosne, a posljedice gore od svjetskih ratova.

Jednoga dana opazih da mi fali nešto para. Ormarići se nisu zaključavali. Nisam odmah digao uzbunu, pomislih da sam možda izgubio novac. Sutradan se ponovilo isto. Prijavio sam krađu voditelju smjene, nastavniku fiskulture koji je uživao udarati nas šakom u stomak i cerekati se vlastitom smislu za humor. Kada je došla završna večer natjecanja u pjevanju, lopova još nisu otkrili. Moja dva frenda i ja revali smo na pozornici, neritmički udarali takt nogama i optimistično očekivali skandiranje:

Nekad sam leteo, leptir bio i ja
svetlost me mamila, krila mi spržila
crni leptiru beži u nooooć

jutro sačekaj, svetlost će dooooć’

Ni Yu grupa nije nam pomogla. Nismo se probili ni u četvrtfinale. Pobijedio je naravno Trepušan, stajao je tamo, zastirao oči trepavicama a ispod njegovih žica izvirala je “Bacila je sve niz rijeku”. Na krilima Indexa klanjao se valjda deset puta a klinke su vrištale.

Kasnije, izvukao sam se s dosadnog plesnjaka i otišao do spavaone. Upalio sam svjetlo, ugledao ga kako stoji ispred mog ormarića, drži moju kovertu i prtlja po njoj. Nećeš, gade, pomislio sam, i zaurlao u hodnik: “Dečki, evo lopova!”

Nije se ni snašao a soba je bila puna gnjevnih klinaca. Bacili smo se na njega, udarajući ga tvrdim jastucima, kaiševima, nogama. Pao je na pod, sklupčao se poput mačića i plakao. Raspalio sam ga nogom u slabine i odmakao se, uživajući u prizoru kako ga drugi cipelare.

“Zašto si ukrao moj novac?!” derao sam mu se iznad glave. “Zašto, svinjo?!”

Jecao je i stenjao, jedva su nepovezane riječi probile iz tog izgaženog dječaka.

“Nemojte me… Nisam htio, ja nemam ništa… Ja sam iz Doma…”

Trepušan je bio siroče. Nije bilo nikoga da mu pošalje džeparac.

“Pustite ga”, rekao sam momcima, a stid me je raznio da ga nikada ne zaboravim.

Na cilju

Ležala je u krevetu i uživala.

Voljela je ovakvu jesen. Sunčanu, toplu preko dana a izjutra već resku, baš da se pokriješ do brade. I da ti je krevet kao školjka koju nikada ne misliš napustiti. S jastuka je gledala njihov vjenčani prizor na zidu nasuprot. Ona i Ognjen sjede na klupi uz Dravu, ona u bijeloj vesti s bijelom margaretom u kosi, a Ognjen u bijeloj košulji i posuđenom prsluku. Mrzio je odijela. Fotografija je neoštra jer se kum tresao od napadaja smijeha. Bilo mu je sve smiješno toga dana, njihovom kumu kojega su voljeli više od svega. Do dana njihovog sudbonosnog DA, kum je već imao jedan neuspio brak iza sebe i tri loše veze. Sad živi u San Diegu, California, upravo se razveo i četvrti put. Čovjek koji se zauvijek zaljubljivao točno u petoj minuti svake nove ljubavi, a zauzvrat je ostajao sam.

Iskliznula je iz kreveta. Ugasila je alarm na budilniku da ne tuli. Ognjen se nije ni mrdnuo. U kuhinji je pristavila kavu, natočila sok i poljubila uramljene kopije diploma. Originali vise u radnji. Oboje su slastičari od zanata. Kad su prije dvadeset godina digli kredit i kupili lokalčić u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, krenuli su na put neizvjesnosti, odricanja i muke. Ali i neizmjerne sreće što zavise samo od svojih ruku. Pogotovo onog večernjeg blaženstva, kad posljednja zadovoljna mušterija ode iz radnjice u kojoj su stiješnjena četiri minijaturna stola, kad ona i njen Ognjen sjednu i uzmu kolač s grožđicama i čokoladom, lomeći ga zajednički, brišući jedno drugome mrvice s usana, spokojni jer su prevalili još jedan dan…

Uspjeli su. Gotovo je. Sjela je na hoklicu, noge su joj malo klecnule od uzbuđenja. Skoro je i kava pobjegla.

“Mama, pusa, ne spavaš?! Samo malo, imam drugu… Ja sam, žurim, može, dogovori u podne na Kvatriću… Evo me, super su klinci, znaš njih… Samo malo… Da, grejs period svakako… Tu sam, mama, ma doći ćemo…!” prštala je Antonija iz Zagreba, razgovarajući usput još s nekim na drugoj liniji.

Nije stigla kćerki reći koji je važan dan osvanuo.

Vrati se u spavaću sobu, noseći kavu na tacni. Miris kave poleti prema Ognjenovom nosu.

“Ljubavi, kavica…”

Ognjen polako izviri ispod pokrivača.

“Jutro…”, rastegnuo se i počešao po tjemenu.

Dok su doručkovali jedva se suzdržavala da mu ne kaže, a zatim ga je nestrpljivo povukla za rukav i odvela u radnju. Izvadila je kesten pire, stavila ga između njih i rekla:

“Znaš koji je danas dan, srećice?”

“Srijeda”, važno je ispalio.

“Danas nam ide zadnja rata kredita. Uspjeli smo, dušo”, smijala se i gurnula prst u šlag i namazala mu nos.

To je učinila i na prvom spoju, jednom davno. Otada je kesten pire njihov slatkiš za posebna slavlja.

“Prošlo dvadeset godina?” čudio se Ognjen. “Leti vrijeme.”

A ona je počistila stol. I dočekala gospođu Đanić. Tradicionalno prvu mušteriju u danu. Već dvadeset godina.

“S makom, gospođo Đanić?”

“Dvije”, odgovarala bi gospođa Đanić i pružala joj spreman novac.

Zdrava kuća

“Nisu normalni!” ražestila se Bisera i naprasno ukinula Dnevnik.

“I zašto si ga sad ugasila?” pobunio se Milivoj.

Dosta blesavo se osjećao, zureći u tamni ekran.

“Digli su mi tlak!” objasnila je nenadani blackout.

On se i dalje nije micao. Kupujući vrijeme. Sve iščekujući neće li se ona za koju sekundu ohladiti pa vratiti Dnevnik. Nadao se da mu neće pobjeći sportski blok. Nekako mu se večeras nije dalo svađati oko daljinca u njenim rukama.

“Jel čuješ koliko ovi hoće poskupit grijanje?! Tridesetsedam posto! Tridesetsedam munja ih spalilo! Tridesetsedam bezdana ih progutalo!”

Kad je bila osobito bijesna, Bisera je odnekud čupala prilično arhaične kletve.

“Kao da će nas pitati…”, defetistički zaključi Milivoj. “Daj, ne živciraj se. Izgurat ćemo nekako. Gradsko grijanje je još uvijek najjeftinije.”

“Daaa, ali ne u ovoj vili propuha! Kao da ulicu grijemo! Vidjet ćeš kad nam razvale novu ratu, pitat ću te čija majka crnu vunu prede.”

I to s vunom je izvukla iz nekih zapretenih kuteva narodne mudrosti. Nema sumnje, zakuhala je od srdžbe. A bijesna Bisera bila je spremna na sve. Toga se Milivoj i pribojavao. Samo da se ne zaleti u Toplinarstvo i ne digne ih u zrak.

Istina, njihov stančić od trideset kvadrata nije idiličan primjer izolacije. Građen krajem pedesetih 20. stoljeća bio je porozniji od sita, s prozorima koji nisu nikad “dihtali” i vlagom po kutevima. Muzejska podstanica u podrumu zgrade, u dane kad se nije kvarila neviđeno je rasipala energiju. Stan je Bisera naslijedila od bake, uljudili su to oni, pokrpali ga i dali mu dušu, ali sve više je pucao. Kad su došle živahne blizanke i kad su im od špjajze i komadića kuhinje sklepali sobicu s krevetom na kat, stanje je preraslo u krajnje složeno. Prosvjetarske plaće nisu pružale odviše manevarskog prostora. A i Milivoj se sve više nekako mirio sa sudbinom. Bisera je već dugo osjećala da nije daleko dan kad će kapnuti kap koja će prepuniti čašu, i kad će se morati poduzeti nešto. Sreća prati hrabre, vjerovala je u to. Povod s najavljenim drastičnim poskupljenjem grijanja, učvrstio je u Biseri odluku da presječe neodlučnost. S tim krepkim uvjerenjem brzo je zaspala, dok se Milivoj još dugo gnijezdio na svojoj strani razvučenog kauča, gledajući neki kasni politički davež o početku kampanje za lokalne izbore.

“Želite izgraditi niskoenergetsku kuću? Dok vi mislite na okoliš, nagrađujemo vas povoljnim kamatnim stopama na eko stambene kredite već od 4,90%”, čitala je bančin prospekt dok se u tramvaju truckala na putu do maminog naselja. Zamišljala je njihovu novu kućicu, rađenu onako kao u finskim katalozima, svu prirodnu, bez ijednog milimetra trovačkog materijala, punu drveta i svjetla. Milivoj je radio jutranju smjenu, Bisera popodnevnu i imala je dovoljno vremena da skokne provjeriti kako mama diše u ovom osjetljivom pitanju. Nekoliko puta ih je mama već nagovarala da uđu u kakav kredit za veći stan ili kuću, a da će im ona jamčiti hipotekom na svoj stan. Milivoj bi dobio napadaje i na samu pomisao na takve ideje, a nije ni Bisera bila oduševljena. Dosta se mama u životu naodricala, ne treba joj to nad glavom.

“Aha, otkad sam ti ja govorila, a ti filozofiraš…”, nije propustila mama da ju pecne. “Idemo odmah do banke, da nas stave u postupak.”

Milivoj je navečer sam ugasio Dnevnik. Kad mu je rekla. Cure su spavale kod bake. Pogasili su sva svjetla u stanu. Dugo su gledali kroz prozor, zagrljeni, i birali brežuljak na kojem će graditi kuću.

Njena sretna zvijezda

“Noši!” zagugutao je plavokosi medvjedić s rasplesanim Yogijem na pidžami i pružio ručice prema njoj. Ovlaš mu je promrsila kovrče i već ju je dalje odgurala svita novinara, uzvanika, bolničkog osoblja. Na sredini hola bila je improvizirana mala pozornica. Puna šarenih balona, dječjih crteža i cvijeća. U prvom redu sjedili su ministri zdravlja i financija, ravnatelj Kliničkog bolničkog centra, gradska uprava. Kristina Perišić popravila je svoj kostim boje nježne breskve i uspela se na pozornicu. Dala je znak jednoj od hostesa koja je pristupila i malo nespretno joj dodala stilizirani veliki ček na 200.000 kuna. Kristina se zatim raskošno osmjehnula direktoru KBC-a, pozivajući ga da joj se pridruži i uručila mu donaciju namijenjenu jedinici intenzivnog liječenja djece na Klinici za dječje bolesti. Dok je odjekivao aplauz, osjetila je lagani umor. Sat vremena prije ove bolničke, obavila je i feštu otvaranja nove poslovnice. Tu odmah, preko puta bolničkog kompleksa. Novinarima je strpljivo objašnjavala prigodne akcije za klijente, poseban akcent dajući novom paketu tekućeg računa “Vaša sretna zvijezda”. Još je hladno ali uljudno odbila udavaranja arhitekta koji je uredio trgić ispred banke. Ubila ga je u pojam kad mu je rekla da po njenom mišljenju na skveru, kako je Mr. Nadobudni zvao ono par kvadrata betona, nedostaje velika figura nilskog konja. Da bi svakako bilo zabavnije. Obožavala je maskotu svoje banke. To što je bila jedna od najperspektivnijih direktorica u cijelom bančinom pogonu, Kristinu nije smetalo da sivkasto stvorenjce drži i u bračnom krevetu, na užas njenog supruga Tibora.

Rekla je još par riječi o nadi da će ova skromna donacija pomoći hrabrim mališanima u borbi s bolestima, kad joj je pažnju privukao dječačić s Yogijem na prsima. Njihao se u naručju medicinske sestre, naslonio je glavicu na njeno rame i razrogačenim očima pratio što se događa na pozornici. Kristina mu se nasmiješila a ono što je dobila natrag bilo je nalik osmijehu iz bajke.

“Čiji si ti?” pomilovala je švrću po obrazu.

“Noši kući” zafrfljao je i pružio ručice prema njoj.

Kad ga je uzela, kao da je šnenoklu uzela.

“Kako se zove?” pitala je sestru.

“Borko.”

“Noši Bojka”, ozbiljno je kimnuo glavicom i poljubio ju u nos.

Ubrzo ga je morala vratiti. Obaveze su bile nemilosrdne, tajming još nije bio gotov. Još je morala odraditi i svečani ručak. Ministri su inzistirali da to bude u bolničkoj menzi. Kad je protokol napokon završio i društvo se počelo razilaziti, osjeti neki čudan poriv da još jednom ode do Pedijatrije. Ušla je u lift i popela se na treći kat. Borko je spavao na trbuhu. Jednom rukicom čvrsto je stiskao uši nilskog konjića kojega mu je Kristina darovala.

“Godinu dana je ovdje”, namrštila se glavna sestra. “Ja ne znam kakvi su to ljudi.”

Ispričala je da su Borka doveli jedne noći u groznici i samo ga ostavili. Ni pomoću policije nisu im uspjeli ući u trag. Bližio se dan kada će dječaka morati dati u dom. Toga dana, rekla je glavna, cijeli će odjel svisnuti.

Kristina je klekla pored kreveta i naslonila glavu tik do Borkovih kovrčica. Zatim je uzela mobitel i nazvala Tibora u Zagreb.

“Nisam krenula još…” odgovorila je mužu. “Ni neću, nego ti sjedaj u kola. Mislim da sam našla našu bebu.”

Glavna je otišla skuhati kavu, a Kristina je bila spremna pobiti se sa cijelim svijetom i administrativnim aždajama. Ako treba i godinama, sve dok ova šnenoklica ne bude zauvijek njena.

Tarzan na rate

U ona stara socijalistička vremena cvao je posao akviziterima knjiga. Tipovi u preuskim sakoima, s flekama gulaša na reverima i razvezanim vunenim kravatama, parkirali bi svoje karavane u školska dvorišta ili na parkirališta tvornica i općinskih ureda. Zatim bi u holu ili menzi dobili dozvolu da spoje nekoliko stolova i rasporede svoje blago. Kompleti Tolstoja, šarena enciklopedija Svijet oko nas u dva toma, Churchillovi memoari, kuharice sa obiljem svjetskih trpeza, narodni ljekari, monografije o Titu i divot izdanja o egzotičnim životinjama, ljubavni romani Mir-Jam i Zagorka u totalu, Uradi sam priručnici… Na školskom odmoru ili radničkoj pauzi, akviziter je postajao glavna faca. Kao nekakav prvosvećenik nedokučivog kulta, kao da je sam glavom pročitao te stotine i stotine knjiga. Redovito bi se ogrebao za ručak u firmi, primali su ga i direktorske tajnice kod kojih bi ispio kavicu i vinjačić, od rabata se bogovski živjelo. Kreditnu liniju obično je zatvarao sindikat s nekom bankom kao jamcem, a rate su “skidali” zaposlenima s plaće. Zato su tadašnji stanovi većinom bili nalik jedni na druge: isti regali sa zatvorenim bifeom u sredini, prostorom za televizor i gomilom istih knjiga. Mnoge od njih nisu nikada bile ni taknute, ali nema veze. Ugodna je pomisao da su sindikalni krediti nekad služili i za nadgradnju a ne samo za goli život.
Elem, otac se jednog dana vratio s posla, uprtivši ogromnu kutiju od mesnih doručaka. Radio je, naime, u mesnoj industriji. Otvorio je kartonske stranice a umjesto vesele praseće njuške s loga njegove tvornice, iz kutije je bljesnulo nešto opako uzbudljivo.
“Ovo su knjige o Tarzanu”, lanuo je uz svečani osmijeh.
Stripova o tom majstoru iz džungle već sam progutao sijaset ali ovo…
“Kako si ih kupio?” mater je, naravno, imala praktično pitanje.
“Na dvanaest rata”, rekao je ćale i izvukao ih napolje, sve do jedne.
Deset ih je bilo. Hrbat i trećina naslovnice pokriveni napetim platnom a zlatasta slova ispisivala su ime Edgara Ricea Burroughsa, čovjeka zaslužnog za rođenje ovog junaka našeg djetinjstva. Dvije trećine zauzimala je raskošna ilustracija u boji, a unutar stranica svako malo bi osvanuo crno-bijeli crtež. Tek mnogo kasnije saznao sam da su crteži djelo majstora stripa Julesa Radilovića. Raširio sam tu desetoricu veličanstvenih oko sebe, legao potrbuške na pod i zaronio u Burroughsovu bujnu maštu. Tarzan, Jane, njihov sin Korak, blago Opara i kraljica La, ratnici Waziri i bijela gamad… Odvojio sam se od njih, tek kad su me roditelji istjerali van, da se igram.
U kasnijim selidbama i odrastanjima desetodijelni Tarzan netragom se izgubio iz mog života. Pojma nemam kamo je nestao. Jesu li izblijedila zlatna slova na kičmama njegovih epizoda? Stanovi više ne sliče jedni na druge. I baš nitko pred vas neće iznijeti napolitanke iz onog bifea s ogledalom u pozadini, i poslužiti ih na stolu s pogledom na sindikalne knjige.

Knjiga glavu čuva

Užurbano je dovršavala ručak. Odlučila se za musaku od patlidžana. Mala obožava musaku. Na ružičaste podmetače postavi tanjure za njih dvije, a na sredinu stola načini mjesta za ružu iste boje. Mogla bi otvoriti i butelju onog plavca, u čast prvog školskog dana. Neka i mala proba zericu vina, to je dobro za krv. Valjda je još dobar. Donijele su ga jednom s mora, Aida je tada završila četvrti razred. Bože, kako vrijeme leti, eto je sad već gimnazijalka, njena Didica.
Musaka se zanosno javila iz rerne. Nema do zemljane tepsije. Svi sokovi ostanu. Uh, Aida će već s vrata navaliti za stol. Za desert imaju lubenicu. Pukla je baš onako pravo kad ju je prodavač prerezao. Još se drže, lubenice, a rujan je počeo. Ništa to više nema veze s kalendarom. Bila je zadovoljna da je knjige za kćerku osigurala još krajem šestog mjeseca. Prije nego je počela udarna panika. I sjajno je prošla. Dobro očuvan polovni komplet za prvi razred jezične gimnazije uspjela je nabaviti za 700 kuna. Tamo na improviziranom sajmu u baroknoj gradskoj četvrti. U knjižarama je takav isti komplet bio barem trostruko skuplji. Nije dala da joj kožu gule. Nit je htjela, nit je mogla. Kao čistačica u jednoj novinskoj kući nije se baš mogla ritati. Valjalo je još i nove cipele za malu kupiti.
Provjeri musaku. Taman se pružila ko na suncu da se peče. Još malo i može gasiti rernu. Stavi poklon uz Aidin tanjur. Uramila je jednu njenu staru sliku. Imala je tri mjeseca i kupala se u kadici na tom istom stolu. Cijela kuhinja je tada lebdjela u balonima pjene.
Začula je ključ u vratima i bacila se maloj oko vrata. Da maloj, bila je visoka i vitka, da je sreće na tom svijetu odavno bi hodala na nekoj reviji u New Yorku ili barem Zagrebu.
“Janje, ništa ne jedeš, pogledaj kako je lijepa musaka, sto jezika govori!”
Mala je spustila glavu, premetala patlidžane i gradila od njih toranj na tanjuru.
“Pričaj, sve po redu, kako je bilo? Koliko vas je u razredu, jel imaš već novih prijateljica…?” brzala je s pitanjima a odgovora niotkud.
Onda je Aida podigla glavu, zagledala se u mater i protisnula: “Rekli su mi da sam prosjakinja, da skupljam knjige po ulicama.”
To je rekla a ruke su joj stale drhtati kao da se u hipu pretvorila u stogodišnju staricu.
Povukla ju je, onako dugačku, na krilo, i polako joj češkala vrat. Tamo gdje je koža najmekša i gdje anđeli odmaraju. Sve dok nije zaspala Didica u njenom krilu. Plavca je nestalo i nije imalo smisla plakati. Pokazat će ona njima, balavci neodgojeni, da njenu jedinicu ovako prvi dan zakucaju.
Istoga popodneva podigla je onih pet hiljada kuna što ih je uštedjela pa oročila na godinu dana, mislila je da se nađe za nedaj bože… Uzela je Aidu pod ruku i pravac u najbolju knjižaru u gradu. Biće još i za cipele, možda i za neku haljinu, računala je, pa nek svisnu kad Didica sutra uđe u razred. Sva nova.
Navečer je Aida legla ranije nego inače. Poredala je po stolu sve knjige i bilježnice. Osjetile su se na mango. Tako je prodavačica rekla, da su to posebne bilježnice s aromom manga. Odmah je zaspala Didica, zagrlivši čvrsto koalu Brika. Jednom ga je tata poslao iz Australije. I to je bilo sve.

Lediša

Oglasio se drukčije nego inače. Mogla se zakleti u to. Sedamdeset i peta je klepetala oko Vlastinih gegavih papuča, ali sluh ju je slušao bolje nego kakvu curicu. Lediša je svako jutro imao isti ritam. Prvo bi duboko zabrundao, zatim pustio dva kratka krckajuća zvuka, malo stresao svoje trbušasto tijelo i počeo smireno presti. Jutros, dok je u kuhinji pila kavu, milujući pogledom maćuhice na prozoru, odjednom je začula čudno pištanje iz dubine njegove utrobe. Kao kad se luftić ispuhuje. Sssssssss! Na trenutak je zavonjala spaljena plastika a onda je svaki zvuk zamro. Nije slutilo na dobro. Odložila je šalicu na tanjurić, pogledala još jednom prema maćuhicama kao da u njihovoj zemlji leži odgovor, i prišla Lediši. Nježno je položila dlan na njegov trbuh i prslonila uho uz stijenku. Ništa. Potegne tešku kvaku u ležištu, zaškripi tri prsta debela guma i Lediša otkrije svoju unutrašnjost. Mrak.

“Šta je ovo, gos’đo?!” zinuo je mladić obrijane glave s istetoviranim orlom na šiji.

“Moj Lediša”, ponosno je odgovorila, skidajući heklani tabletić i vazu s frižidera.

“Ja ovak’ šta nisam vidio!”

Po stolu je rasporedio mobitele, kablove, detektore, otvorio prenosni kompjuter i nešto nervozno tražio po ekranu. Odbio je rakijicu i njen sok od bazge.

“Koliko je staro to sra… taj frižider?”

“Ima preko pedeset sigurno”, odgovorila je, bljesnuvši očima.

“Pa šta ste nas onda zvali?! Ovo je zrelo za otpad!”

“Jeste li sigurni da ne možete ništa učiniti? Mislim, sve se može popraviti, samo kad se hoće.”

“Ovoooo?! Nema teorije!” unezvjerio se serviser, kupeći svoje alate. “To vam je sto kuna za izlazak na teren.”

Nestao je, mrmljajući si u bradu o starudijama i dosadnim babama koje gnjave.

Vlasta je privukla stolicu i sjela do Lediše. Upitno se zagledala u njegovu zaobljenu obrazinu boje bijele kave, kao da očekuje da joj se izjada. Potapšala ga je po boku i šmrcnula malo u maramicu.

“E, moj Lediša…”

Moralo mu je biti više od pedeset ljeta, tom dobroćudnom gorostasu iz porodice Ignis. Kupili su ga polovnog od Boškove prve plaće. Njihova prva zajednička imovina. Naseljakali se Vlasta i njen Boško po podstanarskim stanovima i gdje god su pošli, nosili su Ledišu sa sobom. Kasnije, kad su se skućili, digli kredit i kupili stan, nije uopće dolazilo u obzir da se Ledišu mijenja. Postao je više od člana obitelji, on je bio dijete koje nikada nisu imali. Prije pet godina dočekali su zlatni pir. Priredili su zabavu za prijatelje, ih šta je u Ledišu stalo, milina jedna! A ne kao u ove današnje fižidere, sve okićeni nekim plavim lampicama, ekrančićima, a mjesta u njima nema ni za lijek. Tri dana nakon što su proslavili pedesetu godišnjicu njihova zavjeta, Boško je prilegao poslije ručka, pokrio se novinama preko lica, tako je najviše volio da dremucka, i nije se više probudio.

“E, moj Lediša”, uzdahnula je još jednom i u rokovniku potražila broj svoje banke.

Morat će uzeti kredit, čula je da daju na osnovu mirovine. Kupit će novi frižider, šta je tu je. Ali Ledišu ne izbacuje ni mrtva.

Petak

Pogleda na sat. Šest i trideset. Još pola sata i gotova mu je smjena. Nije bilo previše posla večeras. Kolegica je otišla ranije, ima neki dječji rođendan. Uživao je u tišini.

Zazvoni mu mobilni u džepu.

“Ej, ljubavi!” ozari se Miran. “Još malo i gibam. Imaš plan?”

Petra je, kao i uvijek, imala niz prijedloga za večernji provod. Uostalom, petak je. Vikend pun obećanja samo što nije počeo.

“Bojim se da večeras ne možemo”, s uzdahom odbije njenu maštovitu ideju da se odvezu do Pečuha na tatarski biftek. “Mama me je zamolila da ostanem, nešto se ne osjeća dobro… A da dođeš k meni, gledat ćemo film…”

Isti čas je shvatio svu bijedu ove ponude. Naravno da nije željela provesti petak uz neki dosadni film, stiješnjena na kauču između njega i njegove mame.

“Kako hoćeš… Nazvat ću te sutra. Volim te.”

Prekinula je.

Iako je Miran već godinu dana imao odličan posao u banci (primljen je između dvije stotine kandidata i osjećao se kao da je lutriju izvukao), još uvijek se nije odvažio odseliti od mame. Nekako je sve odlagao taj trenutak, bojeći se da bi joj to slomilo srce. Majka Brigita se s djetetom zlopatila cijeli život. Miranov otac je poginuo na motoru, slaveći rođenje sina. Više gladni nego siti, dvoje Šarićevih se s mukom probilo do Miranove diplome na ekonomiji.

Provjeri vrijeme: deset do sedam, gotovo je.

Zaključa ulazna vrata. Iz toaleta donese rolnu s papirnatim ubrusima. Otkine ih nekoliko i prebriše pult. Začuje kucanje na vratima. Vani su stajala dvojica u radnim kombinezonima.

“Ispričavam se, ali radno je vrijeme isteklo…”, rekao je, otvarajući vrata.

Jedan viši, suhonjav, duge kose. Podsjetio ga je na onog glumca iz reklame za pivo. Drugi je bio zdepastiji, kombinezon mu se rastvarao na bačvastoj trbušini.

“Mi zbog struje”, istisne mršavko i prstom dotakne HEP-ov logo iznad džepa.

“Nema potrebe, sve je u redu…”

“Imamo dojavu”, zareve debeli ispod sala, kao da mu se grlo raspadalo. “Pad napona u cijeloj ulici. Može doć do iskrenja. Đe je razvodna kutija?”

“U stražnjem dijelu”, namrgođeno je Miran kimnuo prema dubini banke. “Dođite, pokazat ću vam.”

Kao zadnji idiot okrenuo im je leđa. Istoga časa stigla ga je kazna. Tusta podlaktica stegnula mu je adamovu jabučicu do prsnuća a hladna cijev zabila se iznad desnog oka.

“Ne mrdaj, glavu ću ti rascopat”, zarežao je u Miranovo uho. “Mali, brže s tim lisicama!”

Mršavi električar zastruže lisicama po njegovim dlanovima. Bolni škljocaj oko zapešća pratio je silovit udarac pištoljem u čelo. Miran izgubi ravnotežu, odleti preko prostorije i sruši se na aparat za vodu.

Krv je curkala iz rasječenog čela i slijevala mu se u usta. Jedva je otvorio oči. Glavu mu je probadalo tisuću borera. Dugajlija je rastvarao crne vreće a stokilaš ih je punio novčanicama.

“Ljudi…”, zastenjao je. “Nemojte…”

“Zaveži!” izdere se trbonja. “Jezik ću ti odrezat!”

Mršavom su se tresle ruke. Očima je histerično kolutao na sve strane.

“Molim te, dečko, razmisli…”, zapiljio se u mršavog. “Ne gine ti deset godina.”

“Marš!” debeli se ritne i odvali ga nogom u prsa. “Jesam ja nešto reko?!”

Miran zahropće, pljujući krv, dok se lova sve brže selila u vreće.

“Drž’ ovo!” gurne buldog pištolj glisti.

Zaveže vreće i nasloni ih na pult.

“Idem ja one žice prespojit, da malo zakurimo banku, jel tako… A ti ne skidaj oka s ovog manekena. Ako mrdne samo, pravo u glavu! Petak je dan za metak, šta nije?!”

Debeli nestane u stražnjoj prostoriji. Mršavi je objema šakama zgrabio dršku pištolja. Drhtao je kao da ga skidaju s heroina. Kosa mu se slijepila od znoja, teško je disao.

“Oslobodi me, molim te”, pokuša Miran.

“Ne seri!” vrisne mršavi i odjednom se zanese, nasloni se na vitrinu s bankovnim suvenirima, teško loveći dah. Miran poput predatora ulovi grešku u koracima prestravljenog dečka. Tijelo mu primi naredbu, skupi posljednju snagu, nekako se uspravi i sune prema lopovu. I dok mu je nešto tvrdo i vrelo razdiralo prsa, ponadao se da nije ništa ozbiljno i da će u ponedjeljak opet biti u svojoj banci.

Neki novi klinci

Pet tisuća ljudi pjevalo je doslovce svaki Đoletov stih. Neumorni su već sat vremena, usprkos večernjoj temperaturi od augustovskih tridesetak stupnjeva. Nenadu se činilo da cijela Opatija podrhtava posebnim taktom. Da se kupa u čudesnom koktelu sreće i čežnje, iskričavog smijeha i nekakve rastuće knedle tuge. Prije dva dana, osobno je provjerio stanje svakog billboarda u radijusu od stotinu kilometara. Tjednima unaprijed, zahvaljujući prije svega njegovim dobrim medijskim vezama, besprijekorno je funkcionirala kampanja na svim platformama. Sa scenografom, jednim od najprestižnijih u regiji, Nenad je do posljednjeg milimetra prošao svaku vizualnu stavku, sve s ciljem da se logo banke skladno uklopi u opremu pozornice. Kao jedan od ključnih ljudi u medijskoj pratnji turneje (partner nove turneje Đorđa Balaševića po Hrvatskoj je banka u kojoj Nenad vodi marketing) zaista je dao sve od sebe da bi se “Osmijeh vratio u grad”. Ne samo zbog toga što mu je to išlo u opis poslova. Još snažniji motiv nosio je zakucan u dubini srca. Obožavao je Đoletovu muziku punih 33 godine. I za sve je kriva Irina Arsulov, djevojka zbog koje je bio spreman čak i snijeg podnositi.
Nenad je volio odlaziti u Novi Sad. Vjenčani kumovi njegovog djeda držali su mali fotografski obrt u centru. Kum, zaljubljenik u moćnu rusku optiku, satima je Nenadu znao objašnjavati kako su ti aparati praktički neuništivi, a kuma se samo smješkala i iznosila brda hrane na stol, posebno vrele kiflice koje nikada nisu prestajale disati. Irina je bila njihova unuka, ljubimica, jedinica od jedinice kćeri. Godinu dana starija od Nenada, kao da se preko noći iz umrljane klinke pretvorila u djevojku. Kada je 1979. Nenad za zimske praznike došao u Novi Sad, banula je u babinu kuhinju, ćopnula komad gibanice i povukla ga za ruku: “Dođi da čuješ nešto novo!” Uzela je gitaru i prešla vitkim sedefastim prstima po žicama.

Kroz maglu treperi
devet sveća na torti
tad sam dobio par mandarina
i malog, belog zeca…

Slušao je zatravljen, držeći onu kuminu zadihanu kiflicu u stisnutoj šaci, gledajući Irininu pjesmu. Nije mu se nikamo išlo s tog magičnog rođendana. Preko volje se dao nagovoriti da istrče do Dunavskog keja. Na prokletu košavu, u snijeg do koljena. Kao prava unuka svoga dede, Irina je s lakoćom škljocala i okidala iz Zenita, bilježila Nenadove suze izvučene mrazom. Cerekala se njegovom crvenom nosu, a onda mu prišla. Naravno, imala je šubaru s onim ušima sa strane, kosa joj je provirivala i osjetila se na snijeg i maline. Poljubila ga je u smrznute usne, pa u oči s injem, a onda ga je, lopuža mala, gurnula u snijeg. I bacila se za njim. Kotrljali su se tako, valjda do Sjevernog pola.
Irinu je vidio još samo jednom u životu. Osamdesete godine, kada su joj baba i deda pravili oproštajni bal pred odlazak u Njemačku. Irinini su roditelji išli u gastarbajtere. Tijesto stare kume valjda prvi put u životu nije disalo. Bilo je razgaženo od suza.

A ja, ja se kockam
s’ prevarantom životom
iz rukava on svakoga dana
izvuče nekog keca.
I stariji mi kažu
“Sad si u pravom dobu”
a u ulici Jovana Cvijića
rastu druga deca…

Irina podigne iPhone i usnimi Đoleta na stageu.
“Čuj, stari, nije ti loš ovaj”, reče, prtljajući po fejsu.
“Šta loš…”, zagrli Nenad kćerku Irinu, svoju obožavanu. “Majstor!”

Partnerstvo

U rano proljeće 1978. moj kasniji vjenčani kum i ja odlučili smo se ponašati poslovno. Jest da smo bili balavi sedamnaestogodišnjaci, ali namjere su nam zvučale ozbiljno. Nema veze što su svi oko nas pucali od smijeha na sam spomen naših poslovnih transakcija. Mi smo vjerovali da jesmo na pravom putu. Dotadašnji izviđački staž odlučismo podići na višu razinu osamostaljenja. Ljeto koje se približavalo prijetećom brzinom činilo se idealnim za inicijaciju naše prve prave životne avanture: stopiranje do obale i kampiranje od Splita do Dubrovnika. Plan je u startu imao dva krupna nedostatka – nismo imali šator i bili smo švorc. Kad si mlad ideje te ništa ne koštaju, ubrzo je pala jedna. Osnovali smo neku vrst dioničkog društva, otvorili štednu knjižicu i pohranili je u kutiju od cipela na kojoj je crvenim flomasterom bilo ispisano “LJETO ’78″. Plebiscitarno smo odlučili da kutija svaki tjedan mijenja sjedište, malo je u mom a malo u njegovom ormaru. Svaki dinar viška stavljali smo na štednju. Pomagali smo rođacima kod selidbe, čuvali susjedinog klinca dok ona dila traperice iz Trsta, nosili geometrima sprave po selima, prodavali staru odjeću na pijaci… Ondje bismo i mjerkali šatore. Naime, Poljaci su dolazili i nudili najraznovrsnije kontigente polovne opreme za šatorovanje. Čekali smo početak ljeta za konačni obračun. Išlo se u metlice. Tako se zvao posao u poljima sjemenskog kukuruza. U 6 ujutro moraš biti na startu. Zadužiš red i tjeraš do kraja, berući muški cvat (metlicu) na vrhu. Kad si gotov s jednim, započinješ drugi red. Interno smo ih zvali “pakleni rovovi”, jer, ubrzo te visoke stabljike i listovi izgrebu po licu i prsima do maskirne neprepoznatljivosti, svaki prokleti komarac misli da te mora isisati, ispiješ galone vode a žeđ nikako ne prestaje… Radilo se dvanaest sati dnevno. Poljoprivredni kombinati pristojno su to plaćali. Izdržali smo dva tjedna. Dok nas je šef debelih zulufa tražio u musavoj bilježnici, brojao nam satnicu i zbrajao dobit, cerekali smo se ko dva kretena.

Sutradan smo uzbuđeno odjurili u banku, podigli sve pare s knjižice, priložili kukuruzne nadnice i uputili se na pijacu. Naravno, ni slučajno nam nije zapelo za oko kakvo šatorče od onih minijaturnih u koje se ulazilo potrbuške, tek da imaš gdje prespavati. Nabasali smo na Poljaka koji nas je, nakon kratkog objašnjavanja, odveo do svog Moskviča karavana, u čijem se prtljažniku nalazio neki hangar u gumiranoj vreći. Pokazao nam je prospekt s fotografijama plave šatorčine dostatne za šestero namjernika. Imao je čak i predsoblje s mrežama protiv komaraca! Cijena prava sitnica. Moj budući kum i ja kratko smo se pogledali i znali da je šator naš.

Kad smo se za koji dan našli na cesti s palčevima okrenutim prema gore, shvatili smo da nas je zapravo troje. Poljski grmalj je zauzimao podosta mjesta u vozilima. Praktički su nas mogli povesti samo kamioni ili američke cestovne krstarice. Kako ove potonje baš i nisu navraćale, šleperi su bili naša jedina šansa. Tri dana smo se spuštali kroz Bosnu do Jadrana.

Jedan kamiondžija u Višegradu doslovce je rekao: “Ajde, upadajte, vas tri hajvana!”

Kad smo se napokon dočepali Omiša i ubauljali u kamp u suton, napustio nas je entuzijazam za podizanjem šatora u svoj njegovoj raskoši. Više je nalikovao posustaloj kamili. Predsoblje se vuklo po zemlji a pola onih motki iz konstrukcije ležalo je u dnu wigwama. Sjedosmo na kamen da povečeramo ko ljudi, odnosno da zgutamo sardine u ulju, kad odjekne neki topao ženski glas: “Hej, momci, volite roštilj? Dođite slobodno, pa prvi smo komšije!” Plavokosa žena u trapericama stajala je uz roštilj ispred kamp-prikolice i usrdno nam domahivala. Njezin suprug upravo je okretao pozamašne pljeskavice. Obitelj suca iz Novog Sada ubrzo je razdragano slušala gluposti s autostoperske epopeje. Imali su kćerke blizanke, naše vršnjakinje. Preplanule i pjegave po obrazima. Naše dioničko društvo sve više je imalo smisla.

Kec, kume!

Tata se opasno zanjihao, dok je ustajao sa čašom u ruci. Sandra je bila sigurna da će već za koju sekundu njen neposredni predak, na veselje uzvanika, zaroniti usred goleme šesterokatne torte. Minijaturni dvojnici novopečenih bračnih drugova još su se šepurili gore na vrhu. I samo bi trebalo da ih stari rasturi prije rezanja svadbenog kolača broj jedan. Bilo ih je valjda milijun, tih torti. Gdje god je pogled zapeo, kočila se neka slastičarska ikebana.

“Kec, kumeee!” grleno je nazdravio Sandrin stari nageliranom kumu preko stola, a potom zaprtljao oko tanjura, birajući žlicu kojom će dati znak.
Napokon se odlučio za jednu i zacilinkao po čaši. Ravnotežu je izgleda definitivno izbalansirao. Valjda neće izvaliti neku glupost. Pa da svi propadnu u zemlju. Ono, barem gosti s mladenkine strane, njih 150. Mladoženjine snage bile su brojnije: 250. Sandra je ispod stola potražila Davidovu ruku i nervozno ju stisnula.
“Dran-gi gosti, rođaci, frijate-ljii!” startao je tata, optimistično nadjačavajući žamor stadionskog mnoštva. “Srce mi je ves-elo i ružno, mizlim tužno u isti čas!”
Odjekne spontani ohrabrujući aplauz. Tata prekine oduševljenje širokim dirigentskim gestama ruku. Sandra se pitala koliko li je u ova dva dana utočio u sebe. Bio je u debeloj frci, nikada ga tako uspaničenog nije vidjela. Počeo je lokat još u petak u podne i kao da nije namjeravao prestati. Mama je samo uzdisala i brojala mu čašice.
***
Ni Sandra ni David nisu planirali spektakle. Njih dvoje, kumovi, i bijeg na neku večericu. To su bili gabariti. Njezini su malo gunđali, mama je i prošmrcala, ali bili su svjesni da nemaju novca za velike fešte. Tako da im je odluka zaljubljenog para nekako došla i kao olakšanje. Kod Davidovih je, naprotiv, nastao žešći lom. Majka mu je složila pravi mali slom živaca a otac je lupao svim vratima po kućerini, da kakav je to divlji način, da nema on deset sinova nego samo jednog i da će tog jednog oženiti kako Bog zapovijeda ili neka mu više ne izlazi na oči i tako redom… Uglavnom, ubrzo su došli do liste od skromnih 250 najbitnijih članova familije, prijatelja i poslovnih partnera. Kad su se mladi pojavili pred Sandrinim roditeljima, iznijeli im novonastalu situaciju i još prenijeli velikodušnu ponudu Davidova tate da će snositi sve troškove pira, red je bio na Sandrinog oca da zamrači.
“Zar ja da jedinu kćer udajem kao zadnju prosjakinju, nema šanse! Ili sve troškove dijelimo ili mene u svatovima nećete vidjet! Niti ću vam ikad doći u kuću!”
Elem, sutradan je uranio i, načisto gluh na ženina zvocanja o tvrdoglavom ponosu, odlučio podići gotovinski kredit. I još je, tako je mama kasnije pričala Sandri, pola banke htio pozvati u svatove, dok je potpisivao papire.
Iako se stvar oko vjenčanja posve otela kontroli, a mladenci čeznuli za svojom romantičnom večerom daleko od svatovske gomile, Sandri je nekako došlo milo od tog očevog ovnovski (dupli ovan u horoskopu, šta više reći) armiranog ponosa. I eno ga sad, gdje pokušava nadglasati čak i dječju ciku namlađih rođaka što su upravo povukli jedan stolnjak u desnom kutu dvorane i pretvorili stol br. 45 u šašavi krš.
“Ali, dragi moji svatovi…!” proderao se tata, štucnuvši jednom. “Otkrit ću vam tajnu… Znate šta se, šta se dogodilo kad sam prvi put zav-zavirio u oči tom dilberu tamo… Davidu, mom zetu… U njegovim očima ja, ja sam Sandru vidio. Ništa više. Samo Sandru, očiju mi. I tu sam znao, ode mi dijete u prave ruke. Eto, toliko. Živjeli!”

El Carbone

“Rez, rez! Ja ću poludit!”

Debil je zavrištao kao da mu je netko u gaće isipao solnu kiselinu. Srušio je stolicu, raspalio nogom u reflektor i tresnuo kapu na stolić, poprskavši skripterku kavom.

Samo ti razbijaj, majmune, nije tvoje, pomislio je Ranko, odloživši kameru.

“Pola sata pauze! Važi za sve!” arlaukao je krivonogi tip koji je za sebe umislio da je Coppola glavom, toliko je bio pun sebe.

“Matori je totalno na kvasini”, zakolutala je očima starleta, dokaskavši na vrtoglavim potpeticama. “Ja više nemrem s njim!”

“Daj si popij kavu, sredit ćemo to”, zaštitnički ju je zagrlio redatelj, očigledno slab na njeno poprsje.

Što se Ranka tiče, filmovi Manola Tandarića bili su čisto smeće. Ako je Ranko nešto od pokojnog oca Jakše naučio, to je da se nikad ne žali na težinu kamere (“Vidićeš, nadoče jedared ove kante da budu lakše od guščeg perja”, mantrao je ćaća proročanski) i da nepogrešivo nanjuši redatelja papka. Na kilometar. Tandarić je bio prekostrašan. Trebao bi dan i noć paliti svijeće i plaćati mise za Ranka i montažera Joleta. Jer, samo njima može zahvaliti što je priveo kraju ovaj serijal reklama za banku. A, derao se na njih gore od pavijana. Urlao je i na ostatak vrijedne ekipe, ponižavao ih kao da sa stokom radi a ne s ljudima. Da banka nije dobro plaćala, odavno bi se svi pokupili kući a Manola stjerali u vražju mater.

Ekipa se razbježala sa seta. Samo se stari zgurio u fotelji i gladio šešir. Ranko mu priđe s termosicom: “Jeste li za šalicu kave?”

“Ako moram”, nasmiješio se Uglješa Jovanović, čovjek koji je posmicao hiljade Švaba po neretvama, sutjeskama, zelengorama i ostalim setovima Rankova djetinjstva. U kosi crnjoj od ugljena nije bilo niti jedne sjedine.

Legendarni El Carbone, kako su ga obožavatelji prozvali, svojedobno je bio najveća zvijezda partizanskih epova. Onomad mu je prikolica bila odmah do Burtonove, a pričalo se da je jednom u Cannesu zaludio i ledenu Grace Kelly. Osim toga, ta glumčina je briljirala i u kazalištu. Nitko ni prije ni poslije Uglješe nije tako rasno odigrao Edipa ili Raskoljnikova.

“Vi se mene ne sjećate, jel da?” sjeo je Ranko do starog i uzeo ga za ruku, kao da će mu u dlan gledati.

“Pa…”

“Ja sam Jakšin sin… Pintarićev, snimao je s vama…”

“Ranko?!” preduhitri ga Uglješa, a kraljevski osmijeh za kojim su ludovale žene svijeta, obilježi mu lice. “Bože, dijete, koliki si…”

Kao klinac Ranko se naterenčio s ocem snimateljem, ćaća ga je uvijek vodio po setovima najvećih produkcija. Razjapljenih očiju mali je pratio svaki zvjezdani korak ispred kamere. Uglješa mu je bio poput rođenog djeda.

“Ne znam šta mi je danas, ne mogu prevalit tu prokletu rečenicu”, teško uzdahne stari heroj i obriše znoj s čela. “Krečana me neka dohvatila.”

“Ma, nije to ništa, svakome se to dogodi. Da mene pitate, ja nemam pojma šta sam jučer ručao. Sad ste se fino osvježili i sve će doći na svoje.”

“Valjda”, kiselo će El Carbone. “Znaš, ovo je moj život. Ako stanem, odapet ću taj čas.”

“Znam”, reče Ranko. “Dajte da vam namjestim šešir.”

“Rankan moj, kako je on narastao”, povuče ga stari nježno za uho.

Ekipa se vraćala.

“Hoćemo li, presvijetli?!” iskreveljio se Manolo, unoseći se komandantu Uglješi u isklesano lice. “Ako ste raspoloženi, ja bih nastavio!”

Stari elegantno zasjedne u fotelju unutar sagrađenog boksa. Starletuša nategne minicu i uvuče se za radni stol, sučelice starom. Popravi ruž i zagleda se kroz njega.

“Svi na svoja mjesta!” zahisterizira Manolo. “Kamera, ide…!”

“Dopustite da vas ukratko upoznam s našim novim programom nagrađivanja korisnika debitnih, kreditnih i kartica s odgodom plaćanja”, počne cura, ravnodušnije od automatske sekretarice. “Naše je geslo: samo opušteno, mi brinemo.”

Kako je bilo i predviđeno scenarijem, Uglješa skine šešir, povjerljivo se nagne prema loše odglumljenoj bankarici, šeretski popravi mašnu… Slijedio je njegov krupni plan. Stari je namignuo i za dijelić sekunde nije se čulo ništa. Kao da se svijet zaledio zauvijek. A onda mu je Ranko u oku pročitao da zna i zatim je odjeknuo onaj neponovljivi baršunasti bariton:

“Naravno da ne brinem. U ovoj banci, ja sam uvijek opušten, draga moja gospođice.”

“Savršeno!” zakreštao je Manolo.

Ranko je ugasio kameru. Znao je da ga ćaća gleda odnekud i zadovoljno se kesi.

Sladoled

“Daj, preuzmi stranku!” nervozno je pozvala kolegicu i napustila boks.
Odmarširala je do majstorskog tandema. Mlađi se naslonio na prozor i opušteno gutao sendvič a stariji je zajahao ljestve i kuckao odvijačem po odškrinutom klima-uređaju. Prošlo je tri sata otkad su ovdje, a čini se da bi mogli ostati još danima.
“Napredujemo li?!” proderala se, pogledavši gore prema ćelavom u majici s reklamom za šampon od kopriva. Iz nepoznatih razloga nosio je vojničke čizme. Na dlanu je okretao nekakav plastični dio i proučavao ga kao da ga vidi prvi put u životu.
“Samo šta nismo, šefice”, namigne mlađi, podrigne, zgužva masni papir i hitne ga kroz prozor.
Zapuhnuo ju je vonj salame i senfa. Vani je žarilo plus 35. U banci najmanje 40. A klima riknula. Maskara ispod lijevog kapka istopila se. Desna se još držala junački. Kad je Gordana jutros uzela daljinski, pritisnula opciju brzog hlađenja i čekala da ledeni zrak pomiluje usijanu poslovnicu, nije se dogodilo ništa. Na trenutak joj se učinilo da je opazila slavodobitan smiješak na usnama kolegice, ali nije se mogla zakleti. Inače bi joj oči iskopala. Vječno su ratovale njih dvije oko daljinca za klimu. Gordana je spuštala temperaturu do polarnih nizina. Mala krofnasta kolegica baš je uživala u jari. Kao da nije bila baždarena na utjecaje paklenog sunca.
Nisu to bile sve nevolje koje su strefile Gordanu. Onaj debil Krešo sinoć joj je dao nogu. Tek tako. Kaže treba mu malo vremena da se izlufta, da pronađe sebe, da razmisli treba li mu ozbiljna veza. Stoka nevezana. Gađala ga je tanjurima dok je odlazio.
“Čekajte reda i ne prelazite tu liniju bez potrebe!” zarežala je.
Baka u zelenoj haljini malo se lecnula od njenog vriska ali mirnim je glasom uzvratila: “Samo da provjerim je li penzija stigla, da ne čekam džabe u redu.”
“Pa što ako čekate, kao da imate nekog drugog posla!” bijesno je Gordana frknula, ljepljivo otresajući papire oko sebe.
Kad je baka došla na red, šutke je spustila karticu tekućeg računa na pult. Nosila je heklane rukavice. Pročistila je grlo i rekla: “Penzija je trebala stići, ako je, sve bih podigla…”
Gordana uzme karticu, utipka broj računa i pogleda u ekran. Tisuću i petsto kuna.
“Hoćete moći sve to ponijeti odjednom?” neka zluradost nahrupi Gordani na jezik. “Da pozovem kombi sa zaštitarima?”
“Hvala, imam ja kovertu”, ozbiljno je rekla baka, uzimajući novac.
Već se odmaknula od pulta a onda je ipak dometnula: “Znam, vrućina pasja udarila, dušo, nije ti lako…”
“Gledajte svoja posla, može?!”
Nije prošlo ni desetak minuta eto bake natrag.
“Opet vi! Što sad hoćete, zaostatke, regres?!”
“Mislila sam, dobro će ti doći da se osvježiš…” nasmijala se baka i pred Gordanu izvukla veliko pakiranje sladoleda.
“Čekajte, zašto…?” soptala je Gordana a u onom oku bez maskare nešto je gadno zasvrbilo.
“Tako. Sladoled je hranjiv.”
“Ali, ja…”
Bake nije više bilo. Gordana se presavila u struku i zajecala. Gle čuda, nije ni osjetila da su suze bile kipuće.

Kamenice u grlu

Predstava će biti žešća pušiona. Denisu je to postalo jasno nakon jedva pet minuta trpljenja druge generalne probe. Ne, nije u pitanju uobičajena tehnička frka, kad rikavaju “bubice”, svjetla kasne, oparao se rukav na nečijem kostimu ili nadlijetanje aviona zakoči monolog prvaka… Ova predstava jednostavno nije imala blage šanse da se pretvori u nešto ozbiljnije od turističkog crtića. Redatelj ne da je otaljavao “Hamleta” nego ono, zadnja tezga. Doajen kazališne režije odavno se pretvorio u vlastitu karikaturu, no i dalje je besramno tržio masne honorare, u rangu najsvjetskijih. Naravno, maestro je i debelo budžetiran – na plaći redovnog profesora Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Elem, zašto bi se naprezao. Shakespeare je svoje odavno učinio i stvorio remek-djelo a Lovrijenac će svojom magijom dodati neophodne začine. Kad nagrnu engleski penzioneri s kruzera, njima će ionako biti svejedno uz što će dremuckati.

Ali u općoj muteži letargičnog showa, svjetlucalo je razorno energetsko polje. Usamljena nuklearka čiste umjetnosti. Ofelija kao da nije potjecala s ovoga svijeta, tako je rasturala sve oko sebe, u toj bezvoljnoj dubrovačkoj noći. Vanzemaljka Melita Savanović, studentica treće godine, pojela ih je sve do koske. Denis je osjetio kako mu se uši žare, a trbuh mu ispuniše nebrojeni leptirići. Odjednom mu više nije bilo dosadno i želio je da taj “Hamlet” nikada ne završi. Napokon je i festival dobio smisao. Honorarčio je za vodeći dnevni list, imao je 24 godine i nadao se stalnom poslu.

Sjedila je kasnije, iza ponoći, bosonoga na skalinama, pušila i odsutno natezala jedan rukav šlampave veste.

“Sa mnom? A zašto?” iskreno se začudila kad ju je zapitao bi li mogao napraviti interview s njom.

Dogovorili su se naći oko podneva na kavi. Denis se cijelu noć prevrtao na kauču u cisterni u kojoj je konačio (gazdarica je uporno tvrdila da se radi o jednoj od najboljih soba u Dubrovniku, tek pet minuta od Straduna) i na zadatak je stigao sa simptomima jet lega. Melita je, naprotiv, bila svježa i ljupko mu je domahivala bijelim borsalinom. Nevjerojatna kombinacija grungea i glamoura u te je cure stajala saliveno. Čavrljali su neobavezno, ona ga je zabavljala svježim tračevima iz hamletovske ekipe, smijala se glasno, lupajući se po prelijepim osunčanim bedrima koja su provirivala iz poderane jeans suknje. Baš je htio uključiti diktafon, kad ga je presjekla: “Gladna sam, idemo na ručak pa ćemo tamo na miru brijat!” Otišao je do šanka i platio. Ona je istrusila i dva amara uz dupli espresso, plus njegov espresso – 150 kuna. Posljednjih 150 kuna u džepu Denisa Katušića. Honorar je, naime, kasnio i on je bio švorc. Sutra se kanio pokupiti i stopom kući. To s ručkom nije slutilo na dobro. Još kada je izgovorila ime fensi restorana, mislio je da će ga infarkt složiti da se nikad više ne digne.

“Prvo ćemo kamenice, ako si za, obožavam kamenice, tako su seksi!”

Denisova utroba se stisnula gore od limuna kojeg je ona cijedila po sedefastim stvorenjima i slatko ih usisavala.

“Rekla mi je frendica da je ovdje carpaccio od grdobine prva liga, moramo probat, ha?!” namignula mu je.

Niz leđa kao da mu je netko izlio bačvu ledene vode. Mora provjeriti banku, ako je možda prečuo poruku.

“Sori, samo da nešto… provjerim”, zamucao je i izvadio mobitel.

“Ahaaa, ljubavne porukice”, zacerekala se.

Ništa. Stanje nepromijenjeno. Kad je stigla orada na žaru, panika mu je nakratko prekinula dovod krvi u mozak.

“Jel ti dobro?”

“Je…, ovaj, super…”

“Problijedio si, daj si cugni malo tog plavca”, nazdravila mu je i cmoknula usnama na rubu svoje čaše.

Naravno da je on taj koji treba platiti ove bakanalije, ipak je on muško, još i novinar velike korporacije a ona samo studentica… Nema kud, otići će do gazde i sve mu objasniti, ako treba prat će suđe do jutra, samo da nekako izbjegne blamažu.

“Račun, molim!” mahnula je konobaru.

“Čekaj, ne dolazi u obzir!” usprotivio se.

“Naravno da dolazi”, rekla je i zavalila se u stolici.

“Zaboravi, kažem ti”, on je sad žestoko kockao na sve ili ništa.

Konobar je prišao stolu, držeći na pladnju kožnate korice s računom.

“Dajte meni”, posegne Denis za računom, a nevidljiva bejzbol palica raspali ga u potiljak.

“Dosta, naljutit ću se!” nestrpljivo je lupila dlanom o stol i šarmantno kimnula konobaru: “Da čujemo, koliko smo krivi.”

Izvadila je karticu i riješila stvar.

U Denisovom džepu zajaukala je poruka.

“Stvarno je zaljubljena u tebe”, rekla je Melita i ustala. “Idemo? Moram se jos naspavat, stari će nas noćas peglat tko zna dokad…”

Bacio je pogled na mob. Banka. U tom trenutku za Denisa najpoželjnija žena na svijetu. Honorar je sjeo. Počeo se cerekati kao idiot.

U crvenom – reminiscencija na čekove

Eh, što se nagledao talk-show daveža, za ovih dvadeset godina… Imaš, brate, osjećaj da što si sjevernije to su ljudi sve ovisniji o live prijenosima kojekakvih lupetanja. Ljubo je mehanički vrludao kanalima, pijuckajući pivo, krvavo se dosađivao. Saška je s djecom otišla sestri u Beograd na par dana. On je ostao radi zahuktale ordinacije. Pacijenata je imao sve više, stizali su kao s tvorničke trake. Navečer je padao s nogu i nije mu bilo ni do čega.

Primetime švedske državne televizije trošio je dragocjene minute na još jednu panelku o uzrocima balkanskih ratova iz devedesetih. Bujna starleta u minijaturnoj haljini vodila je emisiju kao što bi vodila i kuharski show ili vremensku prognozu – posve nezaiteresirano. Neki fizičar, rodom iz Mostara, upravo je odgovarao na pitanje gledatelja u studiju, može li reći po čemu pamti sam početak rata na području Jugoslavije. Fizičar se razmahao, živo opisujući fijuk granata, zavijanje sirena, prasak stakla, bogme su ga oni plaćeni gledatelji pratili otvorenih usta.

Što se Ljube Zorice tiče, kad god bi njemu netko postavio slično pitanje, a u dva desetljeća novog švedskog života naslušao ga se, već mu je na uši izlazilo, on je pred očima imao samo jedan odgovor: “Čekovi.” Bilo kakav spomen o zaoštravanjima, prvim pucnjima i eskalaciji nasilja u zemlji na brdovitom Balkanu, u Ljube je izazivao isti refleks. Odmah bi se sjetio ružnih tvrdih čekovnih knjižica i u njima po deset čekova (kad ti je sjela plaća na tekući, toliko si mogao dobiti van, osim ako nisi imao poznatog u banci) loše pričvršćenih jedan za drugi. Mnogi Ljubini poznanici ili rođaci na prvi zveket oružja bacili se u suluda trošenja, unovčavanja čekova po seoskim poslovnicama, mantrajući jednu vodilju: “Deri samo, ko će te pitat za pokriće kad sve ovo pukne!”

Ljubo se nije dao navući na slične čekovne marifetluke. Bio rat na vidiku ili ne bio, Ljubo Zorica je vjerovao u platni sustav. I lijepim sitnim brojkama i dalje ispisivao samo one svote koje je doista posjedovao. No, Ljubo je iz dna duše mrzio nasilje, nije mogao ni zamisliti situaciju da digne ruku na drugog čovjeka. A vrijeme je vučje, znao je Ljubo, doći će i taj čas, hoćeš nećeš. Zato se pokupio, napustio rodni Karlovac i pravac Švedska. Specijalizacija iz interne medicine nije mu bila od prevelike vajde dok je ribao toalete i praznio guske u jednoj bolnici u Stockholmu. Ali imao je stalne prihode, mršave ali točne, i Ljubo je bio zahvalan na tome. Kada je otišao u banku, podići prvu plaću, Ljubo je prvi put u životu stao u red kraj automata koji je izbacivao listiće s brojevima. Zbunjeno je prtljao po ceduljici, proučavao crni broj a tada mu je neka bakica pokazala prstom na crvene displaye iznad šaltera od jelovine. Shvatio je da mora čekati da se brojka na displayu i ona na njegovom papiriću savršeno poklope. Nema muljanja, nema preko reda, sve čisto i jednostavno.

Sašku je upoznao na brzom kursu švedskog za useljenike. Beograđanka, povjesničarka umjetnosti, imala je skandinavskije jagodice od mnogih po ulicama. Zahvaljujući Saški ostao je na nogama. Bolničke kible davna su prošlost, a Ljubina ordinacija jedna je od uglednijih u gradu. Tek ponekad u san mu zapadne noćna mora. Ispunjava one čekove, ispisuje, brate, cifre sa šest nula, samo dere. Bez pardona.

Splavarenje

Tara se ludo zabavljala.

Pjevala je, klebarila se, protezala svoje duge brončane noge u ribarskim čizmama, entuzijastički isprobavala rakiju nuđenu od splavara, mezetila, mijenjala slamnate šešire, kefije i bejzbol kape, a njena crvena kosa prkosno je uživala na vjetru. Oči su joj imale istu nijansu smaragdno zelene rijeke niz čije su se brzace strmoglavljivali danima. Nosile su isto ime – Hinkova zaručnica i rijeka.

“Ej, kužiš briju… Ono, kad te ljudi pitaju gdje ćeš na odmor, a ti odvališ: ‘Na Taru’. Šta nije fora?!” uživala je u dosjetkama dok se prije mjesec dana čekirala na stranicu sa splavarskim aranžmanima.

Hinko uopće nije planirao ići na odmor. Suvlasnik prestižne reklamne agencije s gomilom klijenata u četrdesetak zemalja, jednostavno si nije mogao dozvoliti ljetno plandovanje. Pokušao je obzirno predložiti Tari da možda sama nekamo otputuje, pa je dobio porciju. Da kakav je to način, da on nju ne voli, da sigurno ima neku ljubavnicu u rezervi… Naposljetku je pristao. Pet dana i nije tako puno. Ajde, spustit će se niz tu kanjončinu, Tari za ljubav.

“Taj ti je, bolan, odma drugi iza onog amer’čkog”, pohvalio se vođa puta, sjedokosi Nurija, čim su se ukrcali na vražje balvane.

Svaki od debala kao da je imao svoj nezavisni život, đipao je i ljuljao se na ludoj vodenoj matici. Između povezanih balvana jasno se vidjela mokra zelena neman. Oštre stijene vrebale su na sve strane. Darkwood se nadvijao nad njima, a uska traka neba visoko, visoko gore, nije baš ulijevala spokoj.

“Od kanjona Tare još je dublji samo Grand Canyon”, važno je dodala žena Tara.

Ostatak putničkog stuffa bio je uvozni: japanski par, neka mlada Francuskinja i tip iz Litve. Na stražnjem kraju škripećeg krša sjedio je još jedan splavar, Mido, mladić s milijunima trbušnih pločica. Samo kad bi mogao opet odvojiti tajming za squash, pomislio je zavidno Hinko, kad je sjeo na sanduk ispred Mide i navukao zaštitni prsluk.

“Na, bolan, meka ko duša”, gurne mu Mido bocu pod nos.

“Neka, hvala, kao da sam uzeo”, otklonio je cugu i nastavio prtljati po svom smartphoneu.

“A jes ti neki ugursuz”, prezrivo je Mido pljunuo u vodu i poslao bocu dalje među žedne.

Splavari nisu takli ni kapi, ali putnici bogme jesu. Litvanac je miksao pivo i žestu, Japanci su pjevali karaoke, a Francuskinja je upravo fotografirala Taru u pin-up pozi.

Balvani gadno zarikaše kad splav preleti preko jednog buka. Hinku je telefon skoro izletio iz ruke. Baš je usnimio račun za vodu u firmi pa da ga odmah i plati. Usluga mobilnog bankarstva savršena je stvar. Dobro, pod pretpostavkom da niste na divljim brzacima usred kanjona Tare.

“Šta s’ navro prtljat, bolan?! Bac’ to čudo, na živce ćeš navuć belaj!” dovikivao je Nurija kroz huku riječne mrcine.

Splav je prebrzo izletjela u jednoj okuci, cijela se konstrukcija opako nagnula, a stražnjim dijelom silovito je udarila u nakupinu stršećih stijena. Mido izgubi ravnotežu, posrne natrag, glavom zakači oštar kameni rub i nestade pod vodom. Hinko je prvi reagirao.

“Tjeraj u plićak!” vrisnuo je, zbacio prsluk sa sebe i skočio u vodu.

Zaronio je a jato ledenih strijela zabolo mu se u pluća. Ugledao je mladića kako besvjesno tone prema dnu. Zgrabio ga je, krv je zacrvenjela sve oko njih. Snažno ga povuče i izroni.

“Hinkoooooo!” vrištala je Tara.

Svojski zalupa nogama, pridržavajući Midinu glavu iznad površine, i u zadnji čas se zakači za debelo korijenje što je raslo između stijena. Nurija i Litvanac, tamo na splavi, već su povezivali gumene pojaseve i bacali ih prema njima. Hinko provuče Midin trup kroz jedan pojas, sam se uhvati za drugi i opusti se.

“A jes ti njeki šejtan!” cerio se Nurija dok je izvlačio Hinka na balvanastu palubu.

Mido je došao svijesti i bljuvao iz sebe svu moguću Taru.

Tara je zagrlila Hinka, a splav je hitala dalje. Da pristanu prije noći.

Arena od suza

Dok se penjao na pozornicu, Vanjine noge bile su mekše od plastelina. Reflektori su tukli kao nikad dosad, skoro je promašio posljednju stepenicu. Kroz zavjesu svjetla jedva je uspio razabrati široko nacerenog šefa žirija koji mu je pružao neko teško čudo a hostesa je spremno doskakutala i uvalila mu još i buket ruža. A onda je začuo glumca-voditelja kako se dere poput pavijana: “Pozdravimoooo još jednooooom dobitnika Velikeeee Zlatneee Areneeeee…!” i približio se rubu pozornice. Grunuše mu suze kad je spazio maminu žutu haljinu u prvom redu. Stajala je i slala mu poljupce.

Vanja Radan već se mirio s tim da nikad neće snimiti film. U tridesetpetoj su mu još tepali da je dečko koji obećava, tapšali ga po ramenima i govorili da ne gubi nadu. Nakon diplome režije na zagrebačkoj Akademiji, uglavnom je “statirao” po nekim sumnjivim produkcijama, lijepio satnice setova na panoe i budio glumce u zoru. Usput je godinama dilao jedan svoj scenarij, no stalno je trokirao na natječajima. Da je isuviše crna priča, to su mu poručivala razna povjerenstva, udobno smještena na državnim jaslama. Naravno, eventualni sponzori ostajali bi savršeno nezainteresirani čim bi saslušali njegovu izbediranu filmsku storiju. “Gdje ima takvih ljudi?” sumnjičavo su ga pogledavali korporativni menadžeri, slijepi za stvarni svijet oko sebe. Ali on je znao da u kompu ima pravu bombu, melodramu o maloj obitelji životnih luzera koja se grčevito bori za opastanak. Zaljubio se Vanja u svoju glavnu junakinju, ženu izudaranu porazima a tako jaku u želji da zaštiti svoje drage.

Majka Alma nije ga više mogla gledati kako se grize. Jednoga jutra, baš je na kuhinjskom stolu razvlačila koru za baklavu, i kao da je u tijestu bio upisan odgovor, definitivno je odlučila.

“Ma, ne dolazi u obzir!” uzrujao se Vanja na jednom nedjeljnom ručku.

Obožavala je te nedjeljne ručkove, kad bi joj on došao i natrpao pun tanjur juhe s njenim vlastoručnim zlatnožutim rezancima.

“Ne znam, sine, to je sad tvoje a ti vidi.”

Podigla je svu svoju životnu ušteđevinu, tristo tisuća kuna, i predala mu novce. “Da uslikaš to čudo”, tako je rekla.

Vanja je dugo gužvao kovertu i šutke ju gledao preko tanjura. Skoro je izvalio “Ništa ne mogu s tim…”, a onda je primijetio s koliko nadajućeg žara plamte majčine oči. Ustao je i poljubio joj ruke.

“Srećo moja”, nije skidao oka s lica svoje producentice.

Dalje se sve odvijalo kao u gerilskoj noćnoj mori. Za dvadeset dana je napravio film. Ekipa se odazvala bez kune honorara. Radili su ko konji, a navečer su samo šutjeli i hranili se čudnom slutnjom da rade nešto prokleto važno.

***

“Ali toooo nijeee sveeee!” kreveljio se onaj voditelj u fensi odijelu. “Našem slavodobitniku pripada još jedna vrijedna nagradaaaaa!”

Vanji je prilazila elgantna crnka u prekrasnoj večernjoj haljini. Nosila je ogroman kartonski plavo-bijeli ček s upisanom cifrom: 30.000 kuna. Da je njenoj banci čast dodijeliti skromnu potporu najboljem filmu Pulskog festivala, rekla je ta žena i pružila mu još i bančinu modru maskotu.

Još jednom se, grčevito stišćući u šaci nilskog konjića, Vanja naklonio publici i zahvalni talas ispunio mu je grudi. Tu će lovu podijeliti između šest svojih glumačkih desperadosa. Svakome po pet milja.

Preko velike bare

“Ala, Duje, prikini više!”

Išao joj je strašno na živce. Od trenutka kad su predali kofere onoj naprlitanoj curi na vaganje, kao da je neki đavo ušao u njega. Uzvrpoljio se po aerodromskom predvorju, svako malo nešto zapitkuje na šalteru informacija, otvara i zatvara Nenin pasoš, provjerava skeniranu fotografiju pa se upilji u dijete kao da ju prvi put vidi… Evo, dok njih dvije pijuckaju kavu i sok u kafeteriji, on cupka oko stola i unezvjereno pogledava na sat. Zapravo, već tjednima je s njim neizdrživo. Takav je otkako su odlučili malu poslati na mjesec dana u Ameriku. Na napredni kurs engleskog jezika.

“Sidi i uzmi malo kave, neće oni avion uteć!” napokon je izgubila strpljenje Jadranka i natjerala Duju da sjedne.

Nije ni njoj svejedno, ali kakve koristi ako sad svi paniče. Bit će kako mora bit. Mala nije više tako mala. Četrnaest je navršila. Snalažljiva je, zna se ta snaći bolje nego neki odrasli. Dobro, cura prvi put ide u inozemstvo. Ako se ne računa kad ju povedu u one mjesečne odlaske preko granice, u Hercegovinu, zbog jeftinijih namirnica. Ni Jadranka ni Duje nisu vidjeli svijeta, ovo je prvi put da netko od Perkušića ide u pravo inostranstvo.

Vozili su cijelu noć od Splita, po starim cestama, da ne bacaju novce na autoput. I sad su tu, na Plesu, ispraćaju malu. Neka se barem ona nadiše nečeg novog.

“Nemoj zaboravit uzet tablete ako ti pođe loše” podsjetila je kćerku. “Mislin, ako uletidu u niku buru…”

“To se kaže turbulencija”, ozbiljno će Nena. “Ali, neće mi tribat.”

“Sam ti slušaj ča ti mater reče!” uzvrpolji se Duje.

“Mogli bi polako, da ja prođen kontrolu pa san mirna”, reče mala hladnokrvno, kao da već godinama leti uzduž i poprijeko po kugli zemaljskoj.

“I nemoj da ja čujen da nisi izila sve ča ti daju gori”, dosjeti se Jadranka dok su se približavali crti s koje onima koji ostaju, nema dalje. “Dug je put do Amerike.”

Imali su sreće s malom. Kad čuješ s kakvim sve problemima roditelji deveraju, oni su zaista imali sreće. Sve petice od prvog do osmog razreda. A jezici joj idu kao da je strankinja u deset koljena. Pogotovo engleski. Još im je u petom razredu njezina nastavnica engleskog rekla: “Ja je više nemam čemu naučiti. Šteta bi bilo da ne ide na napredniju razinu.”

Otkako se Nena rodila, Jadra i Duje nisu bili na godišnjem, niti su malu igdje slali. Rodbine izvan Splita nisu imali, a za kupanje su dobre i Bačvice. No, kad je Nena uz svjedodžbu osmog razreda kući donijela šareni prospekt škole engleskog u New Yorku, zalijepila ga u svojoj sobi na zid i danima čeznutljivo gledala u Kip slobode, Jadra i Duje su odjednom pukli i presjekli lošu tradiciju. Nenamjenski kredit s osiguranjem korisnika kredita ukazao se kao spas s neba. Uostalom, gorljivo je snatrila Jadranka, to je ulaganje u djetetovu budućnost. Tko zna, sutra se ona možda dokopa i zgrade Ujedinjenih nacija. Kao Nicole Kidman u onom filmu.

“Dođi papetu, mišu moj”, zagrli Duje kćerku i ne pušta ju.

Još će mala zakasniti na ukrcaj.

“Ala, ala, more li i u matere malo?!” klikče Jadra a grlom joj sve žileti putuju.

“Ajmo, ljudi, razlaz!” zacerekala se mala i potrčala ka policajcu iza šaltera, šarmantno mašući pasošem ispred njegova nosa.

“Piši odma kako je vanka!” zaurla Duje.

Mahali su dugo, zagrljeni i sretni, dok se prva nije prenula Jadranka: “Ajmo, Duje moj, da smo u Splitu do mraka…”

Invazija majstora

Sve je počelo dosta nevino. Oko prve jutarnje kave. Meteorolozi su javljali da će do podneva zavladati mali pakao, s brojkama i do 35 stupnjeva celzijevih. Neka doktorica je iz radija vapila da ne zaboravljamo piti dosta tekućine. Lipanj se bliži kraju i krajnje je vrijeme da odlučimo kamo ćemo na odmor.

“Jedva čekam da otputujemo”, izdahnio sam između dva srka kavice.

“Da… i ja”, složila se žena mog života, pecajući kocku leda iz đusa.

Nešto u njenom glasu nije mi se svidjelo. Ubrzo sam doznao i zašto.

“Mislim da bi nam dobro došlo jedno krečenje”, rekla je draga zloslutno. “Ništa komplicirano, samo lagani refresh.”

Da se ubijem, nisam na našim bijelim zidovima mogao pronaći razloge predložene operacije. Zato me je ona povukla do spavaće sobe i pokazala dvije crvene piknjice iznad njenog stolića za šminkanje: “Gle, špricnulo mi je kad sam lakirala nokte.”

Aha, tu smo. Nema veze što ih, te proklete mrljice, ni NASINI teleskopi ne bi otkrili.

Hajde, dobro, jedno krečenje tamo-vamo, preživjet ćemo. A onda brijemo, pakiramo kofere i ubrzo se više nećemo ni sjećati molerskih dana.

Drugi mučki udarac stigao je sutradan, za vrijeme ručka.

“Gledam ove naše prozore…”, odjednom je ustala i zapiljila se u prozorsku dasku.

Obožavam bečku šniclu, ali zapela mi je u grlu, dok sam napeto čekao nastavak rečenice.

“Pa baš si nešto mislim, kad već krečimo…”, nastavila je.

“Da i njih ofarbamo?” brzo predložih.

“Da ih promijenimo”, dovršila je skicu prozorskog plana.

Financijsko-strateške parametre potanko mi je izložila, dok sam bezvoljno mrljao po sladoledu od čokolade. Glupo bi bilo da odmah ne ubijemo dvije muhe jednim udarcem (tako je to ona zvala), istoj firmi ćemo povjeriti oba posla. Kako nam baš sada ističe desetljeće stambene štednje, koju smo, podsjetila me je mila moja, baš i pokrenuli za veće renovirajuće zahvate, prava je prilika da to riješimo.

Hm, hm, kalkulirao sam, jedan dan za krečenje, jedan dan za prozore (navodno se to sad montira u tričavih par sati efektivnog posla), jedan dan za glanc, i eto nas na konju. Neće put pobjeći.

“Vidjet ćeš, ljubavi, kako će nam biti lijepo!” kliktala je, ljubeći me po vratu, tamo gdje sam najviše volio. “Ovo je već bio pravi svinjac!”

***

“Oooo, tu se radi na veliko, dobro je, dobro je, zadovoljna sam dečki…” trtljala je neka žena s aktovkom, upadajući u stan i domahujući majstorima.

Promrmljala je ime, bilježeći nešto u rokovnik, rekla je da je inženjerka i da je ona zadužena za nadzor gradilišta. Ništa nisam shvaćao o kakvom to gradilištu bulazni. Draga mi trenutno nije bila doma, skoknula je po nove reflektore. Dvojica električara upravo su štemala plafon, prebacujući instalacije u dnevnoj sobi. Srećom, žena mog života tog se trenutka pojavila na vratima. I riješila me dileme.

“Mislila sam, kad već prašimo, onaj pobočni zid u kuhinji, baš ničemu ne služi, najbolje je da to mi srušimo…”

Nešto mi je govorilo da ćemo ljetovati s bušilicama. Aktivno.

Švicarka

Danka je šizila. Palila je cigaretu na cigaretu. Srećom, kod stare se smjelo pušiti.

Već je prošlo pola devet. Zoki mora da luduje tamo sam. Čudila se da još ne zove. Možda je i zaćorio. Ovo je bio peti Badnjak zaredom da on dežura na bolničkoj porti. Drugi portiri su se nekako izvlačili, ali on bi samo slegnuo ramenima. Računala je, sjest će malo sa starom, praviti joj društvo dok večera (lešala joj je brancina i skuhala blitvu) i čim prođe dnevnik, a stara legne, ona je vani. I pravac bolnica! Usput će uzeti girice iz obližnjeg bifea, pa će se ona i Zoki šćućuriti oko grijalice i zagrljeni slušati božićne pjesme na tranzistoru. Nije baš po propisima da žena obilazi muža u noćnoj službi, ali nije bilo bojazni da će ih netko prijaviti. Sve što je u svetoj noći dežuralo, ionako se podnapilo.

Ali gospođa Bartok djelovala je živahnije nego ikad.

Po svemu sudeći, nije uopće kanila na spavanje. Smazala je večeru odlučnim apetitom, popila čašu bikove krvi, natjerala i Danku da preko volje popije jednu (“Dajte, Danči, ovo je kao Kristova krv, nećete valjda piti pivo, pa to piju zidari, neee?”) a Danka je u tom trenutku samo željela orošenu kriglu piva… Za to vrijeme, stara Bartokova je prepričavala cijelu povijest švicarskog zdravstva i potanko opisivala zasniježene ženevske ulice. Radni vijek medicinske sestre ispekla je u Ženevi, ondje je imala i kratku avanturu s mladim stažistom, ostala je trudna a roditelji nisu htjeli ni čuti da bi se njihov jedinac oženio za tamo neku gastarbajtericu. Pravnim mahinacijama uzeli su joj kćerkicu, njenu majušnu Barbaricu i nikada ju više nije vidjela. O svemu tome Bartokova je nerado govorila. Ako biste ju pitali ima li djece, zagonetno se nasmijala i kratko odgovorila: “Da su djeca dobra, i đavo bi ih imao.” Susjedi su zato pričali, govorkali su da stara nikad nije oprostila kćeri što ju ova kad je odrasla nije potražila. Krv nije voda, trabunjali su komšije, naklapajući i o prilično visokoj penziji koju je stara zaradila u pečalbi. “Slamarica mora da joj se raspada od švicaraca! Baba ne vjeruje bankama!” šuškali su po stubištu, kao da pričaju o zakopanom blagu.

Danka i Zoran stanovali su u stančiću iznad Bartokove, pa kad je Danka prije godinu dana dobila otkaz u obližnjem marketu, slučajno se jednom ponudila staroj da joj pomogne. I tako, honorar koji je dobijala od stare, zlata im je vrijedio.

“Danči, lutko, odi do moje sobe pa iz komode donesi damastne salvete, ove papirnate su grozne, pa nismo u bolnici!” kliktala je stara, svježa kao u podne.

Držala je trodijelni poslužavnik za kolače, nezadovoljno odmahivala glavom i gužvala papirni podmetač.

“Vidjet ćeš, u najdonjoj ladici.”

Danka je bijesno povukla tešku ladicu, skoro joj je desna mjedena kvaka ostala u ruci, pograbila je salvete i već htjela zalupiti ladicu natrag, kad joj se učini da ispod naslaganih stolnjaka nešto proviruje. Gurne prste unutra, podigne krajeve stolnjaka, a ispod bjeline ukazaše se svežnjevi novčanica. Sve sami švicarski franci, prepoznala ih je, toliko se Danka razumjela u valute.

Osjeti nešto vrelo u grudima, a slabine joj počeše drhtati. Pred očima joj pukne plaža na Karibima, gdje ona i Zoran leže na pijesku, ljube se i piju koktele. Prođe joj u mislima crveni metalik terenac kojeg Zoki ponosno uparkirava pored njihove oguljene stare Bube, bljesne joj sauna u Alpama u koju ulaze još promrzli od snoubordanja… Nitko ne bi ni saznao, svi ionako misle da je Bartokova senilna, tko bi joj vjerovao i da prijavi krađu. Danka samo treba da ih pokupi i njihov život će se okrenuti, možda i otvore vulkanizersku radnju za Zorana, zašto ne? Samo da ih zgrabi, proklete švicarce, tu su nadohvat… Zatim je trenutak zauvijek prošao, a Danka vratila ladicu na mjesto. Stala je uz prozor i naslonila usijano čelo na staklo. U predsoblju je resko zazvonio telefon.

“Danči, dušo, daj se javi!”, čula je Bartokovu. “Ja ne mogu, kardinal je počeo poslanicu…!”

Danka je podigla slušalicu. S druge strane neki ženski glas mljeo je nešto na njemačkom, jedva je razabrala da spominje staričino ime.

“Samo malo… moment…”, promucala je i odvukla antikni telefon do stare, žica je bila dovoljno duga.

Slušala je kako stara dugo špreha, prvo je problijedila, pa zatvorila oči, pa ih otvorila a suze grunuše kao da je netko branu otvorio. Naposljetku je spustila slušalicu na viljušku telefona.

Zurila je neko vrijeme kroz Danku, negdje u daljinu. A onda ju je pogledala i počela se hihotati i lupati šlapama o parket kao da je šašava curica.

“Zamisli, to je bila moja…”, grcala je stara u smijehu. “Moja Barbara… Dolazi ovamo, želi me upoznati…”

Čuda se ipak događaju, palo je Danki na pamet, dok je po naređenju stare otvarala šampanjac. Uglavnom, kad ta Barbara dođe, Danka će ozbiljno porazgovarati s njom. Moraju zajedničkim snagama nagovoriti staru da doznake penzije prebaci na devizni račun u kakvu banku. Nije dobro tolike pare držati u kući.

Poljska u njenom srcu

Semafor je pokazao 88. minutu. Nada je svjetlucala sve jače.

Još samo malo, dečki…, drhtao je od zebnje, a oči su ga pekle pod debelim naslagama crvene i bijele boje.

I tada je stadion u Gdanjsku zahuktao gore od havarije nuklearnog reaktora. Usamljeni Pletikosa očajnički se baca prema Iniesti, ovaj ga hladnokrvno vara i dodaje Navasu. Prokleti Jesus Navas bez po muke smješta loptu u mrežu prazniju od oceana. Furija vodi 1:0. Na Krstinu sreću pao je mrak. A san je tako lijepo počeo.

Ideja se rodila od kuma Nikole. Još dok su tamo kod kuće slavili, nakon tekme s Ircima. Nikola se sav zajapuren nagnuo preko zadimljenog balkonskog roštilja, svečano nazdravio konzervom pivske zmije i objavio: “Krle, na Španjolce bogami idemo u Poljsku! Benzin dijelimo!”

Krsti je bilo dovoljno da pogleda svoju Slavicu u oči pa da zna kako ništa od takvog putešestvija.

“Smanji doživljaje, kume”, procijedio je, bezvoljno progutavši ćevap.

Navečer je dugo osluškivao navijačke kolone i prevrtao se na razvučenom trosjedu. Valjalo im je pod hitno kupiti novu veš mašinu, stara je na svaku centrifugu uzvraćala poplavom. I Minja najesen kreće u prvi srednje, tko zna koliko će to progutati love. Njegova plaća montera radijatora još je bila redovita ali nije im davala previše manevarskog prostora. “Od jedne plaće ne možemo se ritati”, jezgrovito je mantrala Slavica, svakog prvog u mjesecu. Ustao je, naslonio glavu na prozorsko staklo, a onda je začuo Slavicu kako poravnava njegov jastuk i šapuće: “Hajde, jutro je pametnije od večeri.”

Ujutro je bila subota, san je Krstu prevario, spavao je, ono što bi se reklo, ko zaklan. Odjednom je skočio, razvaljen zvonjavom na vratima.

“Ustaj radni narode!” kikotale su uglas Slavica i Minja.

Svaka je nosila košaru s namirnicama. Kruh je mirisao na dobro jutro i Krsto je već pomalo zaboravljao na reprezentaciju. Kasnije, dok su srkali prvu kavu, Slavica je iz torbe izvadila fascikl.

“Otvori”, rekla je.

Prtljao je po papirima za gotovinski kredit. Bez jamaca, uz policu životnog osiguranja… Zvali su to Proljetni paket.

“U ponedjeljak trebaš samo otići do banke i potpisati.”

“Čekaj, zašto si…?”, nije shvaćao. “Ovaj, kako ćemo…?”

“Nekako”, nasmiješila se. “Sretan put, ljubavi.”

***

Na povratku, cijelim putem od Gdanjska do Zagreba, Nikola i Krsto jedva da su progovorili koju. Stisnutih lica napeto su zurili na ceste pred sobom. Petnaest sati vozili su u mučnoj tišini, proklinjući sudbinu koja je ugasila Vatrene prije reda a njihov trijumfalni povratak kući pretvorila u gorki trošak bez pokrića.

Kada ga je kum ostavio ispred zamračene zgrade prošlo je tri sata. Niti jedan televizor više nije treperio u naselju. Otključao je vrata, skinuo sandale i ušao u predsoblje. Zavirio je prvo u Minjinu sobicu. Spavala je potrbuške. Polako, zaustavljajući dušu na trenutak, pored uzglavlja joj je spustio maramu s izvezenim pjetlićima.

Zatim je otapao do dnevne sobe. Svukao se i legao. Nešto ga je steglo u grlu. Tada je shvatio da je Slavica budna. Pružila je ruku i pomilovala mu čelo.

“Dođi…”, začuo je njen glas.

Kao da ga čitavu vječnost nije čuo.

Naslonio je glavu na njene grudi. Poljska je kucala tamo.

Put u Rusiju

Bogme, dok živim neću prežaliti dva propusta u mladosti.

Za jedan sam isključivi krivac ja, zbog toga se i dan-danas žderem ko pas. Popravnog tu nema. Drugi gaf skrivili su drugi. Minirajući maturalno putovanje. Srećom, u zrelim godinama mogao sam ga nadoknaditi.

Elem, treći srednje upisao sam u prehrambenoj školi, za pivarskog tehničara. Bubao teorije o kvascu, vrenju, sladu, sastavu vode; prolazio osvježavajuće prakse u gradskoj pivovari… Naposljetku uspješno sam maturirao i svjedodžbu o ispečenom pivarskom zanatu gurnuo negdje u ormar, a da, realno, pojma o tome nisam imao. Otišao sam posve drugim putevima u život. Debil čisti! Umjesto da sam zaista naučio praviti pivo. Da sam usvojio i zapamtio tajnu stvaranja zlatnog nektara s nesalomljivom kraljevskom pjenom na vrhu, ih, gdje bi mi bio kraj. Možda bih emigrirao i dobio azil negdje vani, po njemačkim, češkim ili irskim pivarskim carstvima. Ili bih ostao ovdje, domogao se kakve kreditne linije za malo poduzetništvo i već imao svoju solidnu obiteljsku pivovaricu negdje pod Velebitom.

Prvog školskog dana okupila nas je razrednica Danica. Vrijeme još rujanski sparno, mi ispod stola poskidali japanke, a ona je ogrnula sintetičku vesticu sa zakačenim brošem od lakiranih sjemenki kukuruza i bundeve. Vrućina tuče a njeni modeli upoznavanja krvavo dosadni, suvlji od TV-kalendara: “Hajde, reci nam nešto o sebi” pa “Zašto si upisao baš ovu školu?” te kvaziopušteni “Koji je tvoj omiljeni hobi?” ili “Imaš li simpatiju?” Bezvoljno smo mrmljali, jedno po jedno, a razrednica Danica je sve marljivo zapisivala u rokovnik. Razabrao sam da nas je otprilike fifti-fifti, pola pivarskog a pola voćarskog smjera. Hmeljari i paradajzi – tako smo se kasnije častili u beskonačnim svađama.

“A sad, djeco, da malo porazgovaramo o maturalnoj ekskurziji!” odjednom je zaustila inženjerka Danica.

Dosta bijelo smo je gledali. Koja crna maturalna, ženo, tek nam je prvi dan. Ali, kako je dalje govorila, nešto se oblikovalo, imalo je smisla, nije uopće bila blesava ideja:

“Znate, brzo će to doći. Dok se okrenete, eto mature na vrata. Vjerujem da ćete i vi htjeti otputovati na neko lijepo mjesto, jer, maturalne ekskurzije ostaju u sjećanju za čitav život.”

Kasnije se ispostavilo da se većina morona u tom razredu nije željela ničega sjećati.

“Samo, vremena su teška, znam da vašim roditeljima nije jednostavno odjednom skupiti veće svote novca. Zato predlažem da još danas počnemo štedjeti za putovanje u Rusiju…”

Tu sam se definitivno navukao na ideju. Rusija je odmah uzburkala moju maštu.

“Otvorit ćemo zajednički štedni račun i lijepo, svaki mjesec, koliko tko može, uplaćivati na rate…”, razlagala je razrednica daljnji monetarni plan. “Vidjet ćete, za dvije godine skupit će se pristojna svota i onda će biti lakše doplatiti ostatak. Razmislite o tome.”

I jesu, razmislili su. Većina je potkopavala ideju o šetnjama po Crvenom trgu. Mi, spremni za uzbudljiv put vlakom u Rusiju, ostali smo u poraženoj manjini. Većina je kasnije za maturalnu zabavu otišla u Milano, hladno zdrobila gomilu para za maturalne haljine i odijela. Nama manjincima je bilo dosta da odvrnemo “Maljčike” Idola i ubijemo se votkom.

U Rusiju sam prvi put otišao u 48. godini života. Osjećao sam se kao na ispitu zrelosti.

Osobna bankarica

Ferdo se neugodno meškoljio na položaju. Potočići znoja potekoše mu niz leđa. Zacrvenio se, pomislivši na izdajničku mrlju kako se nemilosrdno širi službenom košuljom. Klima je radila besprijekorno, ali on se ipak osjećao kao da je zatvoren u nekoj prokletoj sauni. Barem je nagađao da tako mora biti u naloženoj sauni, jer, Ferdo nikada nije bio tamo. Patio je od klaustrofobije, a i nije baš imao para za razbacivanje. Za rekreaciju je posve dovoljan bio mali vrt iza njegove kućice. Vrt okupan suncem, jedino je još u njemu bilo dovoljno sunca. Dvije peterokatnice samo su izniknule preko noći i opkolile Ferdinu prizemnicu sa svih strana. Kad nije bio u smjeni, najviše je volio raditi u baščici. Gredica paradajza, gredica paprike, nešto kelja, mrkva, jagode… naročito je bio ponosan na margarete. Izgledale su kao nasmijana djeca, zato bi se uvijek potrudio i svakoj dao ime. Gorica, Biba i Tihana, povezane crvenom vunicom, od jutros su se kočoperile na Njenom stolu. Dobro, jedva su se, jadne, nazirale od silnih bombonijera, buketa ruža, orhideja i kojekakvih plamenih čudesa žilavih stapki, za koje Ferdo nije ni čuo. Ostavio je margarete rano jutros, dok je još sam tumarao praznom bankom, položio ih nježno na staklenu ploču, zamišljajući kako joj na obraz spušta rođendanski poljubac…

“Paket je namijenjen klijentima koji žele više za svoj novac. Stoga je razvijen i niz pogodnosti koje klijentima štede novac i koje omogućuju da ‘Vaš novac radi za vas’”, iz boksa je dopirao njezin čvrst i šarmantan glas, malo je kotrljala R.

Nikad se nije šminkala. Njenom licu to nije bilo potrebno. Valjda tako još samo stjuardese izgledaju, mislio je Ferdo kad ju je prvi put ugledao. Bila je osobna bankarica, jedna od najboljih u cijelom bankinom lancu. I jedna od najomiljenijih. Stranke su znale u gomilama stajati oko njenog boksa, satima strpljivo čekajući da dođu na red. Ona nije samo bila njihova bankarica, nego i doktorica za dušu, najbolja prijateljica. Ferdo je često zamišljao kako svoju neizrečenu ljubav spašava od dugih cijevi zamaskiranih razbojnika, kako skače ispred nje i prima metak, a ona kasnije dolazi u bolnicu i zahvalno mu na ormarić pored kreveta ostavlja naranče u štaniclu.

“I uključuje multivalutni tekući račun…”, njezina simfonija iz boksa blažila je kao melem.

Da bi prikrio drhtanje ruku, desni dlan je položio na kundak pištolja a prstima lijeve ruke stao je listati prospekt sa nilskim konjem na naslovnici. Inače je volio tog vragolana, jednoga je držao na svom kuhinjskom prozoru, ali danas mu se činilo da mu se čak i plavi debeljko ruga. Ferdi su noge klecale i nije si mogao pomoći. A mogao je sve riješiti još jutros. Kad ju je začuo da kroz smijeh dovikuje kolegama:

“Ljudi, čije su ovo margarete?! Divne su. Tko ih je ostavio, neka se javi, neću mu ništa!”

Trebao je samo zakoračiti, približiti se njenom stolu, i hrabro priznati. Ali on je mučao gore od tvrdoglavog magarca. Srce mu je tuklo bučnije od njegove stare veš mašine. Uostalom, šta bi ona s njim, običnim zaštitarom.

Prva kasica prasica

Pravo je čudo da nisam postao bankar. Ili pljačkaš banaka.

Jer, priznajem da sam kao klinac gajio osobitu simpatiju prema bankama. Dobro, u mojoj se djetinjastoj produkciji, ovisno o fazama, izredalo toga još: Tarzan, Winnetou, Flash Gordon, pa gomila anonimnih vitezova, dimnjačara i kuhara… Ali, nekako sam se najčešće prepuštao maštarijama oko bankovnog svijeta. Od svih Disneyevih junaka bio sam najveći fan Baje Patka, onog multimilijarderskog Pajinog strica. Fascinirali su me njegovi golemi sefovi, slični džinovskim bazenima i dupkom ispunjeni zvečećim dolarima. U njima se matori Baja praćakao poput razigranog djeteta a ja sam umirao od smijeha, jer nikad mi nije bilo jasno kako to lukavi parajlija može skočiti na glavu u dolarske dubine a da mu nije ništa.

Omiljena mi je zabava bila da u jednom kutku djedove šnajderske radnje izgradim svoju Banku. Za to je idealno poslužila masivna tezga za krojenje. Na bočnim stranama imala je niz ugrađenih drvenih ladica. Punih dugmadi. Znao bih satima sjediti na šamlici, dok je deda brundao da mu se ne petljam pod nogama i da više nađem neku drugu igračku. Ja sam ga jedva slušao, sav fasciniran prtljao sam po ladicama i pretvarao dugmad u tvrdu valutu. Treba li reći – bio sam bogat kao Krez. A kad bi netko još doputovao iz velikoga svijeta i ostavio mi koju preostalu zgužvanu novčanicu čudnih boja, naprosto bih pobenavio.

Jednoga dana, nisam još išao ni u prvi razred, deda mi je za doručkom značajno objavio:

“Danas te vodim u banku.”

“U bankuuuu?!” razjapio sam usta i smjesta zaboravio na parizer.

Za parizerom sam, naime, bio jednako lud kao za bankama.

Još i danas pamtim prvi ulazak u taj dvorac. Na središnjem gradskom trgu. Već na ulazu, lijevo i desno, svjetlucale su ploče od crnog mramora s uklesanim zlatnim slovima.

“To su čike koje su osnovale banku”, tumačio je deda.

“Banku…”, odgovarao sam zatravljenim haikuom.

A onda, kad nas je uparađeni portir pozdravio na ulazu u glavnu dvoranu, mila majko, kao da smo se odjednom stvorili na dvorcu kralja Arthura. Zeleni mramorni stupovi, uglačani podovi u kojima sam mogao prepoznati svoje lice, zlatni vijenci i štukature, lakirano drvo… I u ona socijalistička vremena banke su bile začarane ljepotice.
“Znači, ti ćeš biti naš novi mali štediša?” nasmijala se žena s ogromnom pundžom.

Smio sam čak sjesti na pult, dok je, iza stakla, teta-pundža nešto energično štambiljala.

Deda je potpisao neke papire i pružio mi elipsasto stvorenje: “Ovo je tvoja kasica!”

Drhteći primio sam blještavoplavu metalnu kutiju. Na trbuhu je imala pčelinje saće.

“Za našu malu pčelicu štedilicu i jedan mali poklončić”, kesila se pundža.

Kroz rupu na šalteru gurnula je paketić s drvenom olovkom i šiljilom. Tu sam posve zanijemio.

Okej, danas je limačima i teensima na raspolaganju čitav splet mogućnosti štednje, darova, valutnih bonova, nagradnih igara, različitih kamata i bonusa. Sijaset čudesa, brate, samo da biraš. Ali ja ću nekako zauvijek pamtititi onu prvu kasicu. Htio sam čak navečer zaspati s njom na jastuku. Što je baba glatko odbila. Rekla je da kasica nije stvar za “ludesanje”. Zaspao sam, napokon, sanjajući da sam portir u banci.

Draga me opet oročila

Zazvonio je telefon. Baš u ono osjetljivo vrijeme neposredno nakon ručka. A u tom tajmingu varenja nisam baš koncentriran. Dok je poslovan ženski glas pitao može li govoriti s mojom suprugom, tko zna zašto ali uobrazio sam da je to još jedna od mnogobrojnih telefonskih anketa. Znate onih, na bazi slučajnog uzorka, što ispituju vjerujete li u antioksidanse i za koga ćete glasati na slijedećim izborima. Već sam htio odbrusiti jedno odlučno “Ne, hvala, ne zanima nas!” i prekinuti vezu, kad mi je gospođa s druge strane uspjela objasniti da je naše “oročenje upravo isteklo” i da nam želi ponuditi nekoliko prijedloga… Banka, dakle. Ipak sam bankaricu morao razočarati i prekinuti u zanosnom nabrajanju raznih opcija pomoću kojih bi se najbolje mogli oploditi naši euri. Naime, draga mi je bila na putu, šta da se zamajavamo, ja se u te stvari razumijem kao u španska sela. U trošenje para, to da. O toj problematici mogao bih simpozije držati. Na svjetskom nivou.

“Dobro, dobro, javit će se ona vama, kad se vrati”, otpravio sam bankaricu, istog trena zaboravljajući naš razgovor.

Moja supruga je naša uspješna kućna ministrica financija. Nema bolje odavde do MMF-a, vjerujte mi. Ona je ta koja brije po online bankingu, suvereno vlada svim tim tokenima, ne svađa se s bankomatima i u stanju je bez po muke napraviti hitni rebalans budžeta. Kod nas sam ja problem. Što bi se reklo, lake sam ruke. Potežem karticu brže od revolveraša. Za mene je kreditna kartica najveći izum čovječanstva, još tamo otkad se prvi točak zakotrljao. U našoj skladnoj bračnoj zajednici ja sam okorjeli šopingholičar, a moju ženu duži boravak po trgovinama prilično užasava.

Elem, vratila se draga s puta. Kažem tako i tako, zvalo iz banke.

“Ah, znam, oročeni devizni depozit”, odmah stručno izbaci draga. “Sigurno zbog toga zovu. Pa da, istekla je godina dana. Kako vrijeme brzo leti…”

Hm, hm, zgodna činjenica.

“Fino, to ćemo sad podići i raspalimo po…”, brzopleto sam se ponadao da najdraža nema plan.

“Ništa mi nećemo podići”, sasjekla je moje jeftine ideje na prvu loptu.

Ubrzo se vratila s novim ugovorom.

“Ovo je mudro uokvirena štednja”, rekla je s vizionarskim smješkom na licu, kvrcnuvši prstom po fasciklu.

Našu svotu, uvečanu za obračunatu dobit opet je oročila. Opet na godinu dana. Moja draga jako voli ta oročavanja para.

Ajde da se radi o milijunima eura, ne bih ništa rekao, onda bi se 4% godišnje kamate već osjetilo. Ali, nismo tajkuni, majku mu.

“Meni je to glupo držat u banci za tu malu kamatu. Bolje da smo sve potrošili.”

“Četiri posto je ipak četiri posto u plusu, šta nije?” željezna je logika moje ministrice.

“I to u eurima!” pokušam zadnjim argumentom. “Pa, eurozona se raspada!”

“Ne raspada”, reče draga, odlučnija od Angele Merkel.